Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-2327/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BF OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Jeleni Nujić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 8, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4356/2023-18 od 17. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 4. studenog 2025.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4356/2023-18 od 17. travnja 2025. u pobijanom dijelu iz stavka I izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da su ništetni i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovoreno plaćanje anuiteta vezano uz Chf (valutna klauzula) sadržani u čl. 3. i 4. Ugovora o kreditu od 18. rujna 2006. sklopljenog s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. br.366-98/2006, partija 2531111 i solemniziranog po Javnom bilježniku Denisu Krajcaru u Puli pod br. OU- 1631/2006, iz stavka II, III i IV izreke te iz stavka V izreke do iznosa od 2.776,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 17. travnja do isplate.
II Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4356/2023-18 od 17. travnja 2025. u pobijanom dijelu iz stavka I izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe kojom je ugovorena glavnica vezano uz Chf (valutna klauzula) sadržan u čl. 2. Ugovora o kreditu od 18. rujna 2006. sklopljenog s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. br.366- 98/2006, partija 2531111 i solemniziranog po Javnom bilježniku Denisu Krajcaru u Puli pod br. OU-1631/2006, te iz stavka V izreke preko iznosa od 2.776,00 eura do iznosa od 2.904,71 eura ili za iznos od 138,71 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 17. travnja do isplate i sudi:
1. Odbija se zahtjev tužitelja koji glasi:
"Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe kojom je ugovorena glavnica vezano uz Chf (valutna klauzula) sadržan u čl. 2. Ugovora o kreditu od 18. rujna 2006. sklopljenog s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. br. [broj kredita] i solemniziranog po Javnom bilježniku Denisu Krajcaru u Puli pod br. OU-1631/2006" kao neosnovan.
2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 138,71 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 17. travnja do isplate.
III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-4356/2023-18 utvrđeno je da su ništetni i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz Chf (valutna klauzula) sadržani u čl. 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu od 18. rujna 2006. sklopljenog s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. br. 366-98/2006, partija 2531111 i solemniziranog po Javnom bilježniku Denisu Krajcaru iz [adresa], pod br. OU-1631/2006., kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.
1.2. U stavku II izreke presude suda prvog stupnja tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 21.809,39 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose s početkom tijeka svakog prvog dana u mjesecima od studenog 2008. do srpnja 2014. pa do isplate.
1.3. U stavku III izreke prvostupanjske presude utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 8. Ugovora o kreditu od 18. rujna 2006. sklopljenog s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. br. [broj kredita] i solemniziranog po Javnom bilježniku Denisu Krajcaru iz [adresa], pod br. OU-1631/2006. u dijelu koji glasi: "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena izračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d."
1.4. Tuženiku je naloženo isplati tužitelju iznos od 1.435,55 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. srpnja 2014. do isplate, kao u stavku IV izreke prvostupanjske presude.
1.5. Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.904,71 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. travnja 2025. do isplate, kao u stavku V izreke prvostupanjske presude.
2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška i uz naknadu troška sastava žalbe. Podredno ju predlaže ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Žalba je djelomično osnovana.
4.1. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP. Tvrdnje iz sadržaja žalbe tuženika da prvostupanjska presuda predstavlja povredu načela ravnopravnosti i pravičnosti te da odluka prvostupanjskog suda predstavlja arbitrarnu odluku su netočne jer je prvostupanjski sud svrhovito tumačio i primjenio mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja, koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse.
4.2. Povodom isticanja relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. st. 3. ZPP vezano za povišenje tužbenog zahtjeva za vraćanje stečenog bez osnove po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf iz tužbe s iznosom od 21.660,02 na iznos od 21.809,39 eura u podnesku od 29. srpnja 2024. nakon provedenog financijskog vještačenja, valja ukazati kako je prvostupanjska odluka u skladu sa zaključkom o dopuštenosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u Chf nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Su IV- 162/2021) od 26. studenog 2021.
4.3. Povodom navoda koji proizlaze iz sadržaja žalbe o relativno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP s tvrdnjama o navodnoj pogrešnoj primjeni odredbe čl. 502.c ZPP valja reći da je tom odredbom propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tako da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao što je to učinio tužitelj tako da je u ovom slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Odredbom čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 57/11 – dalje: ZIDZPP) propisano kako se taj Zakon primjenjuje na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu ako odredbama čl. 53. ZIDZPP/11 nije određeno drugačije. Budući da se odredba čl. 54. ZIDZPP/11 odnosi na odredbu čl. 49. ZIDZPP/11 koji stupa na snagu na dan prijama Republike Hrvatske u Europsku uniju a ovaj je postupak pokrenut nakon toga (29. svibnja 2023.), pravilno je primjena odredba čl. 502. c. ZPP.
4.4. Na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude ne utječe to što je prethodno važećom odredbom čl. 502.c ZPP bio propisan učinak činjeničnog i pravnog utvrđenja iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava na posebne parnice za naknadu štete. Naime, od 1. rujna 2019. u primjeni je izmijenjena odredba čl. 502.c. ZPP (čl. 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 70/19) s proširenjem učinka odredbe članka 502.c ZPP i na tužbe za isplatu. Stoga je tužitelj bio ovlašten u tužbi podnesenoj 29. svibnja 2023. pozvati se na utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. tako da žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi pogrešne primjene odredbe čl. 502. c. ZPP nije osnovan.
4.5. Polazeći od sadržaja tužbe i predmetnog ugovora o [broj kredita] od 18. rujna 2006. ugovorenog s namjenom kupovine stana, sud prvog stupnja je u toč. 8. obrazloženja svoje odluke dao utemeljene i obrazložene razloge o tome da je tužitelj u predmetnom ugovoru sudjelovao u svojstvu potrošača, koje kao takve prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Za zaključiti je kako je tužitelj pred prvostupanjskim sudom dokazao odlučnu činjenicu statusa potrošača pri ugovaranju navedenog kredita s tuženikom a u svrhu kupnje stana za osobne potrebe, čime je postupio u skladu sa zaključkom donesenim na sjednici predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. studenog 2023. (SU IV-56/2023) po kojem je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli u Chf teret dokaza statusa potrošača na tužitelju a ako banka to osporava onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema. Tuženik osporavajući navedeno svojstvo potrošača nije iznio nikakve prijedloge iako je slijedom navedenog shvaćanja teret dokaza bio na njemu. Stoga tuženik svojim žalbenim navodima kojima ističe neosnovane tvrdnje o bitnoj povredi odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 i iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 221. ZPP i o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju nije doveo u sumnju pravilno činjenično utvrđenje tužiteljevog statusa potrošača.
5.1. Nije osnovano tuženikovo žalbeno pozivanje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP obzirom da je, suprotno žalbenim navodima, jasno utvrđen ništetnim dio odredaba čl. 3. i 4. te čl. 8. predmetnog ugovora kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u švicarskim francima Chf i iznos otplate vezan uz srednji tečaj tuženika za švicarski franak važeći na dan dospijeća anuiteta te o izlaznoj naknadi koju jednostrano određuje tuženi kao kreditor, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti su tužitelju dane potrebne obavijesti za donošenje valjane i informirane odluke.
5.2. Međutim, u pogledu utvrđenja ništetnosti dijela odredbe čl. 2. Ugovora o [broj kredita] od 18. rujna 2006. prvostupanjski je sud iz činjenica što ih je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica a na tim je činjenicama utemeljio odluku. U tom je dijelu ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 i 46/07, dalje: ZZP/03).
5.3. Iz sadržaja tužbe i podneska tužitelja od 29. srpnja 2024. razvidno je da je tužitelj postavio deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena glavnica vezana za valutu Chf. Razmatrajući sadržaj te odredbe čl. 2. predmetnog ugovora uočava se da ta odredba glasi: „Banka odobrava korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 121.000,00 Chf prema srednjem tečaju za Chf Hypo Ape Adria Bank važećem na dan korištenja kredita"
5.4. Prvostupanjski je sud odluku o ništetnosti navedenog dijela odredbe čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu utemeljio na zaključku kako je ta odredba neodređena odnosno neodrediva te da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
5.5. No sadržaj odredbe čl. 2. ugovora o kreditu o glavnici s valutnom klauzulom u Chf na koji se odnosi deklaratorni tužbeni zahtjev jasno je određen jer je tom odredbom tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 121.000,00 Chf na dan korištenja kredita, namjena kojeg je bila kupnja stana i tužitelj je svakako znao koji je iznos na ime kredita dobio od banke u tu svrhu tako da mu je tečaj Chf na dan korištenja kredita bio poznat i u vezi te odredbe za tužitelja nije bilo nepoznanica.
5.6. U tom smislu i za razliku od zaključka prvostupanjskog suda, ne može se reći da je odredbom o valutnoj klauzuli u Chf za glavnicu iz čl. 2. ugovora o kreditu uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer je tuženik savjesno i pošteno isplatio tužitelju tom odredbom ugovoreni kredit u protuvrijednosti iznosa od 121.000,00 Chf.
5.7. Slijedom navedenog i primjenom čl. 373. toč. 2 ZPP odlučeno je kao u stavku II, toč. 1. izreke ove presude.
6.1. Sud prvog stupnja je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO), nalažući tuženiku isplatu razlike iznosa primljenih u otplati [broj kredita] od 18. rujna 20076. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u valuti Chf iz čl. 3. 4. i o izlaznoj naknadi iz čl. 8. tog ugovora, na temelju pravilnog zaključka da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Posljedično je uz zakonske zatezne kamate od primitka naložio tuženiku isplatu iznosa od 21.809,39 eura primljenog po ništetnim odredbama o otplati kredita s valutnom klauzulom u Chf i iznosa od 1.435,55 eura primljenog po osnovi naknade iz čl. 8. predmetnog ugovora zbog prijevremene otplate kredita.
6.2. Ne prihvaća se neutemeljen žalbeni navod tuženika da odlučne činjenice nisu točno utvrđene jer je prvostupanjski sud razmatrajući dokaze koje je tuženik predložio, pravilno zaključio kako njima nije dokazao okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja spornih ugovornih odredbi bilo drugačije od utvrđenog u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Iz stanja spisa predmeta suda prvog stupnja posl. br. P-4356/2023 razvidno je da je prvostupanjski sud pravilno zaključio kako po tuženiku priložene pisane izjave njegovih zaposlenika ZF i ĐF nisu odlučne za ishod spora, a što slijedi iz njihovih suglasnih navoda kako osobno nisu sudjelovali u pregovaranju i sklapanju pojedinih ugovora s korisnicima kredita. Kada je predlagao izvođenje dokaza saslušanjem zaposlenika, tuženik nije naveo ime, prezime i boravište svjedoka tako da navedeno u smislu odredbe čl. 241. ZPP ne predstavlja valjani dokazni prijedlog. Slijedom navedenog, tuženik nije prešao okvir utvrđenja ništetnosti sporne ugovorne odredbe u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. za koje je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.
7.1. Navedene odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu i kao takve su obvezivale tuženika. Kao što je prvostupanjski sud naveo, prema čl. 81. st. 2. ZZP/03 se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca odnosno tuženika kao kreditora te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.
7.2. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz Chf, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
7.3. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju Chf, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja Chf prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta Ugovora – novčanog iznosa koji je Kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Prema tome, prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.
7.4. Na tragu tumačenja odredbi čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima iz presude suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014., nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego je potrebno da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.
7.5. Uz iznijeto, odredbe ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz Chf, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese a svaki rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope prebacio na tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.
8.1. Tužitelj se osnovano pozvao na pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi jer je dokazao da je njegov slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom dokazujući da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti Chf prilaganjem odgovarajućih isprava odnosno predmetnog ugovora o kreditu i isprava o otplati tog kredita, kojima je, uz vlastiti iskaz, dokazao i svoje svojstvo potrošača.
8.2. U okolnostima predmetnog slučaja tuženik nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njegovog pristanka na takav ugovor a da je bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, tako da nema mjesta zaključku o prekoračenju okvira utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je obuhvaćen i tuženik i za koju je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.
9.1. Kao što je navedeno, sud prvog stupnja je, postupajući u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP, na temelju odgovarajuće ocjene rezultata dokaznog postupka odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane a koje ne i o tome dao utemeljene razloge koje prihvaća i ovaj sud jer po tuženiku predloženih dokaza kao ni iz ostalih dokaza ne proizlazi da je tuženik dokazao pojedinačno pregovaranje sa tužiteljem o sadržaju spornih odredbi a tako ni o odredbi čl. 8. kojom je ugovoreno da tuženik kao kreditor obračunava izlaznu naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita.
9.2. Zaključak o značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, utemeljen je na činjenicama da je tuženik, kada je unaprijed sastavljao navedenu odredbu predmetnog ugovora, unio sebi prikladnu odredbu po kojoj je tužitelju kao korisniku kredita uvjetovao prijevremeno otplatiti kredit samo uz uvjete koje odredi tuženik. Odredbom čl. 12. ZOO je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja prednik tuženika je maksimalno zaštitio svoje interese, narušivši time ugovornu ravnotežu.
9.3. Nema uvjeta za primjenu čl. 84. ZZP/03 o nedopuštenosti ocjene pojedinih ugovornih odredaba jer iz činjenica da naknada za prijevremenu otplatu uopće nije određena, za razliku od navoda tuženika, ne proizlazi da se radi o jasnim i razumljivim odredbama ugovora. Suprotno presudi suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. i na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, tuženik uvjete i naknadu za prijevremenu obradu kredita uopće nije odredio ni ih učinio odredivim, što rezultira time da, kako je navedeno, iste nisu ni jasne niti lako razumljive a nisu ni posebno uočljive kada se čita tekst sa ostalim odredbama ugovora. U okolnostima u kojima vezano za odredbu čl. 8. ugovora nisu iskazani razlozi plaćanja i stvarni troškovi koje je tuženik imao pri odobravanju i prijevremenoj otplati kredita niti se o tome sa tužiteljem pregovaralo (čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03), tužitelju je potpuno nejasno što i zašto on zapravo u okviru te naknade kao potrošač plaća banci.
9.4. Pravilnost zaključka o ništetnosti dijela odredbe 8. predmetnog ugovora vezane za uvjetovanost prijevremene otplate kredita nije dovedena u dvojbu žalbenim navodima. Odredbama čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO propisano je da tužitelj kao korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje s tim da je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku a dužan je naknaditi štetu ako ju je tuženik pretrpio. Odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO propisano je kako u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Ujedno je općom odredbom o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza iz čl. 25. st. 1. i 3. ZOO propisano kako dužnik novčane obveze može tu obvezu ispuniti prije roka, u kojem slučaju ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja. Odredba čl. 1024. st. 3. ZOO predviđa, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.
9.5. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, opravdano je za zaključiti da naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata ili izmakle dobiti. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi.
10.1. Po pitanju osporavanja pravilnosti odluke suda prvog stupnja kojom je odbijen prigovor zastare ukazuje se da je prvostupanjski sud pravilno pošao od odredbe čl. 215. st. 1. ZOO po kojoj zastara počinje teći prvog dana od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Prvostupanjska je odluka u skladu sa stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31 siječnja 2022. (Su-IV-33/2022-2) iz kojeg proizlazi da pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u Chf odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u Chf) i stranke (tuženike) iz tog postupka nastaju i u pogledu zastare jer ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u Chf odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u Chf u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
10.2. Zastara za tražbinu s osnove ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u Chf nastupila je 14. lipnja 2023. obzirom na to da je u tom dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017, pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika, potraživanje tužitelja iz tužbe podnesene 29. svibnja 2023. dakle prije nastupa zastare 14. lipnja 2023., nije zastarjelo kao što je pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.
11.1. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.
11.2. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. Obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.
11.3. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužitelju iznose od 21.809,39 eura i iznosa od 1.435,55 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO), na pravilnost koje odluke ne utječe žalbeno pozivanje na po tuženiku izdvojene pojedine dijelove obrazloženja pojedinih sudskih odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nekih općinskih i županijskih sudova i Suda Europske unije, na javne nastupe guvernera Hrvatske narodne banke i na mišljenje nezavisnog odvjetnika Gerarda Hogana.
12. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u stavku I izreke ove presude.
13.1. Ujedno je u stavku I izreke primjenom čl. 380. toč. 2 ZPP odbijena žalba tuženika protiv odluke o naknadi parničnog troška do iznosa od 2.776,00 eura kao djelomično neosnovana jer je to rješenje suda prvog stupnja odraz pravilne primijenjene čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023). Suprotno žalbenim navodima, ne radi se o retroaktivnoj primjeni prava kao što se u žalbi neosnovano tvrdi jer odredba tbr. 48. st. 2. Tarife jasno propisuje da sud primjenjuje onu Tarifu koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka a to je navedena Tarifa koja je u primjeni od 17. studenog 2023. Budući da je odredbom čl. 151. st. 3. ZPP jasno propisano kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka a ovdje je presuda s odlukom o naknadi parničnih troškova donesena 17, travnja 2025., bespredmetno je žalbeno osporavanje odluke o tijeku zateznih kamata na iznos naknade parničnih troškova.
13.2. Obzirom na odredbe Zakona o izmjenama zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 51/23) koje su u primjeni od 20. svibnja 2023. kojim je zakonom izmijenjena odredba čl. 11. st. 1. toč. 20 tako da se od plaćanja pristojbi oslobađaju tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, osnovano tuženik u žalbi ukazuje da tužitelj nije bio u obvezi platiti pristojbu na tužbu podnesenu 29. svibnja 2023. tako da mu naknada tog troška u iznosu od 138,71 eura ne pripada. Stoga je primjenom čl. 380. toč. 3 ZPP preinačena odluka o naknadi parničnog troška i tužitelj je u tom dijelu odbijen s iznosom od 138,71 eura, kao u stavku II, točka 2. izreke.
14. U stavku III izreke odlučeno je o zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava žalbe s kojom je uspio u razmjerno neznatnom dijelu, primjenom čl. 166. st. 1 u vezi čl. 154. st. 5. ZPP
U Zagrebu 4. studenog 2025.
Predsjednica vijeća
Gabriela Topić Kordej
