Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2092/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, Ilijane Petyo, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tomislava Aralice, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tuženika OTP banke d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupane po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vukina & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-541/2024-8 od 21. veljače 2025., u sjednici vijeća, održanoj dana 4. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-541/2024-8 od 21. veljače 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I izreke utvrđena je ništetnom i da ne proizvodi pravne učinke odredba članka 7.1. Ugovora o kreditu [broj kredita] od 20. siječnja 2015. zaključenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika (pravnog sljednika Societe generale- Splitska banka d.d., Split, Ruđera Boškovića 16), kao kreditora, koja glasi: "naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita". U toč. II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.178,09 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovan postupak uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP) na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

6. Nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik jer je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, ista sadrži razloge o svim činjenicama odlučnim za presuđenje, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih isprava.

7. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 502.a i 502.c ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik jer se prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije pozvao na utvrđenja iz kolektivnog spora već na odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

8. Nadalje, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno čl. 8. ZPP valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud, te pravilno primijenio materijalno pravo, pa tuženiku nisu povrijeđena ustavna niti konvencijska prava na koja se poziva u svojoj žalbi.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnom odredbe Ugovora o kreditu od 20. siječnja 2015. i to odredbe čl. 7.1. kojom je ugovorena jednokratna naknada u visini 1,00% iznosa kredita, i da ista ne proizvodi pravne učinke.

10. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da je između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tuženika kao kreditora zaključen Ugovor o kreditu od 20. siječnja 2015. kojim je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 5.700,00 eura te da se tužiteljica obvezala vršiti njegovu otplatu u mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti korištenjem srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke važećim na dan plaćanja (članak 2.4. Ugovora)

- da je tužiteljica potrošač

- da je tužiteljica u cijelosti otplatila navedeni kredit 20. siječnja 2020.,

- da je odredbom članka 7.1. Ugovora o kreditu ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno prije korištenja kredita,

- da je tužiteljici kao korisnici kredita na ime predmetne naknade 21. siječnja 2015. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 57,00 eura (438,00 kuna, str. 4 spisa).

- da tužiteljica nije pregovarala s tuženikom o ugovornim odredbama, pa tako ni o odredbi o naknadi za troškove obrade kredita, već je ugovor, koji je potpisala, bio unaprijed sastavljen (tipski) ugovor.

11. S obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, dalje ZZP) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/08, 41/08, 125/11, dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

12. Odredba čl. 49. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost odredbe (čl. 55. st. 1. ZPP).

13. Prvostupanjski sud je, imajući u vidu da je predmetni ugovor unaprijed sastavljen

– tipski ugovor o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica mogla o istima pregovarati, da tuženik nije dokazao opravdanost određivanja visine naknade u postotku od iznosa kredita, da prilikom stavljanje sporne odredbe u ugovor nije vodio računa o zakonitim interesima tužiteljice čime je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, zaključio da se radi o ugovornoj odredbi koja je nepoštena, a time i ništetna.

14. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da je u pitanju unaprijed sastavljen ugovor po banci i stranke oko naknade za obradu kreditnog zahtjeva nisu pregovarale te tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj sporne ugovorne odredbe.

15. Tuženik, na kojem je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i visini te naknade, kao i opravdanost plaćanja te naknade, navedeno nije dokazao.

16. Za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja su neodlučni žalbeni navodi da je tužiteljica diplomirani ekonomist, jer se sustav zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi temelji na činjenici da je potrošač slabija strana jer je u podređenom položaju u odnosu na trgovca koji sklapa ugovor u području koje ulazi u njegovu profesionalnu djelatnost i na čiji sadržaj potrošač ne može utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane na uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj, a pri tom je nevažno koliko je znanje, struka ili iskustvo pojedinog potrošača. Tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja o spornoj ugovornoj odredbi i bez takve ugovorne odredbe o plaćanju naknade nije bilo moguće sklopiti Ugovor o kreditu, pa tako kao i svi ostali potrošači-korisnici kredita, neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, dijeli u odnosu na banku jednaki podređeni položaj.

17. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego da su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe. U ugovoru je jedino bila naznačena naknada koja iznosi 1,00% od odobrenog iznosa kredita, a prema iskazu tužiteljice nije joj bilo obrazloženo od čega se sastoji predmetna naknada, koje se usluge i troškovi njome podmiruju, tako da se ne može smatrati da je ta odredba jasna i lako razumljiva i da ne bi bilo dopušteno ocjenjivati je li poštena (čl. 52. ZZP).

18. Tužiteljica je trebala biti informirana od strane banke o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i troškovi tu ulaze i u kojoj visini), i o predmetnoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica bila u poziciji pregovarati, kako to i proizlazi iz iskaza tužiteljice, te solemnizacijom ugovora po javnom bilježniku koji nema znanja na temelju kojih parametara i u koje konkretne svrhe tuženik kao banka određuje plaćanje te naknade takav nedostatak nije otklonjen.

19. Trošak obrade kreditnog zahtjeva određen je u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakoga pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, Navedeno korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Da su zaista ugovorenom naknadom „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

20. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže opravdanost plaćanja naknade odnosno da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe.

21. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tuženika da tužiteljica nema pravni interes za utvrđenje pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetnom, jer na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba bez potrebe dokazivanja pravnog interesa (čl. 327. ZOO) i pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi (čl. 328 ZOO). Ništetnost nastupa po samom zakonu i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla, a radi se o povredi odredbi ZZP i ne radi se o uzroku ništetnosti koji bi predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326.st. 2. ZOO.

22. Restitucijski zahtjev za isplatu tužiteljica nije ni tražila u ovom postupku odnosno to nije bilo predmetom odlučivanja u ovoj parnici, tako da su bespredmetni žalbeni navodi tuženika izneseni u tom pravcu.

23. Odluka o parničnom trošku donijeta je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP. Suprotno navodima tuženika, s obzirom na naznačenu vrijednost predmeta spora u tužbi, tužiteljici je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 - dalje: Tarifa) valjalo priznati za trošak sastava podneska od 7. studenog 2024. 100 bodova (Tbr.8.t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), jer se njima očitovala na odgovor na tužbu, kao i za trošak zastupanja na ročištu 3. prosinca 2024. 100 bodova (Tbr.9. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife jer se na njemu raspravljao o glavnoj stvari. Također, visina dosuđenih sudskih pristojbi za tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 53,09 eur je u skladu s Tbr.1.1. i 2.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23).

24. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci pod toč. I.

25. Tuženik nema pravo na naknadu troška žalbe jer nije uspio u žalbenom postupku pa je tako odlučeno kao pod toč. II. izreke (čl. 166 st. 1. i čl. 154. st. 1 ZPP).

U Zagrebu 4. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević