1

Poslovni broj 26 Gž-2614/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž-2614/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. K. iz V. P., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica S. P., odvjetnica u S., protiv tužene R. A. d.d., Z., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici I. G., J. G. i M. V., odvjetnici iz  Odvjetničkog društva G. & G. d.o.o., Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Sisku,  poslovni broj P-57/2021-31 od 22. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 3. listopada 2023., 

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužene R. A. d.d., kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku,  poslovni broj P-57/2021-31 od 22. ožujka 2023., u dijelu pod točkom I. i II. izreke te u dijelu pod točkom III. izreke kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.677,65 eura / 20.174,75 kuna .

 

II. Preinačuje se navedena presuda u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka preko iznosa od 2.677,65 eura / 20.174,75 kuna (za iznos od 156,05 eura / 1.175,75 kuna ) i u tom dijelu sudi:

 

Odbija se zahtjev tužitelja I. K. za naknadom troškova parničnog postupka preko iznosa od 2.677,65 eura / 20.174,75 kuna (za iznos od 156,05 eura / 1.175,75 kuna).

 

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj: … koji su 6. srpnja 2007. sklopili tužitelj, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. Pod točkom II. izreke, naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 4.739,92 eura / 35.712,90 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude, dok je pod točkom III. izreke naloženo tuženici da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.833,70 eura / 21.350,05 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja 22. ožujka 2023. pa do isplate.

 

2. Protiv navedene presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu žalbenog troška u ukupnom iznosu od 503,02 eura / 3.790,97 kuna.

 

3. Žalba tuženice je djelomično osnovana (u dijelu odluke o troškovima postupka).

             

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti povreda odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 338. ZPP-a, budući da je pobijana presuda sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP-a, a isto tako nije počinjena niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi posebno upire, jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno  ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženice, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju te razlozi dosuđenja zateznih kamata od dana stjecanja do isplate.

 

5. Jednako tako, tuženica neosnovano sadržajno upire na povredu odredbe čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“- Međunarodni ugovori, broj: 6/1999 i 8/1999, dalje u tekstu: Konvencija) koja je u primjeni na temelju odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije („Narodne novine“- Međunarodni ugovori, broj: 18/1997, 6/1999, pročišćeni tekst, 8/1999, ispravak i 14/2002), te na povredu Ustava Republike Hrvatske, jer joj je u postupku koji je prethodio pobijanoj odluci omogućen pristup sudu, u njemu je aktivno sudjelovala predlažući dokaze, poduzimajući sve zakonom dopuštene postupovne radnje, pa tako u konačnome i ulaganjem ovog pravnog lijeka, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi kojima tuženica upire na to da joj je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, da je pobijana presuda donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka, niti je pobijana presuda rezultat zanemarivanja tuženice.

 

6. Također, nije utvrđeno da je počinjena bitna povreda odredbe iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi određeno upire, s obzirom na to da je prvostupanjski sud pravilno, nakon prigovora tuženice, otklonio prigovor mjesne nenadležnosi i pri tome nastavio kao mjesno nadležan s raspravljanjem u ovoj pravnoj stvari, pravilno cijeneći da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti, nepoštena i kao takva ništetna, iz kojih razloga proizlazi da između stranaka nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP-a, pa imajući uvidu da je u ovoj pravnoj stvari po zakonu temeljem odredbe čl. 46. st. 1. i 48. st. 1. ZPP-a, mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu (kao sud opće mjesne nadležnosti za tuženicu na čijem se području nalazi njezino registrirano sjedište), ali da je pored suda registriranog sjedišta tuženice, prema odredbi čl. 59. ZPP-a, mjesno nadležan i sud sjedišta njezine poslovnice, imajući u vidu da je u ovom slučaju spor nastao povodom djelatnosti jedinice tuženice koja se nalazi u S. (Podružnica S.), slijedi da je Općinski sud  u Sisku, za koji sud se tužitelj po svome izboru odlučio podnošenjem tužbe, sukladno naprijed navedenim odredbama ZPP-a, bio mjesno nadležan za suđenje u ovom sporu. Pri tome se sud prvog stupnja, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, odlučujući o istaknutom prigovoru, rukovodio svim relevantnim činjenicama odlučnim za donošenje pravilnog zaključka o nepoštenosti naprijed navedene prorogacijske klauzule.

 

7. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama, utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva.

 

8. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

9. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja konačno postavljen (u skladu s rezultatima provedenog vještačena) podneskom od 8. lipnja 2022. (list 116-118 spisa), za isplatom iznosa od 4.739,92 eura / 35.712,90 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, za koji iznos, pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., tužitelj tvrdi da ga je preplatio temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor).

 

10. I u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost naprijed navedene odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te, posljedično tome, je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po istom Ugovoru, s time da je sporna i osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja te prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja.

 

11. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud slijedi utvrđenim: 

 

- da su stranke 6. srpnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj: … kojim je između stranaka ugovoren iznos kredita od 26.086,37 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1. Ugovora), zatim da je čl. 2. ugovorena kamatna stopa, redovna kamata od 5,49 % godišnja, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, čl. 4. Ugovora da je ugovoren rok otplate od 84 mjeseca, a čl. 6. da je namjerna kredita-kredit za kupnju novih vozila, H. a. Z. d.o.o., s time da je čl. 7.a) ugovoren način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će kreditor uručiti korisniku kredita po isplati kredita te dospijeće svakog anuiteta sa zadnjim danom u mjesecu,

 

- da je u konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora, Ugovor o kreditu sastavljen kao standardni ugovor (tipski ugovor), koju činjenicu je potvrdila i svjedokinja S. N., zaposlenica tuženice,

- da je temeljem iskaza tužitelja (u istinitost kojeg sud nije imao razloga sumnjati, a isti je u skladu s drugim izvedenim dokazima), utvrđeno da je tužitelj predmetni Ugovor sklapao u svojstvu potroša, u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP/03), iz kojeg iskaza ne proizlazi da je tužitelj s tuženicom  u svezi predmetnog Ugovora, pojedinačno pregovarao o svakoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o spornim (valutnoj klauzuli i odredi o mjesnoj nadležnosti suda u slučaju spora), već proizlazi da nitko od strane banke nije upozoravao tužitelja na bilo kakve rizike, da je u konkretnom slučaju Ugovor sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu, a u sastavljanju kojeg tužitelj nije sudjelovao, niti ga je iztko upozorio da će tečaj CHF tako rasti,

 

- da je uvidom u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno da je istom presudom, između ostalog, utvrđeno da je R. A. kao četvrto tuženica, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

 

- da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao (a kako to proizlazi iz prijepisa knjigovodstvene kartice za predmetni kredit),

 

- da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su same odredbe

bile dovoljno jasne i transparentne da bi tužitelj samim čitanjem shvatio njihovo značenje i pravne i financijske posljedice takvih odredaba, dok sam tužitelj nije mogao (vodeći pritom računa da je tužitelj po zanimanju šumski tehničar), niti pojmiti da će doći do takve fluktuacije tečaja CHF, na štetu potrošača, ovdje tužitelja,

 

- da tuženica prilikom ponude Ugovora tužitelju nije dala potpunu informaciju vezanu za rizik sklapanja ugovora o kreditu vezan za valutu CHF, a koja informacija bi bila odlučna za donošenje odluke tužitelja o tome želi li sklopiti upravo predmetni ugovor,

 

- da je tužitelj u pregovorima bio u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjestan stvarnog rizika u koji se upušta,

 

- da je tuženica propustila tužitelja valjano informirati o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta, što je dovelo do neravnoteže u odnosu između stranaka i to na štetu tužitelja kao potrošača, a u korist tuženice, kao banke,

 

- da je iz promotivnih uvjeta tuženice vidljivo da se samog potrošača (odnosno korisnika kredita u stranoj valuti), nije posebno informiralo, niti upozoravalo u svezi bilo koje ugovorne odredbe, prvenstveno valutne klauzule,

 

- da je provedenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji D. B. (koji nalaz i mišljenje je sud prvog stupnja ocijenio danim potpuno, točno i u skladu s pravilima struke, dok tuženica istome nije prigovarala u pogledu matematičkog izračuna), utvrđeno da razlika između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta preračunatih prema tečaju isplate kredita iznosi sveukupno 35.697,50 kuna, odnosno da pozitivna razlika iznosi 35.712,90 kuna (koja se odnosi na rast tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita), a da negativna razlika koja se odnosi na pad tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita, iznosi 15,40 kuna (koja negativna razlika je bila 30. rujna 2007. u iznosu od -6,17kn te 31. listopada 2007. u iznosu od -9,23 kn).

 

12. Polazeći od prednjih utvrđenja, rukovodeći se pri tome naprijed navedenom pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (kojom je odlučeno kako je ovdje tuženica u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula), cijeneći da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je upravo tužitelj kao, potrošač, s tuženicom sklopio ugovor o potrošačkom kreditu (za kupnju odabranog vozila), bez prethodnog pregovaranja s tuženicom o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na eventualne rizike intervalutarnih promjena (valute CHF za koju je kredit bio vezan), pozivom na odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03, prvostupanjski sud je prihvatio konačno specificiran tužbeni zahtjev, uz zaključak da i u konkretnom slučaju ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije jasna, niti dovoljno transparentna da bi tužitelj mogao zaključiti (ili naslutiti), da će u budućnosti zbog povećanja tečaja CHF, doći do takvog nesrazmjera (uvećanja) između početnog anuiteta kredita i anuiteta prema otplatnom planu (niti takvo što proizlazi iz otplatnog plana), a da sama tuženica nije dokazala da bi na takav rizik tužitelja upozorila, niti je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornoj odredbi, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, cijeneći u konačnome takvu ugovornu odredbu (kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak), nepoštenom i ništetnom.

 

13. Temeljem navedenog, prvostupanjski sud je prihvatio konačno specificirani tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula te da tuženica nema pravo na naplatu svog potraživanja temeljem takve ugovorne odredbe, slijedom čega, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO), obvezuje tuženicu na povrat tužitelju svega što je primila po osnovi koja je utvrđena ništetnom, isplatom preplaćenih iznosa anuiteta (razlike između iznosa koje je tužitelj platio temeljem obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženice i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, a sve sukladno otplatnom planu koji je tužitelju dostavljen kao sastavni dio Ugovora i nalazu financijske vještakinje u pogledu visine razlike i dospijeća svakog pojedinog anuiteta).

 

14 Temeljem svega navedenog, prvostupanjski sud otklanja i prigovor zastare uz obrazloženje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a da je spomenuta odluka pravomoćna 14. lipnja 2018. (predmet Pž-6632/2017), dok je predmetna tužba podnesena 23. veljače 2021., odnosno unutar roka od pet godina, u konačnome zaključujući da potraživanje tužitelja nije u zastari niti u jednom dijelu (kako u odnosu na glavno potraživanje, tako i na sporedna), s time da zaključuje i to da tužitelju pripada pravo na isplatu utuženog iznosa od 4.739,92 eura / 35.712,90 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO i čl. 29. ZOO-a (od dana dospijeća dugovanog iznosa), koji iznos je tužitelj preplatio kroz utuženo razdoblje s osnova valutne klauzule prema tečaju tuženice za CHF.

 

15. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

 

16. U konkretnom slučaju tužitelj postavljeni tužbeni zahtjev temelji na odluci suda donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revt-2221/18 od 3. rujna 2019., odbio reviziju banaka (kao jedna od tuženih banaka, bila je i tuženica), s time da između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženica, kao kreditor, 6. srpnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj … i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor, na iznos od 26.086,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja, dakle, uz valutnu klauzulu.

 

17. Pravilno se prvostupanjski sud poziva na učinke naprijed navedenih presuda kojima je potvrđeno i u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog 6. srpnja 2007.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženica, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorno utvrdili egzaktne parametre, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, pa da je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO-a.

 

18. Stoga je postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF, već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike, kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja.

 

19. Naime, odredbom čl. 81. ZZP/03 (važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu), bilo je propisano u stavku 1. da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka bilo propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

20. Iz predmetnog Ugovora i provedenih dokaza, proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na sporne odredbe te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta  obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja  ugovora, slijedom  čega postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi o vezanosti glavnice uz valutu CHF.

 

21. Stoga, kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, valutna klauzula sadržajno izražena na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku (navedeno ne proizlazi niti iz iskaza tužitelja, ali isto tako niti iz iskaza svjedoka, zaposlenika tuženice), prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetna ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa i da su kao takva protivna odredbama ZZP-a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetne. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice kojima osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na nejasan zaključak suda prvog stupnja o razlozima za utvrđenje ništetnosti u odnosu na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, koji žalbeni navodi se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se  prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite, ali isto tako i sud prvog stupnja u ovom predmetnom postupku.

 

22. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe) te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i u trenutku sklapanja kredita.

 

23. U odnosu na žalbene navode po kojima prvostupanjski sud nije utvrđivao konkretne okolnosti sklapanja predmetnog ugovora, pa tako niti pregovaranja i informiranja, valja odgovoriti da iz stanja spisa proizlazi da je sud prvog stupnja izveo dokaze koje je tuženica predložila na okolnost osnovanosti svojih prigovora, pa je tako na prijedlog tuženice izvršio uvid u promotivne uvjeta i saslušao djelatnicu tuženice, svjedokinju S. N., koja o okolnostima konkretnog Ugovora o kreditu, nije imala saznanja, slijedom čega, kada se uzme u obzir i iskaz tužitelja, slijedi da niti iz ponuđenih dokaza tuženice ne proizlazi da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli s tužiteljem pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima koji utječu na promjenu tečaja za valutu CHF. Stoga, s obzirom na to da tuženica, na kojoj je teret dokazivanja činjenica koje joj idu u prilog (čl. 219. s. 1. i čl. 220. st. 1. ZPP-a), s obzirom na takav iskaz djelatnika tuženice te sadržaj promotivnog letka na koji se pozivala, u ovom konkretnom postupku nije dokazala da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli s tužiteljem pojedinačno pregovaralo te da je tuženica tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima koji utječu na promjenu tečaja za valutu CHF, dok iz iskaza samog tužitelja pak proizlazi da ga nitko od strane banke nije upozoravao na bilo kakve rizike, niti se o odredbama Ugovora pojedinačno pregovaralo, pa tako niti o spornim (valutnoj klauzuli i odredi o mjesnoj nadležnosti suda u slučaju spora), da je u konkretnom slučaju Ugovor sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu, u sastavljanju kojeg nije sudjelovao, niti ga je iztko upozorio da će tečaj CHF tako rasti, promašene su i bez utjecaja na pravilnost odluke o ništetnosti spornih odredbi o valutnoj klauzuli, tvrdnje tuženice da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive te da je tužitelj imao pravo izbora valute (pa time i prigovori u tom dijelu na istinitost iskaza tužitelja). Utoliko su neosnovane i tvrdnje tuženice da je prvostupanjski sud izvedene dokaze po njezinom prijedlogu, pogrešno cijenio, pri čemu, u smislu odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a, samo sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza po strankama izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, kao i koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka,

 

24. Kraj činjenice da tuženica s tužiteljem nije pojedinačno pregovarala o spornoj ugovornoj odredbi, niti ga je informirala o svim potrebnim parametrima koji utječu na promjenu tečaja za valutu CHF (bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o tome), koja okolnost je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, a tijekom ovoga postupka tuženica nije dokazala suprotno, pravilan je stav suda prvog stupnja da navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, na koji zaključak nisu od utjecaja žalbeni navodi tuženice da je tužitelj mogla samostalno odabrati između više predloženih ugovora o kreditu i to s valutnom klauzulom vezano za CHF i EUR. Utoliko su neosnovani i žalbeni navodi kojima tuženica prigovara pogrešnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

 

25. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja. Stoga, kako se radi o ništetnosti sporne odredbe o valutnoj klauzuli, navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

 

26. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, zaključuje o pravu tužitelja potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužitelj temeljem ništetne odredbe preplatio tuženici.

 

27. U odnosu na žalbene navode tuženice kojima osporava utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda vezano za visinu potraživanja tužitelja, a sukladno nalazu i mišljenju sudske vještakinje D. B., kojemu tuženica nije određeno prigovarala (u matematičkom izračunu), valja odgovoriti da prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je navedenim nalazom i mišljenjem utvrđena visina preplaćenih iznosa od ukupno 35.712,90 kuna, odnosno 4.739,92 eura (koja se odnosi na rast tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita), koji iznos je u nalazu specificiran po mjesecima, s time da je tužitelj u konačnome tužbeni zahtjev postavio upravo u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka.

 

28. Pri tome je za obrazložiti, vezano za žalbene prigovore kojima tuženica osporava utvrđenja prvostupanjskog suda proizašla iz nalaza i mišljenja vještaka, da je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge kada je prihvatio navedeni nalaz i mišljenje koji se odnosi na utvrđenu razliku preplaćenih iznosa, koje razloge prihvaća i ovaj drugostupanjski sud,  s time da iz stanja spisa proizlazi da tuženica nije imala prigovora na matematički izračun vještaka, već je prigovarala tome da je vještak u nalazu koristio fiksni tečaj CHF, koji prigovor je razmotren prilikom ocjene osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva,

 

29. Vezano za žalbene prigovore kojima tuženica upire na to da je nalaz vještaka izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit, valja obrazložiti da je obveza tužitelja na otplatu predmetnog kredita, a time i na  plaćanje svakog pojedinog anuiteta, bila vezana uz valutnu klauzulu, na način da je odredbom čl. 7. Ugovora propisano da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a imajući u vidu da se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO-a), slijedi da je stjecatelj obvezan vratiti stečeno bez osnove, što u konkretnom slučaju znači da je tuženica dužna vratiti tužitelju svaki pojedini preplaćeni iznos u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, slijedom čega je izračun vještaka u skladu s odredbama predmetnog Ugovora, ali i s odredbom čl. 22. ZOO-a.

 

30. Isto tako, neodlučno je pozivanje tuženice na činjenicu da je ugovor u cijelosti izvršen, jer to ne sprječava tužitelja  da utvrdi ništetnost sporne odredbe o valutnoj klauzuli, s time da ništetnost te odredbe, ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora, jer ugovor može opstati bez njezinog izuzimanja u primjeni, s obzirom na to da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu opstojnost i pravnu valjanost, dok nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samoga Zakona, a potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, imajući u vidu da je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, a potrošaču omogućiti naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja. Ovdje valja reći i to da na temelju odredbe čl. 327. st. 1. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a da ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.), slijedom čega su žalbeni navodi izneseni u naprijed navedenom smislu,  neosnovani, kao i prigovori kojima tuženica upire na odredbu čl. 326. ZOO-a (koja propisuje mogućnost osnaženja ništetnih ugovora, ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, u situaciji ako je ugovor u cijelosti ispunjen), s obzirom na to da se u konkretnom slučaju, suprotno prigovorima tuženice, ne radi o zabrani manjeg značaja.

 

31. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja koji tuženica iznosi s obzirom na tvrdnju da tužitelj nije osobno plaćao anuitete, valja odgovoriti da je navedeni prigovor prvostupanjski sud pravilno otklonio. Naime, kraj činjenice da je predmetni Ugovor zaključio tužitelj kao korisnik kredita, tada nije odlučno i bez utjecaja je na pravilnost navedenog zaključka prvostupanjskog suda, tko je u ime i za račun tužitelja vršio uplate, i je li se radilo eventualno o uplatama treće osobe, pri čemu je sud prvog stupnja dopunskim vještačenjem utvrdio da je u konačnici, bez obzira što je prethodno dug podmirilo osiguranje, upravo svojom uplatom dugovanog iznosa osiguravajućoj kući, tužitelj stekao pravo tražiti povrat više plaćenog iznosa, odnosno predmetne razlike, kao korisnik kredita i potrošač koji je jedino legitimiran na takvo potraživanje.

 

32. U odnosu na ostale žalbene navode tuženice kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

 

33. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

 

34. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilnim se ukazuje i ocjena suda prvog stupnja kojom otklanja prigovor zastare utuženog potraživanja s obrazloženjem da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a da je predmetna tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 23. veljače 2021., odnosno unutar općeg zastarnog roka od pet godina.

 

35. Stoga, kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe ugovora preplatio tuženici iznos od ukupno 35.712,90 kuna, odnosno 4.739,92 eura, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, od dana dospijeća (odnosno dana koji je uslijedio nakon svakomjesečne uplate tužitelja, a kako je to vidljivo iz knjigovodstvene kartice po predmetnom kreditu-kolona "stanje"), pa do isplate (sukladno čl. 1115. ZOO-a i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a), kako to ispravno obrazlaže sud prvog stupnja.

 

36. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, s tvrdnjom da se tuženica ne može smatrati nepoštenom stjecateljicom, također nisu osnovani iz razloga što je tuženica nepošteni stjecatelj, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja,  činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne, slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose, plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita.

 

37. U odnosu na žalbene tvrdnje da sud prvog stupnja dosuđuje zatezne kamate od dospijeća obveze plaćanja neovisno o datumu kada je tužitelj konkretno plaćanje vršio, valja odgovoriti da suprotno proizlazi iz stanja spisa, odnosno provedenog vještačenja kojim je utvrđena upravo razlika između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta preračunatih prema tečaju isplate, a u skladu s kojim vještačenjem je tužitelj i uskladio postavljeni tužbeni zahtjev, dok s druge strane, tuženica nalazu vještaka u tom dijelu nije prigovarala.

 

38. Slijedom svega obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu  žalbu tuženice u odnosu na glavno potraživanje i u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci pod točkom I. ove drugostupanjske presude.

 

39. Međutim, djelomično je osnovana žalba tuženice kojom osporava odluku o troškovima postupka, slijedom čega je sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 2. ZPP-a, pravilnom primjenom navedenih odredbi te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/2022, dalje: Tarifa), valjalo preinačiti odluku o troškovima postupka.

 

40. Naime, neosnovano je prvostupanjski sud, čemu tuženica žalbom osnovano prigovara, tužitelju priznao naknadu za sastavljanje podneska od 16. veljače 2022. (u iznosu od 62,21 eura /468,75 kuna), jer se radi o podnesku koji nije bio potreban za vođenje parnice, s time da je prvostupanjski sud neosnovano tužitelju priznao i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 93,84 eura / 707,00 kuna, s obzirom na to da navedenu pristojbu tužitelj nije platio, kako je to utvrđeno uvidom u e-spis, pa u skladu s odredbom čl. 220. ZPP-a, nije dokazao niti da ima pravo na njegovu naknadu.

 

41. Rukovodeći se u preostalom dijelu, suprotno prigovorima tuženice, pravilno odmjerenim troškovima po sudu prvog stupnja, koje troškove je pravilno odmjerio u skladu s odredbama važeće Tarife te pravilnom primjenom Tbr. 48. st. 1. i 2. Tarife, kojom je propisano da odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku naplate odvjetničke nagrade te da se vrijednost boda obračunava prema vrijednosti boda u trenutku naplate odvjetničke nagrade, valjalo je iznos odvjetničke nagrade za zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku, ispravno utvrditi u iznosu od 2.364,17 eura / 17.812,83 kuna, što uz plaćeni predujam za provedeno vještačenje u iznosu od 265,46 eura / 2.000,00 kuna te plaćeni iznos sudske pristojbe na tužbu od 48,02 eura / 361,80 kuna, čini iznos od sveukupno 2.677,65 eura / 20.174,75 kuna, tako da je valjalo na temelju čl. 380. toč. 3. ZPP-a, djelomično uvažiti žalbu tuženice te preinačiti odluku o trošku pod točkom III. izreke pobijane odluke i odbiti zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa od 2.677,65 eura / 20.174,75 kuna (za iznos od 156,05 eura / 1.175,75 kuna (točka II. izreke ove drugostupanjske odluke), dok je u preostalom dijelu primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a, žalbu tužitelja valjalo kao neosnovanu odbiti.

 

42. Tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njegova žalba u odnosu na glavno potraživanje neosnovana, dok je u odnosu na odluku o troškovima postupka sa žalbom uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu (čl. 154. st. 5. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom III. izreke ove presude.

 

43. Slijedom svega iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu 3. listopada 2023.

 

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš, v.r.