Republika Hrvatska Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 13 Gž -535/2023-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Blanke Pervan, predsjednice vijeća, Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Đerđa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Č. iz Z., zastupanog po punomoćnicima-odvjetnicima u O. D. K. i p. d.o.o. Z., protiv tuženika G. Z, OIB: … zastupanog po zakonskom zastupniku, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-3059/2019 od 27. veljače 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 3. listopada 2023.,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženika G. Z. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-3059/2019 od 27. veljače 2020.

r i j e š i o j e

Odbija se žalba tuženika G. Z. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-3059/2019 od 27. veljače 2020. u dijelu pod toč. I. izreke.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

Utvrđuje se da je tužitelj D. Č., OIB: … stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva dijela čest. zem. 3811/8 k.o. C., upisane u zk. ul. br. 5973 k.o. C. i to dijela koji je na skici sudskog očevida izrađenoj u rujnu 2017. godine po stalnom sudskom vještaku za geodeziju V. B., dipl. ing. geod., prikazan likom i slovima A-B-C-D-E-F-G-H-I-J-A i obojen žutom bojom, površine 1027 m2, koja skica je sastavni dio ove presude, što su tuženici dužni priznati i trpjeti da tužitelj D. Č., OIB: … na temelju ove presude uknjiži pravo vlasništva na svoje ime, za cijelo, uz istovremeno brisanje toga prava s imena tuženika, sve u roku od 15 dana.

2. Uvodno označenim rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

2 Poslovni broj: 13 Gž 535/2023-3

''I Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 28.910,00 kuna, u roku od 15 dana.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška postupka u dijelu većem od
određenog iznosa od 28.910,00 kuna, a do zatraženog iznosa od 38.775,00 kuna.''

2. Protiv citirane presude i rješenja u dijelu pod toč. I izreke žalbu je izjavio tuženik
pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno
utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom
da se žalba uvaži, pobijana presuda i rješenje u pobijanom dijelu preinače na način
da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja te tuženiku naknadi trošak postupka zajedno s troškom sastava žalbe, koji popisuje. U žalbi ističe kako je pred sudom prvog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Navodi kako sud prvog stupnja na temelju svih izvedenih dokaza utvrđuje da predmetna nekretnina predstavlja suvlasništvo prednika tužitelja E. S. i D. B., koji su u stvarno izvršenoj diobi dobili u posjed i vlasništvo predmetnu nekretninu i kasnije je kao suvlasnici prodali tužitelju, pa ukoliko sud drži da predmetna nekretnina predstavlja suvlasništvo fizičkih osoba, a ne i tuženika, trebao je utvrditi promašenu pasivnu legitimaciju u odnosu na tuženika i odbiti tužbeni zahtjev prema njemu. S druge strane, ukoliko smatra da iz upisa općenarodne imovine proizlazi pasivna legitimacija G. Z, to je trebao u obrazloženju presude izričito navesti i obrazložiti pravni osnov stjecanja tužitelja, odnosno njegovih pravnih prednika na suvlasničkom dijelu predmetne nekretnine
upisan na ime općenarodne imovine, što je propustio učiniti. Predmetna je nekretnina rješenjem NO O. Z. broj 01-4689/1-1958 od 23. lipnja 1959. nacionalizirana, odnosno podruštvovljena te je kao organ upravljanja upisan NO O. Z., pravni prednik tuženika. Stoga je sud prvog stupnja trebao utvrđivati jesu li ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanja prava vlasništva tužitelja, odnosno njegovih pravnih prednika u smislu odredbi čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Tužitelj je ugovor o kupoprodaji nekretnina sklopio 28. prosinca 1999., a tužbu u predmetnoj pravnoj stvari je podnio 28. travnja 2010., koje vrijeme je relevantno za računanje roka za stjecanja vlasništva dosjelošću, a koje nije proteklo.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio žalbene navode tuženika ističući da se tuženik tijekom cijelog prvostupanjskog postupka držao pasivno, nije imao nikakve posebne prigovore na tužbu tužitelja i navode iz tužbe, a njegov suvlasnički udio u predmetnoj nekretnini iznosi tek 50-ak m2 pa je nejasno koji je interes tuženika da tužitelju spori vlasništvo na toj površini, dok je preostalih 980 m2 nesporno vlasništvo tužitelja utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom istog prvostupanjskog suda od 5. ožujka 2019. Ističe kako se radi o dijelu nekretnine koji sa susjednom nekretninom oznake čest. zem. 3812/144 k.o. C. na kojoj je tužitelj sagradio svoju obiteljsku kuću, čini jednu jedinstvenu i neodvojivu građevinsku cjelinu. Pobijana presuda se, suprotno žalbenim navodima, može ispitati, jasno je i valjano obrazložena, provedeni dokazi su ocijenjeni u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku te nema nikakvih nejasnoća i proturječnosti između izreke presude i razloga na kojima se temelji. Predlaže da se žalba tuženika odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

4. Žalba nije osnovana.

3 Poslovni broj: 13 Gž 535/2023-3

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu
povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama I dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje ZID ZPP), na koju u žalbi ukazuje tuženik, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava I zapisnika, slijedom čega se istamože ispitati.

6. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog
postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. Istoga Zakona.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je stekao valjanu pravnu osnovu
za stjecanje prava vlasništva dijela čest. zem. 3811/8 k.o. Crno i to dijela koji je na skici sudskog očevida izrađenoj u rujnu 2017. prikazan likom i slovima A-B-C-D-E-F- G-H-I-J-A i obojan žutom bojom površine 1027 m2, što je tuženik dužan priznati I trpjeti da se tužitelj temeljem donesene presude uknjiži u zemljišnim knjigama uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženika.

8. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da su još od 1945.
prednici tužitelja nesmetano posjedovali predmetnu nekretninu te stekli pravo
vlasništva i na dijelu na kojem je postojao upis ''općenarodna imovina'' imajući u vidu čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15 - pročišćeni tekst - dalje ZVDSP) i to prije nego je isti članak ukinut odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/97 od 17. studenoga 1999., po kojem se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana. Pri tome ocjenjuje kako ne postoje drugi suprotstavljeni privatni interesi trećih osoba na predmetnoj nekretnini uzimajući u obzir da je presuda, presuda zbog ogluhe I presuda na temelju priznanja, koje su donesene u predmetnom postupku u odnosu na fizičke osobe, postala pravomoćna u odnosu na sve pravne slijednike ranijih upisanih posjednika (ukupno 71 tuženik).

9. Prvenstveno je za istaći kako je neosnovan prigovor promašene pasivne
legitimacije istaknut po tuženiku, budući da u zemljišnoj knjizi egzistira upis
općenarodne imovine, a uvidom u uvjerenje Upravnog odjela za provedbu dokumenata prostornog uređenja i građenja tuženika od 6. travnja 2010. i potvrdu istog Odjela od 30. travnja 2012. utvrđeno je da se čest. zem. 3811/8 k.o. C. na dan 24. srpnja 1991. nalazila unutar građevinskog područja.

10. Iz dokaza koje je sud prvog stupnja izveo proizlazi i njegovo utvrđenje da su
tužitelj i njegovi prednici posjedovali predmetnu nekretninu i prije 8. listopada 1991.
uvažavajući i okolnosti pravnog shvaćanja koje je Europski sud za zaštitu ljudskih
prava iznio u predmetu Trgo protiv Hrvatske (presuda od 11. lipnja 2009., broj 35298/04).

4 Poslovni broj: 13 Gž 535/2023-3

11. Donošenjem Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96 – dalje: ZVDSP), koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997., odredbom čl. 159. st. 4. je propisano da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave I uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba stječe dosjelošću vlasništvo stvari pošto je njegov posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onog propisanog u st. 2. i 3. istog članka (za nekretnine 10, odnosno 20 godina), dakle, protekom 20, odnosno 40 godina, a istovremeno je odredbom čl. 388. st. 4. navedenog Zakona bilo propisano da se u rok stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana pa, iako je ova odredba ukinuta od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske (odlukama br. U-I-58/1997., U-I-1235/1997., U-I-237/1997., U-I-1053/1997. i U-I-1054/1997), prema shvaćanju Europskog suda za ljudska prava izraženog u presudama Trgo protiv Republike Hrvatske i drugima, a koje shvaćanje je preuzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-158/2017-2 od 7. svibnja 2019., takvu grešku zakonodavstva, ako ne postoje suprotstavljena prava nekih trećih osoba, ne mogu snositi pojedinci – građani nego sama država.

12. Naime u ovim presudama Europskog suda za ljudska prava u predmetima Trgo protiv Republike Hrvatske i dr. je zauzeto slijedeće stajalište: "… da podnositelj zahtjeva, koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavni propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja vlasništvo imovine koju je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država da se greške ne smiju ispravljati na trošak pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes."

13. Dakle, prema naprijed citiranom stajalištu Europskog suda za ljudska prava, a
koje je prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, vrijeme poštenog samostalnog
posjeda, kao i kvalificiranog posjeda, na nekretninama koje su bile u društvenom
vlasništvu i prije 8. listopada 1991., uračunava se u vrijeme potrebno za stjecanje
prava vlasništva na tim nekretninama dosjelošću, slijedom čega je u postupku valjalo
utvrditi dosjelost tužitelja na spornoj nekretnini do 17. studenoga 1999. do kada je
bila na snazi ukinuta odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP pri tome vodeći računa da pravu
posjednika kao stjecatelja nije suprotstavljeno pravo neke treće osobe.

14. Tvrdnje tužitelja da se u posjedu predmetne nekretnine nalazi temeljem pravnog posla – kupoprodajnog ugovora koji je, kao kupac, zaključio 28. prosinca 1999. Sa prodavateljima D. B. i E. S., potvrđene su sadržajem samog kupoprodajnog ugovora, iskazima svjedoka saslušanih u postupku, te podacima sadržanima u povijesti posjedovanja za predmetnu nekretninu, iz kojih proizlazi da se tužitelj osobno i putem svojih prednika u posjedu predmetne nekretnine, neometano od ikoga, nalazi zasigurno preko 40 godina računajući od studenoga 1999. pa unatrag, budući da su o njegovom posjedu suglasno i detaljno iskazivali saslušani svjedoci.

5 Poslovni broj: 13 Gž 535/2023-3

15. Naime, saslušani svjedoci iskazali su da je tužitelj krajem 90-ih godina prošlog stoljeća kupio zemljište od D. B. i E. S., da je zemljište na tom području bilo u vlasništvu S. od kada oni pamte, da je među suvlasnicima izvršena djelomična faktična dioba te da je utuženi dio nekretnine pripao prednicima prodavatelja, a koji iskazi su suglasni sa podacima Područnog ureda za katastar
Z. iz kojeg proizlazi da je predmetna nekretnina od 1945. bila evidentirana posjedom fizičkih osoba i to M. S. i F. M. za po ½ dijela, da su prvom revizijom iz 1955. posjednicima utvrđeni posjednici prezimena S., a novom izmjerom iz 1974. kao posjednici upisuju se i M. B., prema iskazu svjedoka suprug J. S. koja je to zemljište donijela u dotu i otac  prodavatelja D. B., te D. S., prema iskazu svjedoka majka prodavatelja E. S., čime je dokazan i pravni slijed stjecanja prava vlasništva tužitelja.

16. Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje
pravilno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja pobijane presude, kao i
odredbu čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11
– pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 3. ZID ZPP i čl. 155. ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

17. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja, a temeljem čl. 380. toč. 2. istoga Zakona odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi rješenje suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I. izreke.

18. U nepobijanom dijelu pod toč. II. izreke rješenje suda prvog stupnja ostaje neizmijenjeno.

Zadar, 3. listopada 2023.

Predsjednica vijeća

Blanka Pervan