Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5717/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joke Umićević kao predsjednice vijeća, Ines Kovačević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i mr. sc. Iris Gović Penić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Jasna Preložnjak-Bedić, odvjetnica iz Čakovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj P-1267/2019-21 od 19. srpnja 2024., dana 4. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj P-1267/2019-21 od 19. srpnja 2024. u dijelu pod točkom I izreke kao i u dosuđujućem dijelu odluke o trošku parničnog postupka u točci II izreke.

II Odbija se žalba tužiteljica i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj P-1267/2019-21 od 19. srpnja 2024. u dijelu pod točkom II izreke u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 508,07 EUR.

III Preinačuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj P-1267/2019-21 od 19. srpnja 2024. u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko iznosa od 508,07 EUR do iznosa od 550,00 EUR (za iznos od 41,93 EUR) te sudi:

"Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, naknaditi tužiteljici, ĐĐ, [adresa], OlB: [osobni identifikacijski broj], daljnji trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 41,93 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4.studenog 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

IV Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška žalbenog postupka.

V Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio sljedeću presudu:

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, isplatiti tužiteljici ĐĐ, [adresa] ,OlB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.991,48 EUR1 /15.004,79 HRK (slovima: tisuću devetsto devedeset jedan euro i četrdeset osam centa/petnaest tisuća četiri kune i sedamdeset devet lipa), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 16,12 EUR1 /121,44 HRK od dana 31. ožujka 2009.,

- iznos od 17,97 EUR1 /135,39 HRK od dana 30. travnja 2009.,

- iznos od 15,13 EUR1 /113,98 HRK od dana 31. svibnja 2009.,

- iznos od 15,63 EUR1 /117,74 HRK od dana 30. lipnja 2009.,

- iznos od 14,32 EUR1 /107,89 HRK od dana 31. srpnja 2009.,

- iznos od 14,94 EUR1 /112,59 HRK od dana 31. kolovoza 2009.,

- iznos od 14,15 EUR1 /106,59 HRK od dana 30. rujna 2009.,

- iznos od 13,52 EUR1 /101,88 HRK od dana 31. listopada 2009.,

- iznos od 15,51 EUR1 /116,88 HRK od dana 30. studenoga 2009.,

- iznos od 17,13 EUR1 /129,05 HRK od dana 31. prosinca 2009.,

- iznos od 19,37 EUR1 /145,91 HRK od dana 31. siječnja 2010.,

- iznos od 19,87 EUR1 /149,72 HRK od dana 28. veljače 2010.,

- iznos od 23,44 EUR1 /176,61 HRK od dana 31. ožujka 2010.,

- iznos od 22,62 EUR1 /170,41 HRK od dana 30. travnja 2010.,

- iznos od 22,32 EUR1 /168,19 HRK od dana 31. svibnja 2010.,

- iznos od 30,51 EUR1 /229,85 HRK od dana 30. lipnja 2010.,

- iznos od 32,66 EUR1 /246,04 HRK od dana 31. srpnja 2010.,

- iznos od 37,74 EUR1 /284,33 HRK od dana 31. kolovoza 2010.,

- iznos od 38,08 EUR1 /286,92 HRK od dana 30. rujna 2010.,

- iznos od 34,21 EUR1 /257,73 HRK od dana 31. listopada 2010.,

- iznos od 39,57 EUR1 /298,13 HRK od dana 30. studenoga 2010.,

- iznos od 48,62 EUR1 /366,32 HRK od dana 31. prosinca 2010.,

- iznos od 43,29 EUR1 /326,15 HRK od dana 31. siječnja 2011.,

- iznos od 46,98 EUR1 /353,96 HRK od dana 28. veljače 2011.,

- iznos od 44,90 EUR1 /338,33 HRK od dana 31. ožujka 2011.,

- iznos od 43,82 EUR1 /330,13 HRK od dana 30. travnja 2011.,

- iznos od 52,28 EUR1 /393,90 HRK od dana 31. svibnja 2011.,

- iznos od 59,47 EUR1 /448,10 HRK od dana 30. lipnja 2011.,

- iznos od 63,37 EUR1 /477,46 HRK od dana 31. srpnja 2011.,

- iznos od 71,67 EUR1 /540,01 HRK od dana 31. kolovoza 2011.,

- iznos od 57,62 EUR1 /434,15 HRK od dana 30. rujna 2011.,

- iznos od 54,74 EUR1 /412,44 HRK od dana 31. listopada 2011.,

- iznos od 54,89 EUR1 /413,56 HRK od dana 30. studenoga 2011.,

- iznos od 56,56 EUR1 /426,12 HRK od dana 31. prosinca 2011.,

- iznos od 60,78 EUR1 /457,98 HRK od dana 31. siječnja 2012.,

- iznos od 61,43 EUR1 /462,85 HRK od dana 29. veljače 2012.,

- iznos od 59,87 EUR1 /451,07 HRK od dana 31. ožujka 2012.,

- iznos od 60,25 EUR1 /453,99 HRK od dana 30. travnja 2012.,

- iznos od 61,61 EUR1 /464,18 HRK od dana 31. svibnja 2012.,

- iznos od 60,93 EUR1 /459,06 HRK od dana 30. lipnja 2012.,

- iznos od 59,66 EUR1 /449,49 HRK od dana 31. srpnja 2012.,

- iznos od 59,61 EUR1 /449,10 HRK od dana 31. kolovoza 2012.,

- iznos od 55,54 EUR1 /418,46 HRK od dana 30. rujna 2012.,

- iznos od 60,03 EUR1 /452,32 HRK od dana 31. listopada 2012.,

- iznos od 60,73 EUR1 /457,58 HRK od dana 30. studenoga 2012.,

- iznos od 59,64 EUR1 /449,36 HRK od dana 31. prosinca 2012.,

- iznos od 55,57 EUR1 /418,69 HRK od dana 31. siječnja 2013.,

- iznos od 42,86 EUR1 /322,96 HRK od dana 28. veljače 2013.,

pa do isplate svih navedenih iznosa, i to od dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. do dana 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2023. do dana 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, naknaditi tužiteljici, ĐĐ, [adresa], OlB: [osobni identifikacijski broj], trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 924,43 EUR (slovima: devetsto dvadeset četiri eura i četrdeset tri centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude, tj. od dana 19. srpnja 2024. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referent-na stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 550,00 EUR (slovima: petsto pedeset eura) odbija kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude žalbu ulaže tužiteljica u odbijajućem dijelu odluke o trošku parničnog postupka pod točkom II izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku o trošku parničnog postupka u skladu sa žalbenim navodima tužiteljice uz naknadu troška ovog žalbenog postupka.

3. Protiv navedene presude žalbu ulaže tuženik u dijelu pod točkom I izreke kao i u dosuđujućem dijelu odluke o trošku parničnog postupka pod točkom II izreke zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu troška parničnog postupka tuženiku uključujući i trošak ovog žalbenog postupka ,podredno istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana.

5. Žalba tuženika je neosnovana.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 28/13,89/14 ,70/19 , 80/22, 114/22 ,155/23 - dalje: ZPP na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se neosnovano poziva tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer ista sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u samom postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom preplaćenih iznosa kao posljedice ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa kao i u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita po srednjem tečaju tuženika za CHF isplatu (valutna klauzula).

9. Među strankama nije sporno da je između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, sklopljen Ugovor o [broj kredita] dana 14. veljače 2006. a radi kupnje osobnog automobila.

Također ovdje nije sporna visina postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice.

10. Međutim, između stranaka je sporno da li su ništetne predmetne ugovorne odredbe u pogledu promjenjive kamatne stope kao i valutne klauzule te je sporna isplata preplaćenih iznosa zbog rasta valute CHF kao i razlike koja je proizašla uslijed promjenjive kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu te je sporno da li je došlo da zastare potraživanja predmetnih iznosa.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno se prvostupanjski sud pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presude Vrhovnog suda RH ,poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. a kojima je utvrđeno da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i to čl. 81., 82., 90., a od 7.kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) kao i Zakona o obveznim odnosima i to čl.322. (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23-dalje ZOO-a).

12. Upravo u presudi Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revt-249/14 je zauzeto pravno shvaćanje da nije sporno da su odredbe u Ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne,ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u Ugovorima o kreditu koje su banke sklapale sa potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, pa stoga buduća kamatna stopa kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

13. Nadalje odredbom čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19) kao procesnom odredbom ,određene su posljedice odluke po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa u odnosu na postupke po individualnim tužbama i to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu neosnovani.

14. Također jednake su posljedice u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje CHF).

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno se prvostupanjski sud poziva na odluku Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.a kojom je potvrđena odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke među kojima je i tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koje je vezana glavnica švicarski franak a što je potvrđeno i presudom Vrhovnog suda RH Rev-2221/18.

16. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C- 26/13 odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva što znači da su u ugovoru o kreditu morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako,da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

17. Stoga je uzimajući sve gore navedeno pravilno sud utvrdio da je smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava a tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi koje je tužitelj ovlašten štititi.

18. Tuženik u žalbenim navodima ističe da prvostupanjski sud nije cijenio niti jedan od dokaza tuženika te je stoga sud u konkretnoj parnici propustio ispitati da li je tužitelj bio informiran o odredbama ugovora u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne kaluzule od strane tuženika i javnog bilježnika te ističući da je ovdje tužiteljica imala mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF te je ovdje tuženik prigovarao istinitosti iskaza tužiteljice da joj je ponuđen kredit samo u valuti CHF.

19. Međutim ovdje valja reći da teret dokazivanja jest na tuženiku ,prema tome tuženik je bio dužan predložiti konkretne dokaze da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi a s obzirom da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i o promjeni tečaja za valutu CHF ništetne jer o njima banke uključujući ovdje i tuženika nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima prilikom zaključivanja takovih ugovora, a što stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku tu promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

20. Prema tome kada iz iskaza same tužiteljice proizlazi da joj u ugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nisu dane sve potrebne informacije na temelju kojih bi tužiteljica kao potrošač bila informirana o potencijalnim rizicima sklapanja ugovora sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom kaluzulom u CHF, te da tužiteljica nije uopće bila u banci već joj je ugovor prezentirao djelatnik auto kuće u kojoj je kupila automobil pri čemu joj nije nuđen kredit u eurima ili kunama to je onda pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tuženik u ovom konkretnom slučaju nije dokazao suprotno jer nije predložio konkretne dokaze u tom pravcu.

21. Naime ovdje valja naglasiti da prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode protivnika.

22. Tuženik je odustao od prijedloga za saslušanjem svjedoka ŽĐ, djelatnice banke, te je inzistirao za saslušanjem javne bilježnice Nade Šagi Belcar. Međutim ovdje treba naglasiti da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takove zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

23. Nadalje ovdje treba istaknuti da odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi je suprotna odredbi čl. 4. ZOO-a, u kojoj je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka odnosno prosječnog potrošača s jedne strane i urednog savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada govorimo o profesionalnoj djelatnosti u smislu odredbe čl. 10. ZOO-a stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu neosnovani.

24. Stoga je prvostupanjski sud iz svega naprijed navedenog, pravilno utvrdio da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne odredbe a u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora pa je stoga sud pravilno primijenio materijalno pravo pozivajući se na odredbe čl. 1111. ZOO-a a u vezi s čl. 323. st. 1. ZOO-a.

25. Pravilno je određena isplata, sukladno cilju i zaštiti koja se pruža prema Direktivi 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije, a prema kojima se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, a s obzirom da je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak.

26. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor zastare jer pokretanje ili vođenje postupaka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača dovodi do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice ništetnosti u ovom slučaju ništetnosti ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništetnost utvrđena.

26. Prema Objedinjenom pravnom shvaćanju koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

27. Prema tome zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača i to u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu od odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. a u odnosu na valutnu klauzulu od odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

28. Tužba u ovom konkretnom predmetu podnesena je neposredno putem suda 12. 06. 2019., stoga je ista podnesena u okviru zastarnog roka od 5 godina a koji rok počinje teći od pravomoćnosti navedenih odluka Visokog trgovačkog suda RH a kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu u cijelosti neosnovani.

29. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je u smislu odredbe čl. 1111., a u vezi s čl. 1115. ZOO-a tuženik prilikom vraćanje stečenog na temelju ništetne odredbe u obvezi vratiti zatezne kamate od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.

30. Naime ovdje je tuženikovo postupanje bilo nepošteno kada je ugovaranjem promjenjivosti kamatne stope i ugovaranjem valutne klauzule u CHF propustio upoznati tužitelja s jasnim parametrima koje je primjenjivao pa je stoga tuženik nepošteni stjecatelj pa kamata teče od dana stjecanja.

31. Žalbeni prigovori tužiteljice u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka su djelomično osnovani.

32. Naime osnovano ukazuje tužiteljica da je sud pogrešno odbio tužiteljici trošak pristupa njenog odvjetnika na ročište za objavu presude jer tužiteljica ima pravo na taj trošak na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a jer se isti smatra opravdanim za vođenje ovog postupka a s obzirom da je punomoćnica tužiteljice pristupila na predmetno ročište za objavu presude ( list 121 spisa).

33. Međutim u pogledu ostalih žalbenih prigovora tužiteljice u kojima ističe da je sud pogrešno odbio tužiteljicu za zatražene troškove podnesaka od 12. rujna 2020., 22. rujna 2020., 18.siječnja 2021., 25. ožujka 2021., 17. studeni 2022. kao i podneska od 16. veljače 2022. pogrešno ih smatrajući nepotrebnim za vođenje ove parnice, nisu osnovani.

34. Ovdje valja naglasiti da će sud prema odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni odnosno nužni za vođenje parnice a pri tome sud o visini troškova odlučuje ocjenjujući brižljivo sve okolnosti konkretnog slučaja.

35. Prema tome prvostupanjski sud je odbivši tužiteljicu za troškove naprijed navedenih radnji postupio u skladu s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP-a pravilno zaključivši da predmetni podnesci nisu bili nužni za vođenje postupka jer se radi o podnescima kojim tužiteljica požurivanje rada suda (podnesci 12. rujna 2020., 18. siječanj 2021., 17.studeni 2021.) te kojim obavještava sud o plaćanju pristojbe, troška računa ( 22. rujna 2020., 25. ožujka 2021.) te podneska od 16. veljače 2022. kojim ponavlja navode i stavove koje je već iznijela tijekom postupka.

36. U pogledu prigovora tuženika na dosuđeni trošak parničnog postupka tužiteljici valja reći da osnovano ukazuje tuženik da je ovdje sud pogrešno dosudio trošak izračuna vještaka kojeg je tužiteljica zatražila izvan ovog sudskog postupka (58,07 EUR) jer taj trošak nije opravdan u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

37. Naime stranka ima pravo na trošak samo onog vještačenja koje je provedeno u sudskom postupku.

38. Međutim nije osnovan žalbeni prigovor tuženika u pogledu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika a koju je primijenio prvostupanjski sud za sve radnje tužiteljice poduzete u ovom postupku.

39. Naime prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023 -dalje Tarife/23) a koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. i to po Tbr. 52 primjenjuje se ona Tarifa koja je bila na snazi u vrijeme odvjetničke nagrade.

40. Prema tome kako je ovdje u vrijeme zatraženog odvjetničkog troška prema troškovniku tužiteljice koji je predan na ročištu 6. lipnja 2024. bila na snazi upravo Tarifa / 23 prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 EUR to je onda prigovor tuženika u tom pravcu u cijelosti neosnovan.

41. Također nije osnovan žalbeni prigovor tuženika kojim smatra da podnesak od 9.03. 2021.(list 60 spisa) pogrešno naznačen kao podnesak od 9. rujna 2021. nije bio potreban za vođenje ovog postupka jer u istom tužiteljica se očituje na navode iz odgovora na tužbu tuženika.

42. Međutim s obzirom da ovdje tužiteljica ima pravo na trošak pristupa za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR te kada se od toga odbije trošak izračuna vještaka na koji tužiteljica nema pravo u visini od 58,07 EUR tužiteljici pripada daljnji trošak od 41,93 EUR pa je stoga u tom dijelu valjalo preinačiti odluku o troškovima parničnog postupka.

43. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske oduke.

44. S obzirom da je tužiteljica uspjela u neznatnom dijelu u ovom žalbenom postupku ista je odbijena s troškom ovog žalbenog postupka.( čl. 154. st. 5.ZPP-a).

45. Također i tuženik je odbijen s potraživanjem trošak ovog žalbenog postupka jer u istom nije uspio. ( čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 4. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Joka Umićević