1

Poslovni broj 26 Gž-2438/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž-2438/2023-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. Č. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik F. B., odvjetnik u Z., protiv tužene R. A. d.d., Z., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici J. M., S. L., M. Z. V., L. B. i G. G., odvjetnici iz Odvjetničkog društva M. & L. d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zlataru,  poslovni broj P-372/2022-18 od 20. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 3. listopada 2023., 

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužene R. A. d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru,  poslovni broj P-372/2022-18 od 20. travnja 2023.

 

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od  11.309,68 eura / 85.212,94 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženici da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.751,57 eura / 13.197,20 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja 20. travnja 2023. pa do isplate, a pod točkom III. izreke, odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka u cijelosti.

 

2. Protiv navedene presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu žalbenog troška u točno nenaznačenom iznosu.

 

3. Žalba tuženice nije osnovana.

             

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti povreda odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 338. ZPP-a, budući da je pobijana presuda sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP-a, a isto tako nije počinjena niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi posebno upire, jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno  ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženice, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju te razlozi dosuđenja zateznih kamata od dana stjecanja do isplate.

 

5. Jednako tako, tuženica neosnovano sadržajno upire na povredu odredbe čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“- Međunarodni ugovori, broj: 6/1999 i 8/1999, dalje u tekstu: Konvencija) koja je u primjeni na temelju odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije („Narodne novine“- Međunarodni ugovori, broj: 18/1997, 6/1999, pročišćeni tekst, 8/1999, ispravak i 14/2002), te na povredu Ustava Republike Hrvatske, jer joj je u postupku koji je prethodio pobijanoj odluci omogućen pristup sudu, u njemu je aktivno sudjelovala predlažući dokaze, poduzimajući sve zakonom dopuštene postupovne radnje, pa tako u konačnome i ulaganjem ovog pravnog lijeka, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi kojima tuženica upire na to da je pobijana presuda donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka (koja načela strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama), niti je pobijana presuda rezultat zanemarivanja tuženice.

 

6. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama, utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

7. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

8. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja konačno postavljen (u skladu s rezultatima provedenog vještačena) podneskom od 25. siječnja 2023. (list 88-90 spisa), za isplatom iznosa od 11.309,68 eura / 85.212,94 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, za koji iznos, pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-2221/2018 od 3. rujna 2019., tužitelj tvrdi da ga je preplatio temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor.

 

9. I u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost naprijed navedene odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te, posljedično tome, je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po istom Ugovoru, s time da je sporna i osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

 

10. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud slijedi utvrđenim: 

 

- da su stranke 16. kolovoza 2005. sklopile Ugovor o kreditu broj: … kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti 61.000 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (članak 1.), uz redovnu kamatu od 4,95 % godišnje, promjenjivu, u skladu d Odlukom o kamatnim stopama kreditora (članak 2.) po kojem Ugovoru se korisnik kredita obvezao iznose kredita vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji mu je uručen po isplati kredita (članak 7.),

- da je tužitelj otplatio kredit na način kako je to navedeno u knjigovodstvenoj kartici za predmetni kredit,

 

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je u bitnom utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu,

 

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj: Revt-2221/2018-11. od 3. rujna 2019., odbio kao neosnovane revizije banaka (između kojih je i tuženica u ovome sporu), protiv naprijed navedene drugostupanjske presude,

 

- da je u postupcima pred trgovačkim sudovima utvrđeno, a što prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, da se radilo o standardiziranim ugovorima te da se o pojedinim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a što jasno proizlazi i iz uvjerljivog iskaza tužitelja koji navodi da mu je zaposlenica banke prezentirala da oni daju kredite u protuvrijednosti u eurima te u švicarskim francima i da su obje valute sigurne, a da je kredit u švicarskim francima bio povoljniji, jer je bila niža kamatna stopa, pa da su stoga i anuiteti bili niži, kojim argumentima ga je zaposlenica tuženice i nagovarala na ovakav kredit, dok da ni o kakvim rizicima promjene valute ili bilo čemu drugome mu nije govorila, niti su o pojedinim odredbama ugovora išta pregovarali, već mu je ponuđen sastavljeni tekst ugovora na kojeg on nije imao nikakvog utjecanja, tako da je Ugovor sklopio jer mu je u to vrijeme bio povoljan, a nije znao što će se poslije dogoditi,

 

- da svjedok I. G., zaposlenik tuženice, ništa relevantno niti nije mogao reći o okolnostima konkretnog Ugovora o kreditu, budući da 2005. nije bio zaposlenik tuženice, kod koje se zaposlio 2008.,

 

- da je provedenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. Z. R. iz društva R. v. d.o.o. iz Z. (koji nalaz i mišljenje je sud prvog stupnja ocijenio stručnim i objektivnim te ga prihvatio u cijelosti, dok tuženica istome nije prigovarala u pogledu matematičkog izračuna), utvrđeno kako razlika obveza u razdoblju od dospijeća prve obveze (30. rujna 2005.) do konačne prijevremene otplate (27. lipnja 2012.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 85.212,94 kuna, odnosno 11.309,68 eura, u kojem nalazu i mišljenju je vještak tabelarno iskazao svaki pojedini mjesečni iznos preplate.

 

11. Polazeći od prednjih utvrđenja, rukovodeći se pri tome naprijed navedenom pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (kojom je odlučeno kako je ovdje tuženica u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula), pozivom na odredbu čl. 138.a i čl. 502.c ZPP-a te na odredbe čl. 104. st. 1., čl. 105. st. 1. i čl. 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 113/93, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/91), kao i na odredbu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), prvostupanjski sud je prihvatio konačno specificiran tužbeni zahtjev, cijeneći da se i u konkretnom slučaju radilo o standardiziranom ugovoru, da se o odredbama o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo te da su te odredbe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, cijeneći u konačnome takve ugovorne odredbe (kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak), nepoštenim i ništetnim.

 

12. Temeljem navedenog, prvostupanjski sud obvezuje tuženicu na povrat tužitelju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem naprijed navedene ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu (kojom je ugovorena valutna klauzula) koja je ništetna, isplatom preplaćenih iznosa anuiteta, kao razlike između iznosa koje je tužitelj platio temeljem obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženice i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF-a od 4,744575 kuna za 1,00 CHF, za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze, sukladno otplatnom planu koji je tužitelju dostavljen kao sastavni dio Ugovora i nalazu financijskog vještaka u pogledu visine razlike i dospijeća te dana uplate svakog pojedinog anuiteta.

 

13. Zatezne kamate na svaki pojedini iznos preplate prvostupanjski sud dosuđuje od stjecanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate, uz obrazloženje da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, zaključuje  da je tuženica nesavjestan (nepošten) stjecatelj (čl. 214. ZOO/91).

 

14. Temeljem svega navedenog, pozivom na odredbe čl. 371., čl. 388. i 392. st. 3. ZOO/91. te na odredbu čl. 120. ZZP/13 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu, kao i na objedinjeno pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., prvostupanjski sud otklanja i prigovor zastare, s obrazloženjem da je tijek zastare prekinut podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te da je zastara ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/1017 (kojom je pravomoćno završen kolektivni spor), cijeneći da je tužba u ovom predmetu podnesena 25. kolovoza 2022., unutar općeg zastarnog roka, čime je zastara ponovno prekinuta.

 

15. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

 

16. U konkretnom slučaju tužitelj postavljeni tužbeni zahtjev temelji na odluci suda donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revt-2221/18 od 3. rujna 2019., odbio reviziju banaka (kao jedna od tuženih banaka, bila je i tuženica), s time da između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženica, kao kreditor, 16. kolovoza 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj … i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor, na iznos od 61.000 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja, dakle, uz valutnu klauzulu.

 

17. Pravilno se prvostupanjski sud poziva na učinke naprijed navedenih presuda kojima je potvrđeno i u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog 16. kolovoza 2005.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženica, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorno utvrdili egzaktne parametre, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, pa da je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO-a.

 

18. Stoga je postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF, već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike, kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja.

 

19. Naime, odredbom čl. 81. ZZP/03 (važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu), bilo je propisano u stavku 1. da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka bilo propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

20. Iz predmetnog Ugovora i provedenih dokaza, proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na sporne odredbe te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta  obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja  ugovora, slijedom  čega postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi o vezanosti glavnice uz valutu CHF.

 

21. S obzirom na to da je u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i  obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kako je odredbama ZPP-a i ZZP-a propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koje obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, prvostupanjski je sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imao osnova zaključivati o tome da se i u konktretnom slučaju radi o odredbama koje su uzrokovale neravnotežu u pravima i  obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

 

22. Stoga, kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, valutna klauzula sadržajno izražena na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku (navedeno ne proizlazi niti iz iskaza tužitelja, ali isto tako niti iz iskaza svjedoka, zaposlenika tuženice), prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa i da su kao takve protivne odredbama ZZP-a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i odredbama ZOO-a, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetne. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice kojima osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na nejasan zaključak suda prvog stupnja o razlozima za utvrđenje ništetnosti u odnosu na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, koji žalbeni navodi se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, uz tvrdnju da tužitelj nikada nije prigovarao visini anuiteta i da nije tražio raskid ugovora, ne mogu se  prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite, ali isto tako i sud prvog stupnja u ovom predmetnom postupku.

 

23. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe) te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i u trenutku sklapanja kredita.

 

24. U odnosu na žalbene navode po kojima prvostupanjski sud nije utvrđivao konkretne okolnosti sklapanja predmetnog ugovora, pa tako niti pregovaranja i informiranja, valja odgovoriti da iz stanja spisa proizlazi da je sud prvog stupnja izveo dokaze koje je tuženica predložila na okolnost osnovanosti svojih prigovora, pa je tako na prijedlog tuženice saslušao djelatnika tuženice, svjedoka I. G., koji o okolnostima konkretnog Ugovora o kreditu, ništa relevantno nije mogao iskazivati budući da 2005. nije bio zaposlenik tuženice kod koje se zaposlio tek 2008., slijedom čega, kada se uzme u obzir i iskaz tužitelja, slijedi da niti iz ponuđenih dokaza tuženice ne proizlazi da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli s tužiteljem pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima koji utječu na promjenu tečaja za valutu CHF, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o tome. Stoga, s obzirom na to da tuženica, na kojoj je teret dokazivanja činjenica koje joj idu u prilog (čl. 219. s. 1. i čl. 220. st. 1. ZPP-a), s obzirom na takav iskaz djelatnika tuženice, u ovom konkretnom postupku nije dokazala da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli s tužiteljem pojedinačno pregovaralo te da je tuženica tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima koji utječu na promjenu tečaja za valutu CHF, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o tome, dok iz iskaza samog tužitelja pak proizlazi da ga je upravo djelatnica banke uvjeravala da su krediti u obje valute (i u protuvrijednosti u eurima te u protuvrijednosti u švicarskim francima, sigurne, a da mu ni o kakvim rizicima promjene valute ili bilo čemu drugome nije govorila, niti su o pojedinim odredbama ugovora išta pregovarali, već da  mu je ponuđen već sastavljeni tekst ugovora, na kojeg on nije imao nikakvog utjecanja, tako da je Ugovor sklopio jer mu je u to vrijeme bio povoljan, a nije znao što će se poslije dogoditi), promašene su i bez utjecaja na pravilnost odluke o ništetnosti spornih odredbi o valutnoj klauzuli, kao što su to i tvrdnje tuženice da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive.

 

25. Kraj činjenice da tuženica s tužiteljem nije pojedinačno pregovarala o spornoj ugovornoj odredbi, niti ga je informirala o svim potrebnim parametrima koji utječu na promjenu tečaja za valutu CHF (bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o tome), koja okolnost je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, a tijekom ovoga postupka tuženica nije dokazala suprotno, pravilan je stav suda prvog stupnja da navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, na koji zaključak nisu od utjecaja žalbeni navodi tuženice da je tužitelj mogla samostalno odabrati između više predloženih ugovora o kreditu i to s valutnom klauzulom vezano za CHF i EUR.

 

26. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja, s time da se pri tome poziva na odredbe prije važećeg ZOO/91, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga, kako se radi o ništetnosti sporne odredbe o valutnoj klauzuli, navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

 

27. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, zaključuje o pravu tužitelja potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužitelj temeljem ništetne odredbe preplatio tuženici.

 

28. U odnosu na žalbene navode tuženice kojima osporava utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda vezano za visinu potraživanja tužitelja, a sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. Z. R., kojemu tuženica nije određeno prigovarala (u matematičkom izračunu), valja odgovoriti da prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je navedenim nalazom i mišljenjem utvrđena visina preplaćenih iznosa od ukupno 85.212,94 kuna, odnosno 11.309,68 eura (kao razlika u isplatama mjesečnih anuiteta koje je platio tužitelj po osnovi valutne klauzule zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten), koji iznos je u nalazu specificiran po mjesecima, s time da je tužitelj u konačnome tužbeni zahtjev postavio upravo u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka.

 

29. Pri tome je za obrazložiti, vezano za žalbene prigovore kojima tuženica osporava utvrđenja prvostupanjskog suda proizašla iz nalaza i mišljenja vještaka, da je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge kada je prihvatio navedeni nalaz i mišljenje koji se odnosi na utvrđenu razliku preplaćenih iznosa, koje razloge prihvaća i ovaj drugostupanjski sud,  s time da iz stanja spisa proizlazi da tuženica nije imala prigovora na matematički izračun vještaka, već je prigovarala tome da je vještak u nalazu koristio fiksni tečaj CHF, koji prigovor je razmotren prilikom ocjene osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, na način da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da je u slučaju ništenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, u konkretnom slučaju tuženica bez pravne osnove stekla novčana sredstva u vidu razlike između stvarno naplaćenih anuiteta prema tečaju CHF za kune na dan plaćanja, u odnosu na anuitete obračunate prema početnom tečaju od 4,744575 kuna za 1,00 CHf, s obzirom na to da preostale odredbe Ugovora o kreditu kojima je određeno naznačen tečaj CHF, a to je tečaj koji je vrijedio na dan puštanja kredita, nisu nepoštene, a time niti ništetne, pa isti prigovor, stoga, nije od utjecaja na utvrđenu visinu potraživanja koju je vještak utvrdio u skladu sa zadatkom koji mu je dao sud.

 

30. U odnosu na ostale žalbene navode tuženice kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

 

31. Stoga, kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe ugovora preplatio tuženici iznos od ukupno 85.212,94 kuna, odnosno 11.309,68 eura, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, od dana njihovog plaćanja, pa do isplate (sukladno čl. 1115. ZOO-a i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a).

 

32. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja donio osnovom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, uz primjenu važeće Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, dalje: Tarifa), čemu tuženica žalbenim navodima određeno niti ne prigovara, s time da u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka. Slijedom navedenog, valjalo je potvrditi i odluku o troškovima parničnog postupka.

 

33. Slijedom svega obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu  žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci pod točkom I. ove drugostupanjske presude.

 

34. Tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njezina žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), s time da tuženica zahtjev za naknadu žalbenog troška nije niti postavila određeno u skladu s odredbom čl.164. st. 2. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

 

35. Slijedom svega iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu 3. listopada 2023.

 

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš, v.r.