Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5405/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Veselića kao predsjednika vijeća, Vlatke Paškvalin Bošković kao članice vijeća i izvjestiteljice te Tihane Marije Miladin, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Siniša Tabak, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1038/2022-21 od 17. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. studenog. 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1038/2022-21 od 17. svibnja 2024., u pobijanom dijelu pod točkom I., II. III. i V. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

r i j e š i o j e:

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1038/2022-21 od 17. svibnja 2024., u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o [broj kredita] kojeg su tužitelj i, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor sklopili dana 22.3.2005.g. u dijelu čl. 7. koji glasi „ u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.“ (točka I. izreke presude), te u dijelu čl. 3., a koja glasi: „NAKNADA 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ (točka II. izreke presude), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju preplaćene anuitete s osnove valutne klauzule vezane za tečaj CHF te naplaćeni iznos ulazne naknade u sveukupnom iznosu od 1.905,86 EUR sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja pojedinog anuiteta te ulazne naknade pa do isplate (točka III. izreke presude). Nadalje odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim se zahtijeva utvrđenje da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe istog ugovora sadržane u dijelu čl. 1. koji glasi: “kunska protuvrijednost CHF 25.520,28 (dvadesetpettisućapetstodvadeset švicarskih franaka i dvadesetosam centi) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“ (točka IV. izreke presude) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu 1.918,62 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 15. svibnja 2024. pa do isplate (točka V. izreke presude).

Prvostupanjskim rješenjem točkom I. rješenja utvrđeno je da je tužitelj povukao tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Utvrđuje je da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 2. Ugovora o [broj kredita], kojeg su tužitelj i, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili dana 22.3.2005.g. i solemnizirali kod javnog bilježnika Marije Baković iz Zagreba, M. Matošeca 3, pod brojem OU-405/05, 22. 3. 2005. godine, u dijelu u kojem je određeno da je kamatna stopa „promjenjiva, skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora“, pa stoga iste odredbe ne proizvod nikakve pravne učinke za ugovorne strane.“, te je dopuštena preinaka tužbe koju je tužitelj izvršio podneskom od 16. studenog 2023. (točka II. izreke rješenja)

2. Protiv točke I., II. III. i V. izreke prvostupanjske presude te točke II. izreke rješenja žali se tuženik i to zbog svih zakonom predviđenih razloga, odnosno zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti te obvezati tužitelja da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja prvostupanjske presude, kao i trošak žalbe sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja drugostupanjske odluke, podredno pobijanu presudu ukinuti i odrediti da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio odluci, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP) na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda nije nejasna, već o odlučnim činjenicama sadrži jasne, logične i neproturječne razloge te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11.

ZPP-a koji u žalbi ističe tuženik.

5. Neosnovano tuženik ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 1. u svezi s člankom 338. st. 4. ZPP- a, jer je suprotno žalbenim navodima, po utvrđenju ovog suda, obrazloženje sačinjeno u skladu s navedenom zakonskom odredbom.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti (pravilno: ništavosti) odredbe o valutnoj klauzuli i jednokratnoj naknadi za obradu kredita u visini od 3,30% iznosa kredita, a koje odredbe su sadržane u Ugovoru o [broj kredita], kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili dana 22.3.2005.g., te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove ništave odredbe o valutnoj klauzuli i jednokratnoj naknadi za obradu kredita.

7. Sud prvog stupnja u bitnome je utvrdio:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, dana 22.3.2005.g. sklopili Ugovor o [broj kredita], s namjenom kupnje vozila, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.520,28 CHF po srednjem tečaju kreditora, uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 5,85%, uz rok otplate od 84 mjeseca, a koji kredit je otplaćen prije utuženja,

- da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača,

- da je ugovor bio tipski, unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, bez mogućnosti pregovora o bitnim sastojcima ugovora,

- da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i u dijelu u kojem je ugovorena naknade za obradu zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita ništetne,

- da je tužitelj zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetne odredbe preplatio anuitete,

- da je tužitelj temeljem ništetne odredbe platio naknadu za obradu kredita u iznosu od 525,85 EUR,

pa je slijedom navedenih utvrđenja prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu (točka I. i II. izreke) pritom upućujući na direktan pravni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesene po kolektivnoj tužbi te obvezuje tuženika isplatiti tužitelju zbog tečajnih razlika preplaćene iznose anuiteta i tzv. ulaznu naknadu iznos od 1.905,86 EUR sa zateznim kamatama kako je to precizirano točkom III. izreke prvostupanjske presude.

8. Navedeno činjenično stanje kao pravilno utvrđeno prihvaća i ovaj sud. Tuženik svojim žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja.

9. Neosnovano tuženik žalbom ukazuje da prvostupanjski sud nije primijenio odredbu čl. 338. st. 4. ZPP-a, odnosno da je presuda arbitrarna. Obrazloženje pobijane presude ima sadržaj propisan odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a, sud je ispitao konkretni slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, primijenio mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku (koja k tome ne odstupa od ustaljene sudske prakse), tako da žalbeni navodi tuženika koji se odnose na povredu prava na obrazloženu odluku nisu osnovani. Također, sud prvog stupnja je izveo sve dokaze koji su bili relevantni za utvrđivanje odlučnih činjenica. Sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja, izvođenje kojeg dokaza su predlagale obje stranke, a nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika obrazloživši razloge tome, koje razloge ovaj sud drugog stupnja prihvaća u potpunosti.

10. Tuženik u žalbi neutemeljeno ističe da parnični postupak pred prvostupanjskim sudom nema element kontradiktornosti. Naime iz predmeta suda prvog stupnja je vidljivo da je postupak proveden u skladu sa načelom kontradiktornosti i neposrednosti, uz procesu ravnopravnost stranaka i uz javno postupanje, raspravljanje i odlučivanje.

11. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na valutnu klauzulu, prvostupanjski sud pravilno polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojima je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući je, a kako je to određeno člankom 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao.

12. Dakle sud prvog stupnja je imajući u vidu da je vezan presudom iz postupka kolektivne pravne zaštite te ocjenjujući materijalne i personalne dokaze koji su izvedeni tijekom postupka, pravilno suprotno žalbenim navodima tuženika, kao prethodno pitanje utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da su te odredbe ništetne (pravilno : ništave). Saslušanjem tužitelja je utvrđeno da mu nije nuđen drugi financijski proizvod i da mu je službenica u banci savjetovala upravo ovaj kredit kao najpovoljniji za njega, a tuženik na ovu okolnost nije predlagao izvođenje dokaza te u postupku koji je prethodio odluci nije dokazao da je potrošač (tužitelj) bio informiran o posljedicama ugovaranja valutne klauzule niti da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo.

Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika.

13. U odnosu na žalbene navode tuženika da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile razumljive, da se o istima pregovaralo i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja valja ukazati da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma. Stoga nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču.

14. Iz iskaza tužitelja je razvidno da je njemu bilo jasno da rata kredita može varirati ovisno o tečaju, no proizlazi i da mu nisu dani podaci o parametrima o kojima ovisi ta promjena tečaja, kao i mehanizam funkcioniranja valutne klauzule.

15. Dakle nije dovoljno da potrošač samo razumije da, ovisno o tečaju valute rata kredita može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

16.1. Nadalje, vezano za odredbu o naknadi za obradu kredita, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

16.2. Valja još istaći da tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja - potrošača. Iz okolnosti predmetnog spisa proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, slijedom čega se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

17. Stoga zaključno pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita ništave.

18. Bez utjecaja na pravilnost i zakonitost presude su i žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je sporni ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen. Naime, navedena okolnost ne znači da odredbe ugovora ne mogu biti nepoštene i posljedično tome ništetne. Također, okolnost što je kredit otplaćen ne znači i da nije postojala znatnija neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača

19. Prema odredbi čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94. i 26/96. - dalje: ZOO/91) u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

20.1. Prvostupanjski je sud nalaz i mišljenje financijskog vještaka prihvatio iz razloga koje prihvaća i ovaj sud, te je na temelju tog nalaza i mišljenja pravilno utvrdio da je tužitelj radi valutne klauzule na ime anuiteta te naknade za obradu kredita, ukupno više platio 1.905,86 EUR. Neosnovano tuženik u žalbi ukazuje da je nalaz i mišljenje izrađeno kao da se radi o kunskom kreditu. Naime, tužitelj je kreditne anuitete isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti anuiteta koji su bili izraženi u CHF, kako je to bilo ugovoreno, pa je stoga financijski vještak prilikom obračuna morao u obzir uzimati isplaćene iznosa u kunama i na taj način utvrđivati koje je iznose tužitelj, zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli preplatio.

20.2. Dakle, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio visinu na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, na koji matematički izračun stranke nisu imale primjedbi. Po stavu ovog suda taj nalaz i mišljenje je u potpunosti podoban da se na temelju istog utvrdi visina tražbine tužitelja.

21. Stoga je pravilno prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 104. st. 1. ZOO-a naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.905,86 EUR s osnove ništavih odredbi predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i tzv. ulaznoj naknadi.

22. Pravilna je odluka suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime, odredbom članka 214. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništave, a ništavost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nepošten stjecatelj (u tom smislu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 364/2022 od 25. travnja 2023.), slijedom čega u smislu odredbe članka 214. ZOO-a mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011 i 78/2015, dalje: ZOO/05).

23. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, neosnovanost prigovora zastare u odnosu na isplatu preplaćenih anuiteta s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli utemeljena je na pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. (broj: Su-IV-33/2022-2), prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. To znači da za sve anuitete, bez obzira kada su dospijevali, zastara počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12, i to ovdje od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu pa kako je tužba podnesena 23. veljače 2022.g, zastara nije nastupila. Nadalje, a sukladno zaključku Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 30. siječnja 2020. kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno, u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora, dakle ovdje prvostupanjske presude, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor zastare i u odnosu na tražbinu naknade za obradu kredita.

24. Nadalje, zaključno valja ukazati da je bez značaja pozivanje tuženika na izdvojeno mišljenje suca Ustavnog suda Republike Hrvatske od 5. veljače 2021. u odnosu na odluku istog suda br. UIII-4150/2019 i dr. od 03.02.2021. o ništetnosti valutne klauzule, jer je pobijana odluka donijeta na temelju okolnosti konkretnog slučaja.

25. U odnosu na odluku o troškovima postupka pravilno je sud prvog stupnja troškove postupka dosudio sukladno vrijednosti boda od 2,00 EUR za sve radnje poduzete tijekom postupka. Naime odredbom Tbr. 52.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: OT) propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Dakle kako je sud prvog stupnja odluku o troškovima postupka donosio kada je na snazi bila OT, koja je stupila na snagu dana 25. studenog 2023. i koja je propisala vrijednost boda od 2,00 EUR, sud prvog stupnja je sukladno Tbr. 52.3 i Tbr. 54. OT, naknadu troškova postupka pravilno obračunao prema vrijednosti boda od 2,00 EUR (pravno shvaćanje VSRH u odluci poslovni broj Rev-562/2024 od 07. svibnja 2024.). Žalbeni navodi tuženika u pogledu pristojbe na presudu nisu osnovani budući sud prvog stupnja tužitelju nije dosudio pristojbu na prvostupanjsku presudu.

26. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

27. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka, jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a) pa je stoga odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

28. Protiv točke II. rješenja prvostupanjskog suda tuženik je podnio žalbu ne navodeći žalbene razloge te bez prijedloga sadržaja odluke suda drugog stupnja. Po stavu ovog suda drugog stupnja sukladno ovlaštenju iz čl. 190. st. 3. ZPP-a i pravilnom primjenom te zakonske odredbe sud prvog stupnja je odlučio o preinačenom tužbenom zahtjevu, jer su se ostvarile pretpostavke iz čl. 190. st. 2. ZPP-a.

29. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 4. studenog 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić