Republika Hrvatska

Trgovački sud u Osijeku

Osijek, Zagrebačka 2

Poslovni broj P-148/2024-22

U I M E R E PU B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Osijeku, po sucu Augustinu Jalšovec, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐAKOVAČKA VINA d.d., OIB: 72212121406, Mandićevac, Biskupa Antuna Mandića 71, kojeg zastupa punomoćnik Marko Cvrković, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Cvrković i partneri d.o.o. u Vukovaru, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, v.p.s. 10.976,47 EUR, nakon glavne i javne rasprave zaključene 22. rujna 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu sudske odluke održanom 4. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe čl. 9. st.2. Ugovora o kreditu broj: 39379/2006 od 01. veljače 2006.g. zaključenog između tužitelja ĐAKOVAČKA VINA d.d. OIB 72212121406, Mandićevac (Općina Drenje), Biskupa Antuna Mandića 71, kao korisnika kredita i prednika tuženika Slavonska banka d.d. Osijek, Kapucinska 29, kao kreditora koji glasi: "… Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključenom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu od 3% na preostali iznos kredita."

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju ĐAKOVAČKA VINA d.d. OIB 72212121406, Mandićevac (Općina Drenje), Biskupa Antuna Mandića 71, isplati novčani iznos od 10.769,92 EUR (slovima: deset tisuća sedamsto šezdeset devet eura i devedeset dva centa) sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 06.10.2018.godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 %-tna poena, te od 01.01.2023.g. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 2.118,72 EUR (slovima: dvije tisuće sto osamnaest eura i sedamdeset dva centa) zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 04.studenog 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8 postotnih poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 187,50 EUR (slovima: sto osamdeset sedam eura i pedeset centi), kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi kao i tijekom postupka u bitnome ističe da je tuženik pravni sljednik Slavonske banke d.d. s kojom je tužitelj zaključio ugovor o kreditu, te je kao takav pasivno legitimiran za suđenje u ovoj pravnoj stvari. Tužitelj je tuženiku poslao zahtjev za isplatom radi mirnog rješavanja konkretnog spora, te smanjivanja daljnjih troškova, no tuženik na isti zahtjev nije odgovorio. Tužitelj je dana 01. veljače 2006.g. sa tuženikom, odnosno pravnim prednikom tuženika Slavonska banka d.d., odnosno Hypo Alpe Adria Bank d.d., sada Addiko bank d.d. zaključila Ugovor o kreditu broj: 39379/2006 u iznosu od 6.000.000,00 kn u protuvrijednosti CHF, sa rokom otplate 30 godina. Odredbom čl. 9.st.2. navedenog ugovora, određeno je; „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 dana unaprijed. Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključenom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu od 3% na preostali iznos kredita.“ Navedenu odredbu kredita, odnosno dio odredbe u kojoj se određuje mogućnost banke da zaračuna naknadu za prijevremenu otplatu kredita od 3% preostalog iznosa kredita, tužitelj smatra nepoštenom i ništetnom. Naime, navedena naknada je određena tipski bez mogućnosti pregovaranja sa tužiteljem kao korisnikom kredita. Dakle, sporna odredba sastavni dio formularnog ugovora o kreditu o čijem sadržaju korisnik kredita nije mogao pregovarati niti je upoznat sa sadržajem Tarife banke na koji ta sporna ugovorna odredba upućuje čime je narušena pravična ravnoteža u međusobnim pravima i obvezama, te predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu ugovora u skladu sa odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-

III-3231/2022, U-III7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023 od 13.07.2023.g. Prilikom prijevremene otplate kredita tuženik je od tužitelja zahtjevao isplatu iznosa od 3% preostalog iznosa kredita u iznosu od 12.454,37 CHF što je tužitelj i platio kao i iznosa od 300,29 kn za nešto što tužitelju nije poznato o čemu se radi, a tuženik to u svojoj Obavijesti o prijevremenom zatvaranju naziva “Ostali troškovi”. Tužitelj je otplatu kredita izvršio 05.10.2018.godine, sukladno dostavljenoj obavijesti o privremenom zatvaranju tuženika, dok je novčani iznos od 12.454,37 CHF i 300,29 kuna, tužitelj platio po srednjem tečaju Addiko Bank d.d., a kako je vidljivo iz obavijesti o privremenom zatvaranju. Dakle, radi se o novčanom iznosu od 81.145,94 kn uvećanu za 300,29 kuna, odnosno 81.446,23 kune. Ovaj novčani iznos preračunat u eure prema srednjem tečaju Addiko Bank d.d. iznosi 10.976,47 €, a koji novčani iznos tužitelj potražuje od tuženika u ovom postupku. Tužitelj ističe da je odredbom članka 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima određeno da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, a obzirom da banka nije pretrpjela nikakvu štetu prijevremenom otplatom kredita, stranka smatra da sukladno načelu savjesnosti i poštenja kao i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, nesporno je da je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna, odnosno da je nedopušteno da kreditor ima mogućnost naplatiti naknadu za štetu iako nikakve štete nije imao. Slijedom toga, tužitelj predlaže da sud po provedenom postupku donese predloženu presudu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su u cijelosti te daje odgovor na tužbu i predlaže naslovnom sudu da u cijelosti odbaci, a podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja. Prije svega tuženik ističe kako Trgovački sud u Osijeku nije nadležan za postupanje u ovom predmetu te ističe prigovor mjesne nenadležnosti. Sukladno članku 48. Zakona o parničnom postupku (NN Službeni listi SFRJ br. 4/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 70/2019, 80/2022, 114/2022, dalje: ZPP), za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. S obzirom da tuženik ima sjedište u [adresa], za postupanje u ovom postupku nadležan je Trgovački sud u Zagrebu. Stoga se prije svega predlaže Naslovnom sudu da sukladno članku 20. ZPP-a donese rješenje kojim se oglašava mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari te da dostavi predmet stvarno i mjesno nadležnom sudu, a to je Trgovački sud u Zagrebu. Tuženik ističe prigovor zastare utuženih iznosa. Naime, Ugovor o kreditu sklopljen je 1. veljače 2006. godine, dok je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio dana 29. ožujka 2024. godine, dakle više od osamnaest godina od dana sklapanja navodno ništetnog pravnog posla. Tuženik u nastavku citira presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-265/2023 od 5. travnja 2023. kojom je utvrđeno kako tražbine na temelju stjecanja bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina. S obzirom na to da za potraživanja na temelju stjecanja bez osnove, nije propisan posebni zastarni rok, one zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 227. ZOO-a). Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 26. travnja 2016., proizlazi da su zastarjela sva prvotužiteljeva i drugotužiteljeva potraživanja preplaćenih rata kredita koja su izvršena prije 26. travnja 2011.“ S obzirom da je tužba u ovom postupku pokrenuta 29. ožujka 2024., a tužitelj je navodno platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita 5 listopada 2018., primjenom shvaćanja u prethodno citiranoj presudi Visokog Trgovačkog suda, jasno je kako je zastara nastupila u svakom slučaju, odnosno zastara je nastupila u listopadu 2023. godine! 12. Upravo zbog toga, zastara za cjelokupno tužiteljevo potraživanje je u svakom slučaju nastupila. Naime, kada bi se zastara računala tek od utvrđenja ništetnosti u pojedinačnom postupku, u potpunosti bi se isključila bit zastare, što sasvim sigurno nije bila volja zakonodavca niti je to smisao takvog instituta. U pravnom prometu i u pravnim odnosima među subjektima mora postojati određena pravna sigurnost, što znači da protekom određenog roka osoba koja smatra da ima određeno potraživanje prema drugoj osobi, nije više u mogućnosti isticati takvo potraživanje. U prilog navedenom stavu tuženika govori i aktualna sudska praksa pa je tako u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. U ovom postupku nije sporno da se radi o sporu između pravnih osoba, dakle, subjekata u pravnom prometu koji nemaju status potrošača te za njih ne vrijede posebna pravila kojima se štite prava i pravni interesi takve posebne skupine. Jasno je zato da tužitelj nema pravo potraživati bilo kakav iznos koji je tuženik navodno neosnovano stekao s obzirom da je za utuženi iznos nastupila zastara! Opreza radi, tuženik će u nastavku istaknuti i ostale navode iz kojih je jasno kako je za tužiteljev zahtjev u svakom slučaju nastupila zastara. S obzirom da tuženik jedino može pretpostaviti da je pravna osnova tužbe stjecanje bez osnove, zastarni je rok 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, kakvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi Rev x 183/2011-2. Dosljednom primjenom ovakvog shvaćanja, sva potraživanja tužitelja iz tužbe bila bi zastarjela jer sukladno tom shvaćanju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu, odnosno zastara je u ovom slučaju za potraživanja iz Ugovora o kreditu nastupila prije više od trinaest godina! Dodatno, u slučaju da je pravna osnova tužbe naknada štete, primjenjivao bi se zastarni rok od tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da su u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržane odredbe koje su tužitelju navodno prouzročile štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) tako i objektivni (petogodišnji) rok zastare davno protekao. Opreza radi, za slučaj da sud utvrdi da nije nastupila zastara za utuženi iznos, tuženik će u nastavku obrazložiti iz kojeg razloga smatra da tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu potraživanog iznosa. Tužitelj se u tužbi poziva na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske kojima je odlučeno u postupcima u kojima su potrošači tražili zaštitu svojih prava i pravnih interesa. Tužitelj pritom propušta navesti kako se spomenute odluke odnose na ugovore koje su banke sklapale s potrošačima te su donesene upravo zbog zaštite interesa potrošača, a u ovom slučaju je jasno kako tužitelj nije potrošač niti se može pozivati na zaštitu koju propisi i odluke pružaju potrošačima. Tužitelj je trgovačko društvo, i to dioničko društvo koji je sklopio Ugovor o kreditu kao pravna osoba s bankom, i to prema posebnim uvjetima koji su drugačiji od onih koji su karakteristični za ugovore koje sklapaju potrošači s bankama. Dokaz: uvid u sudski registar za tužitelja, po službenoj dužnosti. Dakle, tužitelj nije dokazao da ima status potrošača, a teret dokaza da ima status potrošača je na tužitelju. Sukladno članku 4. točki 21. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, 59/2023, dalje: ''ZZP''), potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. U ovome slučaju je potpuno jasno kako tužitelj nije potrošač sukladno primjenjivom propisu. Prema tome, ni jedna odredba Ugovora o kreditu ne može biti ništetna pozivom na spomenute odluke. Tužitelj nije dokazao da bi uživao zaštitu propisa kojima se uređuju. prava potrošača, s obzirom da se u odlukama navedenim u tužbu radi upravo o potrošačima koji su pokrenuli postupke radi zaštite svojih zakonom zaštićenih prava. Takvo stajalište je potvrđeno i u odluci Ustavnog suda poslovni broj U-III-3231/2022 od 13. srpnja 2023. U Odluci USRH su navedeni razlozi utemeljeni na Zakonu o stambenom potrošakom kreditiranju (NN 101/2017, 128/2022, dalje: ‘’ZSPK’’) kojim je u zakonodavstvo Republike Hrvatske preuzeta Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iz samog naziva zakona je jasno kako je isti donesen radi zaštite potrošača koji su sklapali ugovore o kreditu s kreditnim institucijama i to radi rješavanja stambenog pitanja. Razina zaštite koju pravni sustav osigurava potrošačima koji kreditom banke rješavaju jedno od egzistencijalnih pitanja ne smije i ne može biti identična za poslovne subjekte profesionalce. Takve osobe su poduzetnici i prilikom sklapanja ugovora oni imaju dužnost postupati s povećanim stupnjem pažnje. S obzirom da tužitelj u tužbi nije dao ni jedan razlog zbog kojeg bi utužena odredba Ugovora o kreditu bila ništetna, osim pozivom na odluke Ustavnog suda koje nisu primjenjive na konkretni Ugovor o kreditu iz razloga kako je prethodno objašnjeno, jasno je kako je potraživanje tužitelja u potpunosti neosnovano. Slijedom iznesenog, s obzirom da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača, a tuženik mu je to svojstvo osporio, tužbeni zahtjev treba biti odbačen, a podredno odbijen. Između stranaka nije sporno da je u članku 9. Ugovora o kreditu određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita te da je u slučaju prijevremene otplate kredita tuženik ovlašten zaračunati naknadu od preostalog iznosa Kredita u visini od 3,00%. Sporno je među parničnim strankama je li tužitelj uopće platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita te u slučaju da se utvrdi da je tužitelj uistinu platio utuženi iznos kako tvrdi je li tuženik neosnovano naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, odnosno je li odredba Ugovora o kreditu koja tuženiku daje pravo naplatiti naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita ništetna. Tuženik će u nastavku objasniti zašto odredba članka 9. Ugovora o kreditu koja uređuje spornu naknadu nije nepoštena, a time ni ništetna te posljedično razloge zbog kojih tužitelj nema pravo potraživati povrat utuženog iznosa od tuženika. S obzirom da se tužitelj u tužbi poziva na odluke koje reguliraju prava potrošača, iz navedenog se zaključuje kako tužitelj tvrdi da ima status potrošača te da mu posljedično pripada zaštita koju navedene odluke pružaju potrošačima. Iz tog razloga će se tužitelj, opreza radi, ovdje osvrnuti i na razloge zbog kojih utužena odredba ne bi bila ništetna čak i u slučaju da naslovni sud utvrdi da tužitelju pripada zaštita koju pravni sustav pruža potrošačima. Prema tome, da bi odredba iz članka 9. Ugovora o kreditu bila nepoštena potrebno je da su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti: (a) da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, (b) da je ona i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, (c) da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na (a), tuženik je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi iz članka 9. Ugovora o kreditu. Naime, u članku 22. Ugovora o kreditu stoji da su ugovorne strane izričito prihvatile odredbe Općih uvjeta poslovanja Banke, odredbe i tarife Odluke. Spomenuti opći akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi iz ugovora te obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom navedenog, pravnu osnovu za naplatu utužene odredbe predstavljaju odredbe Ugovora o kreditu i navedeni opći akti tuženika. Dakle, o odredbi o naknadi koja se plaća kod prijevremene otplate kredita prethodno se pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz činjenice da su ugovorne strane suglasno ugovorile primjenu odredbi o takvoj naknadi te da su izričito ugovorile primjenu općih akata tuženika. U odnosu na (b), odredba o naplati naknade kod prijevremene otplate kredita je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Jasna, jer je sporna odredba napisana jednostavnim rječnikom i nema dvojbe oko sadržaja tužiteljeve obveze. Nadalje, ona je uočljiva jer je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena. Sporna odredba nije napisana sitnim slovima niti je dio općih uvjeta na koje upućuje ugovor, već se nalazi u samom ugovoru 8 punopravno sa svim drugim odredbama. Na kraju, predmetna odredba je i razumljiva, iz razloga što je tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba, koji pri tome razumije sadržaj dokumenta kojim svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na period od više godina te je i dužan primijeniti očekivanu pažnju. Teret dokaza da ne bi bilo tako leži na tužitelju, koji to u tužbi nije obrazložio. Slijedom do sada navedenog, odredba članka 9. Ugovora o kreditu ne može biti nepoštena, a prema tome niti ništetna iz razloga što se o njoj pojedinačno pregovaralo. Također, temeljem ZZP uopće nije niti dozvoljeno ocjenjivati je li odredba članka 9. Ugovora o kreditu nepoštena budući da je ista jasna i uočljiva i razumljiva. S tim u vezi, tužitelj nije niti pokušao dokazati da odredba članka 9. Ugovora o kreditu nije nejasna, neuočljiva ili nerazumljiva te stoga odredba članka 9. nije niti podložna testu poštenja. Međutim, iako uvjeti navedeni u točki 37. odgovora na tužbu moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi se utvrdila ništetnost odredbe, tuženik će se u nastavku ukratko samo osvrnuti i na nepostojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Da bi odredba članka 9. Ugovora o kreditu, kad bi za nju prethodno bilo utvrđeno da se o njoj prethodno nije pregovaralo te da je i/ili nejasna i/ili neuočljiva i/ili nerazumljiva, bila ništetna potrebno je još utvrditi i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetna odredba Ugovora o kreditu nije protivna načelu savjesnosti i poštenja te ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao navodnog potrošača. Ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajeno je u bankarskom poslovanju te nije zabranjeno niti jednim prisilnim propisom. Slijedom do sada navedenog, odredba članka 9. Ugovora o kreditu ne može biti nepoštena, a prema tome niti ništetna iz razloga što se o njoj pojedinačno pregovaralo. Također, temeljem članka 84. ZZP/03 uopće nije niti dozvoljeno ocjenjivati jesu li odredbe članka 9. Ugovora o kreditu nepoštene budući da su iste jasne i uočljive i razumljive. Međutim, iako uvjeti navedeni u prethodnim točkama ovog podneska moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi se utvrdila ništetnost odredbe, tuženik će se u nastavku ukratko samo osvrnuti i na nepostojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Da bi odredba članka 9. Ugovora o kreditu, kad bi za nju prethodno bilo utvrđeno da se o njoj prethodno nije pregovaralo te da nije niti nejasna niti neuočljiva niti nerazumljiva, bila ništetna potrebno je još utvrditi i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. 5Predmetna odredba Ugovora o kreditu nije protivna načelu savjesnosti i poštenja. Ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajeno je u bankarskom poslovanju te nije zabranjeno niti jednim prisilnim propisom. Također, osim što je tužitelj pristao na ugovornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu, o istoj bi zasigurno bio informiran i kada bi podnio tuženiku zahtjev za prijevremenu otplatu. Nadalje, tuženik navodi kako članak 1024. ZOO-a potvrđuje da su navodi tužitelja potpuno neosnovani jer: i. naplata naknade za prijevremenu otplatu na temelju članka 9. Ugovora o kreditu je u skladu s člankom 1024. ZOO-a, ii. članak 9. Ugovora o kreditu nije ništetan na temelju ZOO-a. 54. Članak 1024. ZOO-a navodi da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku te je u tom slučaju dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Dakle, članak 1024. ZOO govori samo o obvezi korisnika kredita – ovdje tužitelja da tuženiku u slučaju prijevremene otplate nadoknadi štetu i ni u kojem slučaju ne isključuje pravo banke – ovdje tuženika na naplatu naknade za prijevremenu otplatu. Dapače, takvo pravo tuženika je izrijekom prepoznato Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine, broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016; dalje u tekstu: „ZPK“) koji u članku 16. propisuje da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu. Dakle, čak i u propisima koji štite potrošače kao slabiju ugovornu stranu u odnosu na banke (a ovdje se radi o trgovačkom društvu kao korisniku kredita koji nije u istom položaju kao prosječan potrošač) izričito je navedeno kako vjerovnik ima pravo na naknadu u takvim slučajevima. Teleološkim tumačenjem članka 1024. ZOO i članka 16. ZPK koji u naravi reguliraju istu materiju proizlazi da je donošenjem ZPK zakonodavac radi zaštite potrošača odlučio detaljnije regulirati materiju naknade za prijevremenu otplatu kredita koja je općenito već ranije bila dopuštena temeljem ZOO. Naime, upravo iz razloga što je ZOO dopuštao bankama naplatu naknade za prijevremenu otplatu bez ograničenja, zakonodavac je u odnosu na potrošače donošenjem ZPK postavio bankama određena ograničenja u tom smislu detaljno regulirajući uvjete pod kojima je naplata takve naknade dopuštena i u kojem iznosu. Slijedom toga, ako nije riječ o slučaju zabranjenom konkretnom zakonskom odredbom, davatelj kredita je ovlašten naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu, u skladu s osnovnim načelom da je dopušteno sve što nije zakonom zabranjeno. Ugovaranje sličnih naknada je dopušteno i uobičajeno, uostalom, i u ugovorima o leasingu, ugovorima s telekomunikacijskim operaterima i sl., slijedom čega je nejasno iz kojeg bi razloga zakonodavac općenito zabranio navedenu naknadu u slučaju ugovora o kreditu. Tako na primjer, članak 16. ZPK, među ostalim navodi da se naknada ne plaća ako se otplata izvršava prema ugovoru o osiguranju koje je jamstvo otplate kredita. Argumentum a contrario, temeljem ZPK, pa tako nužno i ZOO-a kao lex generalis, naknada se može naplatiti u svim ostalim slučajevima koji nisu izričito zabranjeni zakonskim odredbama. Ovo tumačenje tuženika je u skladu s nekim od osnovnih načela našeg pravnog poretka, kao što su pact sunt servanda i da je dozvoljeno sve što nije zakonom zabranjeno. Takvo je tumačenje u skladu s osnovnim načelom slobode uređivanja obveznih odnosa propisanom u čl. 2. ZOO-a. Ugovorne strane slobodno uređuju obvezne odnose te su pritom ograničene tek Ustavom Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralom društva. U konkretnom slučaju jasno je kako ne postoji niti jedan prisilan propis Republike Hrvatske koji izričito zabranjuje svako ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, niti je to protivno Ustavu Republike Hrvatske ili moralu društva. Stoga proizlazi da je odredba čl. 9. Ugovora o kreditu valjano ugovorena i kao takva obvezuje tužitelja. Upravo iz navedenih razloga, ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju dugi niz godina, a osim toga iznos naknade za prijevremenu otplatu je jasno određen od strane tuženika te je s istim tužitelj bio upoznat. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno temeljnim načelima obveznih odnosa. Podredno, čak i kad bi se prihvatilo tumačenje da tuženik sukladno ZOO nema pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, iznos koji bi tuženik naplatio tužitelju na ime naknade zbog prijevremene otplate kredita, odgovarao bi iznosu štete koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate sukladno članku 1024., stavku 3. ZOO. Sukladno navedenom, odredba članka 9. Ugovora o kreditu pretpostavljala bi unaprijed ugovoreni iznos naknade štete sukladno članku 345., stavku 3. ZOO. Navedeni članak ZOO jasno propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade štete, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Naime, tuženik prijevremenom otplatom kredita trpi štetu u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično. Činjenica da tuženiku prijevremenom otplatom kredita nastaje šteta prepoznato je i od strane institucija Europske unije. U ovom pogledu, tuženik skreće pažnju sudu na navode iz Mišljenja Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u“ (COM(2005) 327 final) (2006/C 65/21) gdje se u točki 3.2.8 navodi: „… Osim što predstavlja prednost za potrošača, prijevremena otplata predstavlja i opterećenje za pružatelja koji – vrlo neprecizno i pojednostavljeno rečeno

– ponovno upotrebljava svotu koju je primio unaprijed da bi otkupio obveznice koje su lišene jamstava. Financijska matematika pruža formule za računanje opterećenja za pružatelja, koje se mijenja ovisno o preostalom razdoblju, trendu kamatnih stopa i stanju tržišta. EGSO smatra da je jedino moguće rješenje ovog pitanja primjena načela pravičnosti: osim koristi za potrošače, potrebno je izračunati efektivno opterećenje koje pružatelj snosi zbog prijevremene otplate.“ Također, u Dokumentu Europske komisije (kako je definiran niže u tekstu ovog odgovora na tužbu) vrlo je jasno priznato da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik trpi štetu/trošak. U nastavku tuženik citira relevantne dijelove točke 2.2.2 Dokumenta Europske komisije koji potvrđuju ovu tvrdnju: „Pravo na prijevremeni povrat izvor je potencijalnog gubitka za hipotekarnog zajmodavca jer se hipotekarni zajmodavac suočava s troškovima otplate kredita, tj., ovisno o vrsti proizvoda, refinanciranja i administrativnih troškova.“ […] „Troškovi refinanciranja, koji su nakon prijevremenog povrata trajni, mogli bi se, međutim, pokriti ako hipotekarni zajmodavac može ponovno investirati gotovinski iznos povrata uz jednaku kamatnu stopu. To, međutim, obično nije slučaj, jer će prevladavajuća razina kamatne stope obično biti niža od početne kamatne stope, budući da je smanjenje kamatnih stopa često važan poticaj potrošačima da prijevremeno vrate kredit. Ako je to slučaj, a naknada koja se može naplatiti od potrošača koji vraća kredit nije dovoljna kako bi se pokrio stvarni trošak prijevremenog povrata koji ima hipotekarni zajmodavac, prijevremeni povrat hipotekarnom će zajmodavcu uzrokovati gubitak.“ Tuženik ističe kako je i presudom ECJ-a od 3. listopada 2019. godine u predmetu C- 621/17 (Gyula Kiss vs. CIB Bank Trt., ZŽ, ŽŽ ) u kojoj je Sud izričito utvrdio kako: - članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose; - članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Dodatno, tuženik ističe da na sredstva u EUR koja drži na svojim računima kod svojih banaka, Deutsche Bank AG i Citibank N.A., London Branch plaća negativnu kamatu. Negativna kamata podrazumijeva da se sredstva koja tuženik drži na svojim računima kod navedenih banaka svaki mjesec umanjuju i to zbog same činjenice da sredstva stoje na računu. Iznos negativnih kamata koje tuženik plaća na sredstva u EUR predstavljaju njegov trošak odnosno štetu. U slučaju kada bi se prihvatio navod tužitelja da je sporna odredba ništetna, tuženik predlaže da se provede financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću, RUČEVIĆ VJEŠTAČENJA d.o.o., Zagreb, Ulica kneza Ljudevita Posavskog 34 A, na okolnost visine štete koja bi nastala tuženiku uslijed prijevremene otplate Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika. Konačno u ovom dijelu, s obzirom da odredba članka 9. u svakom slučaju nije protivna „Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva“, ne može se utvrditi ništetnom ni po toj osnovi. Naime, suprotno navodima tužitelja, niti jedan prisilan propis ne zabranjuje ugovaranje naknade za prijevremenu otplate kredita. Štoviše, ugovaranje prava banaka da korisnicima kredita zaračunaju odgovarajuću naknadu poput predmetne je sasvim uobičajena praksa koja je dopuštena u gotovo svim državama članicama Europske Unije, o čemu će više riječi biti u nastavku ovog podneska. Nadalje, tuženik ističe kako ZOO (u članku 296. st. 3.) propisuje da se ništetnost ne primjenjuje na one odredbe općih uvjeta ugovora (koji se prema stajalištu tuženika ima primijeniti i na ugovorne odredbe jer opći uvjeti prema ZOO-u jesu ugovorne odredbe sastavljanje za veći broj ugovora) čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, očito je kako je navedena ugovorna odredba preuzeta iz važećih propisa (i to konkretno ZOO-a) pa samim time ista nije niti može biti ništena. U konkretnom slučaju, navodno naplaćeni iznos na ime prijevremenog zatvaranja kredita odgovara opisanom iznosu administrativnih troškova i troškova osoblja koji su posljedica obrade zahtjeva za prijevremenu naplatu te iznosa koji tuženik plaća drugim bankama na ime negativne kamate i kao takav predstavlja unaprijed ugovoreni iznos naknade štete u smislu članka 345., stavka 3. ZOO. Kao takav, on nije u očitom nerazmjeru sa štetom zbog čega je valjano ugovoren Ugovorom o kreditu. S obzirom na gore navedeno, očito je da je iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita koju je tuženik navodno naplatio tužitelju u skladu s člankom 1024. ZOO, zbog čega tužitelj nema pravo tražiti njen povrat. Podredno, čak da članak 9. Ugovora o kreditu nije u skladu s člankom 1024. ZOO, tuženik ističe da isti ni tada ne bi bio ništetan. Naime, opće je pravilo obveznog prava da stranke slobodno uređuju svoje ugovorne odnose (članak 2. ZOO-a), što znači da isključivo o slobodnoj volji stranaka ovisi hoće li sklopiti ugovor, s kime će ga sklopiti te kakvog će biti sadržaja. Za ugovorne odnose prvenstveno je relevantna volja samih stranaka, odnosno na odnos između sudionika obveznopravnog odnosa prvenstveno se primjenjuje ono što su same stranke kao svoja očitovanja volje predvidjele u ugovoru. Pritom su stranke slobodne svoj odnos urediti drukčije nego li je to predviđeno ZOO-om, a sukladno općem načelu dispozitivnosti u uređenju obveznih odnosa, kako to predviđa članak 12. ZOO-a. Volja stranaka, načelo dispozitivnosti i sloboda uređenja obveznih odnosa imaju prednost pred odredbama ZOO-a, osim u iznimnim slučajevima kada zakonska odredba izričito predviđa drukčije ili iz njezina smisla proizlazi da je svrha te odredbe da se strankama zabrani drukčije uređenje obveznih odnosa. Dakle odredbe ZOO-a su u pravilu dispozitivne, jer svrha obveznog prava nije strankama nametnuti način uređenja njihovih obveznih odnosa već predvidjeti pravo koje će se primijeniti u slučaju kada stranke nisu drukčije ugovorile. Konzekventno, ako su stranke ugovorom uredile neka pitanja međusobnog obveznopravnog odnosa, prvenstveno se primjenjuje volja samih stranaka. I prilikom tumačenja ugovornih odredbi, članak 319. stavak 2. ZOO-a također upućuje na volju stranaka odnosno namjeru ugovaratelja kao prvi „izvor prava“ među strankama. Nadalje se navodi kako ugovornu odredbu treba razumjeti u smislu načela obveznog prava predviđenih ZOO-om, dakle načela slobode uređenja obveznih odnosa i načela dispozitivnosti. U konkretnom slučaju, jasno je da članak 1024., stavci 2. i 3. ZOO, ne sadrže zabranu ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita. U tom smislu, jedino stavak 4. istog članka sadrži zabranu banci da uračuna kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Iz navedenog jasno proizlazi da bi članak 9. Ugovora o kreditu mogao biti suprotan prisilnom propisu jedino ako bi u postupku bilo sa sigurnošću utvrđeno da iznos naknade za prijevremenu otplatu koju je tuženik navodno naplatio i odgovara upravo iznosu kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po Ugovoru o kreditu trebalo vratiti. U svakom slučaju, teret dokaza da je tome tako je na tužitelju, a koji to u ovom postupku nije dokazao. Podredno, čak i da je odredba članka 1024. ZOO u cijelosti prisilne naravi, tužitelj opet ne bi mogao isticati ništetnost budući da je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a radilo bi se o zabrani manjeg značenja, sukladno članku 326. ZOO. Stajalište tuženika potvrđuje i sudska praksa nacionalnih sudova te se tako ističe presuda Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-93/2022-2 od 30. lipnja 2022.,te odluka Županijskog suda u Osijeku br. Gž-2551/2021-2 od 19. svibnja 2022. a kojima se ukidaju odluke prvostupanjskih sudova kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba o prijevremenoj otplati ugovora o kreditu. Jednako tako, tuženik ističe i presudu Općinskog suda u Rijeci br. P-1434/2020 od 16. studenog 2022. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u istovrsnom predmetu. Pitanje prijevremene naknade uređeno je člankom 16. Direktive 2008/48/EEZ od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ , u kojem je određeno: „1. Potrošač ima pravo da u bilo kojem trenutku djelomice ili u cijelosti ispuni svoje obveze prema ugovoru o kreditu. U takvim slučajevima on ima pravo na sniženje ukupnih troškova kredita, a takvo sniženje sastoji se od kamata i troškova za preostalo trajanje ugovora. 2. U slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivno opravdanu kompenzaciju za moguće troškove izravno povezane s prijevremenom otplatom kredita, pod uvjetom da ta prijevremena otpada potpada pod vremensko razdoblje tijekom kojeg se primjenjuje fiksna kamatne stopa. Takva kompenzacija ne smije premašiti 1 % iznosa kredita koji se prijevremeno otplaćuje ako razdoblje između prijevremene otplate i dogovorenog prestanka ugovora o kreditu premašuje godinu dana. Ako to vremensko razdoblje ne premašuje godinu dana, ta kompenzacija ne smije premašiti 0,5 % iznosa kredita koji se prijevremeno otplaćuje.“ U toč. 39. preambule Direktive 2008/48/EEZ navodi se kako bi u slučajevima prijevremene otplate kredita „trebalo utvrditi gornju granicu kompenzacije u smislu paušalnog iznosa“. Iz toga dakle jasno proizlazi da pravo naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita nije sporno, već je samo potrebno odrediti pravičan iznos koji se plaća. Ranije je pitanje naknade za prijevremenu otplatu kredita bilo na europskoj razini uređeno Direktivom 87/102/EEZ od 22. prosinca 1986. (konkretno člankom 8.), u kojem je propisano slijedeće: „Potrošač ima pravo izvršiti svoje obveze prema ugovoru o kreditu prije vremena utvrđenog ugovorom o kreditu. U tom slučaju, u skladu s pravilima koje su odredile države članice, potrošač mora imati pravo na pravedno smanjenje ukupnih troškova kredita. Iz svega navedenog jasno proizlazi da u pravu Europske unije pravo vjerovnika naplatiti naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita nije sporno te da europsko zakonodavstvo ne postavlja ograničenja vjerovnicima naplatiti takvu naknadu. Nadalje, naplata naknade za prijevremenu otplatu uobičajena je praksa, ne samo u Republici Hrvatskoj, već i u zemljama Europske unije. Krajem 2007. Europska komisija pripremila je dokument „Commission Staff Working Document accompanying the White Paper on the Integration of EU Mortage Credit Markets“ COM(2007) 807 final, SEC(2007) 1684 od 18 prosinca 2007. („Dokument Europske komisije“) u kojemu je, između ostalog, analizirala regulaciju prava na prijevremenu otplatu kredita i pravo na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Poglavlje 2. Dokumenta Europske komisije odnosi se na analizu prava na prijevremenu otplatu kredita i pravo na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita u svim zemljama članicama Europske unije u trenutku izrade navedenog dokumenta. Iz Dokumenta Europske komisije vidljivo je da se režimi prijevremenog povrata u velikoj mjeri razlikuju među državama članicama, od režima u kojima se univerzalno zakonsko pravo na prijevremeni povrat može ostvariti u bilo koje vrijeme i u bilo kojim okolnostima do režima u kojima je dogovor u pogledu prava na prijevremeni povrat u potpunosti prepušten ugovornim stranama. Ono što je također vidljivo je činjenica da, uz izuzetak Latvije, od 2007. Italije i u ograničenom obliku Poljske, naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita je dopuštena u svim ostalim zemljama članicama Europske unije. U nastavku, tuženik citira relevantni dio točke 2.1 Dokumenta Europske komisije: „Režimima prijevremenog povrata kredita pokrivena je i naknada koju hipotekarni zajmodavci naplaćuju u slučaju prijevremenog povrata. U Latviji te od 2007. godine i u Italiji hipotekarnim zajmodavcima zakonom je zabranjeno naplaćivati naknadu. U Poljskoj se za kredite u niže od 20.100 EUR ne može naplatiti naknada, a prijevremeni povrat kredita većih od tog iznosa nije zakonski uređen. Međutim, osim ovih triju zemalja, prema informacijama koje je dobila Komisija, u svim ostalim državama članicama (o kojima su dobivene informacije) hipotekarnim zajmodavcima je zakonski dozvoljeno naplaćivati naknadu za prijevremeni povrat bilo kredita s nepromjenjivim kamatnom stopom ili kredita promjenjivim kamatnom stopom ili za ove obje vrste kredita.“ (podcrtao tuženik) Dakle, u velikoj većini zemalja članica Europske unije nije sporno pitanje valjanosti ugovaranja plaćanja naknade za prijevremenu otplatu, već je donekle sporno u kojem iznosu vjerovnici mogu naplatiti takvu naknadu. Razumljivo, dopušteni iznosi i načini njihova izračuna variraju u raznim zemljama članicama. U nastavku tuženik citira relevantni dio točke 2.1. Dokumenta Europske komisije: „U zemljama u kojima se ta naknada može naplatiti opet postoji razlika između onih u kojima nema zakonskih ograničenja u pogledu iznosa naknade koja se može naplatiti i onih zemalja u kojima je iznos te naknade zakonski ograničen, kao što je to, primjerice, slučaj u Francuskoj (šestomjesečna kamata na otplaćeni dio glavnice ili 3% neotplaćenog dijela glavnice, ovisno o tome koji je od ta dva iznosa niži), Belgiji (tromjesečna kamata) i Španjolskoj (1% neotplaćenog dijela glavnice za kredite s promjenjivom kamatnom stopom). Osim toga, u nekoliko slučajeva iznos naknade koja se može naplatiti ograničen je preporukama koje su nacionalne vlade dale kreditnom sektoru. Tako je, primjerice, španjolska vlada preporučila da naknada za prijevremeni povrat kredita s nepromjenjivom kamatnom stopom ne premašuje 2,5% neotplaćene vrijednosti.“ Prilikom analize, Europska komisija analizirala je i stajališta raznih dionika u pogledu prava na ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu i prava na naplatu naknade za prijevremenu otplatu. Iz Dokumenta Europske komisije vidljivo je da čak i udruge potrošača kao i zemlje članice Europske unije ne spore u načelu pravo vjerovnika naplatiti naknadu u slučaju prijevremene otplate. Navedeno je vidljivo iz citiranih dijelova točke 2.3.1 i točke 2.3.3. Dokumenta Europske komisije: Većina predstavnika potrošača slaže se oko toga da bi zajmodavci trebali primiti naknadu ako potrošač prijevremeno vrati kredit. Međutim, neki predstavnici potrošača uvjeravali su bi se naknada trebala primjenjivati samo na kredite s nepromjenjivom kamatnom stopom, a ne na kredite s promjenjivom kamatnom stopom. Predstavnici potrošača načelno podupiru ograničenje naknade.“ „Države članice imaju podijeljena stajališta o tome treba li prijevremeni povrat biti zakonsko pravo ili se to pitanje treba prepustiti ugovornim stranama. Što se tiče naknade, države članice načelno su suglasne oko toga da bi se zajmodavcu trebalo platiti naknadu u slučaju prijevremenog povrata; njihova se mišljenja, međutim, razlikuju oko visine naknade.“ Tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva isplatu zakonskih zateznih kamata koje teku za naknadu za prijevremenu otplatu kredita od dana navodne naplate utužene naknade pa do isplate. Međutim, članak 1115. ZOO glasi: „.Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.“ Iz citirane odredbe je vidljivo kako, čak i da se utvrdi da su utužene odredbe Ugovora o kreditu ništetne, tužitelj nije ovlašten zahtijevati isplatu zateznih kamata od dana stjecanja s obzirom da tuženik nije bio nepošten stjecatelj. Opreza radi, tuženik će na ovom mjestu istaknuti činjenice koje ukazuju da je bio pošteni stjecatelj. Prva sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda zauzela je dana 5. ožujka 2004. sljedeći stav: „Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnima, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Dodatno, tuženik ističe kako je sudska praksa zauzela stav kako se nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja vezuje uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe: „Što se tiče zahtjeva za isplatu zateznih kamata, treba reći da se tijek kamata prosuđuje po odredbi čl. 1115. ZOO-a. Dan podnošenja tužbe se smatra danom podnošenja zahtjeva u smislu čl. 1115. ZOO-a. Prema sudskoj praksi (VSRH, Rev-2398/10) nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja se vezuje uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. Tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da je (i kad točno) tuženika prije podnošenja tužbe pozivao da mu vrati stečen novac bez osnove. Teret dokaza te činjenice je na tužitelju pa je presuđeno da tuženik tužitelju plati zatezne kamate na dosuđeni iznos od podnošenja tužbe 25. srpnja 2017. do isplate. Za više tražene zatezne kamate za razdoblje 27. travnja 2006.g. pa do dana kada je kamata dosuđena je tužbeni zahtjev odbijen budući da tužitelj nije dokazao je li i kad prije podnošenja tužbe pozvao tuženika da vrati primljeni iznos, odnosno nije dokazao je li tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj.“ Jednak stav zauzeo je Općinski sud u Splitu i u presudi br. P- 1798/19 od 23. travnja 2021. u kojoj je određeno sljedeće: „Tužitelj je tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istakao svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe sam tužitelj nije ukazivao, niti tuženiku, na ništetnost odredaba, sud je stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti tužiteljima od dana podnošenja tužbe tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. U ovom dijelu, zatraženih kamata, zaista ima mjesta primjeni stava sa sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. godine, analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora o zajmu po kojem ugovorne strane istog treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva.“ U nastavku se ističe dodatna sudska praksa koja potvrđuje kako tuženik nije nepošten stjecatelj te stoga tužitelj čak i kada bi tužbeni zahtjev bio osnovan (a tuženik izričito tvrdi da nije osnovan!) ne bi imao pravo na zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog anuiteta pa do isplate. Navedeno stajalište je Vrhovni sud primijenio u svojim brojnim odlukama, tako primjerice: Rev 2781/2011 od 16. lipnja 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl. 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva..“ Rev 1147/2002 od 21. rujna 2004. godine: „Obveza plaćanja zateznih kamata na valutu određuje se prema odredbi čl. 214. ZOO- a, tj. ovisno o tome je li stjecalac nesavjesan ili savjestan. Ako je stjecalac nesavjestan zatezna kamata se plaća od dana stjecanja, a ako je stjecalac savjestan od dana podnošenja zahtjeva. Kad je u pitanju ugovor o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti, u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a ugovorne strane treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva (pravno stajalište zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 05. ožujka 2004. godine). Tužitelj u postupku nije ustvrdio da je zahtjev za vraćanje stavio prije podnošenja tužbe, pa mu zatezna kamata pripada od dana podnošenja tužbe odnosno od idućeg dana od podnošenja tužbe (tužba je podnesena dana 27. ožujka 2001. godine).“ Rev 2288/2000 od 28. siječnja 2004. godine: „Obveza plaćanja zateznih kamata određuje se prema odredbama čl. 214. ZOO, tj. ovisno o tome je li stjecalac nesavjestan ili savjestan. Ako je stjecalac nesavjestan, zatezna kamata se plaća od dana stjecanja, a, ako je stjecalac savjestan, od dana podnošenja zahtjeva. Kad je u pitanju ugovor o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti, u smislu odredbe čl. 214. ZOO, ugovorne strane treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva (pravno stajalište zauzet na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004.). Tužitelj u postupku nije tvrdio da je zahtjev za vraćanje stavio prije podnošenja tužbe, pa mu zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja tužbe, odnosno od idućeg dana od dana podnošenja tužbe.“ S obzirom da tužitelj ni ne tvrdi da je prije podnošenja tužbe pozvao tuženika da mu vrati stečen novac, tužitelj nema pravo na kamate od dana stjecanja. Tužitelj bi isključivo mogao imati pravo potraživati zatezne kamate od dana podnošenja predmetne tužbe, naravno, pod uvjetom kad bi njegovi zahtjevi bili osnovani (što u ovom slučaju nisu). Konačno, tuženik ističe da tužitelj nema pravo isticati da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita iz slijedećeg razloga. Naime, članak 326. stavak 2. ZOO-a propisuje mogućnost naknadnog osnaženja ugovora, odnosno ugovornih odredbi čak i u slučaju njihove prvotne ništetnosti, ako su ispunjene dvije pretpostavke: (i) da je uzrok ništetnosti (zabrana) manjeg značenja i (ii) da je ugovor u cijelosti ispunjen. U ovome slučaju nesporno je da je druga pretpostavka ispunjena jer je ugovor u cijelosti ispunjen. U kontekstu prve pretpostavke, radi se o pravnom standardu te je njeno ispunjenje potrebno ocijeniti od strane suda u svakom pojedinom slučaju. Sukladno tome, da se radi o zabrani manjeg značenja proizlazi iz prethodnih navoda iznesenih u ovom odgovoru na tužbu, a prije svega: - da tužitelj traži od suda da utvrdi ništetnima odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita;

- da ni ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije zabranjeno ni jednim propisom u Republici Hrvatskoj; da tužitelj zahtijeva povrat iznosa koji čini manje od 2% ukupnog iznosa koji mu je isplaćen na temelju Ugovora o kreditu. Dakle, iz navedenog je jasno kako su ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavka 2. ZOO-a te se iz tog razloga predlaže Naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove je neosnovan iz razloga što odredbe čije se utvrđenje ništetnosti traži nisu ništetne te stoga tuženik, ako je i nešto stekao, to nije stekao bez osnove, već na temelju valjane osnove – Ugovora o kreditu. Tuženik ističe da u ovom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Nadalje, sukladno članku 1112. ZOO-a, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao (1) pravo na povrat, (2) ako je platio da bi izbjegao prisilu, a u ovom predmetu ništa od navedenog nije slučaj. Tužitelj ničime nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva, dakle sveukupni iznos koji potražuje, kao ni kamate koje potražuje, odnosno njihova visina ničime nije dokazana. Slijedom svega gore navedenog, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te da tužitelja obveže na naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tužitelj se podneskom od 16.9.2024. očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu te je naveo da su navodi tuženika neosnovani i paušalni. Nesporno je kako je tužitelj svojim potpisom na ugovoru pristao na sklapanje istoga, kao i da je sporni ugovor solemniziran kod javnog bilježnika. Sporno je koliko je tužitelj bio zapravo upoznat s pojedinim odredbama ugovora, poglavito dijela koji se odnosi na obradu kredita. Ugovorom o kreditu tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, bez da mu prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je određena naknada baš u ovoj visini, a što navedenu obvezu tužitelja čini u potpunosti neodređenom i neodredivom te posljedično tome nepoštenom i ništetnom. Tužitelj je otplatu kredita izvršio 05.10.2018.godine, sukladno dostavljenoj obavijesti o privremenom zatvaranju tuženika, dok je novčani iznos od 12.454,37 CHF i 300,29 kuna, tužitelj platio po srednjem tečaju Addiko Bank d.d., a kako je vidljivo iz obavijesti o privremenom zatvaranju. Dakle, radi se o novčanom iznosu od 81.145,94 kn uvećanu za 300,29 kuna, odnosno 81.446,23 kune. Ovaj novčani iznos preračunat u eure prema srednjem tečaju Addiko Bank d.d. iznosi 10.976,47 €, a koji novčani iznos tužitelj potražuje od tuženika u ovom postupku. Što se tiče prigovora zastare, tužitelj ističe kako isti nije osnovan, imajući u vidu da zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke o utvrđenju ništetnosti, dok samo utvrđivanje ništetnosti sukladno Zakonu o obveznim odnosima ne zastarjeva. Smatra da odluka o ovoj pravnoj stvari predstavlja formalno pravno pitanje o kojem sud treba zauzeti stav, a da je pravni stav tužitelja ispravan proizlazi iz niza sudskih odluka, te neke od njih tužitelj dostavlja u prilogu. Slijedom iznijetog, tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti,

4. Podneskom od 11. listopada 2024. tuženik se očitovao na navode tužitelja iz podneska od 16.9.2024. Naime, tužiteljevi navodi kako se njegov zahtjev ne nalazi u zastari su pogrešni. U tom slučaju kako to navodi tužitelj, prethodno bi trebalo utvrditi da je upravo odredba o izlaznoj naknadi ništetna, a tuženik je detaljno obrazložio u samom odgovoru na tužbu zašto takva odredba nije ništetna ni nepoštena. S druge strane, tužitelj tvrdi kako se tijek zastare za isplatu na temelju navodno ništetnih ugovornih odredbi računa tek od utvrđenja te ništetnosti u pojedinačnom sporu. Naime, kada bi se zastara računala tek od utvrđenja ništetnosti u svakom pojedinom sporu, u potpunosti bi se isključila bit zastare, što sasvim sigurno nije bila volja zakonodavca niti je to smisao takvog instituta. U pravnom prometu i u pravnim odnosima među subjektima mora postojati određena pravna sigurnost, što znači da protekom određenog roka osoba koja smatra da ima određeno potraživanje prema drugoj osobi, nije više u mogućnosti isticati takvo potraživanje. Ovdje se ponovno ukazuje na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesene 5. travnja 2023. pod poslovnim brojem Pž-265/2023 koju je tuženik ranije citirao u odgovoru na tužbu. Dakle, jasno je kako je zastara za tužiteljevo potraživanje u svakom slučaju nastupila. Tužitelj i dalje u podnesku nije obrazložio iz kojeg razloga se poziva na presude i sudsku praksu koja je donesena u svrhu zaštite osoba koje imaju status potrošača. Tužitelj nema status potrošača s obzirom da se radi o pravnoj osobi koja je dužna u svom djelovanju postupati s povećanim stupnjem pažnje. Zato je tuženik predložio da se sasluša direktor tužitelja, odnosno osoba koja je potpisivala Ugovor o kreditu. Stoga tuženik i dalje ostaje kod svojih navoda iz odgovora na tužbu u kojima osporava status potrošača tužitelju te dokaza i brojne sudske prakse koju je priložio. U odnosu na navode tužitelja iz tužbe kako je tužitelj prilikom prijevremene otplate kredita platio i iznos od 300,29 kuna za „nešto što tužitelju nije poznato o čemu se radi, a tuženik to u svojoj Obavijesti o prijevremenom zatvaranju naziva Ostali troškovi“, ističe se kako je već i u samoj Obavijesti o prijevremenom zatvaranju navedeno odmah ispod tablice uz naznaku s dvije zvijezdice (što upućuje upravo na utuženi iznos od 300,29 kuna) na što se odnosi takav trošak. Osim toga, tužitelj i dalje nije dokazao da je platio navedeni trošak, a niti je dao dostatne razloge zbog kojih bi takva odredba bila ništetna niti je iznio razloge koji bi opravdavali tužiteljeve tvrdnje da je tuženik stekao takav iznos, a pogotovo da ga je stekao neosnovano. Tužiteljeve tvrdnje u odnosu na način kako su utužene odredbe formulirane u Ugovoru o kreditu potpuno su paušalne i neutemeljene. Ponovno se ističe kako, čak i da se radi o ništetnim odredbama, ovdje se jedino može raditi o zabrani manjeg značaja. Tužitelj je mogao prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, ako je smatrao da su takve odredbe suprotne bilo kakvim propisima ili ako njemu samom nije odgovarao način na koji su sastavljene, svoje prigovore istaknuti već kod sklapanja ugovora. Tužitelj je također mogao takve prigovore postaviti kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika, sve do 2019. godine kada je kredit zatvoren. S obzirom da tužitelj nije prigovorio ni u jednom trenu takvim ugovornim odredbama, a prošlo je, kako je ranije navedeno, već skoro 20 godina od sklapanja Ugovora o kreditu (a za koje vrijeme je obvezu po kreditu tužitelj i ispunio u cijelosti još 2019. godine), očito je kako isti ne može sada tražiti utvrđenje ništetnim takve odredbe nakon proteka tolikog vremena. Obveze tužitelja i tuženika po Ugovoru o kreditu prestale su 2019. godine, a tuženik sada, očito na ''valu'' tužbi koje pokreću potrošači radi navodne ništetnosti ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, želi sada sebi pribaviti određenu nepripadnu imovinsku korist. Što se tiče navoda tužitelja da je odredba o izlaznoj naknadi nepoštena i posljedično ništetna, tuženik navodi da je takva odredba preuzeta iz prisilnih propisa Republike Hrvatske i da nije nepoštena u smislu ZZP/03, a ni ništetna po primjenjivim odredbama ZOO-a. 9. Osim toga, do utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi trebalo bi doći samo u situacijama kada sud utvrdi iznimno grubu povredu ugovora (odnosno, prema članku 322. ZOO-a, ugovor je ništetan ako je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva), za donošenje odluke kojom sud utvrđuje da je pojedina odredba nekog ugovora ništetna, trebala bi biti dokazana iznimno gruba povreda. U ovome slučaju tužitelj nije dokazao niti u tu svrhu predložio dokaze kojima bi potkrijepio da uistinu postoji toliko teška povreda koja bi opravdavala donošenje odluke kojom se ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi proglašavaju ništetnima. Tuženik i dalje posebno ističe kako tužitelj ničime nije dokazao da je tuženik bio nepošten stjecatelj te time u potpunosti osporava tijek zateznih kamata kako ih tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom. Ni posljednjim podneskom tužitelj nije dokazao da bi imao pravo na zatezne kamate od dana navodnog plaćanja utužene ugovorne odredbe pa do isplate. Na okolnost da tuženik trpi štetu uslijed prijevremenih otplata kredita, tuženik u spis dostavlja ovjerenu izjavu OŽ, zaposlenice tuženika, direktorice transakcijskog bankarstva i operativnih poslova te izjavu zaposlenika tuženika BŽ, izvršnog direktora, Upravljanje bilancom i riznica Addiko Bank d.d. Osim toga, u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite izričito je propisano kako vjerovnik može kod kreditiranja naplatiti i naknadu za obradu kredita, kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Zaključno, tuženik ističe kako ne postoji niti jedan razlog koji bi upućivao na ništetnost odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz Ugovora o kreditu, a pogotovo zato što je takva ugovorna odredba sadržana u važećim propisima, a o svim odredbama Ugovora o kreditu se pojedinačno pregovaralo. Tuženik na okolnost pregovaranja oko spornih odredbi iz Ugovora o kreditu predlaže da se u svojstvu svjedoka sasluša kreditni referent koji je sudjelovao kod sklapanja Ugovora o kreditu, a čije podatke će tuženik dostaviti najkasnije na pripremnom ročištu. Također su tužitelju najprije zaposlenik banke, a kasnije i javni bilježnik protumačili sve odredbe Ugovora o kreditu, a tužitelj u svakom slučaju nije dokazao da su utužene naknade ništetne niti je opravdao svoje navode o njihovoj nepoštenosti i neodređenosti.

5. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u nalog za plaćanje (str. 4 spisa), dopis tužitelja (str. 5 spisa), dopis tuženika (str. 6 spisa), dopis tuženika (str. 7 spisa), aneks broj 1/2006 (str. 8 i 9 spisa), dodatak broj 2/11 (str. 10 do 15 spisa), ugovor o kreditu broj 39379/06 (str. 16 do 22 spisa), sudsku praksu (str. 23 do 26 spisa), izvadak iz sudskog registra za tuženika (str. 27 do 33 spisa), sudsku praksu (str. 34 do 91 spisa), sudsku praksu (str. 117 do 228 spisa), priloge uz odgovor na tužbu i sudsku praksu (str. 229 do 844 spisa), pisane izjave svjedoka BŽ (str. 864 do 866 spisa) i svjedoka OŽ (str. 867 do 869 spisa), saslušao je svjedoka MŽ (str. 879 do 880 spisa), svjedoka TŽ (str. 880 do 881 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Gordane Ratković (str. 888 do 896), priloge uz nalaz i mišljenje (str. 897 do 909 spisa).

6. Predmet ovoga spora je utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 9. stavak 2. Ugovora o kreditu broj 39379/2006 od 1. veljače 2006. zaključenog između tužitelja i prednika tuženika, a koji glasi: "Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključenom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu od 3% na preostali iznos kredita." Također je i predmet spora zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati određeni novčani iznos, a kojeg je tužitelj isplatio tuženiku na ime prijevremenog zatvaranja kredita.

7. Cijeneći izvedene dokaze, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu ZPP), te imajući u vidu pravila o teretu dokazivanja, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

8. Među strankama nije sporna pasivna legitimacija, odnosno da je tužitelj sa prednikom tuženika zaključio ugovor o kreditu broj 39379/06 uz valutnu klauzulu.

9. Među strankama je međutim sporno da li je ovaj sud mjesno nadležan, budući da tuženik ističe da je nadležan Trgovački sud u Zagrebu. Također je sporno da li je nastupila zastara tužiteljeva potraživanja, sporno je da li je predmetna odredba nepoštena, odnosno ništetna, te da li stoga tužitelj ima pravo zahtijevati povrat plaćenog iznosa. Slijedom iznijetoga, sporna je i osnova i visina tužbenog zahtjeva. Također, nakon provedenog vještačenja i specifikacije tužbenog zahtjeva od strane tužitelja, sporno je da li je tužitelj povukao tužbeni zahtjev, te da li o tome treba sud donositi posebnu odluku. Također je sporno da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit i to 5.10.2018., te da je tužitelj na temelju obavijesti tuženika od 5.10.2018. platio novčani iznos od 12.454,37 CHF, a koji iznos preračunat u EUR sada iznosi 10.976,47 eura, a koji iznos potražuje od tuženika u ovom postupku.

10. Prvenstveno valja istaknuti kako je odredbom članka 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u pogledu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području nalazi ta poslovna jedinica. Slijedom navedenog, budući da je predmetni ugovor između stranaka sklopljen kod Slavonske banke d.d. (predniku tuženika), Podružnica Đakovo, ovaj sud je mjesno nadležan za ovaj predmet. Nadalje, u odnosu na navode tuženika da je u ovom postupku potrebno utvrditi da je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev, sud je stava kako isti nije povučen, već je smanjen i to na temelju provedenog vještačenja podneskom tužitelja od 24.5.2025. u točki 2. te stoga nije potrebno posebno utvrđivati djelomično povlačenje tužbe.

11. Radi utvrđivanja spornih činjenica sud je osim uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u ovom spisu, a koja je detaljno pobrojana u točki 5. obrazloženja presude, sud je proveo i personalne dokaze, odnosno saslušao je MŽ i TŽ.

12. Svjedok MŽ na ročištu održanom 12. ožujka 2025. iskazao je da je isti bio direktor tužitelja, i to od 1997. do 2007. godine, te da je isti u svojstvu direktora potpisao sve ugovore o kreditu, odnosno anekse koji se nalaze u spisu. Na upit suda na koji način su sklapani predmetni ugovori, svjedok ističe kako je tužitelj od tuženika zatražio pripremu ugovora, a koji su nakon 10-ak dana i pripremljeni, te je nakon 10-ak dana dobio poziv od banke da dođe potpisati ugovor. Na upit suda da li je svjedok kao direktor mogao utjecati na pojedine odredbe ugovora, svjedok iskazuje da su se mogli pregovarati uvjeti oko kamata, odnosno oko roka vraćanja samoga kredita, ali na upit pun. tužitelja tko je pisao predmetne ugovore, navodi da su svi ugovori sačinjavani od strane Slavonske banke, te ih nije pisao tužitelj.Na upit pun. tuženika da li je svjedok prije potpisivanja ovog ugovora, isti pročitao, svjedok iskazuje da jest. Na daljnji upit pun. tuženika da li je svjedok imao kakvih nejasnoća oko ugovora, svjedok iskazuje da nije. Na daljnji upit da li je svjedoku bilo poznato da ukoliko prijevremeno vrati predmetni kredit, isti mora platiti iznos naknade, svjedok iskazuje kako je istome to bilo jasno, međutim da na to nije obraćao posebnu pozornost, budući da nije moglo doći do prijevremene otplate kredita zbog poslovnih okolnosti. Na daljnji upit pun. tuženika da li je isti bio direktor kada je predmetni kredit prijevremeno vraćen, svjedok iskazuje da nije, budući da je isti bio direktor tužitelja do 31.12.2007. godine.

13. Stranka TŽ je na istom ročištu iskazala kako je ona sada članica uprave tužitelja, te je započela raditi kod tužitelja početkom 2020. i to kao direktor računovodstva i financija, dok je od listopada 2021. ista postala članicom uprave tužitelja. Na upit suda da li su istoj poznate okolnosti oko prijevremene otplate kredita, ista navodi kako joj je to poznato posredno iz razgovora sa djelatnicima tužitelja, budući da ista u vrijeme kada je bila ta prijevremena otplata kredita 2018. godine, nije bila zaposlenica tužitelja, a u međuvremenu je došlo do promjene vlasničke strukture tužitelja. Na upit pun. tužitelja što je ista saznala u razgovoru sa djelatnicima tužitelja koji su u to vrijeme kada je došlo do prijevremene otplate kredita bili upoznati sa tom činjenicom, ista ističe kako je sa bivšim članovima uprave koji su u vrijeme prijevremene otplate kredita bili članovi uprave tužitelja saznala kako je do prijevremene otplate kredita kako bi se ishodila brisovna očitovanja i brisani tereti sa imovine tužitelja radi daljnjeg poslovanja. Na daljnji upit pun. tužitelja da li je prema njenim saznanjima bilo moguće prijevremeno otplatiti kredit bez plaćanja naknade, ista iskazuje kako to nije bilo moguće, a sukladno ugovorenim uvjetima. Na upit pun. tužitelja da li je ta naknada plaćena, ista iskazuje da jest u iznosu od cca 10.000,00 eura. Na upit pun. tužitelja da li je tužitelj ishodio sva brisovna očitovanja i jesu li brisani svi tereti sa imovine tužitelja, zz iskazuje kako jesu, te stoga proizlazi kako je predmetna naknada plaćena banci, budući da bez plaćanja iste ne bi tužitelj mogao ishoditi brisovana očitovanja i obrisati terete. Na upit pun. tuženika ima li zz tužitelja ikakvih saznanja o uvjetima sklapanja ugovora o kredita, ista iskazuje da nema, budući u to vrijeme nije bila zaposlenik tužitelja, kao niti da nema nikakvih posrednih saznanja o uvjetima sklapanja navedenog ugovora. Na daljnji upit pun. tuženika je li ista čitala predmetni ugovor o kreditu, ista navodi da nije, jer je za to zadužen odvjetnik. Na upit pun. tuženika da li ima saznanja da li je bivša uprava u vrijeme prijevremene otplate kredita imala ikakvih prigovora oko naknade za prijevremenu otplatu kredita, zz tužitelja iskazuje kako nema saznanja o toj činjenici. Na daljnji upit pun. tuženika da li je prilikom pregleda materijalne dokumentacije vezane uz predmetni ugovor primijetila da je bilo tko od tužitelja prilikom prijevremene otplate kredita pismeno prigovarao naknadi za prijevremenu otplatu kredita, zz iskazuje da nije vidjela takav prigovor u materijalnoj dokumentaciji koju je ista osobno pregledala, a na daljnji upit kada je tužitelj odlučio pokrenuti određene procese vezane za spornu naknadu, zz iskazuje kako je donesena odluka u tvrtki za pokretanje ovog postupka tijekom 2023. i to nakon što se ustalila sudska praksa vezana za ovakve slučajeve, te je stoga tužitelj pokrenuo i ovaj postupak iz razloga što smatra da ima osnovu za ovakvu tužbu. Na upit pun. tuženika da li zz zna na koji način je plaćena navedena naknada, ista pretpostavlja da je plaćena preko žiro računa tužitelja.

14. Također, sud je izvršio uvid u pisani iskaz svjedoka BŽ dostavljenog od strane tuženika i u pisani iskaz svjedoka OŽ ( str. 864-869).

15. Sud je radi utvrđivanja visine naknade koju je tuženik obračunao kao prijevremenu otplatu kredita i da li je tužitelj platio predmetnu naknadu i kada, proveo dokaz financijsko-knjigovodsvenim vještačenjem po vještaku Gordani Raković. Ista je dana 19. svibnja 2025. dostavila nalaz i mišljenje u kojem je utvrdila da prema dostavljenom dokumentu tuženika - OBAVIJESTI O PRIJEVREMENOM ZATVARANJU od 03. listopada 2018. godine, utvrđena je visina naknade za prijevremeni povrat kredita u CHF u ukupnom iznosu od 12.454,37 CHF, što je prema srednjem tečaju ADDIKO BANK d.d. na dan plaćanja 05.10.2018. godine iznosilo 81. 145,95 HRK. Primjenjujući fiksni tečaj od 7,53450 HRK za 1 EUR, naknada za prijevremeni povrat kredita iznosi 10.769,92 EUR. Vještačenjem je utvrđeno da je tuženik prilikom obračuna naknade za prijevremeni povrat u visini od 12.454,37 CHF, primjenjujući osnovicu obračuna nedospjelu glavnicu u visini od 830.291,11 CHF, obračunao naknadu u visini od 1,5% na preostali iznos kredita. Tužitelj je dana 05. listopada 2018. godine platio tuženiku iznos naknade za prijevremeni povrat kredita u iznosu od 81.145,95 HRK/ 10.769,92 EUR, i to uplatom ukupnog iznosa dugovanja prema dokumentu - OBAVIJESTI O PRIJEVREMENOM ZATVARANJU u visini od 5.722.739,38 HRK utvrđen na dan 04. listopada 2018. godine, specificirano kako slijedi: - dugovanje za dospjelu glavnicu u iznosu od 75.076,73 HRK - dugovanje za nedospjelu glavnicu u iznosu od 5.405.6526,90 HRK - dugovanje za nedospjele kamate do 04.10.2018. u iznosu od 2.898,84 HRK - dugovanje za dospjele redovne kamate u iznosu od 157.076,73 HRK - dugovanje za zatezne kamate do 04.10.2018 u iznosu od 54,43 HRK - dugovanje za naknadu za prijevremeni povrat u iznosu od 81.145,95 HRK - dugovanje za ostale troškove i zatezne kamate u iznosu od 300,29 HRK.

16. Tužitelj je podneskom od 24. svibnja 2025. istaknuo kako nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je sukladno istome specificirao svoj tužbeni zahtjev na iznos glavnice od 10.769,92 eura.

17.Tuženik se u odnosu na nalaz i mišljenje očitovao na način da smatra da nije bilo potrebno ni oportuno provoditi vještačenje. Prije svega tuženik ističe da je vještak u svom nalazu i mišljenju naveo kako je izlazna naknada tužitelju naplaćena, dok tužitelj isto nije dokazao niti je u prilog takvim tvrdnjama dostavio bilo kakve dokaze. Vještak je na taj način izašao iz okvira zadatka koji mu je postavljen, odnosno, prekoračio je svoje ovlasti, a osim toga, provedenim vještačenjem nije niti bilo moguće utvrditi je li sporna naknada tužitelju uistinu naplaćena. Naime, vještačenje se provodi kada je potrebno napraviti određeni matematički izračun koji zbog posebnih stručnih znanja koja su potrebna za njegovu izradu nije moguće napraviti od strane suda niti tužitelja koji nemaju takva znanja. Upravo zato se provodi vještačenje kako bi osoba koja ima takva stručna znanja dala neovisan stručni nalaz i mišljenje koje će se onda koristiti u postupku i koje će, prije svega, dati odgovor na ključna sporna pitanja u postupku. U ovom slučaju vještak nije radio nikakav izračun (a niti je to bilo moguće), već upravo suprotno, samo je uvidom u dokumentaciju naveo kako je izlazna navodno naplaćena. Tuženik ističe kako nije bilo potrebno ni oportuno provoditi vještačenje te se u tom smislu vještačenje na okolnost kada je i koliko tuženik naplatio tužitelju utuženu naknadu ukazuje kao nepotrebnim i neprikladnim dokaznim prijedlogom za utvrđenje ključnih i spornih činjenica između stranaka. Kod vještačenja koje se treba provesti na okolnost nastanka štete tuženiku prilikom prijevremene otplate kredita potrebno je provesti složen matematički izračun te se u tom smislu provođenja vještačenja ukazuje kao prikladni dokazni prijedlog za dokazivanje sporne činjenice. S druge strane, tuženik je već u točki 67. odgovora na tužbu naveo kako mu nastaje šteta kod prijevremene otplate kredita te dostavio dokumentaciju u odnosu na koju je predložio da se provede vještačenje. Tuženik smatra kako je provođenje financijskog vještačenja način da tuženik dokaže kako mu nastaje šteta kod prijevremene otplate kredita. Stoga se predlaže da se vještaku zada zadatak da provede dopunsko vještačenje na način kako je to predloženo u točki 67. odgovora na tužbu, a u odnosu na dokumentaciju koju je tuženik predao u spis.

18. Iako je tuženik imao određene primjedbe glede nalaza i mišljenja vještaka, sud je stava kako su isti bili pravne prirode, te je stoga budući da je vještak odgovorio na postavljena pitanja iz zadatka vještačenja, a posebice utvrđivanje visine naknade koju je tuženik obračunao kao prijevremenu otplatu kredita i da li je tužitelj platio predmetnu naknadu i kada, isti nalaz prihvatio u cijelosti, te nije imao potrebe posebno saslušavati vještaka na ročištu. Također valja naglasiti kako je sud odbio druge dokazne prijedloge stranaka, a posebice dokazni prijedlog tuženika za dopunskim vještačenjem na okolnost visine štete koja bi nastala tuženiku uslijed prijevremene otplate ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika jer isto nije pravno pitanje od značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, budući da tužitelj nije postavio određeni zahtjev u ovom postupku za donošenjem odluke za naknadu štete od tužitelja, a isti dokazni prijedlog je prethodno odbijen i na ročištu održanom 12. ožujka 2025.

19. Odredbom članka 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. 29/18., 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom definirano je što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, neovisno o kojem se iznosu odnosno postotku radi.

20. Sud je stava da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna odredbi članka 1021. ZOO kako to navodi u historijatu tužbe i tijekom postupka. Također valja istaknuti kako je u smislu odredbe članka 1024. stavka 2. i 4. ZOO-a korisnik kredita ovlašten vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Iz stanja spisa proizlazi da se ne radi o šteti koju je tuženik pretrpio zbog prijevremene naplate kredita već o dodatnim troškovima osoblja banke povezanim sa administracijom kredita. (navod svjedoka OŽ na str. 868 spisa)

21. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, prema odredbi članka 323. stavka 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti

22. Predmetni ugovor o kreditu unaprijed je formulirani standardni ugovor trgovca jer sadržava opće uvjete ugovora ili se na njih poziva, a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih u ugovoru poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i one sadržane u ugovoru.

23. Kako se radi o ugovoru koji je unaprijed pripremio tuženik, a što proizlazi iz iskaza svjedoka MŽ, ali i iz pisanih iskaza svjedoka BŽ i OŽ (zaposlenika tuženika), koji su u svojim iskazima naveli kako je visina naknade za prijevremenu oplatu kredita bila sadržana u tekstu ugovora o kreditu a također je i općepoznato da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, to se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj ugovornoj odredbi.

24. Po ocjeni toga suda, plaćanje naknade u visini od 3% od preostalog iznosa kredita očito je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a posebice zbog toga što nije jasno koje je to eventualno nastale troškove kreditor imao, a koji bi bili u izravnoj vezi sa sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, a izraženi u postotnom udjelu od ugovorenog kredita.

25. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke nije pojedinačno pregovaralo, sud utvrđuje da je pobijana odredba Ugovora ništetna jer predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tijek zateznih kamata sud je dosudio od dana nakon izvršenog plaćanja od strane korisnika kredita pa do isplate, a stopa zateznih kamata određena je u skladu s odredbom čl. 29. stavak 2. ZOO-a (ostali odnosi) budući da tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora. Također valja naglasiti kako je sud stava kako u ovom postupku nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, budući da ista teče tek od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđeno da je pojedina odredba ništetna.

26. Slijedom navedenih utvrđenja i primjenom mjerodavnog materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje, sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovan pa je presudio kao u točki I. i II. izreke.

27. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. u svezi s člankom 155. te čl. 164. st. 2. ZPP-a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, dok je visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika a visina istih odmjerena je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/2025.; dalje: Tarifa) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/2023; dalje: Uredba), te Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23), te članka 29. ZOO-a.

28. Tužitelju su kao potrebni priznati troškovi zastupanja po odvjetniku, primjenjujući pritom Tbr. 48.3. Tarife, i to; za sastav tužbe iznos od 200,00 eura (Tbr. 7.1. Tarife), dva obrazložena podneska od 16.9.2024. i 26.5.2025., svaki od 200,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife), zastupanje na ročištu od 30.10.2024. u iznosu od 200,00 eura, (Tbr. 9.1. Tarife), zastupanje na ročištu od 8.1.2025. koje je odgođeno prije početka raspravljanja u iznosu od 50,00 eura, (Tbr. 9.5. Tarife), zastupanje na ročištu od 12.3.2025. u iznosu od 200,00 eura, (Tbr. 9.1. Tarife), zastupanje na ročištu od 22.9.2025. u iznosu od 200,00 eura, (Tbr. 9.1. Tarife), sve uvećano za PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 312,50 eura, što zajedno iznosi 1.562,50 eura. Tužitelju pripada i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 78,11 eura prema Tbr. br. 1. st. 1. Uredbe o tarifi i čl. 7. st. 1. ZSP-a te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 78,11 eur (Tbr. br. 1. stavak 2. Uredbe o tarifi), te trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura, što sveukupno zajedno iznosi dosuđenih 2.118,72 eura. Na priznate troškove parničnog postupka, tužitelj ima pravo na zatezne kamate prema odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose, i to od 4. studenog 2025. , odnosno od dana donošenja presude pa do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a)

29. Preko dosuđenog iznosa, sud je tužitelj odbio sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 150,00 eura uvećano za pripadajući PDV od 37,50 eura, odnosno ukupno 187,50 eura, na ime troška pristupa na ročište održano 8.1.2025., a koje je odgođeno prije početka raspravljanja.

30. Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao u izreci.

U Osijeku 4. studenog 2025.

S u d a c

Augustin Jalšovec

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Visokom trgovačkom sudu RH u Zagrebu u roku od 15 dana putem ovog suda.