Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-26/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Alma Opačak, odvjetnica iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, kojeg zastupa punomoćnik Mihovil Granić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Župić i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tuženika od 02. listopada 2023. i 10. listopada 2023. protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-149/2021- 23 od 15. rujna 2023., u sjednici vijeća održanoj 4. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva 4 od 2. listopada 2023. i 10. listopada 2023. kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-149/2021-23 od 15. rujna 2023. te se kao neosnovan odbija i zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnima odredbe sadržane u čl. 2.4, čl. 4. i čl. 11.2. Ugovora o kreditu, broj [broj kredita] od 27. lipnja 2007. u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta uz koju je vezana glavnica CHF, kao i u dijelu kojim je ugovorena izlazna naknada za prijevremenu otplatu kredita (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju ukupno 4.055,14 eura po osnovi tih ništetnih odredbi s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka II. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.649,51 eura sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos d 15. rujna 2023. do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. točke 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 25/13. i 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te zahtjeva naknadu troška nastalog mu podnošenjem žalbi.

3. Žalbe nisu osnovane.

4. Predmet ovog postupka zahtjev je tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi, sadržanih u čl. čl. 2.4, čl. 4. i čl. 11.2. Ugovora o kreditu, broj [broj kredita] od 27. lipnja 2007. (dalje: Ugovor o kreditu), kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, valuta vezana uz tečaj CHF i kojima je ugovorna izlazna naknada za slučaj prijevremen otplate kredita i u vezi s tim zahtjev za isplatu iznosa plaćenih po osnovi tih ništetnih ugovornih odredbi, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka sve s pripadajućim zateznim kamatama.

5. Sud prvog stupnja shvaćanja je da ugovorna odredba kojom se visina kamatne stope veže uz odluke banke nije razumljiva jer ne sadrži jasno precizirane uvjete promjenjivosti, slijedom čega da uzrokuje značajnu neravnotežu pravima i obvezama na strani tužitelja kao potrošača. Ovo jer potrošač ne može ni na koji način utjecati na izmjenu visine kamatne stope, ne može istu predvidjeti niti ispitati pravilnost izvršene promjene kamatne stope, zbog čega mu nije poznat opseg njegove konačne obveze. Uz to, pozivom na čl. 502.c ZPP-a ništetnima smatra odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti obveze pozivom na shvaćanja izražena u odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj rev-2221/2018-4 od 03. rujna 2019. Također, sud prvog stupnja osnovanim ocjenjuje i zahtjev za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Ovo jer da tuženik, osim pozivanjem na Opće uvjete poslovanja i Tarifu koja propisuje visinu te naknade, nije obrazložio u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita što da i ugovornu odredbu čl. 11. točka 11.2. čini nepoštenom i time ništetnom, a svoj stav u ovom dijelu temelji i na shvaćanju iz presude Vrhovno suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-112/2018-2 od 09. ožujka 2022.

5.1. Također utvrđuje da se radi o potrošačkom ugovoru, jer je ugovor sklopljen sa svrhom kupnje motornog vozila za osobne potrebe, a neosnovanim ocjenjuje i prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatu pozivom na čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) i na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi poslovni broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.

5.2. Slijedom svega navedenog, pozivom na čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a prihvaća i zahtjev za isplatu.

6. Ispitujući pobijanu presudu ovaj je sud ocijenio da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti u skladu s čl. 365. st. 2. tog Zakona.

7. Ocijenjeno je i da je sud prvog stupnja ocjenu dokaza proveo u skladu s čl. 8. ZPP-a i da je na temelju tako provedene ocjene dokaza utvrdio sve odlučne činjenice te je stoga neosnovano i isticanje povrede iz čl. 354. st. 1. tog Zakona.

8. Na temelju utvrđenih odlučnih činjenica sud je pravilnom primjenom materijalnog prava na koje se pozvao zakonito odlučio kao u izreci pobijane presude pod točkom I. izreke, ali je djelomično pogrešno sud primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev za isplatu prihvatio u cijelosti i to jer je pogrešan stav suda o neosnovanosti prigovora zastare u cijelosti (o čemu kasnije u ovom obrazloženju).

9. Slijedom toga žalitelju valja odgovoriti da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, već je kao zaštitna klauzula, koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća. Dakle, ista je sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Stoga nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive, već sadržaj odredbe i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne i prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija, pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, što je sve u konkretnom slučaju izostalo.

9.1. Nadalje, odredba o promjeni kamatne stope je, u konkretnom slučaju, ugovorna odredba ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena. Time takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer dovode do toga da tuženik kao vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a da tužitelj kao dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora, niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva.

9.2. Također, pravilnim je razlozima obrazloženo zbog čega odredba o tzv. izlaznoj naknadi, iako gramatički i matematički jasna, ipak nije u potpunosti razumljiva i zbog čega kao takva uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, u kojem dijelu se s prvostupanjskim obrazloženjem ovaj sud u cijelosti slaže te se žalitelja upućuje na isto (točka 25.4. obrazloženja pobijane presude), bez potrebe ponavljanja.

9.3. Slijedom iznijetog, spornim ugovornim formulacijama o valuti obveze, promjenjivoj kamatnoj stopi i tzv. izlaznoj naknadi, tuženik nije udovoljio zahtjevima transparentnosti, jer obveza transparentnosti se ne može ograničiti isključivo na razumljivost odredbi na formalnoj i jezičnoj razini. Naprotiv, prilikom ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi najodlučnije je postupanje kreditora, dakle konkretno tuženika kao pružatelja usluga, koje je moralo biti takovo da je tužitelju kao potrošaču moralo biti jasno i razumljivo što za njega nosi sklapanje određenog potrošačkog ugovora, što nije tako u konkretnom slučaju, sve uzevši u obzir formulacije spornih ugovornih odredbi i način na koji je uopće kredit odobren o čemu je tužitelj detaljno i iskazalo, a za suprotno tuženik nije ponudio uvjerljive dokaze.

10. Žalitelju valja odgovoriti i da ni jednim dokazom nije dokazao da bi tužitelj bio potrošač koji nije prosječan i da je mogao ili morao razumjeti općenito napisane sporne ugovorne odredbe. Upravo suprotno, iz iskaza tužitelja proizlazi da, iako je shvatio da je potpisom pristao na promjenjivost kamatne stope, na vezanje glavnice uz valutu CHF i plaćanje određenog iznosa tzv. izlazne naknade, da zapravo nije razumio posljedice toga, niti mu je to na ikoji način od strane ovlaštene osobe kreditora pojašnjeno. U takvoj situaciji iz dokaza u spisu proizlazi nesavjesnost tuženika kao kreditora kao jače strane, koja raspolaže specifičnim stručnim znanjima, koja je nerazumljive ugovorne odredbe iskoristila na štetu potrošača kao slabije strane, ne dajući mogućnost potrošaču da na bilo koji način utječe na ugovorne odredbe o kojima će neposredno ovisiti njegova prava i obveze.

11. Nadalje, budući da tuženik, na kojemu je kod standardiziranih ugovora trgovca teret dokaza da se o pojedinim ugovornim odredbama pregovaralo (čl. 84. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, Nar. nov. broj: 96/03., 46/07., dalje: ZZP/03), uopće nije predložio izvođenje relevantnih dokaza na okolnosti pregovaranja u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, a niti u žalbi ukazuje koji bi to dokazi bili, a da ih prvostupanjski sud su nije uzeo u obzir, pravilno je sud u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja koji je iskazao da nikakvih prethodnih pregovora prije sklapanja ugovora nije bilo, te je ocijenio da su predmetne odredbe nepoštena jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Sud prvog stupnja je, imajući na umu tako propisano i činjenice konkretnog slučaja, stoga pravilno zaključio kako je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te da iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, slijedom čega je pravilno odlučio kako je u spornom dijelu ugovor ništetan, u smislu čl. 322. ZOO-a i pravilno je prihvatio zahtjev za isplatu pozivom na čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a.

14. Zbog navedenog je, bez potrebe odgovaranja na navode žalbe izvan rečenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a), odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a ZPP-a.

15. Odluka o troškovima ocijenjena pravilnom i zakonitom i kao takva je potvrđena na temelju čl. 380. točka 2. ZPP-a.

16. Odluka o zahtjevu za naknadu troška žalbe temelj se na čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu 4. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević