Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-4322/2024-3
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu pojedincu toga suda Amandi Snoj, u pravnoj stvari tužitelja IH, [adresa], OH, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marku Čvrljku, odvjetniku u Šibeniku, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupana po odvjetnicima iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika , izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-31/2022 od 12. srpnja 2024., dana 4. studenog 2025.,
r i j e š i o j e
I. Uvažava se žalba tuženika i ukida se rješenje Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-31/2022 od 12. srpnja 2024, te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.
II. O zahtjevu tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti od 3. lipnja 2024., kao neosnovan.
2. Protiv navedenog rješenja se žali tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08-57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22- dalje: ZPP). Predlaže pobijano rješenje preinačiti sukladno žalbenim navodima, podredno ukinuti i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak, uz naknadu troška žalbenog postupka.
3. Žalba je osnovana.
4. Tužitelj je u ovom predmetu podnio tužbu radi isplate iznosa od 28.837,55 CHF, sve sa zateznim kamatama navodeći da je s tuženikom 24. rujna 2008. sklopio Ugovor o [broj kredita] u iznosu od 15.394,55 CHF, primljenih na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.
5. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, pozivajući se na sporazum o mjesnoj nadležnosti suda u mjestu kreditora (čl. 16. Ugovora o kreditu – list 34 do 42 spisa).
6. Sud prvog stupnja, polazeći od utvrđenja da je odredbom čl. 16. Ugovora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njen sadržaj, zaključuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništava (čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj: 79/07, dalje: ZZP), radi čega je i sporazum o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu tuženika (Zagreb) ništetan. Pri tome se pozvao na odredbu čl. 3. Direktive vijeća 93/131 EEZ od 5. travnja 1993. godine.
7. Dalje, sud prvog stupnja zaključuje da se u konkretnom slučaju za donošenje odluke o prigovoru mjesne nenadležnosti suda ne primjenjuje ništavan sporazum o mjesnoj nadležnosti sklopljen između stranaka već dolazi do primjene odredba čl. 59. ZPP, budući da iz Ugovora o kreditu i ostale priložene dokumentacije proizlazi da je podružnica tuženika u Šibeniku vodila i vodi sve poslove u vezi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.
8. Prvostupanjski sud se pozvao i na odredbu čl. 19. I. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 147/14, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16 i 128/22 – dalje u tekstu ZPK – citiranu u prvostupanjskoj presudi) obzirom i prema toj odredbi potrošač ima pravo pokrenuti postupak pred nadležnim sudom prebivališta potrošača, a tužitelj (potrošač) ima prebivalište na području nadležnosti Općinskog suda u Šibeniku.
9. Stoga odbija tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti i odlučuje kao u izreci.
10. Odluka suda prvog stupnja ne može prihvatiti.
11. Tuženik u žalbi ističe da je Sud Europske Unije donio odluku poslovni broj C- 472/11 Banif Plus Bank Zrt protiv HH i EH od 21. veljače 2013. povodom prethodnog pitanja o tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koja se odnosi na situacije u kojima je sud na prijedlog stranke ili po službenoj dužnosti utvrdio ništetnost pojedine odredbe sadržane u potrošačkom ugovoru. Tuženik navodi da je navedenom presudom Sud Europske unije izrazio shvaćanje da nacionalni sud može po službenoj dužnosti utvrditi ništetnost pojedinih odredaba potrošačkog ugovora, međutim opće pravilo saslušanja stranaka i kontradiktornost postupka zahtijeva da prije te odluke o toj činjenici obavijesti stranke i pozove ih da se očituju, uvažavajući formalne zahtjeve nacionalnog prava.
12. Prije svega valja reći da prethodni postupak pred Sudom Europske Unije pokreće nacionalni sud pred kojim se neko pitanje europskoga prava pojavi kao relevantno za odlučivanje u predmetu. Nacionalni sudovi u tom postupku mogu Sudu postavljati pitanja tumačenja i pitanja valjanosti prava Europske unije. Nacionalni sud koji je postavio pitanje vezan je tumačenjem Suda, a tumačenjem su vezani i ostali nacionalni sudovi koji razmatraju jednak problem. Na taj se način u pravnom sustavu Europske unije osigurava ujednačenost prava.
13. Prema tome, a osobito uzimajući u obzir da se sud prvog stupnja u svojoj odluci pozvao upravo na Direktivu 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, isti je vezan predmetnim tumačenjem koje je sadržano u odluci Suda Europskog Suda odluku poslovni broj C-472/11 od 21. veljače 2013.
14. Ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije pozvao stranke da se u podnescima ili na ročištu održanom 14. listopada 2019. očituju u pogledu ništetnosti odredbe čl. 14. Ugovora o [broj kredita] od 29. lipnja 2005., već je odluku donio po službenoj dužnosti bez da su se stranke o tome prethodno izjasnile. Na taj način sud prvog stupnja nije poštivao kontradiktornost postupka kako na to upućuje odluka Suda Europske Unije poslovni broj C-472/11 od 21. veljače 2013.
15. Uzimajući sve navedenog u obzir, valjalo je na temelju odredbe čl. 380. st. 3. ZPP odlučiti kao pod toč. I. izreke ovog rješenja.
16. Na temelju čl. 166. st. 3. ZPP ostavljeno je da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.
17. U ponovnom postupku, sud prvog stupnja će, u smislu naprijed navedenoga, pozvati stranke da se očituju o sporazumu o nadležnosti koji je sadržan u Ugovoru o kreditu od 29. lipnja 2005. na način da će svoje očitovanje dati pisanim putem ili na pripremnom ročištu slijedom čega će donijeti novu odluku.
U Zagrebu 4. studenog 2025.
Sudac:
Amanda Snoj
