REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula- Pola

Poslovni broj Gž-742/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Željka Radoš Radičević, odvjetnica u Osijeku, protiv tuženika Općine Kneževi Vinogradi, Hrvatske Republike 3, Kneževi Vinogradi, OIB: 35938293122, kojeg zastupa punomoćnik Darko Šuper, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Darka Šupera, Ivici Kovačevu, Branku Rabaru i Ivani Mandić u Osijeku, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Povrv-348/2018-31 od 4. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 4. studenog 2025.

r i j e š i o  j e

I. Prihvaćaju se žalbe parničnih stranaka te se ukida presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Povrv-348/2018-31 od 4. travnja 2025. i predmet se vraća na ponovno suđenje sudu prvog stupnja.

II. O troškovima postupka u povodu pravnih lijekova bit će odlučeno u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I., održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi donesenom po Javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka broj Ovrv- 1546/14 od 14. listopada 2014. u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 16.116,31 eura/121.428,36 kuna sa zateznim kamatama tekućima od 28. rujna 2014. pa do isplate po propisanoj stopi. Točkom II. je ukinut platni nalog iz navedenog rješenja o ovrsi u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa od 16.116,31 eura sa zateznim kamatama po propisanoj stopi. Točkom III. je naloženo tužitelju da tuženiku plati trošak postupka u iznosu od 11.576,08 eura, u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude pravovremene žalbe podnijele su obje stranke.

2.1. Tužitelj je žalbu i dopunu žalbe izjavio iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga, pobijajući točku II. i III. presude. Obrazloženje presude iz točke 50.1., da tužitelj nije postupao s pažnjom dobrog gospodarstvenika (članak 763. i 765. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05), smatra protivnim izvedenim materijalnim dokazima i iskazima svjedoka. Sud ne analizira niti obrazlaže iskaz zastupnika tuženika TĆ u vezi s punomoći od 10. prosinca 2012., Sporazumom Općine Kneževi Vinogradi i Republike Hrvatske od 4. kolovoza 2011., prijedlogom mirnog rješenja spora od 6. studenog 2012., prijedlogom za ovrhu u vezi s pravomoćnom presudom pa presuda u tom dijelu nema razloga. O odlučnim činjenicama postoji i proturječnost između onog što se navodi o razlozima presude i sadržaja isprava, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku - („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP). Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio i materijalno pravo, odredbu članka 765. ZOO-a u odnosu na pisani nalog iz punomoći za ovrhu. Tužitelj je u svemu postupio po nalogu tuženika pa nije u pravu sud kada zaključuje suprotno jer je upravo zbog članka IV. stavka 2. Sporazuma označena vrijednost predmeta spora u iznosu od 17.000.000,00 kuna, budući da je kod pokretanja ovrhe dan nalog punomoćniku da postupi po odredbi iz Sporazuma s Republikom Hrvatskom. Prvostupanjski sud nije primijenio odredbu članka 320. stavka 1. ZOO/05 koja propisuje da u slučaju kada je ugovor pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane. Spomenutim ispravama jasno je određena vrijednost predmeta spora, a ukoliko sud smatra da ona nije bila jasno određena, trebao je primijeniti načelo iz članka 320. stavak 1. ZOO/05 i nejasne odredbe tumačiti u korist tužitelja. To iz razloga što je upravo tuženik tužitelju dostavio punomoć koju je sam pripremio i sastavio. Predlaže ukidanje pobijane presude u pobijanom dijelu i njeno preinačenje i prihvaćanje tužbenog zahtjeva u cijelosti ili vraćanje predmeta na ponovno suđenje drugom vijeću.

2.2. Tuženik se žali protiv točke I. i III. presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Sud je pogrešno utvrdio činjenično stanje u pogledu činjenice da tuženik nije platio tužitelju trošak ovrhe u predmetu Općinskog suda u Belom Manastiru broj Ovr-853/12. Podneskom od 21. studenog 2016. i 29. lipnja 2018. koje sud smatra nepotrebnima, tuženik je naglasio kako je tužitelju u okviru nagrade za zastupanje u sporu protiv Republike Hrvatske platio novčani iznos koji obuhvaća, između ostalog. i dosuđeni trošak predmetne ovrhe (rješenja o ovrsi) koji je predmet ovog postupka. U iznos od 4.973.837,28 kuna bio je uvršten i iznos od 48.147,50 kuna s PDV-om na ime nagrade za sastav prijedloga za ovrhu, što ga je ovršni sud priznao kao osnovan s obzirom na vrijednost predmeta spora, a na taj su iznos plaćene i kamate. Taj je iznos plaćen nakon što je, upravo tom ovrhom, s računa Republike Hrvatske izvršena uplata na račun Općine Kneževi Vinogradi koji je iznos uključivao i ovršni trošak dosuđen rješenjem o ovrsi. Tužitelj je, nakon što mu je plaćen navedeni ukupni iznos (određen po predračunu koji je sam sastavio u visini od 4.973.837,28 kuna) ispostavio račun broj 17/UR - 1/1 25. veljače 2013. navodeći da mu je cjelokupni iznos plaćen. Zato je uz podnesak priložen i dokaz u vidu predračuna kojeg je sačinio sam tužitelj, kao i spomenutog računa kojim je potvrdio da je primio navedeni novčani iznos (ukupno 4.973.837,28 kuna. Uvidom u navedenu dokumentaciju je sud izveo pogrešan zaključak da tužitelju nije plaćen trošak sastava ovršnog prijedloga, trošak ovrhe, što je u suprotnosti sa samim obračunom i naplaćenim iznosom po tužitelju. Tužitelj je, drugim riječima, dva puta tražio plaćanje iste radnje, sastava prijedloga za ovrhu koji mu je plaćen prilikom isplate ugovorene naknade, a zatim je u predmetnom postupku ponovno tražio da mu se plati isti trošak ovrhe, sada u iznosu koji je sam odredio u nerealnom iznosu, pozivom na nepostojeću vrijednost predmeta spora. Sud je pravilno utvrdio da je tužitelj nezakonito ispostavio račun na temelju vrijednosti predmeta spora koja ne odgovara zakonskim odredbama, ali je propustio utvrditi da je tužitelju trošak sastava te ovrhe već plaćen prema pravoj vrijednosti predmeta spora. Zbog navedenog je sud pogrešno utvrdio odlučno činjenično stanje i pogrešno zaključio da tužitelju pripada pravo na ponovnu naplatu troškova ovršnog postupka. Time je pogrešno odlučio i o parničnom trošku (ujedno ocijenivši spomenute podneske nepotrebnima) i pogrešno primijenio materijalno pravo. Predlaže prihvaćanje žalbe tuženika i preinačenje presude suda prvog stupnja uz odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja te njegovo obvezivanje na naknadu troška parničnog postupka, odnosno ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje u pobijanom dijelu. Traži naknadu troška žalbe.

3. Stranke nisu dostavile odgovore na žalbe.

4. Žalbe stranaka su osnovane.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari (koja je pokrenuta kao ovršni postupak na temelju vjerodostojne isprave, a nastavljena u parnici u povodu prigovora ovršenika (sada tuženika) protiv rješenja o ovrsi, kao u povodu prigovora protiv platnog naloga) je zahtjev tužitelja (ranije ovrhovoditelja) kojim od tuženika traži isplatu iznosa od ukupno 82.577,71 eura (prema fiksnom tečaju 1 euro = 7,53450 kuna ranije iznos od 622.925,00 kuna) i to prema računu 172/UR1/1 od 23. rujna 2014. sa zakonskom zateznom kamatom od 28. rujna 2014. po propisanoj stopi sve do isplate, a na ime pruženih odvjetničkih usluga zastupanja u postupku pred Općinskim sudom u Osijeku, Stalnom službom u Belom Manastiru, u predmetu poslovni broj: Ovr- 853/2012 (kasnije Pu Ovr-198/2015).

6. Prvostupanjski sud djelomično je održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka broj Ovrv-1546/14 od 14. listopada 2014. prema odredbi članka 451. stavka 3. ZPP-a u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 16.116,31 eura/121.428,36 kuna sa zateznom kamatom od 28. rujna 2014. do isplate po propisanoj stopi (točka I.). Zaključuje kako tužitelj ima pravo na isplatu nagrade za izvršeno zastupanje tuženika u svojstvu odvjetnika u predmetu poslovni broj Ovr-853/2012 u ukupnom iznosu od 121.428,36 kuna/16.116,31 eura prema mjerodavnoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/2012., dalje: Tarifa) i to: za sastav prijedloga za ovrhu u iznosu od 6.475,65 bodova sukladno Tbr. 11. toč. 1. (prema Tbr. 50. vrijednost boda tada je iznosila 10,00 kuna), u iznosu od 64.756,49 kuna, sastav podneska od 19. prosinca 2012. u iznosu od 250 bodova sukladno Tbr.11. toč. 8. Tarife, što iznosi 2.500,00 kuna, zastupanje na ročištu 7. travnja 2014. na kojem se nije raspravljalo o glavnoj stvari, u iznosu od 3.237,82 boda (50%), odnosno u iznosu od 32.378,20 kuna sukladno Tbr. 12. toč. 1. Tarife te sastav podneska od 15. travnja 2014. u iznosu od 250 bodova sukladno Tbr.11. toč. 8. Tarife, što iznosi 2.500,00 kuna. Ocjenjuje kako je tužitelj na temelju valjane punomoći i po zahtjevu tuženika obavljao navedene radnje zastupanja u postupku pa mu prema članku 763. stavak 2. ZOO-a pripada naknada za rad po Tarifi u iznosu od 16.116,31 EUR-a sa zateznim kamatama tekućima od 28. rujna 2014. do isplate, budući da su parnične stranke u pogledu zastupanja tuženika po tužitelju, kao odvjetniku, bile u obveznopravnom odnosu prema ugovoru o djelu, a zbog čega tužitelj, nakon nesporno izvršenog rada, kao odvjetnik, ima pravo od tuženika, kao naručitelja, tražiti ugovorenu naknadu za obavljeni rad. Zaključuje pritom kako je za tuženika obveza plaćanja navedenih troškova nastala po dospijeću računa, 28. rujna 2014., budući da je opozvao punomoć, a ne nakon pravomoćnog završetka postupka (koji je pravomoćno završen odlukom Županijskog suda u Osijeku broj Gž Ovr- 379/2017-2 od 9. lipnja 2017.) pa da na navedeni iznos glavnice tužitelju pripadaju zatezne kamate od 28. rujna 2014. pa do isplate, u skladu s odredbom članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a. Pritom, ocjenjuje kako tuženik nije dokazao da je tužitelju platio sve usluge za koje traži isplatu prema odredbi članka 219. stavak 1. ZPP-a niti predlagao dokaze na te okolnosti (da je tuženik platio tužitelju trošak zastupanja i to trošak za radnje koje mu je ovaj sud priznao).

6.1. U preostalom dijelu (točka II.) je ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka broj Ovrv-1546/14 od 14. listopada 2014. prema članku 451. st. 3. ZPP-a i odbio tužbeni zahtjev tužitelja uz zaključak kako, cijeneći vrijednost predmeta spora od 6.951.298,03 kuna, poduzete potrebne i odobrene radnje po tuženiku, ali i nedokazane materijalne troškove, tužitelj nema pravo na daljnje zatražene nagrade i naknade po Tarifi (ostale radnje prema računu 172/UR1/1 od 23. rujna 2014. i to: za sastav žalbe od 27. prosinca 2012. na odluku o troškovima u iznosu od 55.625,00 kuna iz rješenja o ovrsi jer nije odobrena po tuženiku, za sastav tri odgovora na žalbe i to od 10. siječnja 2013., 5. veljače 2013. i 6. veljače 2013., svaki u iznosu od 111.250,00 kuna jer nisu potrebne radnje od kojih ovisi postupak (da i nisu poduzete za tuženika ne bi nastala šteta jer ne nose za sobom posljedice za postupak pa ih tužitelj nije bio dužan podnijeti, osobito bez odobrenja tuženika), sastav podneska od 5. prosinca 2013., ali ni materijalne troškove (poštarina 125,00 kuna, trošak puta 262,50 kuna, izbivanje iz pisarnice 625,00 kuna, pribava klauzule pravomoćnosti i ovršnosti, za svaku iznos od 312,50 kuna, drugi materijalni troškovi 37,50 kuna).

7. Takva odluka prvostupanjskog suda, barem za sada, nije pravilna ni zakonita.

8. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koje ukazuje tužitelj. Naime, presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama o kojima nema proturječnosti između onog što se navodi o razlozima presude i onog što proizlazi iz sadržaja isprava i pravilno ocijenjenih iskaza po prvostupanjskom sudu. Protivno žalbi, sud je naveo razloge o odlučnim činjenicama iz isprava na koje ukazuje tužitelj, a ocijenio je i personalne dokaze u vezi s tim ispravama. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a.

9. Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tužitelj, kao odvjetnik, po punomoći od 10. prosinca 2012. zastupao tuženika, kao ovrhovoditelja, pred Općinskim sudom u Osijeku, Stalnom službom u Belom Manastiru, u predmetu poslovni broj: Ovr-853/2012 (kasnije Pu Ovr-198/2015) do opoziva punomoći 1. srpnja 2014. koju je tužitelj primio 1. rujna 2014.; da je za radnje zastupanja tuženika u spomenutom postupku tužitelj tuženiku ispostavio račun broj 172/UR1/1 od 23. rujna 2014. u ukupnom iznosu od 622.925,00 kuna sa specifikacijom radnji i materijalnih troškova za koje od tuženika traži plaćanje nagrade i naknade troškova.

10. Sporna je još uvijek visina tužbenog zahtjeva tužitelja, osobito je li tuženik tužitelju već platio neke od radnji navedenih u računu broj 172/UR1/1 od 23. rujna 2014., cijeneći navode tuženika i isprave koje je dostavio u spis uz podnesak od 21. studenog 2016., odnosno 29. lipnja 2018., tvrdeći, između ostalog, da je dio tog računa već plaćen. Tuženik osporava svoju obvezu plaćanja spomenutog računa jer tvrdi kako su neke izvršene radnje po tužitelju već plaćene, izvršenom isplatom iznosa od 4.973.837,28 kuna, pri čemu osnovano tvrdi kako prvostupanjski sud sve priložene dokaze nije posve cjelovito analizirao i interpretirao zbog čega je odlučno činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno (a sud navodi i kako dokaze u tom smislu tuženik nije ni dostavio, iako su spomenutim podnescima dostavljeni dokazi koje valja temeljito analizirati).

11. Te tvrdnje tuženika koje je isticao u prvostupanjskom postupku prvostupanjski sud nije adekvatno ispitao cjelovitim izvođenjem dokaza što ih je tuženik priložio podnescima navedenima u toč. 10. ovog rješenja, iako je visina tužbenog zahtjeva spomenutim tvrdnjama dovedena u pitanje. Naime, prvostupanjski sud, iako uzima u obzir isprave priložene po tuženiku, dijelove teksta iz njih nepotpuno utvrđuje (primjerice R1 račun broj 17/UR1/1. od 25. veljače 2013. u dijelu kojim se poziva na predračun broj 14-1821/01/02/13 od 1. veljače 2013. i napomenu iz njega, sve u vezi sa spomenutim tvrdnjama tuženika i daljnjim priloženim ispravama koje su prilog tom podnesku i koje valja i kronološki sagledati u vezi sa spomenutim računom i svim podacima iz njega, ali i u vezi s preostalim ispravama).

12. Tužitelj prema odredbi čl. 763. ZOO-a i u vezi s mjerodavnom Tarifom ima pravo tražiti nagradu za obavljeno zastupanje, ukoliko nije plaćen. Pritom, odnos parničnih stranaka prema punomoći ima se smatrati ugovorom o nalogu definiranim odredbom čl. 763. ZOO-a pa tužitelj, kao nalogoprimac, ima pravo na naknadu za svoj trud, odnosno nagradu kako je to određeno čl. 18. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“ br. 9/1994., 117/2008., 50/2009., 75/2009., 18/2011., dalje ZO) u visini prema Tarifi. Stoga, protivno žalbi tužitelja, prvostupanjski sud koji predmetni spor upravo razmatra na navedeni način, nije pogrešno primijenio materijalno pravo cijeneći obveznopravni odnos stranaka. Međutim, zbog još uvijek nepotpuno utvrđenog odlučnog činjeničnog stanja u pogledu visine tužbenog zahtjeva, na što je ukazano prvostupanjskom sudu ovim rješenjem, odluka još uvijek nije posve pravilna i zakonita.

13. Prvostupanjski sud će u nastavku postupka, vodeći računa o ukazanom mu ovim rješenjem, pravilno i potpuno utvrditi odlučno činjenično stanje i donijeti novu presudu, posve u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a.

14. Slijedom svega navedenog presudu je valjalo ukinuti i predmet vratiti na novo suđenje sudu prvog stupnja, sve prema odredbi članka 370. ZPP-a. O trošku žalbe odlučeno je prema odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

U Puli 4. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Zoran Šarić