Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-3695/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
I
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić, te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja RV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta iz Grubišnog Polja, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-501/2019-39 od 12. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 4. studenoga 2025.
r i j e š i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se rješenje Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-501/2019-39 od 12. lipnja 2025. potvrđuje.
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-501/2019-39 od 12. lipnja 2025.
II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Izreka prvostupanjskog rješenja glasi:
"Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva, kako je to naveo tužitelj u svom podnesku od 4. ožujka 2025."
2. Protiv tog rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga.
3. Izreka prvostupanjske presude glasi:
"I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju RV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.814,80 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja se obračunava:
na iznos od 20,69 EUR počam od dana 29.02.2008 pa do isplate
na iznos od 33,26 EUR počam od dana 31.03.2008 pa do isplate
na iznos od 33,21 EUR počam od dana 30.04.2008 pa do isplate
na iznos od 33,14 EUR počam od dana 31.05.2008 pa do isplate
na iznos od 33,09 EUR počam od dana 30.06.2008 pa do isplate
na iznos od 33,03 EUR počam od dana 31.07.2008 pa do isplate
na iznos od 32,96 EUR počam od dana 31.08.2008 pa do isplate
na iznos od 32,91 EUR počam od dana 30.09.2008 pa do isplate
na iznos od 32,85 EUR počam od dana 31.10.2008 pa do isplate
na iznos od 32,79 EUR počam od dana 30.11.2008 pa do isplate
na iznos od 32,72 EUR počam od dana 31.12.2008 pa do isplate
na iznos od 34,48 EUR počam od dana 31.01.2009 pa do isplate
na iznos od 34,41 EUR počam od dana 28.02.2009 pa do isplate
na iznos od 34,35 EUR počam od dana 31.03.2009 pa do isplate
na iznos od 34,28 EUR počam od dana 30.04.2009 pa do isplate
na iznos od 34,21 EUR počam od dana 31.05.2009 pa do isplate
na iznos od 34,13 EUR počam od dana 30.06.2009 pa do isplate
na iznos od 34,06 EUR počam od dana 31.07.2009 pa do isplate
na iznos od 33,99 EUR počam od dana 31.08.2009 pa do isplate
na iznos od 33,91 EUR počam od dana 30.09.2009 pa do isplate
na iznos od 33,84 EUR počam od dana 31.10.2009 pa do isplate
na iznos od 33,76 EUR počam od dana 30.11.2009 pa do isplate
na iznos od 33,69 EUR počam od dana 31.12.2009 pa do isplate
na iznos od 33,61 EUR počam od dana 31.01.2010 pa do isplate
na iznos od 33,53 EUR počam od dana 28.02.2010 pa do isplate
na iznos od 33,45 EUR počam od dana 31.03.2010 pa do isplate
na iznos od 33,38 EUR počam od dana 30.04.2010 pa do isplate
na iznos od 33,29 EUR počam od dana 31.05.2010 pa do isplate
na iznos od 33,21 EUR počam od dana 30.06.2010 pa do isplate
na iznos od 33,12 EUR počam od dana 31.07.2010 pa do isplate
na iznos od 33,05 EUR počam od dana 31.08.2010 pa do isplate
na iznos od 32,96 EUR počam od dana 30.09.2010 pa do isplate
na iznos od 32,88 EUR počam od dana 31.10.2010 pa do isplate
na iznos od 26,86 EUR počam od dana 30.11.2010 pa do isplate
na iznos od 26,79 EUR počam od dana 31.12.2010 pa do isplate
na iznos od 26,72 EUR počam od dana 31.01.2011 pa do isplate
na iznos od 26,64 EUR počam od dana 28.02.2011 pa do isplate
na iznos od 26,57 EUR počam od dana 31.03.2011 pa do isplate
na iznos od 26,49 EUR počam od dana 30.04.2011 pa do isplate
na iznos od 22,28 EUR počam od dana 31.05.2011 pa do isplate
na iznos od 22,21 EUR počam od dana 30.06.2011 pa do isplate
na iznos od 22,14 EUR počam od dana 31.07.2011 pa do isplate
na iznos od 17,99 EUR počam od dana 31.08.2011 pa do isplate
na iznos od 17,94 EUR počam od dana 30.09.2011 pa do isplate
na iznos od 17,88 EUR počam od dana 31.10.2011 pa do isplate
na iznos od 17,81 EUR počam od dana 30.11.2011 pa do isplate
na iznos od 17,76 EUR počam od dana 31.12.2011 pa do isplate
na iznos od 17,70 EUR počam od dana 31.01.2012 pa do isplate
na iznos od 17,63 EUR počam od dana 29.02.2012 pa do isplate
na iznos od 17,57 EUR počam od dana 31.03.2012 pa do isplate
na iznos od 17,51 EUR počam od dana 30.04.2012 pa do isplate
na iznos od 17,44 EUR počam od dana 31.05.2012 pa do isplate
na iznos od 17,38 EUR počam od dana 30.06.2012 pa do isplate
na iznos od 17,32 EUR počam od dana 31.07.2012 pa do isplate
na iznos od 17,25 EUR počam od dana 31.08.2012 pa do isplate
na iznos od 17,18 EUR počam od dana 30.09.2012 pa do isplate
na iznos od 17,12 EUR počam od dana 31.10.2012 pa do isplate
na iznos od 17,05 EUR počam od dana 30.11.2012 pa do isplate
na iznos od 16,98 EUR počam od dana 31.12.2012 pa do isplate
na iznos od 16,92 EUR počam od dana 31.01.2013 pa do isplate
na iznos od 16,85 EUR počam od dana 28.02.2013 pa do isplate
na iznos od 16,78 EUR počam od dana 31.03.2013 pa do isplate
na iznos od 16,71 EUR počam od dana 30.04.2013 pa do isplate
na iznos od 16,64 EUR počam od dana 31.05.2013 pa do isplate
na iznos od 16,56 EUR počam od dana 30.06.2013 pa do isplate
na iznos od 16,50 EUR počam od dana 31.07.2013 pa do isplate
na iznos od 16,43 EUR počam od dana 31.08.2013 pa do isplate
na iznos od 16,35 EUR počam od dana 30.09.2013 pa do isplate
na iznos od 16,28 EUR počam od dana 31.10.2013 pa do isplate
na iznos od 16,20 EUR počam od dana 30.11.2013 pa do isplate
na iznos od 16,13 EUR počam od dana 31.12.2013 pa do isplate
sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do 31. prosinca 2023. godine, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju RV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.464,97 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja se obračunava:
na iznos od 9,10 EUR počam od dana 31.10.2008 pa do isplate
na iznos od 9,83 EUR počam od dana 31.12.2008 pa do isplate
na iznos od 11,69 EUR počam od dana 31.01.2009 pa do isplate
na iznos od 12,47 EUR počam od dana 28.02.2009 pa do isplate
na iznos od 10,00 EUR počam od dana 31.03.2009 pa do isplate
na iznos od 10,40 EUR počam od dana 30.04.2009 pa do isplate
na iznos od 7,18 EUR počam od dana 31.05.2009 pa do isplate
na iznos od 4,44 EUR počam od dana 30.06.2009 pa do isplate
na iznos od 5,05 EUR počam od dana 31.07.2009 pa do isplate
na iznos od 6,63 EUR počam od dana 31.08.2009 pa do isplate
na iznos od 6,46 EUR počam od dana 30.09.2009 pa do isplate
na iznos od 4,95 EUR počam od dana 31.10.2009 pa do isplate
na iznos od 7,77 EUR počam od dana 30.11.2009 pa do isplate
na iznos od 9,83 EUR počam od dana 31.12.2009 pa do isplate
na iznos od 13,14 EUR počam od dana 31.01.2010 pa do isplate
na iznos od 12,28 EUR počam od dana 28.02.2010 pa do isplate
na iznos od 16,55 EUR počam od dana 31.03.2010 pa do isplate
na iznos od 15,62 EUR počam od dana 30.04.2010 pa do isplate
na iznos od 17,57 EUR počam od dana 31.05.2010 pa do isplate
na iznos od 30,51 EUR počam od dana 30.06.2010 pa do isplate
na iznos od 27,75 EUR počam od dana 31.07.2010 pa do isplate
na iznos od 35,21 EUR počam od dana 31.08.2010 pa do isplate
na iznos od 32,81 EUR počam od dana 30.09.2010 pa do isplate
na iznos od 27,73 EUR počam od dana 31.10.2010 pa do isplate
na iznos od 36,78 EUR počam od dana 30.11.2010 pa do isplate
na iznos od 48,76 EUR počam od dana 31.12.2010 pa do isplate
na iznos od 40,50 EUR počam od dana 31.1.2011 pa do isplate
na iznos od 43,50 EUR počam od dana 28.2.20 11 pa do isplate
na iznos od 39,48 EUR počam od dana 31.03.2011 pa do isplate
na iznos od 40,08 EUR počam od dana 30.04.2011 pa do isplate
na iznos od 55,29 EUR počam od dana 31.05.2011 pa do isplate
na iznos od 56,35 EUR počam od dana 30.6.201 l pa do isplate
na iznos od 69,96 EUR počam od dana 31.07.2011 pa do isplate
na iznos od 62,46 EUR počam od dana 31.08.2011 pa do isplate
na iznos od 55,28 EUR počam od dana 30.09.2011 pa do isplate
na iznos od 54,39 EUR počam od dana 31.10.2011 pa do isplate
na iznos od 53,75 EUR počam od dana 30.11.2011 pa do isplate
na iznos od 56,90 EUR počam od dana 31.12.2011 pa do isplate
na iznos od 60,22 EUR počam od dana 31.01.2012 pa do isplate
na iznos od 60,47 EUR počam od dana 29.02.2012 pa do isplate
na iznos od 58,25 EUR počam od dana 31.03.2012 pa do isplate
na iznos od 59,35 EUR počam od dana 30.04.2012 pa do isplate
na iznos od 60,39 EUR počam od dana 31.05.2012 pa do isplate
na iznos od 58,74 EUR počam od dana 30.06.2012 pa do isplate
na iznos od 59,29 EUR počam od dana 31.07.2012 pa do isplate
na iznos od 58,36 EUR počam od dana 31.08.2012 pa do isplate
na iznos od 56,00 EUR počam od dana 30.09.2012 pa do isplate
na iznos od 58,49 EUR počam od dana 31.10.2012 pa do isplate
na iznos od 59,87 EUR počam od dana 30.11.2012 pa do isplate
na iznos od 59,39 EUR počam od dana 31.12.2012 pa do isplate
na iznos od 54,05 EUR počam od dana 31.01.2013 pa do isplate
na iznos od 58,60 EUR počam od dana 28.02.2013 pa do isplate
na iznos od 58,82 EUR počam od dana 31.03.2013 pa do isplate
na iznos od 56,90 EUR počam od dana 30.04.2013 pa do isplate
na iznos od 51,81 EUR počam od dana 31.05.2013 pa do isplate
na iznos od 51,67 EUR počam od dana 30.06.2013 pa do isplate
na iznos od 52,77 EUR počam od dana 31.07.2013 pa do isplate
na iznos od 54,83 EUR počam od dana 31.08.2013 pa do isplate
na iznos od 57,98 EUR počam od dana 30.9.201c pa do isplate
na iznos od 56,36 EUR počam od dana 31.10.2013 pa do isplate
na iznos od 57,29 EUR počam od dana 30.11.2013 pa do isplate
na iznos od 58,36 EUR počam od dana 31.12.2013 pa do isplate
na iznos od 53,79 EUR počam od dana 31.01.2014 pa do isplate
na iznos od 55,07 EUR počam od dana 28.02.2014 pa do isplate
na iznos od 54,68 EUR počam od dana 31.03.2014 pa do isplate
na iznos od 53,18 EUR počam od dana 30.04.2014 pa do isplate
na iznos od 52,56 EUR počam od dana 31.05.2014 pa do isplate
na iznos od 52,73 EUR počam od dana 30.06.2014 pa do isplate
na iznos od 54,67 EUR počam od dana 31.07.2014 pa do isplate
na iznos od 56,08 EUR počam od dana 31.08.2014 pa do isplate
na iznos od 55,76 EUR počam od dana 30.09.2014 pa do isplate
na iznos od 57,11 EUR počam od dana 31.10.2014 pa do isplate
na iznos od 58,06 EUR počam od dana 30.11.2014 pa do isplate
na iznos od 57,56 EUR počam od dana 31.12.2014 pa do isplate
na iznos od 58,23 EUR počam od dana 31.01.2015 pa do isplate
na iznos od 58,23 EUR počam od dana 28.02.2015 pa do isplate
na iznos od 58,23 EUR počam od dana 31.03.2015 pa do isplate
na iznos od 58,23 EUR počam od dana 30.04.2015 pa do isplate
na iznos od 58,23 EUR počam od dana 31.05.2015 pa do isplate
na iznos od 58,23 EUR počam od dana 30.06.2015 pa do isplate
na iznos od 58,23 EUR počam od dana 31.07.2015 pa do isplate
na iznos od 58,23 EUR počam od dana 31.08.2015 pa do isplate
na iznos od 58,23 EUR počam od dana 30.09.2015 pa do isplate,
sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do 31. prosinca 2023. godine, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.800,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, u roku 15 dana.“
4. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga te traži naknadu troška sastava žalbe.
5. Žalbe tuženika protiv presude i rješenja su neosnovane.
6. U odnosu na prvostupanjsku presudu i rješenje nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje tuženik ističe u žalbi. Prvostupanjske odluke nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati. Sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.
7. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 13. lipnja 2006. zaključio Ugovor o [broj kredita] kojim Ugovorom je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 39.000,00 CHF. Za trajanje otplate kredita kamatna stopa je s početne više puta mijenjana na štetu tužitelja, a sve sukladno odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja odredba je nepoštena i ništetna. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 -4 od 13. lipnja 2014. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 13. prosinca 2008., a koje povredu su tada trajale i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda potvrđena je revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Predmetni Ugovor o kreditu, osim s promjenjivom kamatnom stopom, zaključen je s valutnom klauzulom u CHF. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Člankom 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati u posebnim parnicama na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem slučaju je sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozivati. Tužitelj je s tuženikom 13. lipnja 2016. zaključio Dodatak Ugovoru o kreditu u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju ali provedbom konverzije tužitelj nije obeštećen za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Naime, u vrijeme zaključenja Dodatka Ugovoru o kreditu još nije bila donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF. Ova činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije jer bi u protivnom matematički rezultat preplate bio drugačiji. Posljedica koju u konkretnom slučaju imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu " Franak" jest ta da se u ovom slučaju ima primijeniti početna ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita i to na kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF. Konačno određenim tužbenim zahtjevom tužitelj na ime preplate zbog promjene kamatne stope potražuje isplatu iznosa od 1.814,80 EUR te na ime preplate uslijed rasta tečaja CHF iznos od 3.464,97 EUR.
8. Tužitelj je podneskom od 4. ožujka 2025. preinačio tužbu na način da je povećao iznos čiju isplatu potražuje u ovom postupku.
9. Pravilno je sud prvog stupnja preinaku dopustio temeljem odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a, jer je tužitelj svoj zahtjev povećao nakon što je tijekom glavne rasprave izveden dokaz financijskim vještačenjem. Dakle, tužitelj bez svoje krivnje nije mogao ranije preinačiti tužbu.
10. Slijedom navedenoga, primjenom čl. 380. t. 2. ZPP-a prvostupanjsko je rješenje potvrđeno.
11. Nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor-banka, sklopili 13. lipnja 2006. Ugovor o kreditu kojim se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 39.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. U članku 4.1. Ugovora o kreditu propisana je kamata na kredit te je navedeno da se na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja tog ugovora iznosi 4,25 % godišnje. U članku 7.2. Ugovora o kreditu, kojim se uređuje otplata kredita, navedeno je da se kredit u iznosu od 39.000,00 CHF i kamata iz čl. 4. Ugovora otplaćuju u 216 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog Ugovora. Među stranka nije sporno niti da je kamatna stopa (promjenjiva) mijenjana od strane tuženika i to na način da je u utuženom periodu ista rasla u odnosu na početno ugovorenu kao i da je u roku otplate rastao i tečaj CHF u odnosu na tečaj po kojem je kredit isplaćen. Također među stranka nije sporno da je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR.
12. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je predmetni kredit uzeo radi adaptacije kuće i kredit je u cijelosti otplatio. Za kredit se raspitivao samo kod tuženika jer je tamo već imao račun. Odlučio se za kredit u CHF-u jer je čuo da je to najpovoljniji kredit, a tako su mu rekli i u banci. Kada je došao potpisati Ugovor o kreditu on ga je već dočekao unaprijed pripremljen i o odredbama Ugovora o kreditu nije mogao pregovarati. Ugovor je pročitao, ali pojmove promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula nije razumio jer nije ekonomske struke, a nije tražio niti pojašnjenje tih pojmova od službenika banke. Nitko u banci, prije i prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, nije ga upozorio na rizike vezane uz ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti ga je tko upozorio da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj CHF-a kao što štiti tečaj EUR. Kod javnog bilježnika, prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu, također mu nitko nije pojašnjavao odredbe Ugovora o kreditu niti ga je upozoravao na kakve rizike, a on sam nije tražio neka pojašnjenja. Ranije je imao kredita ali se ne sjeća da li je u njima bila ugovorena valutna klauzula ili promjenjiva kamatna stopa. U trenutku potpisivanja Ugovora o kreditu nije bio nositelj obrta niti član nekog trgovačkog društva. Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija je potpisao na sugestiju djelatnice banke ali smatra da konverzijom nije u cijelosti obeštećen.
13. Dakle, Ugovor o kreditu sklopljen je putem standardnog i formaliziranog obrasca sačinjenog od strane tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, nije mogao pregovarati o odredbama Ugovora o kreditu koje su se odnosile na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF. Tužitelju kao potrošaču od strane tuženika kao pružatelja usluga nije predočena informacija o rizicima koji su vezani za sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu.
14. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03. - dalje: ZZP/03), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. – dalje: ZZP/07) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje: ZZP/14) te sadašnjoj odredbi čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22. i 59/23.- dalje: ZZP/22), propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
Odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
Prema odredbi čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) sudionici su u obveznom odnosu ravnopravni.
Prema odredbi čl. 4. ZOO-a u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Prema odredbi čl. 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom čl. 8. ZOO-a propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
Prema odredbi čl. 322. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stavkom 2. istog članka propisano je da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju da je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
Prema odredbi čl. 1111. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
15. Imajući u vidu navode tužitelja ko i citirane propise, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da postupanje tuženika, u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, nije bilo nužno potrebno i dopušteno te se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao ugovorne strane.
16. Isto tako, udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača pokrenula je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i ovdje tuženika, a radi zaštite potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora i nepoštene prakse banaka, sve u odnosu na dva osnovna elementa i to ugovaranje valutne klauzule i ugovaranje odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. (koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.), utvrđeno da je upravo tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su tada trajale i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
17. U odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 odbijena je revizija tuženika protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.).
18. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe ugovora o kreditu, kojima se glavnica veže za CHF, već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke. Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: nerazumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; nemogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama ugovornih stranaka.
19. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se tužitelj opravdano poziva na utvrđenja iz naprijed navedenih presuda. Imajući u vidu čl. 502.c ZPP-a za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno navedene odluke imaju direktan učinak i obvezuju sudove te se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
20. U ovom postupku tuženik nije dokazao da bi se pojedinačno pregovaralo o konkretnim odredbama Ugovora o kreditu niti da bi tužitelj bio informiran o rizicima ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
Predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, kamatna stopa mijenjana je jednostranom odlukom banke i o promjenjivoj kamatnoj stopi nije se pojedinačno pregovaralo.
Prema ZZP/03 smatra se da se pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
Tuženik kao banka je odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržao u članku 4. Ugovora o kreditu, koji je tužitelju predočen i dan na potpis na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, a tužitelj tom prilikom nije mogao niti imao mogućnost utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu. Ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi nije jasna jer sadrži neodređenost i nedefiniranost jednog od osnovnih sastojaka samog Ugovora tj. cijene. Ta odredba nije lako razumljiva jer tužitelju nisu mogli biti poznati parametri izračuna kamatne stope. Kamatna stopa je u trenutku sklapanja ugovora bila određena u ugovorenoj visini od 4,25% godišnje, da bi potom ugovaranje promjenjive kamatne stope omogućilo jednostranu odluku tuženika o visini ugovorene stope. Tuženik je to iskoristio i na štetu tužitelja povisivao kamatnu stopu.
21. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u članku 7. Ugovora o kreditu je neodređena i nepoštena, a o njoj se nije pregovaralo niti je tužitelju dana mogućnost pregovaranja jer je ista sastavljena unaprijed, u tipskom ugovoru.
22. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog Ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi. Kod takvog ugovaranja dolazi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita jer omogućuje jednoj ugovornoj strani (u ovom slučaju banci tj. tuženiku) da promjenu ugovorne kamate ( koja predstavlja visinu tj. cijenu usluge) čini ovisnom isključivo i izričito o volji same banke tj. tuženika, bez ikakve mogućnosti tužitelja kao ugovorne strane da određuje cijenu usluge koju mora platiti. Isto vrijedi i za ugovorenu valutnu klauzulu koja unosi nesigurnost u vidu toga kakvo će biti kretanje tečaja valute CHF u odnosu prema kuni.
23. Zbog navedenoga, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da postupanje tuženika glede ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, pa je provođenjem kontrole ništetnosti po službenoj dužnosti pravilno utvrđeno postojanje djelomične ništetnosti odredba čl. 4. i čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu, pri čemu takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog Ugovora (čl. 324. st. 2. ZOO-a).
24. Posljedica ništetnosti je dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO-a), pa kako su sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača takve odredbe ništetne, a sukladno Direktivi EU 93/13 i ZZP-u nepoštene odredbe trebaju biti "neobvezujuće za potrošača", to znači da je tuženik dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko prvotno ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a riječ je o imovini tužitelja koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala ( čl. 1111. ZOO-a).
25. Međutim, tužitelj i tuženik potpisali su Dodatak Ugovoru o kreditu [broj kredita], kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15. – dalje: ZID ZPK).
26. Prvostupanjski sud pravilno ističe kako sama činjenica provođenja konverzije ne bi smjela isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim.
27. U odnosu na sklapanje ugovora o konverziji i utjecaju istoga na ishod spora treba navesti i sljedeće.
27.1. Sklapanjem dodatka ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZID ZPK) tužitelji ne gube pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.
27.2. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK- a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a.
S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO-a), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO-a u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).
Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelji tužbeni zahtjev temelje na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.
Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da su sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelji izgubili pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuju preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
27.3. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.
27.4. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.
27.5. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK-a potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK- a.
Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK- a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi.
Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju.
Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.
27.6. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima.
Naime, potrošač koji je podigao kredit 2007. kao i I-tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelji koji su kredit konvertirali to pravo uopće nemaju ili im je isto ograničeno.
Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.
Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužiteljima kaa je izvršena konverzija prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.
27.7. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelji uopće ne tvrde da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelje na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.
27.8. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača.
Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.
Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci.
S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.
27.9. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a).
Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)
27.9.1. Prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 ĐV protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK-u potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.
27.9.2. Stoga, pravilno sud prvog stupnja, zaključuje da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.
28. I prigovor zastare pravilno je ocijenjen neosnovanim.
29. Pravilno je sud prvog stupnja visinu tražbine utvrdio prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema početnom tečaju za CHF, umanjeno za iznos prepllate priznat prilikom konverzije.
30. Sud prvog stupnja pravilno je ocijenio neosnovanim i tuženikov prigovor zastare potraživanja.
Primjena tijeka računanja zastare vezana je za učinke kolektivne tužbe za zaštitu potrošača. Naime, Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača je 4. travnja 2012. pokrenula parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP, pa se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bila ovlaštena podnijeti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano s činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba s ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama i valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. Stoga se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO-a. Nadalje, za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva, prema kojoj je prekinuta zastara podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. u kolektivnom sporu, te druga, prema kojoj ista počinje ponovno teći 13. lipnja 2014. odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, a u odnosu na valutnu klauzulu 14. lipnja 2018. (trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. u odnosu na valutnu klauzulu). Navedeno stajalište potvrđeno je i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. prema kojemu zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), što znači da ista u odnosu na valutnu klauzulu počinje teći 14. lipnja 2018., kada je prvostupanjska odluka u kolektivnom sporu u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna.
Prema čl. 245. st. 1. ZOO-a nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Budući da je tužitelj predmetnu tužbu podnio 12. lipnja 2019., ista je podnesena unutar pet godina računajući od 13. lipnja 2014. za promjenjivu kamatu, a od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu, kao datuma od kojega je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova.
30.1. U odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva, protivno navodima tuženika, nije nastupila zastara, jer u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP- a) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (tako: Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-970/2024-2 od 9. srpnja 2024.).
31. Tužitelju je pravilno dosuđena i zakonska zatezna kamata temeljem čl. 1115. ZOO-a od dana dospijeća svakog mjesečnog preplaćenog anuiteta pa do isplate i to u visini određenoj čl. 29. ZOO-a. Tuženik je kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustio osnovne radnje (pregovaranje u vezi kredita te upozorenje na intervalutarna kretanja kao i davanje potpune informacije o načinu formiranja kamatne stope), a kojim činom je njegovo postupanje dovelo do netransparentnosti predmetnih ugovornih odredba pa i ništetnosti istih slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate.
32. I odluka o trošku postupka pravilno je donesena primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je tužitelj u cijelposti uspio u sporu.
33. Zbog navedenoga je prvostupanjska presuda primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrđena.
34. Primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a odlučeno je o trošku sastava žalbe.
U Zagrebu, 4. studenoga 2025.
Predsjednica vijeća:
Sanja Joka Umićević
