P-45/2025

Republika Hrvatska

Općinski sud u Metkoviću

Stalna služba u Pločama

Ploče, Vladimira Nazora 14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, Stalna služba u Pločama, po sucu tog suda Darku Jelčiću, u pravnoj stvari tužiteljice IA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetniku iz Zagreba, protiv tužene Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, koju kao punomoćnik zastupa Šimi Petriću, odvjetnik u Zadru, Velebitska 8/A, nakon glavne rasprave zaključene 2. listopada 2025., u prisutnosti tužene i punomoćnika tuženika, a u odsutnosti punomoćnika tužiteljice, prema članku 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), 4. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odredba članka 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, Ugovora o kreditu broj 728359 od 30.11.2005. godine zaključenog između tužitelja IA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 kao kreditora koja glasi „Jednokratno 1,00% (slovima: jedanposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju IA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 226,31 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7.12.2005. do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama ZOO („Narodne novine, broj 155/23.“), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju IA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO i prema Zakonu o izmjenama i dopunama ZOO, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u ostalom dijelu u iznosu od 231,18 eura zahtjev za naknadu troškova odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj i prednik tuženika Volksbank d.d. su dana 30.11.2005. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 728359 (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je prednik tuženika tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 10.697,00 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate.

Člankom 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta/ugovorena naknada u visini od 1,00 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 226,31 EUR (1,00% od iznosa kredita). Spornim člankom (točkom) 6.1. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita.

Tužitelj ovdje prije svega ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade, a slijedom toga i ništetne. O navedenoj odredbi ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo.

Također, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelj uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Također, tuženik nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava.

Završno, jedini interes i ratio sporne odredbe je dodatno bogaćenje banke tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita.

Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da sud nakon provedene glavne i javne rasprave donese sljedeću

P R E S U D U

1.Odredba članka 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, Ugovora o kreditu broj 728359 od 30.11.2005. godine zaključenog između tužitelja IA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 kao kreditora koja glasi „Jednokratno 1,00% (slovima: jedanposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

2.Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju IA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 226,31 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7.12.2005. do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

3.Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju IA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik u cijelosti osporava tužbu tužitelja, istu smatra neosnovanom, te se očituje kako slijedi:

Tuženik ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, te osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. U tužbi se navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 728359 dana 30.11.2005. godine, nadalje tužitelj navodi u tužbi da su mu predmetnim Ugovorima povrijeđena prava potrošača, da je ugovorna odredba Ugovora o kreditu o naknadi za obradu i odobrenje kredita ništetna, ukazuje na obvezu vraćanja iznosa stečenih bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi, pozivajući se pri tome na odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

-ZASTARA

Kako je tužba podnesena dana 30.01.2025. godine, tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare, budući da je zastara nastupila s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima.

Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 30.01.2020. godine nastupila je zastara potraživanja. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Člankom 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle stranka je imala mogućnost u poduzeti pravne radnje kojima bi prekinula zastaru. Primjena zastarnih rokova proizlazi iz primjene načela pravne sigurnosti, a kao je to utvrđeno presudama Suda EU.

Sud EU, C-33/76, Rewe-Zentralfinanz and Rewe-Zentral: “U nedostatku mjera harmonizacije, prava koja proizlaze iz prava Unije moraju biti izvršena pred nacionalnim sudovima u skladu s uvjetima propisanim nacionalnim propisima. Situacija bi bila drugačija jedino ako bi takvi uvjeti i zastarni rokovi u praksi onemogućavali ostvarivanje prava koje su nacionalni sudovi dužni štititi. To nije slučaj ako su propisani rokovi zastare razumni. Postavljanje takvih razumnih rokova zastare odraz je primjene temeljnog načela pravne sigurnosti.“

Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke a niti sud svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a. Slijedom svega navedenog razvidno je da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja, a sukladno i stajalištu iznesenom u presudi Vrhovnog suda RH Rev 2245/17 od 20.03.2018, iz kojeg proizlazi da zastarni rokovi teku pravomoćnim okončanjem Parnice Potrošač donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj PŽ-7129/13 od 13.06.2014 i to u odnosu na promjenjivost kamatne stope, te presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.06.2018 u odnosu na vezanost glasvnice kredita za CHF valutnu klauzulu.

Ujedno tuženik istiće odluke u predmetu C-554/21, C-622/21 i C-727/21, Financijska agencija protiv Hann Invest d.o.o., Mineral-Sekuline d.o.o., Udruga KHL Medveščak Zagreb, od 11. srpnja 2024. godine 1 i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske U- III/3202/2023 od 26. rujna 2024. 2 u odnosu na tijek zastare restitucijskih zahtjeva proizašlih iz ništetnih pravnih poslova. Naime pitanje zastare restitucijskih zahtjeva općenito pa tako i u pogledu restitucijskih zahtjeva koji proistječu iz ništetnih pravnih poslova uređeno je odredbama članka 215. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu:ZOO) 1 te članka 1111. stavka 1. ZOO-a. Članak 215. stavak 1. ZOO-a glasi:

(1) Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Članak 1111. stavak 1. ZOO-a glasi:

(1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

Člankom 215. stavkom 1. ZOO-a propisano je da zastara započinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Odnosno zastara započinje teći prvog dana po dospjelosti. Pritom, temeljem članka 1111. stavka 1. ZOO-a, dospjelost stečenog bez osnove nastupa već u trenutku kada dođe do stjecanja, odnosno kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe.

-OSNOVANOST TUŽBENOG ZAHTJEVA

Nadalje tužba ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, niti činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada se o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti.

Osim što moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica koje tužitelj ističe ti dokazi moraju potvrditi postojanje tih činjenica.

Nadalje nesporno je da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, te su ugovorne odredbe osporenog Ugovora o kreditu određene sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka, pa se stoga nije mogla utvrditi ništetnost predmetnog Ugovora o kreditu, niti njegovih dijelova.

U svakom pojedinačnom sporu potrebno je utvrditi sve okolnosti predmetnog slučaja, da bi se odredilo i obrazložilo jesu li pojedinačne odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a samim tim i ništetne.

Dakle tvrdnje tužitelja da se o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, su neosnovane i ničim potkrijepljene. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja.

Sporna ugovorna odredba je jasna i razumljiva, stoga nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Također se navodi da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opća poznata činjenica sa čime su klijenti bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja.

Tuženik kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita U bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koja je prethodno naznačeno u Tarifi naknada banke.

Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, pa stoga ne bi trebao podmirivati ni kamate.

Slijedom svega navedenog predlaže se odbiti tužitelja s postavljenim tužbenim zahtjevom.“

3.U dokaznom postupku pregledani su: plan otplate u jednakim anuitetima, otplatna tablica po kreditu, prometna kartica po kreditu 728359 na ime IA, solemnizacija (potvrda) privatne isprave OU-650/05-1, ugovor o kreditu br. 728359, dopis Nove Hrvatske banke od 24.05.2023., odluka REV-673/2023-2 (listovi 6-35 spisa). Tužiteljica je saslušana na ročištu od 2. listopada 2025.

5.Predmet spora je tužiteljev zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe članka 6.1.Ugovora u svezi ulazne naknade, te zahtjev za povrat iznosa po označenoj osnovi.

6.Tužitelj bitno ističe da se radi o tipskom ugovoru, otisnutom na tiskanom obrascu, unaprijed pripremljenom od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, pa da takav ugovor uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade, a slijedom toga i ništetne. O navedenoj odredbi ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo.

Također, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelju uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Također, tuženik nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena.

7.Tuženik tvrdi da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, te su ugovorne odredbe osporenog Ugovora o kreditu određene sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka, pa se stoga nije mogla utvrditi ništetnost predmetnog Ugovora o kreditu, niti njegovih dijelova. Ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora.

8.Nije sporno da je tužiteljica kao korisnik kredita zaključila sa tuženikovim prednikom (Volksbank d.d. Zagreb) Ugovor o kreditu broj 728359 (dalje u tekstu: Ugovor), solemniziran (potvrđen) po javnom bilježniku Vedrani Bilan iz Splita,broj OU-650/05-1 2. prosinca 2005. kojim banka odobrava tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 10.697,00 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Kredit je s rokom otplate od 84 mjeseca. Namjena je kupnja vozila.

Člankom 6.1. ZAVRŠNE ODREDBE predmetnog Ugovora tužiteljici je ugovorena jednokratna naknada u visini od 1,00 % (minimalno 500,00 kuna) od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 1.705,13 kuna što izračunom konverzije iznosi 226,31 eur, što je utvrđeno uvidom u dopis Nove Hrvatske banke od 24. svibnja 2023. (list 29 spisa) i čija visina nije sporna među strankama.

9.Tužiteljica je iskazala:

"Ja sam predmetni ugovor o kreditu sklopila u poslovnici Volksbank u Splitu, sjećam se da mi je službenica banke predala ovaj ugovor o kreditu koji je već bio pripremljen, što znači da je bio ispisan, prilikom predaje tog ugovora rekla mi je da ga pročitam, ja sam pročitala ugovor, ali bih rekla da je tu bilo dosta papira. Ja sam po zanimanju medicinska sestra. Dok sam čitala ugovor ja stvarno nisam primijetila odredbu vezano za ulaznu naknadu i stvarno se ne mogu sjetiti pojma ulazne naknade, niti mi je službenica spominjala ulaznu naknadu. Rekla bih, moj kontakt sa službenicom banke je bio da, nakon što sam pročitala ugovor, isti potpišem što sam i učinila. Ugovor je bio namijenjen za kupovinu osobnog vozila. Nakon što sam sklopila ugovor dobila sam na kućnu adresu obavijest da će još biti troškova vezano za obradu kredita, tako nešto. Vjerojatno sam tada saznala i za odredbu o plaćanju ulazne naknade. Nije reagirala kada je dobila obavijest o plaćanju " još troškova" jer je već sve bilo dogovoreno i nisam planirala ništa mijenjati.“

10. Iz tužiteljičinog iskaza proizlazi da prilikom sklapanja Ugovora nije primijetila odredbu o plaćanju ulazne naknade, niti je bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje ulazne naknade („ Dok sam čitala ugovor ja stvarno nisam primijetila odredbu vezano za ulaznu naknadu i stvarno se ne mogu sjetiti pojma ulazne naknade, niti mi je službenica spominjala ulaznu naknadu.“).

11. Iz tužiteljičinog iskaza i priloženog Ugovora proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru („sjećam se da mi je službenica banke predala ovaj ugovor o kreditu koji je već bio pripremljen, što znači da je bio ispisan“), pa je očito da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, što znači da tuženica o zakonitim interesima tužiteljice kao potrošača nije vodila računa.

12. Zbog svega izloženog po mišljenju ovog suda proizlazi da je odredba članka 6.1. Ugovora ništetna.

13. Iznos tužiteljeve novčane tražbine nije sporan među strankama.

14.Tuženikov prigovor zastare nije osnovan pošto se u ovom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem nepoštenih ništetnih odredbi Ugovora, a u kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora, o čemu sud odlučuje u ovoj pravnoj stvari, zbog čega zastara još nije počela teći, u svezi s čl. 323.st.1. ZOO-a.

15.O troškovima je odlučeno na temelju članka 154.st.1. ZPP-a. Tužiteljici su priznati troškovi u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23.) i to za sastav tužbe 200,00 eura, za podnesak (očitovanje na odgovor na tužbu) 200,00 eura, za zastupanje na ročištima: 4.9.2025. i 2.10.2025. 400,00 eura ili za svako ročište 200,00 eura, što iznosi ukupno 800,00 eura i uvećano za PDV od 25% što iznosi 200,00 eura, pa je parnični trošak tužitelja 1.000,00 eura (članak 155. stavak 1. ZPP-a). U ostalom dijelu u iznosu od 231,18 eura eura tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova odbija se kao neosnovan jer je tužiteljica oslobođena sudskih pristojbi pa nije platila pristojbu za tužbu, niti je osnovan zahtjev za pristup na ročište radi objave presude jer punomoćnik tužiteljice na ovo ročište nije pristupio.

16. Zbog svega izloženog presuđeno je kao u izreci pod I. i II., te riješeno kao pod III.

U Pločama, 4. studenoga 2025.

Sudac

Darko Jelčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu u roku 15 dana od dana kada je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka.

DNA:

1.Punomoćnik tužiteljice Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, Kralja Držislava 14

2.Punomoćnik tuženika Šime Petrić, odvjetnik u Zadru, Velebitska 8/A