Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Malom Lošinju

Riva Lošinjskih kapetana 14

51550 Mali Lošinj

Poslovni broj: P-1928/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci,(OIB:54566384631), Stalna služba u Malom Lošinju, po sucu toga suda Gordani Holer kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice LČ, (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], zastupane po punomoćniku Ines Mandekić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, (OIB:23057039320), zastupanog po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenje i isplate, nakon glavne rasprave održane 17. rujna 2025., 4. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu sklopljen između tužiteljice i tužene broj 2402006-1031262160 / 51401652-5103305899 ovjeren kod javnog bilježnika Bože Markovića iz Malog Lošinja pod brojem OU-509/06 dana 15.12.2006.g. u dijelu odredbi sadržanih u:

- članku 7 u dijelu kojem je sadržana valutna klauzula kao i u dijelu koji navodi “Potpisom na ovom ugovoru Korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i o svim eventualnim rizicima promjene tečaja.”

II. Tuženik je dužan, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici iznose od:

- 6.896,93 Eur preplate po osnovi ništetnosti valutne klauzule uvećano za zatezne kamate od 01.10.2015. do isplate , po stopi iz čl. 29. ZOO-a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena a od 01.01.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena.

III. Tužiteljica se odbija sa tužbenim zahtjevom da joj tužena po osnovi ništenosti valutne klauzule isplati iznos veći od 6.896,93 eur, odnosno da joj po tom osnovu isplati iznos od 2.308,06 eur, kao i u cijelosti zahtjevom da joj tužena na ime razlike glavnice na dan 30. rujna 2015. isplati iznos od 2.104,16 eur ( u tužni 2.441,56 eur).

IV. Tuženik je dužan nadoknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.142,00 eura sa zateznim kamatama počevši od dana presuđenja pa do isplate po stopi iz čl. 29 ZOO-a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, u roku od 15 dana.

V. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tužene prema tužiteljici koje glasi:

- 4,18 eur od 02.02.2007. pa do isplate,

- 2,70 eur od 02.03.2007. pa do isplate,

- 3,56 eur od 02.04.2007. pa do isplate,

- 12,21 eur od 02.05.2007. pa do isplate,

- 13,54 eur od 02.06.2007. pa do isplate,

- 16,20 eur od 02.07.2007. pa od isplate,

- 16,19 eur od 02.08.2007. pa do isplate,

- 12,61 eur od 02.09.2007. pa do isplate,

- 17,93 eur od 02.10.2007. pa do isplate,

- 18,06 eur od 02.11.2007. pa do isplate,

- 14,33 eur od 02.12.2007. pa do isplate,

- 14,74 eur od 02.01.2008. pa do isplate,

- 6,74 eur od 02.02.2008. pa do isplate,

- 1,44 eur od 02.03.2008. pa do isplate,

- 8,49 eur od 02.05.2008. pa do isplate,

- 11,90 eur od 02.06.2008. pa do isplate,

- 8,17 eur od 02.07.2008. pa do isplate,

- 15,60 eur od 02.08.2008. pa do isplate,

- 13,93 eur od 02.09.2008. pa do isplate,

- 6,59 eur od 02.10.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a niti da postoji potraživanje tužene u iznosu od 7.299,65 eur.

VI. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troškova iznosom od 1.318,00 eur.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 13. lipnja 2023. protiv tužene podnijela tužbu zahtijevajući da sud utvrdi djelomično ništetnom odredbu čl.7. Ugovora o kreditu kojeg je sklopila sa tuženom 14. prosinca 2006., i to u dijelu navedenog članka ugovora koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF, a koja glasi: "Potpisom na ovom ugovoru Korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljecima i o svim eventualnim rizicima promjene tečaja.".

2. Također, tužiteljica je tužbom zatražila da joj tužena na ime preplaćenog iznosa po osnovi ništetnosti valutne klauzule za period od sklapanja Ugovora o kreditu do provedene konverzije 30. rujna 2015., isplati iznos od 9.204,99 eur uvećan za zakonsku zateznu kamatu po stopi iz čl.29. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO, "Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 ), a čiji tijek je specificirala na način da zakonska zatezna kamata teče na svaki mjesečno preplaćeni iznos.

3. Tužbenim zahtjevom iz tužbe, tužiteljica je zatražila i da joj tužena s osnova razlike efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule i promjene kamata na preostalu glavnicu isplati iznos od 2.441,56 eur, također uvećan za zakonske zatezne kamate po stopi iz čl. 29. ZOO tekuće od 30. rujna 2015., do isplate.

4. Tužiteljica je zatražila i naknadu troškova parničnog postupka.

5. Iz navoda tužiteljice kako u tužbi, tako i tijekom postupka, proizlazi da Ugovor o kreditu kojeg je 14. prosinca 2006. sklopila sa tuženom kao stambeni kredit sadrži nepoštene odredbe o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj CHF, da su te odredbe protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, osnovnim načelima obveznog prava i prava zaštite potrošača, slijedom čega da su, a kako je potvrđeno i presudama donesenim po tužbama radi zaštite prava i interesa potrošača (kolektivne tužbe), te odredbe ništetne i ne proizvode pravni učinak.

6. Tužiteljica navodi da se o odredbi Ugovora o kreditu čije utvrđenje ništetnosti zahtjeva, među ugovornim stranama nije pregovaralo, da ju tužena nije obavijestila o svim potrebnim parametrima, niti joj na njoj razumljiv način obrazložila značenje valutne klauzule, promjenjive kamatne stope, a niti ukazala na rizike sklapanja ugovora o kreditu s valutom CHF u pogledu mogućnosti promjene – prvenstvo porasta tečaja valute CHF u odnosu HRK, a za koju mogućnost da je tužena znala i mogla imati saznanje.

7. Tužiteljica potvrđuje da je sa tuženom sklopila Aneks ugovora o kreditu, odnosno da je provedena konverzija na način da je kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, zamijenjen kreditom denominiranim u kunama sa valutnom klauzulom u EUR, a kako je to propisivao Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje ZID ZPK, Narodne novine, broj 102/15).

8. Međutim, tužiteljica smatra da sklapanjem tog Aneksa nije u potpunosti obeštećena, da sklapanje Aneksa temeljem zakona ZPK/15 nema i ne može imati nikakvog utjecaja na utvrđenje ništetnosti odredbe osnovnog Ugovora o kreditu čije utvrđenje ništetnosti tužiteljica traži.

9. Tužiteljica navodi i da se sklapanjem Aneksa ugovora (Aneks sklopljen 28. siječnja 2016.) ona nije odrekla prava utvrđenja ugovora ništetnim, niti prava na utvrđenje da su nepoštene odredbe osnovnog ugovora ništetne, kao ni prava da zahtjeva restituciju iznosa koji bi proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora, a temeljem odredbe čl.1111 ZOO.

10. Nadalje, tužiteljica tvrdi da provedenom konverzijom nisu uzete u obzir sve preplate koje je tužiteljica izvršila temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi, da joj je prilikom konverzije priznat s osnova ništetnosti valutne klauzule manji iznos od onoga koji joj pripada.

11. Isto tako tvrdi da joj je tužena s osnova razlike učinka konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na učinak ništetne valutne klauzule i promjene kamate na preostalu galvnicu dužna platiti iznos od 2.441,56 eur.

12. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je , podneskom od 28. svibnja 2025., iznos preplate po osnovi ništetnosti valutne klauzule specificirala na 6.896,93 eur, te na taj iznos zatražila naplatu zateznih kamata tekućih od 1. listopada 2015. po stopi iz čl.29. ZOO, dok je tužbeni zahtjev koji se odnosi na razliku glavnice utvrđenu na dan 30. rujna 2015. postavila na iznos od 2.104,16 eur, također uvećan za zakonske zatezne kamate po stopi iz čl.29. ZOO tekuće od 1. listopada 2015.

13. Tužena se u odgovoru na tužbu i tijekom postupka protivila navodima tužiteljice, istakla prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, osporila tužiteljici status potrošača, istakla prigovor zastare potraživanja tužiteljice, osporila tužiteljici pravo na obeštećenje nakon provedene konverzije.

14. Tužena navodi da ugovaranje valutne klauzule prilikom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu nije bilo nedopušteno, da je ugovaranje valutne klauzule bilo dopušteno odredbom čl.22. ZOO.

15. Tvrdi da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen voljom ugovornih strana, da je tužiteljicu, prije sklapanja ugovora o kreditu adekvatno informirala o svim odredbama kredita, da tužena nije postupala nepošteno, a niti da je ništetna odredba čl.7. Ugovora o kreditu.

16. Podneskom od 16. listopada 2023. (list 92), tužena je istakla uvjetni prigovor radi prijeboja, te je predložila da sud utvrdi postojanje tražbine tužene prema tužiteljice u iznosu od 7.299,65 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 6.845,67 eur teku od 1. listopada 2015., a na iznos od 448,19 eur od 29. siječnja 2016.

17. Navedeni iznosi odnose se na preplatu koju je tužena priznala tužiteljici u postupku konverzije i na iznose koje je tužiteljica plaćala kada su valuta tečaja CHF i kamatna stopa bile manje od početno ugovorenih.

18. Tužena je prigovor radi prijeboj specificirala nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 20. kolovoza 2025. (list 364), na način kako je to navedeno u toč.V. izreke presude.

19. Tužena je predložila da sud odbije tužbene zahtjeve tužiteljice i da ju obveže da tuženoj naknadi zatraženi parnični trošak.

20. Odlučujući o osnovanosti tužbenih zahtjeva tužitelja, sud je proveo dokaze uvidom u tužbu (list 1 do 11), Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652- 5103305899 od 14. prosinca 2006. (list 13 do 21), plan otplate (list 22 do 25), obavijest o promjeni kamatne stope s otplatnim planom (list 26 do 29), obavijest o kreditu za razdoblje do 31.12.2014. s otplatnim planom (list 30 do 32), Obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 1.1.2015. do 30.6.2015. s otplatnim planom (list 33 do 36), Obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje 1.7.2015. do 31.12.2015. (list 37 do 40), Obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od1.1.2016. do 30.6.2016. s otplatnim planom (list 41 do 44), Obavijest o izračunu konverzije kredita (list 45 do 48), Izračun konverzije kredita broj 5103305899 na dan 30.9.2015. (list 49 do 56), Obrazac za prihvat Izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (list 57 do 58), Aneks broj 1 Ugovor o kreditu broj 5103305899 od 28.1.2016. (list 59 do 65), izračun razlike u obračunatoj redovnoj kamati – razlika između kamata obračunatih po stopi određenoj osnovnim ugovorom i kamata po naknadnim izmjenama stope i izračun tečajnih razlika zbog ukidanja valute (list 66 do 69), odgovor na tužbu s prilozima (list 74 do 213), podnesak tuženika od 23. prosinca 2024. (list 214 do 222), podnesak tužitelja od 8. siječnja 2025. (list 223 do 236),podnesak tužiteljice od 8. siječnja 2025 s prilozima (list 278 do 279), saslušao tužiteljicu (list 283 do 284), Obavijest o otplaćenom kreditu od 9. siječnja 205. (list 286 do 288), podnesak tuženika od 19. veljače 2025. (list 289 do 294), proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku Darinki Cimera, podnesak tuženika sa prilozima od 5. lipnja 2024. (list 313 do 341), izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka Darinke Cimera od 16. travnja 2025. (list 342 do 350), račun vještaka broj 20-1-1 od 16. travnja 2025. (list 351), podnesak tužitelja od 28. Svibnja 2025. (list357 do 358), podnesak tuženika od 20. kolovoza 2025. (list 364 do 372), troškovnik tužitelja (list 373), troškovnik tuženika (list 375).

21. Sukladno odredbi čl.8. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP, "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01/ 113/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 ,155/23) koje je činjenice uzeo kao dokazane, sud je odlučio prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

22. Među strankama nije sporno da su 14. prosinca 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103305899, a niti da su 28. siječnja 2016. sklopile Aneks –dodatak tom ugovoru kojim je provedena konverzija osnovnog ugovora sukladno odredbama ZID ZPK/15.

23. Neosnovan je prigovor tužene o mjesnoj nenadležnosti ovog suda za suđenje u ovom parničnom postupku.

24. Tužena smatra da bi za suđenje u ovom postupku bio nadležan Općinski sud u Rijeci, a obzirom da su stranke odredbom čl.16. Ugovora kreditu ugovorila da je eventualne sporove među njima nadležan sud mjesta sjedišta tužene.

25. Međutim, Stalna služba u Malom Lošinju je stalna služba Općinskog suda u Rijeci, te je i sukladno odredbi čl. 16. Ugovora o kreditu nadležna za suđenje u ovom postupku.

26. Neosnovani su navodi tužene da tužiteljica nema status potrošača u ovom postupku u smislu odredbe čl.3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP, Narodne novine, broj 96/03).

27. Iz čl.3. Ugovora o kreditu (list 13), utvrđeno je da je namjena kredita bila hipotekarni kredit - gotovinski kredit uz hipoteku.

28. Niti iz jednog provedenog dokaza sud nije utvrdio da bi tužiteljica kredit koristila suprotno njegovoj namjeni, a pogotovo ne da ga je koristila u svrhu obavljanja svoje profesionalne ili obrtničke djelatnosti.

29. Stoga, provedenim dokazima nisu utvrđene okolnosti iz kojih bi proizlazilo da tužena nema status potrošača.

30. Mada tužiteljica u svom iskazu navodi da je kredit imao namjenu stambenog kredita, iako to iz samog Ugovora o kreditu ne proizlazi, iskazala je da nekretninu nije nikada iznajmljivala.

31. Teret dokaza o nepostojanju status potrošača na strani tužiteljice je, po mišljenju ovog suda, na tuženoj koja to tvrdi.

32. Ovo tim prije što niti iz jednog provedenog dokaza ne proizlazi utvrđenim da postoji bilo koja okolnost koja bi ukazivala na nedostatak statusa potrošača na strani tužiteljice.

33. Među strankama nije sporno da su 28. siječnja 2016. sklopile Aneksa ugovora o kreditu, te da je tim Aneksom potvrđeno provođenje konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR.

34. Neosnovani su navodi tužene da tužiteljici nakon provedene konverzije 30. rujna 2015., a koja je provedena po ZID ZPK/15 ne pripada pravo, a niti ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi osnovanog ugovora o kreditu, a niti tražiti isplatu iznosa koji iz tog ugovora proizlaze.

35. Po mišljenju ovog suda, u situaciji kada su ugovorne odredbe ništetne po samom zakonu, sukladno odredbi čl.326. ZOO, iste ne mogu postati valjane niti kada uzrok ništetnsoti naknadno nestane.

36. Nadalje, iako Aneks ugovora o kreditu predstavlja akt kojeg su banke bile dužne sklopiti, odnosno ponuditi korisnicima kredita sklapanje tog Aneksa na temelju zakona (čl.19b ZID ZPK/15), to, po mišljenju ovog suda ne znači da je tužiteljica kao korisnik kredita izgubila pravo potraživati stečeno bez osnove zbog ništenih ugovornih odredbi, (u ovom slučaju odredbe čl.7. Ugovora o kreditu), ukoliko se u postupku utvrdi da sporazumom o konverziji tužiteljica nije u cijelosti obeštećena, odnosno da nisu u cijelosti sanirane posljedice ništetnosti ugovora o kreditu.

37. Sud je provedenim financijskim vještačenjem i iz nalaza i mišljenja vještaka Darinke Cimera, a o čemu će kasnije dati obrazloženje, utvrdio da tužiteljica nakon provedenog postupka konverzije nije u cijelosti obeštećena.

38. Osim toga, sklapanjem Aneksa osnovanom ugovoru i provedenom konverzijom, tužiteljica se nije odrekla svoje tražbine.

39. Sukladno praski suda EU, zakonska intervencija u ugovorne odnose ne može imati nikakovih štetnih posljedica za potrošače u smislu njihove zašite koju im jamči Direktiva 93/13/EEŽ, a što u ovom slučaju znači vraćanje ugovorne pozicije tužiteljice u položaj kao da ništetne odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu, nije ni bilo.

40. Tužiteljica je kao primarno, od suda zatražila da utvrdi djelomičnu ništetnost odredbe čl.7. Ugovora o kreditu od 14. prosinca 2006.

41. Iz njenih navoda proizlazi da je ta odredba ugovora nepoštena i slijedom toga ništetna, a kao razloge ništetnosti ukazuje na nepošteno ponašanje tužene prije i u tijeku sklapanja ugovora o kreditu.

42. Tužiteljica navodi i iskazuje da o odredbama ugovora o kreditu, pa i o spornoj odredbi nije sa tuženom mogla pregovarati, da joj tužena nije dala dovoljno njoj razumljivih informacija o stabilnosti tečaja valute CHF, niti da joj je ukazala na rizike koje nosi ugovaranje kredita sa valutom CHF, a u kojem slučaju, da je to tužiteljica znala, takav ugovor ne bi sklopila.

43. U pravu je tužiteljica kada navodi da u ovom postupku nije potrebno dokazivati činjenice koje se tiču ništetnosti sporne odredbe ugovora, jer da je o tome pravomoćno odlučeno presudama donesenim povodom tužbi podnesenih radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita.

44. Tužiteljica se s pravom poziva na utvrđenja iz tih presuda, a to pravo joj pripada temeljem odredbe čl. 502 c ZPP.

45. Odredbom čl.502 ZPP propisano je da se fizičke osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502 a st.1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava koja je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

46. I sukladno odredbi čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14,110/15,14/19, - dalje ZZP/14), čl.131. st.1. i čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 79/09 – dalje ZZP/07), te čl. 502 c ZPP, presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju ostale sudove u pojedinačnim postupcima koje potrošači osobno pokrenu protiv banaka radi naknade štete i isplate, a što je slučaj i u ovom parničnom postupku.

47. Odlukama VSRH Rev -3142/18 od 19. ožujka 2019., a mišljenje iz navedene odluke je potvrđeno Odlukom Ustavnog suda RH U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020., utvrđeno je da je bespotrebno i suvišno provoditi dokaze na okolnost utvrđivanja nepoštenosti ugovornih odredbi koje su već utvrđene nepoštenim i ništetnim u tzv. kolektivnim odlukama.

48. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu i na tuženu kao banku, utvrđeno je da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorila valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tog ugovora tužena kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornim strana, čime je postupala suprotno odredbama čl.81., čl. 82 i čl.90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, dalje ZZP/03), te kasnije protivno odredbama čl.96 i čl.97 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 79/09 – dalje ZZP/07).

49. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na dio kojim je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu kojim se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica CHF.

50. Kao razlozi takvog utvrđenja navedeno je da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužena potrošača u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to isključivo na štetu potrošača.

51. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev -2221/18 od 3.rujna 2019 je utvrdio kako je tužena znala za opisani rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom se glavnica veže za CHF nerazumljiva, o tome obavijestio potrošače na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu CHF ili neće.

53. Utvrđeno je da tužena nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno niti pošteno, te je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu CHF, došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

54. Osim što je i naprijed navedenim odlukama utvrđeno postojanje ništetnosti ugovorne odredbe koja se odnosi na valutu CHF iz navedenih razloga, te je utvrđeno i da te činjenice u pojedinačnom parničnom postupku kojeg potrošač nije potrebno ponovno dokazivati, ovaj sud je i iz iskaza tužiteljice utvrdio ništetnost odredbe ugovora o kreditu iz čl.7. tog ugovora.

55. U pravu je tužena kada tvrdi da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu dopuštenost primjene valutne klauzule bila utvrđena ZOO (čl. 22. ZOO).

56. Međutim, sud je već naprijed naveo i obrazložio razloge zbog kojih je utvrđena ništetnost dijela ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu.

57. Stoga je u tom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice utvrđen osnovanim i u cijelosti usvojen.

58. Sud je već naprijed obrazložio iz kojih razloga smatra da tužiteljica i nakon provedene konverzije ima pravni interes i pravo na potpuno obeštećenje s osnova utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu

59. Na okolnost utvrđivanja da li je tužiteljica provođenjem konverzije 30. rujna 2015. u potpunosti obeštećena, odnosno da li su joj u postupku konverzije utvrđene i priznate, te pravilno utvrđene preplate koje je izvršila tuženoj temeljem utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, sud je proveo financijsko - knjigovodstveno vještačenje po vještaku Darinki Cimera.

60. Vještak Cimera je u svom nalazu od 16. travnja 2025. utvrdila da je tužena tužiteljici nakon preplate utvrđene u postupku konverzije, priznala za 6.896,93 eura manji iznos od onog kojeg joj je trebala priznati kao preplatu u postupku konverzije.

61. Zadaća vještačenja bila je utvrditi iznos razlike preplaćenih iznosa nastalih zbog tečajne razlike CHF u odnosu na HRK prema iznosima koje bi tužiteljica platila da nakon sklapanja ugovora o kreditu nije došlo do povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK

62. Tu razliku vještak Cimera utvrdila je na iznos od 10.805,32 eur, te je taj iznos u trenutku konverzije 30. rujna 2015. predstavljao preplatu tužiteljice po osnovu tečajne razlike.

63. Utvrđeno je dalje da je ukupna preplata po osnovi promjene valutne klauzule i po osnovi povećanja zakonske zatezne kamate na dan konverzije iznosila 14.096,88 eur.

64. Dalje je utvrđeno da je tužiteljici od strane tužene prilikom provedbe konverzije kao preplata priznat iznos od 7.199,95 eur prema srednjem tečaju HRK/EUR na dan konverzije.

65. Utvrđeno je u iznosu od 7.199,95 eur udio više preplaćene kamate od 3.291,56 eur, a preostali udio od 3.908,39 eur predstavlja udio preplate po osnovi promjene CHF valute.

66. Kada se od iznosa od 10.805,32 eur za kojeg je vještak Cimera utvrdila da predstavlja preplatu tužiteljice po kreditu po osnovi tečajne razlike oduzme od strane tužene priznati iznos po istom osnovu u konverziji od 3.908,39 eur, dobije se iznos od 6.896,93 eur, odnosno iznos koji je tužena po osnovi ništetnosti valutne klauzule CHF ostala dužna platiti tužiteljici prilikom konverzije kredita.

67. Drugim riječima, iznos od 6.896,93 eura predstavlja utvrđenu, a neplaćenu preplatu tužiteljice po osnovi ništetnosti valutne klauzule.

68. Kako stranke nisu imale prigovora na matematički izračun vještaka Cimere, a niti je sud iz provedenih dokaza imao razloga posumnjati u istinitost, točnost i objektivnost vještačkog nalaza, sud je taj nalaz u cijelosti prihvatio i dosudio tužiteljici navedeni iznos ,a kako je to navedeno u toč.II. izreke ove presude.

69. Tužiteljica je na navedeni iznos zatražila da joj tužena plati i zatezne kamate po stopi iz čl. 29. ZOO tekuće od 1. listopada 2015. do isplate, odnosno od prvog dana nakon proveden konverzije do isplate.

70. Sud je i taj zahtjev tužiteljice,a primjenom odredbe čl.1115. ZOO utvrdio osnovanim.

71. Naime, mada je tužiteljici u smislu navedene odredbe pripadalo i pravo na naplatu zateznih kamata koje teku od preplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, tužiteljica je postavljenim zahtjevom za kamate u naravi zatražila kamate tekuće, tek nakon provedene konverzije (tražila je manje nego joj pripada).

72. Osnovano je i potraživanje tužiteljice s osnova zakonske zatezne kamate po stopi koju propisuje čl. 29. ZOO, a na način kako je to i zatražila tužiteljica.

73. Neosnovan je prigovor tuženika da je u tom dijelu nastupila zastara zahtjeva tužiteljice.

74. Tužiteljica je taj iznos temeljila na ništetnosti dijela ugovora o kreditu iz čl.7. koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule.

75. Sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u tom dijelu i usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice naveden u toč.I. izrekle ove presude.

76. Kako je sud već naprijed obrazložio, tužiteljici pripada pravo na popuno obeštećenje i nakon provedenog postupka konverzije, te pravo na pozivanje na utvrđenja iz tzv. kolektivnih presuda.

77. Prema Objedinjenom pravnom shvaćanju VSRH poslovni broj Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnisti ugovornih odredbi u CHF valuti, ako je ništetnost ustanovljena, (kao što je i u ovom slučaju), već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a u povodu individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

78. Obzirom da je u pogledu ništetnosti valutne klauzule CHF presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a cijeneći opći zastarni rok od 5 godina propisan čl.225 ZOO u kontekstu s danom podnošenja tužbe tužiteljice (13.lipnja 2023), sud je utvrdio da je u odnosu na toč.II. izreke ove presude, tužba tužiteljice podnesena pravovremeno i prije isteka zastarnog roka.

79. Osnovan je prigovor tužene da je u odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice koji se odnosi na isplatu razlike između konvertirane glavnice i nedospjele glavnice CHF na dan 30. rujna 2015 u iznosu od 2.104,16 eur ( u tužbi 2.441,56 eur).

80. Naime, cijeneći činjenicu da tužiteljica nije u ovom parničnom postupku tražila utvrđenje ništetnosti odredbi Aneksa ugovora o kreditu, te da te odrede nisu ni utvrđene ništetnima, to se na zastaru potraživanja tužiteljice koje je proizašlo iz sklapanja tog Aneksa, odnosno potraživanja koje utvrđeno u konverziji 30. rujna 2015., primjenjuje odredba čl.1111 ZOO i opći zastarni rok od 5 godina propisan odredbom čl. 225 ZOO.

81. Obzirom da je tužena na dan 30. rujna 2015. platila tužiteljici iznos koji je za 2.104,16 eura kako je utvrđeno vještačenjem manji od iznosa kojeg joj je bila dužna platiti u postupku konverzije, to je potraživanje tužiteljice zatraženo tužbom podnesenom 13. lipnja 2023. zastarjelo.

82. Naime, po mišljenju ovog suda tužiteljica je tužbeni zahtjev koji se odnosi na navedeni iznos, bila dužna postaviti u roku od 5 godina računajući od 30. rujna 2016.

83. Stoga je taj njen zahtjev zbog zastare odbijen.

84. Tužiteljica je podneskom od 28. svibnja 2023. u odnosu na potraživanje iz toč.II. izreke presude smanjila tužbeni zahtjev za iznos od 2.308,06 eur u odnosu na tužbeni zahtjev iz tužbe kojim je tražila po istom osnovu da joj tužena plati iznos od 9.204,99 eura.

85. Tužena se protivila povlačenju tužbe u tom dijelu.

86. Sukladno pravnom shvaćanju koje je VSRH zauzeo u svojoj Odluci Su-IV- 16/2021-8 od 26. travnja 2021., smanjenje tužbenog zahtjeva smatra se djelomičnim povlačenjem tužbe iz čl.193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban pristanak tuženika.

87. Slijedom navedenog, a na prijedlog tužene, sud je odlučio kao u toč.III. izreke presude.

88. Istom točkom sud je, a obzirom da je utvrdio nastup zastare zahtjeva tužiteljice s osnova razlike efekta konverzije na preostalu glavnicu, u cijelosti odbio zahtjev tužiteljice postavljen na iznos od 2.104,16 eur, a prethodno u tužbi postavljen na iznos od 2.441,56 eur.

89. Odlučujući o prigovorima tuženika radi prijeboja, sud je utvrdio da potraživanje tužene navedeno u njegnim prigovorima ne postoji.

90. Naime, u odnosu na prigovor prijeboja u iznosu od 7.299,65 eura (ispravno –očito omaška 7.199,65 eur), sud je provedenim vještačenjem utvrdio da je navedeni iznos priznat tužiteljici prilikom konverzije, da ga je vještak Cimera cijenila prilikom utvrđivanja preplate iz toč.II. izreke ove presude, odnosno da je taj iznos odbila od ukupno utvrđenog iznosa preplate tužiteljice.

91. Osim toga, tužiteljica niti nije zatražila da joj tužena plati iznos kojeg tužena stavlja u prijeboj sa potraživanjem tužiteljice.

92. U odnosu na prigovor radi prijeboja kojeg je tužena specificirala podneskom od 20. kolovoza 2025., sud je utvrdio da tuženoj ne pripada pravo da od tužiteljice traži isplatu tzv. negativnih razlika, odnosno tražiti da joj tužiteljica vrati manje plaćene iznose s osnova razlike u tečaju CHF kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog tečaja.

93. Naime, po mišljenju ovog suda plaćanjem iznosa prema tečaju CHF koji je bio manji od početno ugovorenog, tužiteljica nije ništa stekla.

94. Osim toga, odredbe ugovora o kreditu definirala je isključivo tužena, te stoga sama snosi odgovornost i negativne posljedice koje mogu proizaći iz tako definiranih odredbi ugovora.

95. Dakle, na tužiteljici nije odgovornost zbog činjenice da je u periodu od sklapanja ugovora o kreditu pa do izvršene konverzije s osnova smanjenja tečaja valute CHF, platila tuženoj manje nego bi to platila po početno ugovorenom tečaju.

96. Odluku o naknadi troškova postupka sud je donio primjenom odredbom čl. 154. st.2. ZPP, cijeneći pri tome odredbu čl.155. st.1. ZPP i primjenjujući odredbu čl.151. st.3. ZPP.

97. O visini troškova postupka odlučeno je sukladno vrijednosti predmeta spora utvrđenoj nakon provedenog vještačenja (9.001,09 eur), radnjama punomoćnika stranaka poduzetim u postupku, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje Tarifa, "Narodne novine", broj 142/12, 103/14,107/15,126/22,138/23), odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13, 110/15, 118/18, 51/23), Pravilnika o stalnim sudskim vještacima, a sve imajući u vidu uspjeh stranaka u postupku.

98. Tužiteljica je podneskom od 16. rujna 2025. zatražila da joj tužena naknadi trošak postupka u iznosu od 2.800,00 eura.

99. Od zatraženog troška, sud je utvrdio osnovanim trošak u visini od 2.067,92 eura.

100. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eur (tbr.7.1. Tarife), trošak sastava podneska jednog od 8. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr.8.1. Tarife), trošak sastava podneska od 28. svibnja 20525. u iznosu od 200,00 eur (tbr.8.1. Tarife), trošak pristupa punomoćnika tužiteljice na ročišta 22. siječnja 2025., 19. veljače 2025. i 17. rujna 2025 u iznosima od po 200,00 eur (tbr.9.1. Tarife), trošak PDV –a u iznosu od 250,0 eura (tbr.46 Tarife), trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 81,46 eur, trošak pristojbe na presudu u iznosu od 136,46 eur i trošak sudskog vještačenja u iznosu od 600,00 eur.

101. Sud nije priznao tužiteljici zatraženi trošak sastava podnesaka od 23. siječnja 2025. i drugog podneska od 8. siječnja 205. iz razloga što navodi iz tog podneska nisu bili potrebni za vođenje postupka.

102. Naime, tužiteljica je obavijesti o smrti svjedoka iz podneska od 23. siječnja 2025. mogla istaknuti na ročištu 22. siječnja 2025. ili 17. rujna 2025.

103. Također, navode iz drugog podneska od 8. siječnja 2025. tužiteljica je moga istaknuti u prvom podnesku od 8. siječnja 2025.

104. Sud je dakle, tužiteljici kao opravdan i nužan za vođenje ovog postupka utvrdio trošak u ukupnom iznosu od 2.067,92 eura.

105. Primjenjujući odredbu čl.154. st.2. ZPP, sud je utvrdio da je tužiteljica u ovom postupku uspjela sa 71,64 %, pa joj je dosuđen trošak u iznosu od 1.482,00 eura.

106. Naime, tužiteljica je od ukupno postavljenih tri tužbena zahtjeva osnovom uspjela sa dva tužbena zahtjeva, odnosno sa 66,66 %.

107. U odnosu na visinu postavljenih tužbenih zahtjeva, tužiteljica je uspjela sa 74,93 % tužbenog zahtjeva iz toč.II. izreke presude.

108. Ukupan uspjeh tužiteljice s osnove postavljenih tužbenih zahtjeva i visine iznosi 71,64%.

109. Cijeneći da tužena nije uspjela niti sa jednim zahtjevom kako po osnovi, tako ni po visini, sud je tužiteljici od utvrđenih 2.067,92 eur kao osnovanih troškova, dosudio 71,64 % od tog iznosa, te konačno dosudio tužiteljici trošak od 1.482,00 eur.

110. Obzirom da je tužiteljica postavila zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 2.800,00 eur, to je odbijena zahtjevom u iznosu od 1.318,00 eur.

111. Tužiteljici pripada i pravo na naplatu zakonskih zateznih kamata po visini koju propisuje čl.29. ZOO, a sve u smislu odredbe čl.151. st.3. ZPP.

Mali Lošinj, 4. studeni 2025.

S u d a c

Gordana Holer

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka otpravka presude. Žalba se podnosi u 3 (tri) primjerka putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu.

DN:

1. Punomoćniku tužitelja – Ines Mandakić, odvjetnik

2. Punomoćniku tuženika – Damir Metelko, odvjetnik