Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-428/2023-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Bruna Kleina, kao predsjednika vijeća te Nevena Cambja i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ive Mihanović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljene ED, zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 1., 2. i 6. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi Općinskog kaznenog državnog odvjetništva u Zagrebu, protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovnog broja K-1078/2021-29, od 7. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 4. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba Općinskog kaznenog državnog odvjetništva u Zagrebu odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski kazneni sud u Zagrebu je, na temelju odredbe članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje u tekstu: ZKP/08), okrivljenu ED oslobodio optužbe da bi počinila kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu, iz članka 227. stavka 1., 2. i 6. KZ/11.

2. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08, odlučeno je da troškovi postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

3. Protiv ove presude žalbu je podnijelo Općinsko kazneno državno odvjetništvo u Zagrebu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se ukine prvostupanjska presuda i preinači presuda na način da okrivljenu ED proglasi krivom i osudi na predloženu kaznu, podredno da sam provede raspravu i donese presudu.

4. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnijela je okrivljena ED, po svom branitelju Krešimiru Pejiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Lozo&Partneri d.o.o. u Zagrebu, s prijedlogom da se odbije žalba državnog odvjetnika u cijelosti i potvrdi prvostupanjska presuda.

5. Prije održavanja sjednice drugostupanjskog vijeća, u suglasju s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je, nakon uvida, vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

6. Na sjednicu drugostupanjskog vijeća nisu pristupili uredno izviješteni, Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, okrivljena ED te njen branitelj Krešimir Pejić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Lozo&Partneri d.o.o. u Zagrebu pa je sjednica vijeća održana u odsutnosti uredno izviještenih stranaka, sukladno odredbi članka 475. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22, 36/24 i 72/25, dalje u tekstu: ZKP/08).

7. Žalba Općinskog kaznenog državnog odvjetništva u Zagrebu je neosnovana.

8. Žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka državni odvjetnik je u svojoj žalbi označio kao povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, ističući kako je prvostupanjski sud u svojoj presudi samo nabrojio izvedene dokaze te da je "sažeto reproducirao nalaze i mišljenje vještaka Srećka Hlišća i Zvonka Ivašića" iz kojih da je izostavio ključne dijelove koji ne idu u prilog okrivljenoj, odnosno da izostaje analiza vjerodostojnosti pojedinih navoda vještaka u odnosu na bitne okolnosti pa na taj način da u presudi nedostaje odlučujući dio i u tom dijelu da se ne može ispitati. Naime, da je sud propustio navesti dio nalaza i mišljenja vještaka Hlišća kada ističe da, ako na zaslonu monitora nije mogla pretpostaviti po karakterističnom obliku poplata obuće da se radi o čovjeku koji leži uz tramvaj, da se okrivljenica mogla uvjeriti je li krupnija nakupina uz tramvaj predstavlja smetnju neometanom nastavku njenog kretanja izlaskom iz kabine i izvirivanjem kroz prednja vrata, kada bi sigurno vidjela da se radi o čovjeku. Nigdje u obrazloženju da se ne navodi iz kojih razloga sud ovaj dio vještačkih nalaza i mišljenja ne prihvaća, odnosno ne smatra relevantnim za ocjenu o kaznenoj odgovornosti okrivljene, radi čega da se presuda u tom bitnom dijelu ne može ispitati.

8.1. Premda je ove navode državni odvjetnik vezao uz žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, u suštini se radi o žalbenim navodima koji se odnose na žalbenu osnovu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa će u sklopu te žalbene osnove biti i ocijenjen. Naime, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, na način kako se to opisuje u žalbi državnog odvjetnika jer je o svim svojim utvrđenjima prvostupanjski sud dao jasne i uvjerljive razloge, a posebice se detaljno osvrnuo na navode koje su u svom nalazu i mišljenju iznijeli vještaci Srećko Hlišć i Zvonko Ivašić. Kod ovoga je za kazati kako sud nije u obvezi analizirati svaki pojedini navod vještaka, već se nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje u njegovoj ukupnosti, kao što je u konkretnom slučaju to prvostupanjski sud i napravio. Protivno žalbenim navodima, iz obrazloženja prvostupanjske presude ne proizlazi da sud nije prihvatio dio nalaza vještaka koji se posebice apostrofira u žalbi, štoviše upravo taj dio nalaza vještaka Hlišća je sud reproducirao u točki 3.2.2. presude, ali je isto tako dao jasne razloge zbog čega je odlučio osloboditi okrivljenu optužbe, radi čega se ne može prihvatiti da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, na način kako se to opisuje u žalbi državnog odvjetnika.

9. Osim u pravcu žalbenih navoda državnog odvjetnika, ovaj drugostupanjski sud je pobijanu presudu ispitao i u onom dijelu u kojem je to dužan napraviti po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 476. stavka 1. ZKP/08, međutim nije utvrdio postojanje povreda zakona koji su sadržani u toj odredbi, tako da se državni odvjetnik neosnovano žali zbog žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

10. Što se tiče žalbene osnove pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, državni odvjetnik ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio provedene dokaze, na koji način je pogrešno utvrdio činjenično stanje i okrivljenu neosnovano oslobodio optužbe te se ističe da je okrivljena prekršila odredbu članka 43. stavka 1. i 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama i da je do prometne nesreće došlo povredom dužne pažnje, koja se od okrivljene mogla očekivati kao vozača, odnosno da je riječ o profesionalnom nehaju. Ističe se, nadalje kako je okrivljena, kao profesionalni vozač, bila dužna predvidjeti opasnost koja je na kraju i nastala i da se takvo predviđanje od nje može tražiti. Pri tome se detaljno analizira kretanje žrtve konkretne prigode te se ističe kako je okrivljena kao vozač, s obzirom na način kretanja žrtve, morala postupati s povećanim oprezom i pažnju usmjeriti na potencijalno opasnu situaciju, ističući kako se iz kretanja putnice u tramvaju moglo očekivati da će ona pasti i da je okrivljena morala pogledom ispratiti putnicu i uočiti kako gubi ravnotežu i pada na pod, budući "nje nije bilo nigdje na vidiku nakon izlaska iz tramvaja".

11. Međutim, ovakvim žalbenim navodima državni odvjetnik nije doveo u pitanje pravilnost i pouzdanost utvrđenja prvostupanjskog suda, koji je u tom pogledu dao detaljne, logične i uvjerljive razloge, koje, budući da imaju potporu u stanju u spisu, u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, prvostupanjski sud je osnovano na temelju nalaza vještaka zaključio kako u konkretnom slučaju nije bilo dokazano da je okrivljena svojim postupanjem povrijedila odredbe Zakona o sigurnosti prometa na cestama i na taj način izazvala prometnu nesreću u kojoj je jedna osoba smrtno stradala.

11.1. Vještak Zvonko Ivašić, koji je napravio nalaz i mišljenje nakon obavljene rekonstrukcije događaja je izričito naveo kako vozač tramvaja tijekom radnog dana provjerom u monitor, koji prenosi snimku s kamere desnog retrovizora, vrši provjeru izlaska-ulaska putnika u tramvaj, s tim što su to tipizirane provjere položaja pješaka- putnika u uspravnom položaju, u smislu postojanja opasnosti kontakta s tramvajem te je dodao kako letimičnim pogledom u retrovizor provjerava samo predvidljive situacije uz desni bok tramvaja. Očito je kako se državni odvjetnik, imajući u vidu ovakav nalaz vještaka, potrudio prikazati kako se u konkretnom slučaju, s obzirom na nesigurno izlaženje sada pokojne ĐD iz tramvaja radilo o situaciji u kojoj je okrivljena mogla predvidjeti da bi moglo doći do destabilizacije i pada pod desni bok tramvaja, radi čega je morala postupati s povećanim oprezom i pogledom ispratiti putnicu i nakon njezinog izlaska iz tramvaja.

11.2. Međutim, pri tome državni odvjetnik gubi iz vida činjenicu da se ovdje radi o tramvaju s pet segmenata i ukupno šest vrata, radi čega je praktično nemoguće da vozač s jednakom pažnjom i koncentracijom prati izlazak svih putnika, na svim vratima tramvaja, a pogotovo da obraća pažnju na nastavak kretanja svih putnika koji su tramvaj napustili, kako se to sugerira u žalbi državnog odvjetnika. U konkretnoj situaciji, putnica je s obje noge bila na pločniku u 12:52 snimke kamere tramvaja, a u 13:00 je započeo njen pad unazad te je u prostor između desnog boka tramvaja i ruba pripadajućeg pločnika tramvajske stanice pala u 13:01 snimke. Okrivljena je radnju zatvaranja vrata tramvaja poduzela u 13:17, prije čega je provjerila situaciju na stanici uz desni bok tramvaja, ali nije prepoznala da između 3. i 4. vrata tramvaja na neosvijetljenom dijelu leži oštećena, između boka tramvaja i ruba stanice, dok je tramvaj pokrenula u 13:43. Dakle, oštećena je ležala između boka tramvaja i ruba stanice 17 sekundi prije zatvaranja vrata tramvaja i čak 43 sekunde prije njegovog pokretanja, a da to nitko nije primijetio.

11.3. U odnosu na navedene podatke i čitavu situaciju kritične prigode vještak je naveo kako je okrivljena brzim pogledom u monitor vanjskog desnog retrovizora prije zatvaranja vrata mogla vidjeti da na vratima tramvaja i tramvajskoj stanici nema pješaka-putnika u standardnom uspravnom položaju, pri čemu takvim letimičnim pogledom u uvjetima slabe vidljivosti, bez potrebe detaljnog promatranja slike u retrovizoru nije mogla zaključiti da netko leži uz desni bok tramvaja. Prilikom izlaska putnika iz tramvaja da nije postojala neka izvanredna situacija (pad putnika ili tučnjava), što bi zahtijevalo posebnu pažnju vozača u smislu položaja putnika nakon izlaska iz tramvaja te konačno da ni studioznom analizom fotografije br. 6 nije moguće pouzdano utvrditi da uz desni bok tramvaja leži tijelo putnika, budući da se tijelo ne vidi, već samo odsjaj poplata njene tenisice, što se letimičnim pogledom u monitor moglo protumačiti kao otpadak ili slično.

11.4. Dakle, u takvoj situaciji se nikako ne mogu prihvatiti žalbeni navodi da je okrivljena bila dužna ispratiti kretanje putnice u tramvaju nakon što je ona stupila na pločnik, odnosno da je s većim stupnjem pozornosti morala obratiti pažnju na kretanje putnice, a ne "gledati naprijed" u druge putnike koji su se kretali bez teškoća, bez da pogledom isprati ovu putnicu jer nije bilo nikakve druge potencijalno opasne situacije, koja bi od nje zahtijevala povećanu pažnju. U konkretnom slučaju nije bilo nikakvih naznaka da bi moglo doći do pada nekog od putnika pod desni bok tramvaja, a ovakav način pada oštećene se ni u kojem slučaju ne može smatrati uobičajenom ni predvidljivom situacijom, pogotovo kada je do pada oštećene došlo tek osam sekundi nakon što je u potpunosti stupila na pločnik tramvajske stanice. Okrivljena ni jednom svojom radnjom nije prouzročila pad oštećene niti mu je na bilo koji način doprinijela, a po mišljenju vještaka je poduzela sve radnje po uobičajenoj proceduri postupanja te se stoga ne može zahtijevati od okrivljene da u takvim okolnostima napusti vozačko mjesto, izađe iz kabine i izviri kroz prednja vrata, što je po mišljenju vještaka bio jedini siguran način da se utvrdi kako uz bok tramvaja leži čovjek, odnosno da prati pogledom daljnje kretanje putnika nakon izlaska iz tramvaja, kako se to navodi u žalbi državnog odvjetnika.

11.5. U takvoj situaciji potpuno je ispravan zaključak prvostupanjskog suda kako svojim postupanjem kritične prigode okrivljena kao vozačica tramvaja nije prekršila odredbe članka 43. stavka 1. i 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, odnosno da je okrivljena poduzela sve one potrebne radnje nužne i uobičajene za sigurno pokretanje tramvaja. Postojanje kaznenog djela mora biti dokazano potpuno izvjesno i izvan svake razumne sumnje te za osudu okrivljenika moraju biti izvedeni dokazi koji jasno i nedvojbeno upućuju na jedini mogući zaključak da je okrivljenik počinio kazneno djelo za koje je okrivljen što u konkretnom slučaju nije bilo ostvareno kako je to potpuno ispravno zaključio prvostupanjski sud. U takvoj situaciji treba imati u vidu i odredbu članka 3. stavka 3. ZKP/08, prema kojoj je dvojbu oko postojanja činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela sud dužan riješiti presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika, a iz koje odredbe proizlazi pravilo koje se odnosi na standard dokazivanja odlučnih činjenica koje idu u korist okrivljenika, prema kojem se te činjenice (koje idu u prilog okrivljeniku) treba uzeti dokazanima i u situaciji kada su samo vjerojatne (dakle kada postoji sumnja na njihovo postojanje) pa čak i kada bi postojanje one činjenice koja bi išla na štetu okrivljenika bilo vjerojatnije od postojanja činjenice koja mu ide u korist. Zbog navedenog državni odvjetnik se neosnovano žali zbog žalbene osnove pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

12. Kod takvog stanja stvari, kada nisu ostvareni žalbeni navodi te kada ni ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bile počinjene povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu državnog odvjetnika sukladno članku 482. ZKP/08 valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Split, 4. studenog 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Bruno Klein