-

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2036/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Andrine Raspor Flis, predsjednika vijeća, Željke Rožić Kaleb člana vijeća i suca izvjestitelja te Ane Gradišek člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Šime Taraš, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukušić Bokan i partneri u Zadru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u Zagrebu, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Sofia Petković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, poslovni broj P-916/2020-23 od 7. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, poslovni broj P-916/2020-23 od 7. veljače 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 3.405,76 eura s pripadajućim, pojedinačno označenim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog obroka pa do isplate dok je pod točkom II izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parnice u svoti od 1.161,07 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik "iz svih zakonom dopuštenih razloga" s prijedlogom, prvostupanjsku presudu preinačiti, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP a budući da je presuda jasna i razumljiva te se može ispitati, nije počinjena niti bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju sadržajno upućuje žalitelj.

5. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza, i to svih koje su stranke predložile budući da na ročištu održanom 13. prosinca 2023. izrijekom nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja na isplatu svota preplaćenih u ispunjenju ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu, kojega su nesporno 31. srpnja 2006. zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor na svotu od 22.000,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu) kojom je ugovorena isplata kredita po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja a tečaj CHF se mijenjao tijekom korištenja kredita te je stoga ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ništetna.

7. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev utvrđujući kao prethodno pitanje ništetnim dio odredbi Ugovora o kreditu, upućujući na direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, sukladno kojem je ništetna odredba zaključena između stranaka o valutnoj klauzuli i sudi isplatu nesporno utvrđene razlike između svota plaćenih po tečaju CHF na dan korištenja kredita u odnosu na tečaj koji je važio na dan plaćanja po tužitelju.

8. U ovom postupku kao pojedinačnom, odlučujući primjenom odredbe čl. 12. st. 1. ZPP, nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. Ovo stoga, jer prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

9. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502. c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

10. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. je u odnosu na postavljeno pitanje: može li se sud, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u postupku pozivati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz Kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku zauzeo odgovor, kako je suprotan odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

11. Ovo shvaćanje je također podudarno shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske koje je iznijeto u odluci tog suda broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022., da u pojedinačnom potrošačkom sporu nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanje zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora jer bi takvim tumačenjem nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena, niti ju je banka mogla dokazivati ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je suprotno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu.

12. S obzirom da je tuženik na ročištu održanom 8. siječnja 2024. odustao od provedbe dokaza saslušanjem svjedoka DA, djelatnice tuženika dok dokaz saslušanjem javnog bilježnika prvostupanjski sud nije proveo u pravilnoj primjeni odredbe čl. 10. st. 1. ZPP jer je obveza bilježnika prilikom solemnizacije ugovora upozoriti i upoznati stranke s pravnim posljedicama preuzetih obveza a koja činjenica nije sporna te ne može predstavljati dokaz pojedinačnog pregovaranja stranaka o odredbama Ugovora o kreditu, nije ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tuženik tvrdnjom, kako mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje odnosno, obrazloženu sudsku odluku pa je moguće ocijeniti da se uopće nije pregovaralo o uvjetima ugovora glede ugovornih odredbi koje su ništetne i opravdano zaključiti, da su postupanjem tuženika povrijeđeni odnosno, ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava tužitelja.

12.1. Naime, saslušanjem tužitelja je utvrđeno kako je predmetni Ugovor o kreditu zaključio za potrebe kupnje stana kada su ga kod tuženika dočekali pripremljeni ugovori te nije pregovarao o pojedinačnim odredbama Ugovora kojega još uvijek otplaćuje dok tuženik nije, kako to tvrdi u žalbi, iznio niz argumentiranih prigovora potkrijepljenih dokazima radi utvrđenja činjenice da su sporne odredbe bile razumljive te da se o njima pojedinačno pregovaralo a mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu euro ili CHF ne utječe na utvrđenu činjenicu kako se o odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.

13. Pravnim utvrđenjima iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu, gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. je utvrđeno, da su banke u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

14. Označenim dijelom Ugovora o kreditu gdje je određena isplata protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja te obveza tužitelja na pristanak rizika i učinaka vezanih uz promjenu tečajnih odnosa tuženik je, ugovarajući ih, postupio suprotno odredbi čl. 59. ZZP koji je važio na dan sklapanja Ugovora o kreditu, sa posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP.

15. Ništetnost nastaje na temelju Zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 dalje u tekstu: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koriste s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

16. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

17. Tuženik također neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu budući da određuje kako, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva.

18. Objedinjenim pravnim shvaćanjem donijetim na sjednici Građanskog odjela VSRH 31. siječnja 2022. izraženo je Mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine., te ono glasi: „Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe“.

19. Zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja nadalje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

20. Kako se zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja (prema sadržaju točke 5.) odnosi upravo na tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka a predmetna tužba je podnijeta 10. lipnja 2020. dok je pravomoćnost sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača glede ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu nastupila dana 14. lipnja 2018., tužba tužitelja je podnijeta u roku propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

21. Neosnovan je nadalje i žalbeni razlog povrede prava na pravično suđenje jer je pobijana prvostupanjska odluka obrazložena i niti na koji način nije došlo do povrede prava na procesnu jednakost s obzirom da stranke nisu imale nikakvih daljnjih dokaznih prijedloga te su neosnovani žalbeni navodi kojima tuženik tvrdi da je prvostupanjski sud zanemario navode i dokazne prijedloga tuženika.

22. Slijedom svega iznijetog, budući da visina tražbine tužitelja nije sporna jer je tuženik na ročištu od 13. prosinca 2023. povukao prigovor glede visine tužbenog zahtjeva, je prvostupanjski sud odluku donio pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO u svezi odredbe čl. 12. ZPP kao i odredbe čl. 1115. ZOO pa nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika te je, glede dijela prvostupanjske presude pod točkom I izreke primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena pobijana prvostupanjska presuda u ovom označenom dijelu.

23. Odluka o parničnom trošku je donijeta sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 155. ZPP a prvostupanjski sud je pravilno obredio ukupni trošak za poduzete radnje tužitelja, zastupanog po odvjetniku prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23 – dalje:Tarifa) i to odredbe Tbr. 52.3. Tarife prema kojoj, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka te pravilno obredio vrijednost boda sukladno vremenu donošenja odluke o trošku parnice.

24. I naposlijetku, suprotno navodima žalbe tuženika, tužitelj u ovoj parnici nije oslobođen plaćanja sudskih pristojbi koje je, i to na tužbu (list 45 spisa) i presudu (list 191 spisa) tužitelj platio pa tuženik neosnovano prigovara prihvaćanju zahtjeva tužitelja za trošak ovih pristojbi zbog čega je, primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom II izreke prvostupanjske presude.

U Zagrebu, 4. studenog 2025.

Predsjednik vijeća:

Andrina Raspor Flis