Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-174/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tihomiru Voliću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o., Garešnica, V. Nazora 15 a, protiv tuženika Grawe Hrvatska d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 5, OIB: 28406115764, zastupanog po punomoćniku Davoru Petroviću, odvjetniku u Mađarić & Lui odvjetničko društvo d.o.o., Pisarnica Osijek, Šamačka 9, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Pn-18/2023-26 od 22. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 4. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Pn-18/2023-26 od 22. studenog 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 352,32 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju na ime naknade imovinske štete isplati iznos od 1.706,06 eura / 12.854,30 kuna[1] sa zateznim kamatama tekućim od 22. studenog 2023. do isplate (točka I. izreke), te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.198,65 eura / 9.031,25 kuna eura sa zateznim kamatama tekućim od 22. studenog 2023. do isplate (točka II. izreke). Tužbeni zahtjev tužitelja odbijen je u dijelu u kojem tužitelj potražuje da zatezne kamate na dužni iznos iz točke I. izreke koje počinju teći od 21. prosinca 2022. (točka III. izreke), a odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u dijelu koji predstavlja razliku dosuđenog iznosa od 1.198,65 eura / 9.031,25 kuna i zatraženog iznosa od 1.723,17 eura (točka IV. izreke).

2. Protiv točke I. i II. izreke presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev i u tom dijelu odbiti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem predlaže da se žalba tuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 1.706,06 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da se dana 22. listopada 2022 dogodila prometna nesreća u kojoj je oštećeno vozilo u vlasništvu tužitelja za koju prometnu nesreću je odgovoran osiguranik tuženika,

- da je tužitelju u predmetnom štetnom događaju prouzročena imovinska šteta na vozilu u iznosu od 3.564,62 eura,

- da je tuženik, nakon što mu je tužitelj podnio odštetni zahtjev, tužitelju isplatio iznos od 14.000,00 kuna (sada 1.858,56 eura),

- da tuženik isplatom iznosa od 1.858,56 eura tužitelju nije u cijelosti nadoknadio štetu, te da ste osnove postoji tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 1.706,06 eura.

7. Tuženik osporava pobijanu presudu ističući u žalbi da je tužitelj podneskom od 20. rujna 2023. preinačio tužbu nakon zaključenja prethodnog postupka, a kojoj preinaci se tuženik protivio i o kojoj preinaci tužbe sud prvog stupnja nije donio odluku. Stoga tuženik smatra da je u postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

8. Međutim, takvi žalbeni navodi tuženika neosnovani. Naime, osnovani su žalbeni navodi tuženika da je tužitelj podneskom od 19. rujna 2023. tužitelj preinačio tužbu na način da je povećao postojeći tužbeni zahtjev (čl. 191. st. 1. ZPP), te da je sud prvog stupnja o navedenoj preinaci trebao odlučiti rješenjem protiv kojeg, sukladno čl. 190. st. 9. ZPP, ako se preinaka tužbe dopusti, nije dopuštena posebna žalba. Međutim, u ovom konkretnom slučaju, takvo nepravilno postupanje suda prvog stupnja nije rezultiralo donošenjem nepravilne i nezakonite odluke što je pretpostavka da bude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP.

9. Naime, sud prvog stupnja odlučivao je tužbenom zahtjevu iz preinačene tužbe iz čega proizlazi da je preinaku tužbe dopustio. Tužitelj je tužbu preinačio nakon provedenog dokaza vještačenjem na osnovi kojeg je utvrđena visina štete, što tuženik u ovom konkretnom slučaju osporava u žalbi. U takvom slučaju, a s obzirom da je tužitelj točnu visinu štete nije mogao znati prije nego što je proveden dokaz vještačenjem jer se radi o utvrđivanju činjenice za koju je potrebno stručno znanje, tužitelj, sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP, tužbu može preinačiti do zaključenja glavne rasprave jer istu nije mogao preinačiti bez svoje krivnje do zaključenja prethodnog postupka. S obzirom da u takvom slučaju, sukladno odredbi čl. 190. st. 3. ZPP, sud može dopustiti preinaku ako je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među stranka, u ovom konkretnom slučaju, odlučivanje o tužbenom zahtjevu iz preinačene tužbe, neovisno o tome što sud o preinaci nije donio (ročišno) rješenje, nije rezultiralo donošenjem nepravilne i nezakonite odluke (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republiek Hrvatske broj Rev-656/2021 od 24. svibnja 2023.). To pogotovo kada se ima u vidu da tužitelj tijekom cijelog postupka nije mijenjao niti činjeničnu, niti pravnu osnovu tužbe, te da je tužbu preinačio nakon provedenog vještačenja.

10. Tuženik u žalbi ističe i da je uspostava prijašnjeg stanja moguća, te da je tužitelj odbio uspostavu prijašnjeg stanja popravkom u ovlaštenom servisu čime je tužitelj, prama stavu tuženika, pokazao da mu nije u interesu nadoknada štete u smislu uspostave prijašnjeg stanja, već zadovoljenje lukrativnih motiva. Stoga tuženik smatra da tužitelj nema pravo potraživati od tuženik isplatu u novcu, te da je i zbog tog razloga tužbeni zahtjev tužitelja trebao biti odbijen.

11. Međutim, i ti žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, tuženik je kao odgovorni osiguratelj, sukladno odredbi čl. 12. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 - dalje: ZOOP), bio dužan tužitelju kao podnositelju odštetnog zahtjeva utvrditi osnovanost i visinu odštetnog zahtjeva, te mu isplatiti naknadu štete,ako odgovornost i visina štete nisu sporne, odnosno isplatiti nesporni dio naknade štete. Navedenom odredbom nije predviđeno da je oštećenik da bi ostvario pravo na novčanu naknadu štete treba popravljati oštećenu stvar ili da je pretpostavka za isplatu naknade štete dostava računa. Dakle, pravo na naknadu imovinske štete postoji i kada se šteta nije reparirana, ili u ovom konkretnom slučaju, pravo na naknadu štete postoji i kada tužitelj nije platio popravak prouzročene štete na automobilu.

12. Tužitelj dakle, ne mora dokazivati da je otklonio ili da je podmirio prouzročenu mu štetu, već mora dokazati samo visinu štete, što je u ovom konkretnom slučaju tužitelj i učinio (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1112/2022 od 3. studenog 2022.). Prihvaćanjem pravnog stava tuženika da oštećenik može ostvariti pravo na naknadu štete u novcu tek ako istu popravi i priloži račun dovelo bi do situacije da oštećenici koji su lošijeg imovnog stanja faktički uopće ne bi mogli ostvariti pravo na naknadu štete. Naime, takvi oštećenici da bi ostvarili pravo na novčanu naknadu štete bi trebali najprije vlastitim sredstvima popravljati štetu, koja ponekad može bi znatna, što, s druge strane, zbog svojeg lošeg materijalnog stanja ne bi mogli učiniti. To bi zapravo suštinski dovelo da takvi oštećenici uopće ne bi mogli ostvariti svoje pravo na novčanu naknadu štete, čime bi institut naknade štete izgubio svaki smisao. Svrha naknade štete kod obveznih osiguranja u prometu je upravo da oštećenici nakon prouzročene štete steknu novčana sredstava kojima će popraviti štetu, a ne da najprije vlastitim sredstvima popravljaju oštećeno vozilo kako bi im nakon toga osiguratelj novčano nadoknađivao troškove popravka. Dakle, u konkretnom slučaju, tužitelj ima pravo na novčanu naknadu štete neovisno o tome da li je ista reparirana i neovisno o popravku oštećenog vozila. Stoga su žalbeni navodi koje tuženik ističe neosnovani.

13. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika da tužitelj nema pravo da mu se nadoknadi trošak poreza na dodanu vrijednost. Naime, oštećenik ima pravo na naknadu štete koja uključuje i porez na dodanu vrijednost iako nije popravio oštećenu stvar niti je imao izdatke radi popravljanja stvari (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. prosinca 2013., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev x-341/2010 od 12. rujna 2013.). Stoga su i ti žalbeni navodi tuženika neosnovani.

14. Međutim, iako su neosnovani žalbeni navodi tuženika koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje i bitne povrede odredaba parničnog postupka, isti su djelomično osnovani u odnosu na primjenu materijalnog prava. Naime, u konkretnom slučaju tražbina tužitelja proizlazi iz ugovora (ugovora o osiguranju), pa sud prvog stupnja pravilno tužbeni zahtjev prihvaća primjenom opće odredbe čl. 921. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje: ZOO). Međutim, sud prvog stupnja djelomično pogrešno primjenjuje materijalno pravo kada primjenjuje i odredbu čl. 943. ZOO koja regulira isplatu osigurnine. Naime, u konkretnom slučaju u odnosu na isplatu osigurnine koja u konkretnom slučaju ima odštetnu funkciju s obzirom da se ista isplaćuje u visini štete koju je tužitelj pretrpio, mjerodavne su kao lex spcialis odredbe ZOOP točnije odredba čl. 11. i čl. 12. ZOOP koja reguliraju, s jedne strane, pravo oštećenika na neposredno podnošenje odštetnog zahtjeva i nakon toga tužbe, te s druge strane, obveze osiguratelja kod isplate naknade štete kao i rokove u kojima je osiguratelj to dužan učiniti. Stoga je tužbeni zahtjev tužitelj u tom dijelu valjalo prihvatiti ne primjenom odredbe čl. 943. ZOO, već primjenom odredbe čl. 12. ZOOP koja u konkretnom slučaju predstavlja lex specialis u odnosu na odredbu čl. 943. ZOO.

15. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev prihvatio i primjenom odredbe čl. 943. ZOO. Međutim, kako je pravilnom primjenom materijalnog prava o tužbenom zahtjevu valjalo odlučiti na jednak način (čl. 368. st. 2. ZPP), to djelomično pogrešna primjena materijalnog prava nije imala za posljedicu donošenje nepravilne odluke. Pritom sud prvog stupnja nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

16. Sud prvog stupnja djelomično je pogrešno primijenio i materijalno pravo prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka. Naime, tužbeni zahtjev tužitelja, iako u neznatnom dijelu, je djelomično odbijen (točka III. izreke pobijane presude), pa tužitelj nikako nije mogao u cijelosti uspjeti u parnici što je pretpostavka za primjenu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP koju je primjenjivao sud prvog stupnja. Međutim, kako u konkretnom slučaju tužitelj u parnici nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi, to je zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka valjalo prihvatiti, ali ne primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, već primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP, te o troškovima parničnog postupka odlučiti na jednak način.

17. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. i 2. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.

18. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

19. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 4. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj