REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Poslovni broj: P-9554/19-27
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I-tužitelja MI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]-tužiteljice BI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], M [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Hrvoju Škaliću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, po generalnoj punomoći Su-461/21, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 16. listopada 2025. godine u nazočnosti punomoćnika I-II tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika DI, odvjetničkog vježbenika, dana 04. studenog 2025. godine
p r e s u d i o j e
I.Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, solidarno platiti I-tužitelju MI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]-tužiteljici BI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], M [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule iznos od 14.596,36 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate po stopi koja se za razdoblje od 01. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, solidarno platiti I-tužitelju MI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]-tužiteljici BI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], M [adresa], na ime obračunatih zateznih kamata iznos od 5.360,55 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. listopada 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, solidarno platiti I-tužitelju MI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]-tužiteljici BI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], M [adresa], na ime razlike glavnice iznos od 11.788,30 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. listopada 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, solidarno naknaditi I-tužitelju MI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]-tužiteljici BI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 8.001,10 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04. studenog 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 5.360,55 eura od 01. listopada 2015. godine do 13. listopada 2025. godine kao neosnovan.
VI. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na 11.788,30 eura od 01. listopada 2025. godine do 13. listopada 2025. godine kao neosnovan.
VII. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 10.474,36 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate kao neosnovan.
VIII. Odbija se zahtjev I-tužitelja i II-tužiteljice za naknadom troška parničnog
postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.
IX. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva učinjena podneskom od 14. listopada 2025. godine.
Obrazloženje
1. Punomoćnik I-II tužitelja u tužbi navodi da su I-tužitelj kao korisnik kredita i II-tužiteljica kao sudužnik s tuženikom dana 23. kolovoza 2004. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 5102023087 temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio kredit u iznosu od 248.836,53 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, koja je na dan sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu iznosila 4,99% te uz valutnu klauzulu. Nastavno punomoćnik I-II tužitelja je istaknuo da su I- II-tužitelj s tuženikom dana 18. veljače 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima, ali se time I-tužitelj i II-tužiteljica nisu odrekli svojih prava i potraživanja temeljem ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije. Isto tako punomoćnik I-II tužitelja je naglasio da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. godine, utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, odnosno koristio je nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima, što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i poslovni broj Rev- 2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače sud je sukladno odredbi članka 502 c Zakona o parničnom postupku vezan za navedeno pravno utvrđenje. Slijedom navedenog punomoćnik I-II tužitelja je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 14. listopada 2025. godine zatražio na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, obračunate zatezne kamate na te preplaćene iznose, zatim razlike glavnice, kao i manje plaćenog iznosa utvrđenog konverzijom iznos od 42.219,57 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.
2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva i to s više osnova, s time da je prvenstveno istaknuo prigovor zastare potraživanja, jer je eventualno potraživanje I-II tužitelja po predmetnom Ugovoru o kreditu u zastari. Naime na zahtjev I-II tužitelja ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imaju u vidu plaćanja koje je I-tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom članka 230. Zakona o obveznim odnosima, a tužba je podnesena dana 12. lipnja 2019. godine, protekom više od tri godine od plaćanja koja je I-tužitelj vršio pa se stoga ima smatrati da je cjelokupno potraživanje I-II tužitelja u zastari. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo da odlučnu činjenicu koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu je da su I-II tužitelj i tuženik dana 16. veljače 2016. godine sklopili Aneks broj 2 Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u eur sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim su stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je kredit I-II tužitelja koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro, odnosno položaj I-II tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da su koristili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro. Naime Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Gos- 1/19 konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o kreditu prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata, jer Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle korisnici kredita u CHF koji su svoje obveze konvertirali sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju u obveze s naslova ugovora o kreditu u eur nemaju pravni interes za vođenjem postupaka usmjerenih na povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da su presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, kao i odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18, nepravilne i nezakonite, što potvrđuje i odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20, jer je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu odraz dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Naprotiv osim što se o navedenoj ugovornoj odredbi pregovaralo, ujedno su I-II tužitelju prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i u vrijeme sklapanja tog Ugovora o kreditu bile dostupne sve informacije na način da su mogli shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF te je tuženik I-II tužitelja, kao uostalom i druge potrošače, upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli obrascima, u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula, a ujedno je svakodnevno bilo moguće provjeriti tečaj određene valute na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Inače tuženik nije ostvario, niti može ostvarit ekstra profit na tečajnim razlikama, jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Nadalje punomoćnik tuženika je naglasivši da je i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna, lako uočljiva i razumljiva te je mijenjanja sukladno Metodologiji, istaknuo da tuženik nije bio nepošten, pa I-II tužitelj niti ne mogu osnovano zahtijevati zakonsku zateznu kamatu na pojedinačne iznose od dana plaćanja čak i slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe Ugovora o kreditu i ocijenio osnovnim postojanje potraživanja tužitelja, što se spori u cijelosti. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev povišen, čime je tužba preinačena, čemu se protivi, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.
3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku obavijesti o promjeni kamatne stope (list 15, 20-21, 24, 27, 30, 33, 36, 39, 42-44, 47-48 i 99 spisa), u presliku otplatnog plana (list 16-17, 19, 22, 25, 28-29, 31-32, 34-35, 37-38, 40-41, 45-46 i 100-101 spisa), u presliku obavijesti o kreditu (list 18 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102023087 od 18. veljače 2016. godine (list 49-51 spisa), u presliku Aneksa broj 01 Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102023087 od 20. rujna 2007. godine (list 52 i 59 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa broj: 1 (slovima: jedan) Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini (list 53 spisa), u presliku Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 24. kolovoza 2004. godine (list 54-56 i 62 spisa), u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102023087 od 23. kolovoza 2004. godine (list 57-58 i 66-67 spisa), u presliku izvatka iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 60 spisa), u presliku Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 23. kolovoza 2004. godine (list 68-70 spisa), u presliku pregleda prometa po partiji kredita 5102023087 za razdoblje od 8.9.2004. do 30.9.2015. (list 73-85 spisa), u presliku obavijesti o izračunu konverzije (list 86-87 spisa), u presliku Izračuna konverzije kredita broj 5102023087 (dalje: CHF Kredit) na dan 30.9.2015. (list 88-89 spisa), u presliku otplatnog plana (list 90-93 spisa), u presliku obrasca za prihvat Izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (list 94 i 136 spisa), u presliku nacrta Aneksa broj XX Ugovora o kreditu broj XXXXXXXXXX (list 95-97 spisa), u presliku promotivnih materijala (list 98; stranica 169-188 i 209-215 spisa), u presliku otplatnog plana za kredit (list 102-105 spisa), u presliku pregleda prometa po partiji kredita 5114122331 za razdoblje od 1.9.2015. do 16.4.2019. (list 106-109 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 138-159, 219-221, 238-298 i 324-333 spisa), u presliku objavljenih članaka (stranica 160-168, 191-208 i 216-218 spisa), u presliku Ugovora o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom broj 2402006- 1031262160/85406010-8300493927 od 01. rujna 2004. godine (stranica 190 spisa), u iskaz I-tužitelja (stranica 336-337 spisa), u iskaz II-tužiteljice (stranica 337 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 343-368 spisa) te u usmeno očitovanje sudskog vještaka Darka Prpića (stranica 384 spisa).
4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.
5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su I-tužitelj, kao korisnik kredita, II-tužiteljica kao sudužnik i tuženik, kao kreditor dana 23. kolovoza 2004. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje I-tužitelju stambeni kredit u iznosu od 248.836,53 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate 327 mjeseci i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,99%, koja je promjenjiva sukladno „važećim odlukama Banke“. Isto tako nesporna je činjenica da su I-tužitelj, korisnik kredita, II-tužiteljica kao sudužnik i tuženik, kreditor dana 18. veljače 2016. godine sklopili Aneks broj 2 Ugovora o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li I-II tužitelj s obzirom na provedenu konverziju imaju pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu tih preplaćenih iznosa, zatim obračunate zatezne kamate na te preplaćene iznose, kao i razliku glavnice te manje uplaćeni iznos utvrđen konverzijom. Isto tako sporno je potrošačko svojstvo I-tužitelja, a sporan je i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja.
6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik I-II tužitelja konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 14. listopada 2025. godine povisio tužbeni zahtjev čime je tužba sukladno odredbi članka 191. stavka 1. ZPP-a preinačena, za što je prema odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da punomoćnik tuženika nije pristao na preinaku tužbe. Naime sud je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva, jer osim što I-II tužitelj bez svoje krivnje nisu mogli preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da su tek provedenim financijskim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, već je to ujedno svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Drugim riječima kada sud ne bi dopustio navedenu preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, tada bi I-II tužitelj, koji su predložili provođenje dokaza financijskim vještačenjem upravo iz razloga jer ne raspolažu potrebnim stručnim znanjem, kao uostalom niti tuženik i sud, zapravo bili dovedeni u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, s obzirom da se dokaz vještačenjem u postupku uvijek provodi nakon zaključenja prethodnog postupka, a što nikako nije bila intencija zakonodavca. Naprotiv upravo zbog ovakvih situacija odredbom članka 190. stavka 2. ZPP-a je propisan izuzetak od pravila da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.
7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li I-II tužitelj s obzirom na nespornu činjenicu da je Aneksom broj 2 Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102023087 od 18. veljače 2016. godine (list 49-51 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, imaju pravo solidarno zahtijevati po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle I-II tužitelj konverzijom nisu izgubili pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu od 18. veljače 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I- 3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.
8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen parametar promjene kamatne stope, a niti je određen tečajni rizik zbog čega I-tužitelj, potrošač, kao uostalom i II-tužiteljica, sudužnik, niti nisu mogli sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima I-II tužitelju su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da su mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njihove financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.
9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-5751/16 od 03. listopada 2017. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivosti stope redovne kamate, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne, kao i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što su se u ovom parničnom postupku pozivali I-II tužitelj.
10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.
11. Iskazu I-tužitelja (stranica 336-337 spisa) i II-tužiteljice (stranica 337 spisa), koji su u bitnom suglasno istaknuli da su podigli stambeni kredit radi kupnje kuće, u banci su im ponudili samo kredit u valuti CHF govoreći da je to „najpovoljniji kredit“, znali su što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj dižu kredit, ali ih nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik, nije upozorio na nikakav rizik valute CHF, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv i logičan dio iskaza I-tužitelja i II-tužiteljice da im u banci nisu objasnili iz kojeg razloga se promjenjiva kamatna stopa može mijenjati, što utječe na promjenu te kamatne stope, što im nije objasnio niti javni bilježnik. Nastavno sud je poklono povjerenje i dijelu iskaza I-tužitelja i II-tužiteljice da su ovim kreditom kupili kuću u kojoj i danas žive sa sinom, to je njihov obiteljski dom, ta kuća nikada nije bila iznajmljivana, a niti je na adresi ove kuće bilo registrirano sjedište pekarskog obrta I- tužitelja, jer je isto registrirano na adresi [adresa], dok je kuća na adresi [adresa]. Jednako tako sudu je razumljiv i dio iskaza I- tužitelja i II-tužiteljice da su pristali na konverziju, iako im u banci nisu ništa objašnjavali, jer se time ipak smanjila mjesečna rata kredita. S obzirom da je I- tužitelj, fizička osoba, sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, sud je utvrdio da je I-tužitelj potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.
12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13, odnosno postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev I-tužitelja, kao uostalom i II-tužiteljice, počeo teći 13. lipnja 2014. godine, odnosno počeo je teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 12. lipnja 2019. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan. Isto tako nije osnovan prigovor zastare potraživanja niti na povišeni dio tužbenog zahtjeva, jer je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-123/24 od 27. svibnja 2024. godine izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove, neprava preinaka, moguća i dopuštena, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povišenjem postojećeg tužbenog zahtjeva.
13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 343-368 spisa) proizlazi da ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope, a od 01. siječnja 2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23%, za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 3.786,07 CHF, a kunska protuvrijednost iznosi 19.785,19 kuna, odnosno 2.625,88 eura, dok ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 90.191,26 kuna, odnosno 11.970,48 eura. Dakle ukupna razlika s osnove promjene kamatne stope i s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 14.596,36 eura. Nastavno sudski vještak je istaknuo da ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike između anuiteta s osnove promjena kamatne stope na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 1.703,22 eura, a ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 3.657,33 eura, što ukupno iznosi 5.360,55 eura. Isto tako sudski vještak je utvrdio da ukupna razlika preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 88.818,91 kuna, odnosno 11.788,30 eura, s time da je izračunom konverzije utvrđen manje plaćeni iznos po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30. rujna 2015. godine te iznosi -10.474,36 eura.
14. Stranke su se očitovale na nalaz i mišljenje sudskog vještaka financijske struke na način da punomoćnik I-II tužitelja nije imao nikakvih prigovora, za razliku od punomoćnika tuženika, koji je istom prigovorio u dijelu kojim je sudski vještak utvrdio razliku glavnice, kao i u dijelu koji se odnosi na primjenu kamatne stope od 3,23%.
15. Sudski vještak financijske struke Darko Prpić se usmeno očitovao na iznesene prigovore na ročištu 16. listopada 2025. godine (stranica 384 spisa) navodeći da u cijelosti ostaje kod danog nalaza i mišljenja, s time da je naglasio da je vezano uz kamatnu stopu od 3,23% postupio po zadatku vještačenja, a ujedno je u pitanju zakonska kamatna stopa koja se primjenjuje na sve stambene kredite u CHF- u od 01. siječnja 2014. godine.
16. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, kao i usmeno očitovanje, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen. Nastavno u odnosu na navode punomoćnika tuženika da je sudski vještak primjenjivao kamatnu stopu od 3,23%, iako je početno ugovorena kamatna stopa od 4,99% treba naglasiti da je odredbom članka 11 b Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13, 78/15, 128/22 i 156/23 – u daljnjem tekstu ZPK-a) propisana maksimalna kamatna stopa na stambene kredite u valuti euro i u valuti CHF koja ne smije biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope na stanja takvih kredita odobrenih u RH određene za svaku valutu uvećane za 1/3, što za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF iznosi 3,23%, koja se primjenjuje od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje. Dakle imajući na umu navedenu zakonsku odredbu sud je utvrdio da je sudski vještak opravdano od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje pri izračunu preplate po osnovi promjenjive kamatne stope umjesto početno ugovorene kamatne stope od 4,99% primjenjivao maksimalno dopuštenu zakonsku kamatnu stopu od 3,23%.
17. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu od 18. veljače 2016. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i I-tužitelj, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio kako preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, kao i zatezne kamate na te preplaćene iznose, tako i razliku glavnice kredita, s time da je konverzijom utvrđen manje uplaćeni u iznosu od - 10.474,36 eura. Naime stav je suda da se inače konverzijom priznata preplata treba oduzeti od razlike glavnice, a ne od preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti od zateznih kamata obračunatih na te preplaćene iznose upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije, koje vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja.
18. U odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, obračunate zatezne kamate na te preplaćene iznose, zatim razlike glavnice te manje plaćeni iznos utvrđenog konverzijom u iznosu od 42.219,57 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupna preplata po osnovi promjenjive kamatne stope 2.625,88 eura, dok ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule iznosi 11.970,48 eura, što ukupno iznosi 14.596,36 eura, sud je utvrdio da I- II tužitelj mogu osnovano solidarno zahtijevati na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule iznos od 14.596,36 eura i to sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate. Naime ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo I-tužitelju, potrošaču, kao uostalom i II-tužiteljici, sudužniku, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a I-II tužitelj imaju pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Međutim imajući na umu da je sudski vještak financijske struke u nalazu i mišljenju obračunao i zatezne kamate do 30. rujna 2015. godine na sve preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope, što iznosi 1.703,22 eura, kao i na sve preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule, što iznosi 3.657,33 eura, a što ukupno iznosi 5.360,55 eura, to dakle I-II tužitelj na tako obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 5.360,55 eura mogu osnovano solidarno zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana podnošenja tog tužbenog zahtjeva do isplate, odnosno tekuću od 14. listopada 2025. godine do isplate. Isto tako u odnosu na tužbeni zahtjev na ime razlike glavnice u iznosu od 11.788,30 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate sud je utvrdio da I-II tužitelj mogu osnovano solidarno zahtijevati na ime razlike glavnice iznos od 11.788,30 eura ali sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tog tužbenog zahtjeva do isplate, odnosno tekućom od 14. listopada 2025. godine do isplate, jer u odnosu na tu razliku glavnice tuženik niti nije bio nepošten, s obzirom da je konverziju proveo sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, dakle po zakonski propisanoj metodologiji provedbe konverzije. Naprotiv u odnosu na tužbeni zahtjev u iznosu od 10.474,36 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate sud je utvrdio da I-II tužitelj ne mogu osnovano zahtijevati navedeni iznos, jer je u pitanju konverzijom utvrđen manje plaćeni iznos, što rezultira time da I-II tužitelj nikako ne mogu, niti po kojoj osnovi zahtijevati iznos koji ne samo da I-tužitelj nije platio, već je u pitanju manje plaćeni iznos utvrđen konverzijom.
19. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 14.596,36 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, zatim dio tužbenog zahtjeva na ime obračunatih zateznih kamata u iznosu od 5.360,55 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. listopada 2025. godine do isplate, kao i dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 11.788,30 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. listopada 2025. godine do isplate, dok je naprotiv odbio kao neosnovan kako dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 5.360,55 eura od 01. listopada 2015. godine do 13. listopada 2025. godine, kao i dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na 11.788,30 eura od 01. listopada 2025. godine do 13. listopada 2025. godine, tako i tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 10.474,36 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II., točkom III., točkom V., točkom VI. i točkom VII. izreke presude.
20. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud I-II tužitelju zastupanim po punomoćniku solidarno dosudio naknadu troška parničnog postupka sukladno vrijednosti predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 12. lipnja 2019. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 27. travnja 2020. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 02. listopada 2024. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 20. listopada 2024. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 29. siječnja 2025. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 14. listopada 2025. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 16. listopada 2025. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 10% na ime zastupanja II-tužiteljice u iznosu od 700,00 eura (Tbr. 40. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 1.925,00 eura (Tbr. 46.), troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 550,00 eura te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 286,02 eura. S obzirom da su I-II tužitelj uspjeli u postupku u omjeru od 87,59%, a tuženik je uspio u omjeru od 12,41%, pa kada se sukladno odredbi članka 154. stavka 2. ZPP-a od omjera uspjeha I-II tužitelja oduzme omjer uspjeha tuženika, sud je I-II tužitelju dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 8.001,10 eura, s time da je trošak predujma za financijsko vještačenje dosuđen u cijelosti, jer isti nije determiniran omjerom uspjeha u postupku. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 04. studenog 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.
21. Naprotiv zahtjev I-II tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 12. ožujka 2025. godine i podneska od 18. kolovoza 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podnescima punomoćnik I-II tužitelja dostavio dokaz o uplati predujma za financijsko vještačenje, kao i razlici tog predujma, a što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka, s obzirom da sud informaciju o tome dobiva putem računovodstva suda, pa su I-II tužitelj dužni sami snositi trošak sastava tih podnesaka. Isto tako zahtjev I-II tužitelja za naknadom troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a sve to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Iako je Tbr. 9. točkom 3. predviđena naknada troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude treba posebno naglasiti da sud odluku o naknadi troškova donosi sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a, dakle vodeći računa o ekonomičnosti postupka, odnosno da se svaki parnični postupak završi u razumnom roku i samo s onim troškovima koji su bili potrebni, a trošak pristupa na ročište i objavu presude nikako nije nužan, niti opravdani trošak, a tim više što za tu parničnu radnju nije potrebno nikakvo stručno znanje, koje bi moglo opravdati taj trošak. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VIII. izreke presude.
22. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je odluku o naknadi troškova postupka donio upravo vodeći računa o omjeru uspjeha tuženika, za koji omjer je umanjio omjer uspjeha I-II tužitelja, s time da je taj omjer odnosi i na osnovu tužbe, koju je tuženik tijekom postupka neosnovano osporavao, tako i na visinu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IX izreke presude.
23. Konačno stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
U Zagrebu, dana 04. studenog 2025. godine
Sudac:
Dijana Mađerčić
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.
DNA:
1. I-II tužitelju po punomoćniku
2.Tuženiku po punomoćniku
U Zagrebu, dana 04. studenog 2025. godine
