Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: P-1261/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po sucu Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice TZ iz [adresa] OG 7 (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) zastupana po punomoćniku Igoru Vujičiću, odvjetniku iz Pule, Držićeva 3, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3 A (čiji je OIB: 23057039320), zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz Zagreba, Lopašićeva 6 i drugi, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vrijednost predmeta spora 10.186,74 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 1. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice TZ i odsutnosti tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., dana 4. studenog 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice TZ protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. radi isplate iznosa od 9.961,90 € s zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog specificiranog novčanog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3A (čiji je OIB: 23057039320) da da tužiteljici TZ iz [adresa] II OG 7 (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 330,75 € (slovima: tristo trideset eura te sedamdeset i pet centi) sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja 4. studenog 2025. uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate, u roku od 15 dana, dok se tužiteljica TZ odbija s ostatkom zatraženog parničnog troška.
Obrazloženje
1. Dana 18. veljače 2019. zaprimljena je tužba tužiteljice TZ (ista je predana preporučeno poštom dana 15. veljače 2019) koji tvrdi da je sa tuženikom Erste&Steiermärkische bank d.d. dana 2. srpnja 2008. sklopila Ugovor o kreditu broj: 2402006 - 1031262160 / 50404607 - 5104012358 (u daljnjem tekstu: Ugovor). Ugovorom o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i TZ broj: 2402006 - 1031262160 / 50404607 - 5104012358 od 2. srpnja 2008. tužiteljica TZ se obvezala tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. plaćati kamate: Prema tvrdnjama tužiteljice TZ stopa kamate: a) nije određena, jer je uglavljena kao promjenjiva, pa u vrijeme zaključenja ugovora tužiteljica TZ nije znala koliko će novčanih jedinica morati platiti tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. kod plaćanja kamate, te b) nije odrediva, jer Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i TZ broj: 2402006 - 1031262160 / 50404607 - 5104012358 od 2. srpnja 2008. ne sadrži podatke s pomoću kojih se stopa kamata može odrediti, niti su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi (čl. 272 Zakona o obveznim odnosima). Posto su kamate ugovorene, ali njihova stopa nije Ugovorom o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i TZ broj: 2402006 - 1031262160 / 50404607 - 5104012358 od 2. srpnja 2008. ni određena ni odrediva, stopa kamata određena je čl. 26. st. 3. ZOO u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata. Naglašava se da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je teretio tužiteljicu TZ za kamate po stopi višoj od one na koju je imao pravo. Time je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. pričinio tužiteljici TZ štetu, a sebi stekao korist bez osnove. U dokaz navedene tvrdnje tužiteljica TZ predlaže uzeti iskaz tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. o ugovorenom i stvarno naplaćenom od tužiteljice TZ kao i provođenje financijskog vještačenja. Prema mišljenju tužiteljice TZ budući je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. sastavio Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i TZ broj: 2402006 - 1031262160 / 50404607 - 5104012358 od 2. srpnja 2008., dužan je njoj vratlti stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja. Nadalje tužiteljica TZ ističe da među strankama je sporno ima li tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. pravo jednostranom odlukom mijenjati stopu kamata. Tužiteljica TZ odriče tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. to pravo Ako tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. prizna da nije imao i nema to pravo, tužbeni zahtjev valja usvojiti, a ako natom pravu ustraje, tužiteljica TZ ima pravni interes tražiti da sud utvrdi postoji li to jednostrano pravo ili ne postoji. Iz navedenih razloga tužiteljica TZ predlaže da sud donese slijedeću presudu: „I. Nalaze se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. Jadranski trg 3/a 51 000 Rijeka OIB: 23057039320 da tužiteljici TZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koji iznos ili iznose i nadnevak ili nadnevke dospijeća tužiteljica TZ će odrediti nakon što se provede predloženo vještvo, sve u roku od 15 dana. II. Tuženik nema pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu na tražbine iz njihovog ugovora: Ugovor o kreditu broj: 2402006 - 1031262160 / 50404607 - 5104012358 s nadnevkom: 2. srpnja 2008. godine. III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. da tužiteljici TZ naknadi trošak postupka s pripadajućim zateznim kamatama po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana. Prema tvrdnjama tužiteljice TZ kamatna klauzula je ništa u dijelu u kojem se njome uglavljuje promjena visine stope kamata u skladu s jednostranom odlukom tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Kamatna klauzula je u tom dijelu ništetna jer, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice TZ kao potrošača. Stoga u navedenom slučaju, s obzirom da je ugovor pripremio i predložio tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. te se o kamatnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, vrijedi ugovorena početna kamatna stopa, sve na temelju odredaba članka 81., 87 i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) i članka 6, 96, 102 i drugih Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) i članka 41, 49, 55 i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14), a eventualno sporne odredbe ugovora sud je dužan tumačiti u korist tužiteljice TZ (čl. 320 st. 1 ZOO-a). Prema tvrdnjama tužiteljice TZ navedeno proizlazi i iz pravnih stečevina Europske unije i sudske prakse. U dokaz navedenih tvrdnji tužiteljica TZ predlaže saslušanje stranaka u okolnostima zaključenog ugovora, zatim uvid iz izvadaka sudske prakse, uvid u presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu oznake Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014, presudu Suda Europske Unije od 30. travnja 2014. godine oznake C-26/13 te presuda Županijskog suda u Splitu u predmetu oznake Gžo-199/14 od 21. kolovoza 2014. Stoga, ukoliko sud ne bi usvojio prethodno navedeni tužbeni zahtjev predlaže da sud usvoji eventualni kumulirani tužbeni zahtjev utemeljen na navodima o nitetnosti kamatne stope te donese presudu: „Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. Jadranski trg 3/a 51 000 Rijeka OIB: 23057039320 da tužiteljici TZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koji iznos ili iznose i nadnevak ili nadnevke dospijeća tužiteljica TZ će odrediti nakon što se provede predloženo vještvo, sve u roku od 15 dana.“
2. U svom odgovoru na tužbu od 11. travnja 2019. tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je u cijelosti osporio osnovanost tužbenih zahtjeva tužiteljice TZ. U pogledu visine potraživanja, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da si pridržava pravo očitovati se u pogledu visine potraživanja tužiteljice TZ nakon što tužiteljica TZ svoj zahtjev postavi određeno, kako to nalaže odredba članka 186. Zakona o parničnom postupku (NN 53/9I, 9l/92, 58/93, 112/99, 88/0l, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Citiranom odredbom propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje. Takav je i stav sudske prakse koja također pojašnjava da se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3.ZPP. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. l. ZPP naloži tužiteljici TZ da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači iznos isplatu kojeg tužbom zahtjeva. Međutim, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. unatoč tome što tužiteljica TZ nije postavila tužbeni zahtjev određeno, opreza radi, ističe da su sva potraživanja tužiteljice TZ u zastari, a sve iz razloga što ovom tužbom tužiteljica TZ zahtijeva naknadu štete, pa se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok. Nadalje se navodi da tužiteljica TZ se u tužbi poziva na utvrđenja sudova u postupku kolektivnog spora, među ostalim i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.Pž-7I29/13. Tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. ističe da se tužiteljica TZ nema osnove pozivati na citiranu presudu donesene u sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kao ni ostvarivati prava koja bi joj pripadala temeljem čl. 118. ZZP-a. Naime, u izreci presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 jasno je navedeno kako se ista isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija je glavnica valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute - a osobito ne na valutu HRK. Takvo tumačenje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju pos.br. Revt-249/14 od 09.04.2015. godine, navodeći u obrazloženju istog "kako izreka pobijane presude čini jedinstvenu cjelinu, a iz koje je jasno razvidno da se ista isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija glavnica je valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute, to nema nikakve sumnje da se ista ne odnosi na ugovorne odnose proizašle iz ugovora o kreditu sklapane uz valutnu klauzulu vezanu uz neku drugu valutu, pa i u tom smislu nema govora o nejasnoći i nerazumljivosti pobijane presude." Stoga je, uzimajući u obzir naprijed iznesene navode, u potpunosti razvidno da se tužiteljica TZ ne može prilikom pokretanja ovog parničnog postupka pozivati na presudu Visokogi trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. PŽ-712912013. Glavni tužbeni zahtjev tužiteljice TZ temelji se na stajalištu tužiteljice TZ da je kamatna stopa prilikom ugovaranja kredita bila neodređena odnosno neodrediva, pa se zbog toga između ugovornih strana ima primijeniti kamatna stopa iz odredbe ćl. 26. st. 3.ZOO- a. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da su u potpunosti neosnovani navodi tužiteljice TZ da se u konkretnom slučaju stopa kamata ima odrediti po čl. 26. st. 3. ZOO-a, a kojom odredbom je propisano kako u slučajevima ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata te da je neosnovan i prijedlog tužiteljice TZ za provođenjem dokaza financijskim vještačenjem u pogledu glavnog tužbenog zahtjeva. Stoga, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. polazi od činjenice kako je odredbom čl. 269. st. 1. propisano kako je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, dok je odredbom čl. l02l. ZOO-a propisano kako se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Nadalje, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. upire i na odredbu čl. 270. ZOO-a, a kojom odredbom je propisano kako je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća. nedopuštena, neodređena ili neodrediva. Dakle, objekt ugovorne obveze na strani tužiteljice TZ je činidba na plaćanje ugovorene kamate i vraćanja iskorištenog iznosa u vrijeme i način kako je ugovoreno. Iz navedenog proizlazi kako činidba ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju se radi o takvoj vrsti pravnog posla, nije i ne može biti samo kamatna stopa, nego plaćanje ugovorene kamate i vraćanje iskorištenog iznosa novca u vrijeme i način kako je ugovoreno, dakle, činidba se sastoji u davanju. Pored navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako se ne može govoriti o neodređenosti odnosno o neodredivosti činidbe iz razloga što je predmetna činidba plaćanja ugovorenih kamata u odnosu na predmetni Ugovor o kreditu itekako bila određena te je podrazumijevala u trenutku ugovaranja visinu od 9,50 %. Također, ista je bila i odrediva iz razloga što je promjenjivost bila uvjetovana odlukama Banke. Naime, odredbom ćl. 272. st. 1. propisano je kako je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojh se može odrediti, a š to je predmetni ugovor i sadržavao. Stoga, budući da predmetni ugovor o kreditu sadrži jasne podatke pomoću kojih je činidba bila odrediva, odnosno, odredivost činidbe sadržana je u činjenici da je voljom ugovornih strana bila prepuštena mogućnost promjene ugovorene kamatne stope u skladu s važećim odlukama Banke, ni u kojem slučaju se ne može govoriti o neodredivosti činidbe. Dakle, sve kada bi sud i usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice TZ i kroz deklaratornu pravnu zaštitu uklonio način podešavanja visine kamatne stope, tada bi se kamatna stopa prestala smatrati promjenjivom i postala bi fiksna (9,50 %), što između ostalog navodi i sama tužiteljica TZ u postavljenom eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu, a slijedom čega je razvidno da nema mjesta primjeni cit. zakonske odredbe koja se primjenjuje u slučaju kada kamatna stopa nije određena. Stoga tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. u pogledu takvih navoda tužiteljice TZ ističe da su isti u potpunosti apsurdni i neodgovarajući za predmetni postupak te se protivi i da se u ovom parničnom postupku provodi dokaz financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva na način da vještak pri izradi nalaza i miš ljenja izračuna razliku između naplaćene kamate i kamatne stope po ćl. 26. st. 3. ZOO-a. Prema tvrdnjama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. neosnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice TZ proizlazi iz sljedećih okolnosti. Naime, tužiteljica TZ u cijelosti zanemaruje okolnost kako je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. proveo usklađenje s novelom Zakona o potrošačkom kreditiranju koja je objavljena 02.l2.2013 (dalje u tekstu ZIDZPK NN l43/13) te je donio novu Metodologiju utvrđivanja kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), sukladno kojoj je i strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. tvrdi da je on spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013. s primjenom od 01.01.2014. te je tužiteljici TZ dana 02.12.2013. poslana obavijest o usklađivanju kamatne stope, sukladno kojoj je definiran referentni parametar, fiksni dio stope, te razdoblja promjena kamatnih stopa. U dokaz navedenih tvrdnji predlaže se uvid u citiranu Metodologiju kao i obavijest o usklađenju kamatne stope od 02.l2.2013. Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt-294/2014, str. 35., Visoki prekršajni sud RH u presudi FPž -l39/18). Dakle, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je tek od stupanja na snagu ZIDZPK NN I43/13 bio dužan definirati parametar, fiksnu maržu te razdoblja promjena kamatnih stopa pa je sukladno navedenome i usvojio Metodologiju kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je tek od 01.01.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope. O tome je tužiteljica TZ uredno obaviještena budući joj je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. dostavio obavijest o usklađivanju kamatne stope u prosincu 2013. godine. Budući da je tužiteljica TZ potpisom Ugovora o kreditu pristala da se Metodologija ima primjenjivati na predmetni ugovorni odnos, sve sukladno odredbi čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i TZ broj: 2402006 - 1031262160 / 50404607 - 5104012358 od 2. srpnja 2008., te da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. u potpunosti udovoljio svojoj obvezi koja mu je nametnuta ZIDZPK NN 143113, razvidno je da je tužiteljica TZ pristala na takvu promjenjivu kamatnu stopu. Prema tome, već je kroz ZPK tužiteljici TZ pružena takva razina zaštite kojom su učinci pobijane odredbe otklonjeni, i radi kojih daljnja sudska zaštita u pogledu te odredbe nije potrebna. Slijedom navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. istič e kako je nakon provedenog usklađivanja, tužiteljica TZ bila uredno obaviještena o svakoj promjeni kamatne stope i to sukladno donesenoj Metodologiji, a koju Metodologiju tužiteljica TZ nikada nije osporila, pa je, stoga, u cijelosti neosnovan tužbeni zahdev tužiteljice TZ. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. također ističe kako je prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. I75. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. naglašava da je on to u ovoj stvari uredno činio što bi trebalo biti nesporno, a po potrebi dostava obavijesti o promjeni kamatne stope. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužiteljici TZ rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13 EEZ od 05.04. I 993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu ćl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/I3 EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. nije nepošteno. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. radi svega prethodno navedenog, a u skladu s zadanim pravnim osnovom tužbenog zahtjeva prema ZZP, spori da bi na strani tužiteljice TZ nastupila šteta, kao i da bi tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. kakvu štetu prouzročio svojim postupanjem. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužiteljicu TZ o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužiteljica TZ imala pravo na raskid ugovora. Također je tužiteljici TZ u svakome trenutku na raspolaganju stajala mogućnost da kredit prijevremeno isplati, odnosno refinancira drugim kreditom, a š to je sve dopušteno sukladno pozitivnim zakonskim propisima. Međutim, tužiteljica TZ na opisani način nije postupila za vrijeme ovog ugovornog odnosa. Njezino pasivno držanje stoga samo upućuje na zaključak da joj je kamatna stopa bila prihvatljiva, i da je željela ostati u takvome ugovornom odnosu koji sada nastoji prikazati otegotnim. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužiteljice TZ nisu nimalo sIični. Stoga, sve i da je na strani tužiteljice TZ nastala šteta, doprinos tužiteljice TZ takvoj šteti više je nego očigledan. Uostalom, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi posl. br.Pž-7I29/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužiteljica TZ se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti'' Ugovor određenog sadržaja, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužiteljicu TZ nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to rezultat njezine slobodne volje. Ukoliko pak tužiteljica TZ želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, što je već samo po sebi neuvjerljivo, tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer ona tada nije imala namjeru pregovarati niti o jednoj odredbi, već je samo htjela ishoditi kreditna sredstva. Odredbe ZPK i ZZP štite savjesnu i pažljivu ugovornu stranu, što tužiteljica TZ u ovom slučaju nije. Slijedom svega iznesenog, sudu se predlaže tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane, te obvezati tužiteljicu TZ na naknadu prouzročenog parničnog troška.
3. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i TZ broj: 2402006 - 1031262160 / 50404607 - 5104012358 od 2. srpnja 2008. (list sudskog spisa od broja 5 do 9) kao i svu dokumentaciju koja je dostavljena od strane samih stranka. Također je izvršen i uvid u nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo TZĆ dipl. oec. od 17. ožujka 2023. (list sudskog spisa od broja 120 do 241). Na ročištu dana 6. srpnja 2022. u svojstvu stranke saslušana je tužiteljica TZ (list sudskog spisa broj 110 i 111).
4. Saslušana na ročištu dana 6. srpnja 2022. tužiteljica TZ je iskazala da je ona podignula nenamjenski gotovinski kredit od oko 150.000,00 kn 2008. kod Erste banke, poslovnica u Puli. Radilo se o kunskom kreditu s rokom otplate od 10 godina. Od strane referenta s kojim je dogovarala kredit rečeno joj je da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, no nije joj posebno pojašnjeno o čemu ovisi promjenjivost te kamatne stope niti joj je pojašnjeno kako će to utjecati na njezine obveze. Nakon određenog vremena uočila joj je mjesečni anuitet porastao u odnosu na početni, ne sjeća se koliko su točno rasli ti anuiteti, ali se je u vezi toga obratila službenicima u banci gdje joj je rečeno da je povećanje anuiteta u vezi s rastom kamatnih stopa. Prema tvrdnjama tužiteljice TZ ona je kredit u međuvremenu u cijelosti isplatila. Od strane javnog bilježnika također joj nije ništa posebno protumačeno vezano za ugovorene odredbe niti joj je protumačeno o čemu ovisi promjenjivost kamatne stope. Ugovor je pripremila banka, ona ga je pročitala, te nije traćila nikakve intervencije u sadržaju te je imala puno povjerenje u svoju banku. Prema tvrdnjama tužiteljice TZ ona je prilikom potpisivanja ugovora shvatila da se kamatna stopa može mijenjati i nije tražila objašnjenje bankara ili javnog bilježnika, te je ona imala pun povjerenje u banku. Prema kazivanju tužiteljice TZ ona se ne razumije u bankarske poslove niti u kamatne stope niti je mogla o tome raspravljati. Navodi da je po zanimanju bila referent u građevinskog tvrtki i nije se bavila financijama. Nadalje tužiteljica TZ je iskazala da nije tražila posebno pojašnjenje vezano za ugovorenu promjenjivost kamatne stope jer nije niti znala da bi trebala tražiti objašnjenje. Na upit suda da li je razumjela pojam promjenjivosti kamatne stope 2008. godine kada je sklapala ugovor tužiteljica TZ je iskazala da se ona ne razumije u bankarske poslove i da joj nije razumljivo pojam kamatne stope.
5. U svom nalazu i mišljenju od 17. ožujka 2023. angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TZĆ dipl. oec. konstatira da njezin zadatak je bio po tužiteljici TZ 1) izračunati, po pojedinim kalendarskim mjesecima i ukupno, iznos više stečenog po tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. od tužiteljice TZ na ime redovnih kamata po ugovoru o kreditu iz tužbe u odnosu na ono što bi stekao da je primijenjena: a) kamatna stopa iz čl. 26. st. 3. ZOO, sve za razdoblje od 1. siječnja 2008. pa nadalje, sukladno toč. 3. do 6. tužbe i b) početna stopa redovne kamate naznačena u ugovoru o kreditu iz tužbe, sve za razdoblje od zaključenja Ugovora o kreditu na nadalje, sukladno toč. 8. i 9 . tužbe. Po tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. njezin zadatal je bio izračunati razliku između kamata koje bi tužiteljica TZ platila da se u utuženom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama. Pored dokumentacije u spisu, angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TZĆ dipl. oec. je zatražila od tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. dodatnu dokumentaciju: a) početni otplatni plan, b) sve obavijesti o promjeni kamatne stope i c) pregled prometa po partiji kredita za cijelo razdoblje otplate kredita. Nadalje se navodi da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je dostavio traženu dokumentaciju koja se daje u prilogu njezinog nalaza i mišljenja, te se na temelju iste kao i dokumentacije priležeće spisu napravljen je nalaz i mišljenje. Potom u točki II. svoga nalaza i mišljenja angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TZĆ dipl. oec. utvrđuje da TZ (ovdje: tužiteljica) zaključila je u svojstvu korisnika kredita s Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka (ovdje: tuženik) dana 02.07.2008. godine Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/50404607-5104012358 (list 5-9 spisa) sa sljedećim osnovnim i relevantnim odredbama za izračun vještaka: a) U čl. 2. ugovoren je iznos kredita od 156.000,00 HRK, b) U čl. 6. ugovoren je rok vraćanja od 120 mjeseci od prijenosa kredita u otplatu, c) U čl. 7. ugovoren je način vraćanja kredita; otplata u 120 mjesečnih obroka nakon prijenosa kredita u otplatu. Kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. Iznos mjesečnog obroka je 1.861,88 HRK. Obračunava se na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne mjesečne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti. Glavnicu u anuitetskoj otplati predstavlja iznos glavnice u visini od 124.800,00 HRK. Glavnica u anuitetskoj otplati vraća se u 120 mjesečnih anuiteta od 1.614,88 HRK. Ostatak vrijednosti predstavlja preostali iznos glavnice kredita u visini od 31.200,00 HRK i vraća se jednokratno s dospijećem zadnjeg obroka. Na iznos ostatka vrijednosti mjesečno se obračunava redovna kamata u iznosu od 247,00 HRK. Povrat obveza iz ovog ugovora obračunat će se po srednjem tečaju banke kreditora na dan odobrenja žiro računa banke i d) U čl. 8. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i u trenutku ugovaranja iznosi 9,500% p.a., promjenjiva. Kamata se obračunava primjenom proporcionalne metode. Temeljem podataka iz Otplatni plan za kredit (Prilog 12 Nalaza i mišljenja) i Pregled prometa po partiji kredita 5104012358 za razdoblje od 04.07.2008. do 23.10.2018. godine (Prilog 13 Nalaza i mišljenja) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TZĆ dipl. oec. je utvrdila da je kredit isplaćen dana 04.07.2008. godine u iznosu od 156.000,00 HRK. Temeljem podataka iz dokumenta Pregled prometa po partiji kredita 5104012358 za razdoblje od 04.07.2008. do 23.10.2018. godine (Prilog 13 Nalaza i mišljenja) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TZĆ dipl. oec. je utvrdila da je kredit prijevremeno otplaćen u cijelosti dana 01.07.2018. godine. Temeljem podataka iz dokumenta Otplatni plan za kredit (Prilog 12 Nalaza i mišljenja) prikaz početnog otplatnog plana kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TZĆ dipl. oec. je dala u Tabeli br. 1. Osnovni elementi početnih uvjeta kredita koji će se koristiti u izračunu su sljedeći: a) Iznos kredita = 156.000,00 HRK i b) početna kamatna stopa = 9,50% p.a. Temeljem podataka iz dokumenata Potvrda o uvjetima otplate i Obavijesti o usklađivanju visine kamatne stope (list 10-23, 55 spisa) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TZĆ dipl. oec. je utvrdila visinu primjenjivanih kamatni stopa po kreditu i iznose obračunatih obroka kredita s datumima njihove primjene. U Tabeli br. 2 angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TZĆ dipl. oec. je dala pregled kamatnih stopa po kreditu s razdobljima važenja istih i iznose obroka s datumima njihove primjene. Prikaz realiziranog otplatnog plana kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TZĆ dipl. oec. je dala u Tabeli br. 3. Datume plaćanja i uplaćene iznose pojedinih anuiteta u izračunu angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TZĆ dipl. oec. je utvrdila iz dokumenta Pregled prometa po partiji kredita 5104012358 za razdoblje od 04.07.2008. do 23.10.2018. godine (Prilog 13 nalaza i mišljenja). Izračun se odnosi na cijelo razdoblje otplate kredita, a tijek poslovnih događaja u izračunima prikazan je kronološkim redoslijedom po nastanku knjigovodstvenog događaja sukladno knjigovodstvenim podatcima kredita. Potom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TZĆ dipl. oec. dala pregled stopa zateznih kamata u relevantnom razdoblju koje će koristiti za izračun kamatne stope po čl. 26. st. 3. ZOO, sve za razdoblje od 1. siječnja 2008. godine pa nadalje. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) u pogledu dvojnog iskazivanja vrijednosti u valuti HRK i EUR angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TZĆ dipl. oec. je informativno provela preračunavanje novčanih iskaza vrijednosti, primjenom fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga zakona. Preračunavanje se vrši primjenom punoga brojčanog iznosa fiksnog tečaja konverzije te zaokruživanjem dobivenog iznosa u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja, pri čemu se dobiveni rezultat zaokružuje, i to na dvije decimale, a na temelju treće decimale. Pri preračunavanju se primjenjuje se sljedeće matematičko pravilo zaokruživanja: a) ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena i b) ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala
povećava se za jedan. Fiksni tečaj konverzije iznosi 7,53450 HRK za 1,00 EUR. Npr. preračunati iznosi zaokružit će se na dvije decimale, u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja: a) ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena (primjerice, 100,00 HRK = 13,27228 EUR, zaokruženo 13,27 EUR) i b) ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala povećava se za jedan (primjerice, 50,00 HRK = 6,63614 EUR, zaokruženo 6,64 EUR). Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TZĆ dipl. oec. ističe da u otplati kredita, promjenom kamatne stope mijenja se iznos anuiteta i u anuitetu se mijenja odnos kamate i otplatne kvote. Kada kamatna stopa raste u anuitetu se otplaćuje više kamate a manje otplatne kvote u odnosu na početni otplatni plan, i obrnuto. Iz tog razloga razlika u anuitetima s osnova promjene kamatne stope izračunava se kao razlika između iznosa plaćene redovne kamate i redovne kamate koja bi bila plaćena po početnom otplatnom planu (odnosno početno ugovorenoj kamatnoj stopi). Usporedbu realiziranog i početnog otplatnog plana angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TZĆ dipl. oec. je dala u Tabeli br. 4. Usporedbu realiziranog i projekcije početnog otplatnog plana s primjenom kamatne stope iz čl. 26 st.3 Zakona o obveznim odnosima angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TZĆ dipl. oec. je dala u Tabeli br. 5. Izračun, po pojedinim kalendarskim mjesecima i ukupno, iznosa više stečenog po tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. od tužiteljice TZ na ime redovnih kamata po ugovoru o kreditu iz tužbe u odnosu na ono što bi stekao da je primijenjena: a) kamatna stopa iz čl. 26. st. 3. ZOO, sve za razdoblje od 1. siječnja 2008. pa nadalje, sukladno toč. 3. do 6. tužbe, angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TZĆ dipl. oec. je dala u Tabeli br. 6 i b) početna stopa redovne kamate naznačena u ugovoru o kreditu iz tužbe, sve za razdoblje od zaključenja Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i TZ broj: 2402006 - 1031262160 / 50404607 - 5104012358 od 2. srpnja 2008. na nadalje, sukladno toč. 8. i 9 . tužbe, angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TZĆ dipl. oec. je dala u Tabeli br. 7. Izračun razlike između kamata koje bi tužiteljica TZ platila da se u utuženom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TZĆ dipl. oec. je dala u Tabeli br. 8. Prema početnom otplatnom planu obveza tužiteljice TZ s osnova redovne kamate iznosila bi 98.626,85 HRK, dok bi sveukupna obveza s glavnicom iznosila 254.626,85 HRK. Prema realiziranom otplatnom planu obveza tužiteljice TZ s osnova redovne kamate iznosila je 106.504,02 HRK, što je činilo s glavnicom ukupan dug od 262.504,02 HRK. Dakle, uslijed promjena kamatne stope tužiteljici TZ je obveza s osnova redovne kamate uvećana za 7.877,17 HRK. Prema početnom otplatnom planu s primjenom kamatne stope iz čl. 26 st.3 ZOO obveza tužiteljice TZ s osnova redovne kamate iznosila bi 29.752,17 HRK, dok bi sveukupna obveza s glavnicom iznosila 185.752,17 HRK. Prema realiziranom otplatnom planu obveza tužiteljice TZ s osnova redovne kamate iznosila je 106.504,02 HRK, što je činilo s glavnicom ukupan dug od 262.504,02 HRK. Dakle, uslijed promjena kamatne stope tužiteljici TZ bi obveza s osnova redovne kamate bila uvećana za 76.751,85 17 HRK. Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TZĆ dipl. oec. utvrdila iznos više stečenog po tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. od tužiteljice TZ na ime redovnih kamata po ugovoru o kreditu iz tužbe u odnosu na ono što bi stekao da je primijenjena kamatna stopa iz čl. 26. st. 3. ZOO, sve za razdoblje od 1. siječnja 2008. pa nadalje, sukladno toč. 3. do 6. tužbe, u ukupnom iznosu od *10.186,74 EUR kako je specificirano u stupcu 13 Tabele br. 6, a što obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi *76.751,99 HRK. Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TZĆ dipl. oec. nadalje utvrdila iznos više stečenog po tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. od tužiteljice TZ na ime redovnih kamata po ugovoru o kreditu iz tužbe u odnosu na ono što bi stekao da je primijenjena početna stopa redovne kamate naznačena u ugovoru o kreditu iz tužbe, sve za razdoblje od zaključenja Ugovora o kreditu na nadalje, sukladno toč. 8. i 9 . tužbe, u ukupnom iznosu od *1.053,74 EUR kako je specificirano u stupcu 13 Tabele br. 7, a što primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi *7.939,40 HRK. Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo TZĆ dipl. oec. utvrdila razlike između kamata koje bi tužiteljica TZ platila da se u utuženom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama u ukupnom iznosu od 8,28 EUR kako je specificirano u stupcu 12 Tabele br. 8, što obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi 62,39 HRK. Sukladno gore navedenim utvrđenjima i izračunima, po osnovi predmetnog Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/50404607-5104012358 od 02. srpnja 2008. godine, 1.1. po tužiteljici TZ: a) iznos više stečenog po tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. od tužiteljice TZ na ime redovnih kamata po ugovoru o kreditu iz tužbe u odnosu na ono što bi stekao da je primijenjena kamatna stopa iz čl. 26. st. 3. ZOO, sve za razdoblje od 1. siječnja 2008. pa nadalje, sukladno toč. 3. do 6. tužbe, ukupno iznosi *10.186,74 EUR kako je specificirano u stupcu 13 Tabele br. 6, a što obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi *76.751,99 HRK i b) iznos više stečenog po tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. od tužiteljice TZ na ime redovnih kamata po ugovoru o kreditu iz tužbe u odnosu na ono što bi stekao da je primijenjena početna stopa redovne kamate naznačena u ugovoru o kreditu iz tužbe, sve za razdoblje od zaključenja Ugovora o kreditu na nadalje, sukladno toč. 8. i 9 . tužbe, ukupno iznosi *1.053,74 EUR kako je specificirano u stupcu 13 Tabele br. 7, a što primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi *7.939,40 HRK. 1.2. po tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d.: razlike između kamata koje bi tužiteljica TZ platila da se u utuženom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama ukupno iznosi *8,28 EUR kako je specificirano u stupcu 12 Tabele br. 8, što obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi *62,39 HRK. Nitko od stranka nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo TZĆ dipl. oec., a prihvatio ga je i ovaj sud budući je stekao dojam da je isti stručan i nepristran.
6. Svojim podneskom od 5. svibnja 2023. tužiteljica TZ je sukladno nalazu i mišljenju angažirane vještakinje za financije i bankarstvo TZĆ OZ dipl. oec. konačno specificirala svoj tužbeni zahtjev.
7. Na ročištu dana 19. studenog 2024. u smislu čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019, 80/2022 i 114/2022, 155/2023 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je upozorio stranke da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Budući na ročištu 19. studenog 2024. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Punomoćnik tužiteljice TZ je predložila usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti dok zamjenica punomoćnika tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. predložila odbijanje istog kao neosnovanog.
8. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1624/2024-4 od 2. siječnja 2025. u točki I. izreke presude naloženoj je tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. isplatiti tužiteljici TZ iznos od 224,84 eura sa zateznim kamatama. U točki II. izreke presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1624/2024-4 od 2. siječnja 2025. odbijen je kao neosnovan zahtjev za isplatom iznosa od 9.961,90 eura sa pripadajućim zateznim kamatama. Nadalje, u točki III. izreke presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1624/2024-4 od 2. siječnja 2025. presuđeno je kako tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. nema pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu na tražbine iz ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/50404607-5104012358 od 2. srpnja 2008. Konačno, u točki IV. izreke presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1624/2024-4 od 2. siječnja 2025. naložio je tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. naknaditi tužiteljici TZ parnični trošak u iznosu od 330,75 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate, dok je za više zahtijevani parnični trošak od dosuđenog, zahtjev tužiteljice TZ odbijen kao neosnovan.
9. U obrazloženju presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1624/2024-4 od 2. siječnja 2025. se između ostaloga navodi: "...9. Između stranaka nije sporno da je zaključen Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i TZ broj: 2402006 - 1031262160 / 50404607 - 5104012358 od 2. srpnja 2008. koji je u cijelosti prijevremeno otplaćen dana 01. srpnja 2018. Između stranaka su sporna pravna pitanja tj. da li je ništetan čl. 9. s. 2. Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i TZ broj: 2402006 - 1031262160 / 50404607 - 5104012358 od 2. srpnja 2008. prema kome tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. može jednostrano vršiti promjenu ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu sa svojim jednostranim odlukama. Ukoliko je odgovor na prethodno pravno pitanje potvrdan onda je sporno ima li tužiteljica TZ u tom slučaju pravo na restituciju tj. da joj tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. vrati ono što je stekao temeljem navedene ništetene odredbe, zatim rokovi dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta, kao i da li je osnovan istaknuti prigovor zastare od strane tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. 10. Odredba čl. 3. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003 te u daljnjem tekstu ZZP) je određivala da potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Da se radi o potrošačkom ugovoru razvidno je iz samoga Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i TZ broj: 2402006 - 1031262160 / 50404607 - 5104012358 od 2. srpnja 2008. budući je tužiteljica TZ zaključila taj ugovor kao fizička osoba. Niti iz iskaza tužiteljice TZ ne proizlazi da se u konkretnom slučaju ne bi radilo o potrošačkom ugovoru. U svakom slučaju teret dokaza da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru je na tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. koji to niti tvrdi, a niti bilo čime dokazuje. 11. Ovaj sud je prihvatio kao istinit iskaz tužiteljice TZ iz čijeg iskaza je evidentno da se o čl. 9. Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i TZ broj: 2402006 - 1031262160 / 50404607 - 5104012358 od 2. srpnja 2008. tj. kamatnoj stopi uopće nije pregovaralo. Naime, tužiteljica TZ je bila svjesna da je kamatna stopa u trenutku ugovaranja toga kredita iznosi 9,50% godišnje kao i da se ona može u budućnosti promijeniti na temelju jednostrane odluke samoga tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Po prosudbi ovoga suda u konkretnom slučaju čl. 9. Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i TZ broj: 2402006 - 1031262160 / 50404607 - 5104012358 od 2. srpnja 2008. o kojem se nije pojedinačno pregovaralo, prouzročio je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Naime, tužiteljica TZ nije niti na koji način mogla utjecati na sadržaj čl. 9. Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i TZ broj: 2402006 - 1031262160 / 50404607 - 5104012358 od 2. srpnja 2008. nego joj je to ponuđeno po načelu „uzmi ili ostavi“. Nejasno je kako bi tužiteljica TZ uopće i mogla pregovarati o sadržaju internih akata tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. budući je evidentno da Metodologiju utvrđivanja promijene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (list sudskog spisa broj 53, 54 i 55) na koju se poziva tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je on donosi autonomno i koja metodologija je u budućnosti također podložna promjenama na temelju jednostrane odluke tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. na koje tužiteljica TZ ne može utjecati ali nju obvezuju. Točna je tvrdnja tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. da od 01.01.2014. kamatnu stopa je mijenjana u skladu s promjenom javno dostupnog parametra (u konkretnom slučaju: šestomjesečne nacionalne referentne stope prosječnog troška financiranja Hrvatskog bankovnog sektora NRS), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope. Međutim, ništetno je da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. jednostrano mijenja kamatnu stopu bez suglasnosti druge ugovorne strane pa makar to bilo i na temelju objektivnih kriterija koji prethodno nisu ugovoreni ili na koje je makar druga ugovorna strana nije naknadno pristala. Uzgred se napominje da prije 1.1.2014. tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. je radi opravdanja svoga "objektivnog" jednostranog povišenja kamatne stope navodio više različitih nepovezanih kriterija koji u suštini ne uspostavljaju bilo kakav objektivni kriterij. Naime, odluke o visini kamatne stope je jednostrano donosio sam tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. a o tome sa tužiteljica TZ nije pregovarao te je tako kao jača strana ugovornog odnosa postupio nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZOO) što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice TZ kao potrošača pa je navedena odredba ništetna u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a. Naime, na ugovor o kreditu kao dvostrani pravni posao se primjenjuju temeljna načela obveznog prava, dakle ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu, načelo jednake vrijednosti činidbi, načelo savjesnosti i poštenja te načelo zabrane zlouporabe prava. U navedenom smislu očitovao se je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudu poslovni broj Rev-673/2023-2 13. veljače 2024. 12. Članak 26. st. 3. ZOO-a bio bi primjenjiv tek u slučaju da je kamatna stopa neodređena. Naime, navedeni članak propisuje da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. tog članka. U tom pravcu, u revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. između ostaloga obrazloženo je: „…Kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZZO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što u ovom slučaju nije ostvareno, jer iz tako formuliranih ugovornih odredbi potrošač nije mogao u vrijeme pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditu imati sve relevantne informacije o tome u kojem pravcu odnosno kako će u budućnosti biti njegova ugovorna obveza glede plaćanja ugovornih kamata, a čija sudbina je bila izvan mogućnosti njegovog utjecaja, odnosno pretežitim dijelom ovisila o volji i namjeri osmotužene banke, a koja kao specijalizirana novčarska ustanova je bila dužna omogućiti potrošačima potpunu i razumljivu informaciju o toj ugovornoj odredbi, a kako bi mogli stvoriti pravilnu sliku o svojim budućim obvezama koje prema banci imaju sklapanjem ugovora o kreditu….“ Potom valja naglasiti da Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. dao odgovor na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim te se u obrazloženju između ostaloga navodi: „…Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. Ovaj sud je utvrdio da u odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi Banka bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do dana 1. siječnja 2014., obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,90%.........Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, na dan stupanja na snagu ZID ZoPK/12 predmetni ugovor je vrijedio s kamatnom stopom od 4,90%, s mogućnošću da stranke i dalje pregovaraju radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa.“ Budući stranke Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i TZ broj: 2402006 - 1031262160 / 50404607 - 5104012358 od 2. srpnja 2008. nisu dogovorile zakoniti mehanizam promijene kamatne stope to znači da ostaje za cijelo vrijeme otplate kao važeća kamatna stopa ona početna od 9,50% godišnje. 13. Ovaj sud prihvaća pravni stav tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. koji se poziva na mišljenje dr. sc. MZ dipl.iur: u članku “Stjecanje bez osnove” koji je objavljen u Aktualnostima hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Godišnjak 27., Zagreb, 2020. u kojem se navodi: “...Dakle, zahtjev za utvrđivanje ništetnosti te zahtjev za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla dva su različita zahtjeva koja služe različitoj svrsi, pa su time podvrgnuta različitim pravilima: zahtjevom za utvrđivanje ništetnosti štite se javni interesi pa je jasno da taj zahtjev ne može biti vremenski ograničen. S druge strane, zahtjevom za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla štiti se privatni interes vjerovnika, pa je jasno da taj zahtjev mora biti ograničen opravdanim interesima dužnika te pravne sigurnosti općenito. Zbog toga ostvarivanje toga zahtjeva, za razliku od zahtjeva za utvrđivanjem ništetnosti, ograničeno je zastarnim rokom koji počinje teći od trenutka stjecanja bez osnove. Tumačenjem prema kojem bi restitucijski zahtjev iz ništetnih poslova započeo zastarijevati tek od utvrđenja ništetnosti neprimjereno bi se poistovjetilo privatni interes pojedinog vjerovnika s javnim interesom, čime bi se ujedno značajno narušila ravnoteža interesa vjerovnika i dužnika te pravna sigurnost općenito, jer vjerovnikova tražbina ne bi zastarjevala sve dok se on ne bi odlučio pokrenuti postupak za utvrđivanje ništetnosti.....” Štoviše po mišljenju ovoga suda to bi moglo čak i poticati takovog vjerovnika da namjerno što duže prolongira neku parnicu radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu ili radi postavljenja restitucijskog zahtijeva zbog povrata svih novčanih iznosa koje je dužnik stekao bez pravne osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to sa zakonskim zateznim kamatama od stjecanja svakog takovog pojedinog novčanog iznosa pa do isplata. Budući su zakonske zatezne kamate daleko veće od kamata koje bilo koja banka daju na neku oročenu štednju pa ponekad čak i daleko više nego što banke ugovaraju visinu kamate kod odobravanja kredita svojim klijentima od takvog svoga nesavjesnog postupanja očito je da bi vjerovnik samo neosnovano stjecao imovinsku korist. 14. Ovaj sud je upoznati sa pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., kao i s kasnijim pravnim shvaćanjem tog suda sa sjednice Građanskog odjela tog suda broj Su-IV- 33/2022 od 31. siječnja 2022. prema kojem pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, no upravo zbog toga što u postupku koji je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, se uopće nije odlučivalo o ništetnosti ugovornih odredbi o ništetnosti kamate koja je određena jednostranom odlukom tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. kod kunskih kredita to se potonje pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne može primijeniti u ovom sporu. 15. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (odnosno članka 104. stavka 1. ranijeg Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine” broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kao prvo valja primijetiti da kod svojih pravnih shvaćanja Vrhovni sud Republike Hrvatske uopće svoja pravna shvaćanja ne obrazlaže kao niti to zbog čega je došlo do promijene njegovih pravnih shvaćanja iako se sami propisi nisu mijenjali. Međutim, prema pravnom shvaćanju ovog suda, i u slučaju kada se ne radi o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, nego o restitucijskom zahtjevu kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora sklopljenog između osoba koje nisu potrošači, zastarijevanje započinje teći trenutkom primitka ispunjenja jer je upravo primitkom ispunjenja povećana imovina jedne stranke te je od tada druga stranka mogla tražiti vraćanje onog što je stečeno bez osnove (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1705/92 od 20. srpnja 1993.). Naime, primitkom ispunjenje po osnovi ništetnog ugovora, a s obzirom na to da je ugovor nevaljan ex tunc, dio imovine jedne osobe (jedne ugovorne stranke) je prešao u imovinu druge osobe (druge ugovorne stranke) no za taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda ili druge nadležne vlasti ili zakonu slijedom čega se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. stavka 1. ZOO-a. Upravo zbog navedenog, to potraživanje zastarijeva u općem (petogodišnjem) zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a, što u ovom predmetu i nije sporno. Nadalje, premda se sukladno članku 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnost ne gasi, a što znači da stranka (i ne samo stranka nego i svaka zainteresirana osoba prema članku 327. stavku 1. ZOO-a može deklaratornim tužbenim zahtjevom tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora bez ograničenja razdoblja do kojeg može podnijeti takvu tužbu, da bi stranka mogla ostvarivati restitucijski zahtjev za povratom onog što je dala drugoj stranci na temelju takvog ugovora, kondemnatorni restitucijski tužbeni zahtjev mora podnijeti unutar općeg zastarnog roka jer se u protivnom izlaže opasnosti da zbog prigovora zastare protivne stranke tužbeni zahtjev bude odbijen. 16. Naime, za razliku od Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji početak zastarijevanja određuje s danom pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost ugovora/pojedine ugovorne odredbe utvrđena ili na drugi način ustanovljena, ovaj sud smatra da stranka koja kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu onog što je dala protivnoj stranci uopće (prethodno) ne mora podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti. Ovo upravo zbog toga što sud i u postupku pokrenutim kondemnatornom tužbom po službenoj dužnosti u smislu članka 327. stavka 1. ZOO-a mora ispitati je li ugovor/pojedina odredba ugovora ništetna (neovisno o tome što o ništetnosti u tom postupku ne donosi posebnu odluku). 17. Naime, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se u potpunosti dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila odnosno nastupila bi kada to jednostrano odluči sam vjerovnik, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. 18. Upravo zbog navedenog, mišljenje je ovog suda da stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarijevanja svog potraživanja iz članka 323. stavka 1. tog Zakona. Ako ona u tom roku ne učini ništa od navedenog, nego nakon proteka tog roka podnese kondemnatorni tužbeni zahtjev, a protivna stranka se pozove na zastaru (članak 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima), tada bi sud taj tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja trebao odbiti kao neosnovan. 19. Naime, kako je to prije pojašnjeno odredbe o ništetnosti ugovornih odredbi u svezi kamatne stope koja se može promijeniti jednostranom odlukom samog tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. kod kunskih kredita nisu uopće bile predmet raspravljanja pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 a niti neke druge kolektivne tužbe tako da do nekog prekida zastare nikada nije niti došlo. Kada bi se doslovno shvatilo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora nejasno je kako bi se to moglo suvislo povezati s kasnijim pravnim stavom sa sjednice Građanskog odjela tog suda broj Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. u kojem se između ostaloga tvrdi da pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a. Naime, nejasno je kako se može prekinuti zastara koja nije niti počela teći. 20. U ovoj parnici svoju tužbu tužiteljica TZ je predala preporučeno poštom dana 15. veljače 2019. tako da u zastari su sve one preplate prije dana 15. veljače 2014. godine u smislu citiranog čl. 225. ZOO-a. Iz svih navedeni razloga djelomično je osnovan prigovor zastare tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II. 21. Nadalje valja naglasiti da je točno da čl. 326. st. 2. ZOO-a je propisano ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Međutim iako je Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i TZ broj: 2402006 - 1031262160 / 50404607 - 5104012358 od 2. srpnja 2008. u cijelosti otplaćen prema shvaćanju ovoga suda nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o mogućnosti promijene kamatne stope jednostranom odlukom samoga tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. uzrokuje znatnu neravnotežu u pravu i obvezi tužiteljice TZ kao korisnika kredita u odnosu na tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. i ne može se reći da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, koja bi isključila pravo tužiteljice TZ na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem tako ništetnih odredba naplaćeno. 22. U pogledu visine tužbenog zahtjeva tužiteljica TZ je bila dužna dokazati visinu preplaćenih anuiteta odnosno razliku u anuitetima do koje je došlo na temelju naknadnih promjena kamatne stope, koju činjenicu je ovaj sud utvrdio u točki I. izreke ove presude na temelju nalaza i mišljenja angažirane vještakinje za financije i bankarstvo TZĆ dipl. oec. Uzgred valja naglasiti da neka objektivna eventualna kumulacija tužbenih zahtjeva kako to navodi tužiteljica TZ u ovoj parnici ne postoji. Naime, onaj manji utuženi iznos od 1.053,74 € je sadržan u onom većem od 10.186,74 €. 23. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. ZOO- a u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Prema čl. 195. dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele. U ovom slučaju, postoje i takozvane negativne razlike tj. kada je kamata u pojedinim razdobljima bila manja od inicijalne tj. 9,50% godišnje. Međutim, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. iako je tražio da se izračunaju razlike anuiteta za razdoblja kada je kamata bila niža od one početne do zaključenja glavne rasprave u ovoj parnici nije niti postavio neki određeni tužbeni zahtjev ili prigovor u navedenom smislu. 24. Prema čl. 154. st. 4. ZPP-a ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove. Pri tom valja naglasiti da kod djelomičnog uspjeha stranaka u postupku potrebno je, prilikom određivanja troškova postupka izraze „djelomičan uspjeh“ i „razmjerni dio troškova“, ocjenjivati ne samo kvantitativno već i kvalitativno, kako s obzirom na osnovu, tako i s obzirom na visinu prihvaćenog, odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva. Naime, tužiteljica TZ je uspjela u cijelosti kod postavljenog deklaratornog tužbenog zahtjeva, a u neznatnom dijelu kod svoga postavljenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva radi isplate. U svojoj presudi od 16. srpnja 2020. Sud Europske unije u spojenim predmetima C‑224/19 i C‑259/19 je između ostaloga zaključio: " 5. Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13." Iz navedenih razloga ovaj sud je priznao u cijelosti tužiteljici TZ trošak vještačenja kojeg je ona predujmila u iznosu od 330,75 € budući je taj trošak bio nophodan nezavisno o stupnju uspjeha tužiteljice TZ u ovoj parnici Iz svih navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom IV."
10. Međutim rješenjem Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-570/2025-3 od 9. srpnja 2025. u točki I izreke djelomično je odbačena žalba tužiteljice TZ kao nedopuštena i to baš u dijelu u kojem se pobija presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-1624/2024-4 od 2. siječnja 2025., u dijelu pod točkom III. izreke. U točki II. izreke rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž- 570/2025-3 od 9. srpnja 2025. djelomično je ukinuta presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-1624/2024-4 od 2. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkama II. i IV. izreke te je predmet u tom dijelu vraćen ovome prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-570/2025-3 od 9. srpnja 2025. se između ostaloga navodi: "...5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 9.961,90 eura sa zateznim kamatama s osnova više plaćenog po osnovu ništetnih odredbi te zahtjev tužiteljice kako tuženica nema pravo mijenjati kamatnu stopu. 6. Tužbeni zahtjev koji je kao neosnovan djelomično odbijen prvostupanjskom presudom zasniva se na tvrdnji tužiteljice da su tužiteljica i tuženica sklopile ugovor o kreditu u kunama te da je ništetna ugovorna odredba u dijelu u kojem je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa zbog čega da je banka dužna vratiti tužiteljici stečeno bez osnove. 7. Prvostupanjski je sud djelomično odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev uz zaključak da je prigovor zastare djelomično osnovan. 8. Prije svega je za reći kako tužiteljica nema pravni interes za podnošenje žalbe u dijelu u kojem se pobija točka III. izreke prvostupanjske presude jer je tužbeni zahtjev tužiteljice u ovom dijelu prihvaćen. Stoga, a zbog nedostatka pravnog interesa, žalbu tužiteljice je djelomično trebalo odbaciti kao nedopuštenu, a ovo u suglasju sa odredbom članka 367. stavak 1., u svezi sa odredbom članka 358. stavak 3. ZPP-a. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja. 9. Tužiteljica u žalbi u bitnome ističe kako je pogrešna odluka prvostupanjskog suda o osnovanosti prigovora zastare, iz kojeg je razloga prvostupanjski sud i djelomično odbio kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatom (točka II. izreke pobijane presude). 10. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora, zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. 11. Odredbom članka 12. stavci 1. i 2. ZPP-a propisano je da kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno. Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno. 12. U predmetnom slučaju za odluku o osnovanosti / neosnovanosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva, dakle zahtjeva za isplatom stečenog bez osnove, potrebno je kao prethodno pitanje riješiti pitanje ništenosti ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi. Dakle, na pitanje zastare u predmetnom slučaju primjenjuje se navedeni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. 13. Slijedom navedenog, a kako prvostupanjski sud nije na navedeni način raspravio pitanje zastare potraživanja tužiteljice iz točke II. izreke pobijane presude, to je razvidno kako prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Na ovaj je način prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Stoga je pobijanu presudu u dijelu pod točkom II. izreke, a posljedično tome i u dijelu pod točkom IV. izreke (odluka o parničnom trošku), trebalo ukinuti i u tom dijelu vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja, a na temelju odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a. 14. U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud prije svega otkloniti uočenu bitnu povredu odredbe ZPP-a (članak 354. stavak 2. točka 11.), te će na valjani način raspraviti sporno pitanje zastare potraživanja tužiteljice, a na što je ukazano u ovoj drugostupanjskoj odluci. Prvostupanjski će sud potom, nakon cjelovito provedenog dokaznog postupka, vodeći računa i o odredbama članaka 7., 8. i 221. a ZPP-a, te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu za isplatom, u dijelu u kojem je odbijen prvostupanjskom presudom, kao i o parničnom trošku." Nakon toga ovaj parnični spis je dobio novi poslovni broj P-1261/2025.
11. Protivno tvrdnjama višega suda po mišljenju ovoga prvostupanjskog suda uopće ne postoji neka bitna povreda pravila parničnog postupka koja bi na bilo koji način onemogućavala viši sud da preispita prvostupanjsku presudu. Naime viši sud se očito ne slaže s pravnim mišljenjem ovoga prvostupanjskog suda što bi ukazivalo na pogrešnu primjenu materijalnog prava zbog čega se prvostupanjska presuda ne ukida nego preinačuje. Osim toga viši sud uopće ne daje upute koje radnje bi se trebalo provesti u ponovljenom postupku već tvrdi da treba raspraviti pitanje zastare. Naime, da li postoji zastara ili ne postoji je materijalno pitanje te u svezi navedenog se ne treba voditi rasprava ili možda vještačenje tj. kako pravilno primijeniti materijalno pravo. Naime, važi rimska maksima „Iura nova curia“ (sud poznaje pravo). Osim toga to pitanje sukladno svojim shvaćanjima su detaljno i vrlo opširno objasnili kako same stranke tako i ovoj prvostupanjski sud tako da neke daljnje rasprave u svezi pravilne primjene materijalnog prava su potpuno nepotrebne. Budući viši sud tvrdi da u obrazlaganju prvostupanjske presude je počinjena bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a (u smislu obrazlaganja prvostupanjske odluke, a ne u smislu da sukladno uputi višeg suda sukladno čl. 375 st. 4. ZPP-a je potrebno provesti još neke dodatne radnje od strane prvostupanjskog suda koje uzgred govoreći nitko od stranka do zaključenja glavne rasprave nije niti tražio) sukladno čl. 373.a st. 3. ZPP-a viši sud je svejedno mogao donijeti svoju meritornu odluku. Naime, viši sud niti na koji način nije vezan činjeničnim utvrđenjima i/ili pravnim kvalifikacijama prvostupanjskog suda. Uostalom na to neizravno upućuje i čl. 10. st. 1. ZPP-a koji pored stranka i drugih sudionika parničnog postupka obvezuje i sam sud (pri čemu se naravno ne misli samo na prvostupanjski sud) da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova.
12. Na ročište dana 1. listopada 2025. punomoćnici tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. nisu niti pristupili dok punomoćnik tužiteljice TZ je ostao u cijelosti kod svojih već ranijih navoda predlažući zaključenje glavne rasprave i donošenje presude na temelju stanja u spisu. Punomoćnik tužiteljice TZ je predložio usvajanje tužbenog zahtjeva tužiteljice TZ u cijelosti kao i dosudu parničnog trošak koji je već prije preciziran uvećano za trošak žalbe tužiteljice TZ od 8. siječnja 2025. na presudu Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1624/2024-4 od 2. siječnja 2025. kao i trošak pristupa na ročište od 1. listopada 2025. Dakle, neka rasprava između stranka o tome kako pravilno primijeniti materijalno pravo kod pravnog instituta zastare u ovoj parnici je izostala, tako da jedino je valjda ovaj prvostupanjski sud mogao raspravljati sam sa sobom. Ovu ponuđenu mogućnost je ovaj prvostupanjski sud nije prihvatio tako da mu nije preostalo ništa drugo nego da zaključi glavnu raspravu i donese presudu na temelju stanja u spisu.
13. Radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja ovaj sud u cijelosti ostaje kod svoje presude poslovni broj P-1624/2024-4 od 2. siječnja 2025. kao i obrazloženja koji se u njoj navode. U dilemi da li treba primijeniti neko pravno mišljenje ili zakon ovaj prvostupanjski sud smatra da treba suditi na prvenstveno na temelju zakona. Naime, za ovaj prvostupanjski sud nije sporno da je ništetan čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i TZ broj: 2402006 - 1031262160 / 50404607 - 5104012358 od 2. srpnja 2008. gdje je ugovoreno da za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu se vršiti promijene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama samoga tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. U više svojih odluka sam Vrhovni sud Republike Hrvatske je ustvrdio da zastara se prekida kod ugovora o valutnoj klauzuli vezano za valutu CHF i kod promjenjive kamatne stope odlukom same banke podnošenjem kolektivne tužbe i teče ponovo od pravomoćnosti odluke u tom kolektivnom sporu. Međutim, ponavlja se da u ovoj parnici se radi o kunskom kreditu tako da je zastara prekinuta te je počela teći tek podnošenjem tužbe tužiteljice TZ dana 18. veljače 2019.
U Rijeci 4. studenog 2025.
Sudac:
Damir Vinketa
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.
U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.
Dostaviti:
- pun. tužiteljice TZ i
- pun. tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d.
