Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5385/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Veselića kao predsjednika vijeća, Vlatke Paškvalin Bošković kao člana vijeća i izvjestitelja, te Tihane Marije Miladin, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Saša Pufler, odvjetnica u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 d.d., sa sjedištem u Zagrebu, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-251/2021-28 od 23. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 4. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Addiko bank d.d. te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-251/2021-28 od 23. listopada 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i troškova sudskih pristojbi za žalbu u iznosu 398,77 EUR.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je kako su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj [broj kredita], sklopljenog dana 29.7.2005. između tužiteljice DF i Slavonske banke d.d. Osijek, pravnog prednika tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Dragice Dumančić pod brojem OV-10674/2005 dana 10.8.2005., a koja u čl. 2. glasi: „CHF … u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita.“, u čl. 3. toč. 2. glasi: „ …u kunskoj protuvrijednosti… CHF“, toč. 4.:“… obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“, toč. 5.: „Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja.“, u čl. 4. glasi: „Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke, koje se smatraju sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru.“, u čl. 11. glasi: „ Ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, Korisnik kredita se odriče prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus), a u čl. 15. glasi: „Potpisom na ovom ugovoru Korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.“ (točka I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici preplaćene anuitete s osnove valutne klauzule vezane za tečaj CHF u iznosu 2.913,33 EUR sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja pojedinog anuiteta do isplate (točka II. izreke), te je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu 1.749,94 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 23. listopada 2024. do isplate (točka III. izreke).

2. Tuženik žalbom u cijelosti pobija navedenu presudu i to iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP), odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te nadalje zbog povrede prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Predlaže da drugostupanjski sud odbije tužbeni zahtjev i obveže tužiteljicu na naknadu troškova parničnog postupka, a podredno da ukine presudu i vrati postupak na ponovno odlučivanje. Za sastav žalbe i sudske pristojbe za žalbu zahtijeva trošak u iznosu 398,77 EUR.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica se protivi navodima tuženika i njegovu žalbu predlaže odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 EUR.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio odluci, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP) na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda nije nejasna, već o odlučnim činjenicama sadrži jasne, logične i neproturječne razloge te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11.

ZPP-a koju u žalbi ističe tuženik.

6. Za istaknuti žalbeni razlog iz odredbe čl. 354 st. 2 toč. 6. ZPP-a, tuženik ne daje nikakve razloge, pa nije jasno za koju situaciju u tijeku postupka smatra da mu nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom, obzirom da to ne proizlazi iz stanja spisa.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu zaključenog dana 29. svibnja 2005.g. između tužiteljice kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao kreditora, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

8. Prvostupanjski sud, a polazeći od činjeničnih utvrđenja da su nesporno tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor sklopili dana 29. srpnja 2005. ugovor o kreditu broj [broj kredita], kojim je tužiteljici odobren kredit za kupnju i adaptaciju kuće u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF, uz rok otplate 10 godina te redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 4,50% godišnje promjenjivu sukladno odluci kreditora - tuženika i pozivajući se na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014- 2 od 9. travnja 2015., i Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., na koja se pozvala i tužiteljica u tužbi, nadalje utvrđujući da tužiteljici nisu na valjan i razumljiv način objašnjeni parametri i postupak formiranja kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja, a odredba o promjenjivosti kamatne stope je apstraktna i nejasna bez relevantnih parametra mjerljivosti te da ona nije jasno i nedvosmisleno bila informirana od strane banke o svim rizicima zaštitne klauzule i vezanju otplate glavnice i kamata uz švicarski franak, pri čemu je tužiteljici švicarski franak od strane banke prezentiran kao stabilna valuta sa minimalnim rizikom rasta, a što da je suprotno temeljnim načelima obveznog prava te prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog – knjigovodstvenog vještaka, iz kojeg proizlazi da je tuženiku po predmetnom kreditu s osnova valutne klauzule više plaćeno 2.913,33 EUR, prvostupanjski sud je primjenom odredbi čl. 323., a u svezi sa čl. 1111. i čl. 1115. . Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011 i 78/2015 - dalje u tekstu: ZOO/05) zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim u cijelosti te odluči kao u točki I. i II. izreke pobijane presude.

9. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti, u biti, ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu da je vezan presudom iz postupka kolektivne pravne zaštite vođenom kod Trgovačkog suda u Zagrebu te ocjenjujući materijalne i personalne dokaze (saslušanje tužiteljice) koji su izvedeni tijekom postupka, pravilno, suprotno žalbenim navodima tuženika, utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da su te odredbe ništetne (pravilno: ništave).

10. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je po prvostupanjskom sudu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 187. st. 2. ZPP-a jer da je tužbu u dijelu zahtjeva na utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj stopi redovne kamate trebalo odbaciti zbog nedostataka pravnog interesa s obzirom da nije postavljen restitucijski zahtjev u odnosu na ništetnost ove ugovorne odredbe. To iz razloga što tužiteljičino zakonsko ovlaštenje na podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti (čl. 109. i 110. ZOO/91, a danas čl. 327. i čl. 328. ZOO/05) oslobađa tužiteljicu dužnosti dokazivanja svog konkretnog pravnog interesa i što se deklaratornom zaštitom pruža samo mogućnost za zasnivanje ili ostvarivanje novih pravnih odnosa, kojima pravni odnos, čiji je sadržaj deklaratornom sudskom presudom pravomoćno razriješen, služi kao temelj i pravna pretpostavka (odnosi čiji sadržaj se utvrđuje deklaratornom zaštitom postoje nezavisno o njoj i prije nje). Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom stopom redovne kamate.

11.1. Tuženik u žalbi pobija primjenjivost odredbe čl. 502.c ZPP-a i direktni učinak presuda iz kolektivnog spora, tvrdeći da se odredba članka 502.c ZPP-a prema zakonskom tekstu odnosi na parnice radi naknade štete, a ne na parnice radi stjecanja bez osnove kao što je u konkretnom slučaju.

11.2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, ali navedenu odredbu je potrebno tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički. Naime, uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) te vodeći računa o tome da su "stjecanje bez osnove" i "naknada štete" kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze i pravne osnove za isplatu), kao i činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba čl. 502.c ZPP- a dodavanjem iza riječi "naknada štete" riječi "ili isplata", ovaj sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje navedene odredbe bilo neprihvatljivo, slijedom čega ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, kada se prvostupanjski sud pozvao na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u predmetu vođenom po kolektivnoj tužbi.

11.3. Osim toga, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom postupao na način suprotan onome o kakvom se govori u odlukama na koje se sud pozvao odlučujući o predmetnom tužbenom zahtjevu, a teret dokaza u tom je dijelu bio na tuženiku. Stoga su u takvoj situaciji, prema shvaćanju ovoga suda, na konkretni slučaj apsolutno primjenjiva shvaćanja o istim spornim pitanjima zauzeta u odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa te sud nije pogrešno postupio kada se pozvao na ista u skladu s ovlaštenjem iz čl. 502.c ZPP-a.

12. Što se tiče žalbenih navoda žalitelja vezano za provođenje testa transparentnosti i tzv. testa poštenosti valja reći kako je Sud Europske unije u presudi od **.**.2013., D, C-415/11 (u kojoj je prvi puta tumačio Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), oslanjajući se na svoja tumačenja iz svojih prijašnjih presuda u kojima je tumačio Direktivu 93/13 EEZ, i njezin Prilog, detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca, odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora. Nadalje, u presudi od 16. siječnja 2014., Constructora Principado, C-226/12, Sud je, nakon presude D, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

13. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u prethodno navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

14. Nastavno na navedeno, valja reći da su neosnovani žalbeni navodi da su izostali razlozi o tomu zašto se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da je sud odbio provesti sve dokazne prijedloge u tom smislu. Naime, tuženik je na ročištu 12. rujna 2024. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka djelatnice banke EF, a kako se na izričit upit suda na ročištu dana 12. siječnja 2023. izjasnio da svjedok DFI nije sudjelovala u neposrednom pregovaranju sa tužiteljicom, prvostupanjski sud je osnovano odbio provoditi dokaz saslušanjem tog svjedoka koji nije sudjelovao u postupku sklapanja predmetnog ugovora, dok je saslušanjem tužiteljice utvrđeno kako joj je u banci predan već napisan ugovor, kao najisplativiji, bez mogućnosti pregovaranja

15. Nadalje, sud je ocjenjujući iskaz tužiteljice zaključio da njoj od strane banke nisu na valjan i razumljiv način objašnjeni parametri i postupak formiranja kamatne stope tijekom predmetnog ugovornog razdoblja te da ona nije jasno i nedvosmisleno bila informirana od strane banke o svim rizicima zaštitne klauzule i vezanju otplate glavnice i kamata uz švicarski franak, a iz njezinog iskaza jasno proizlazi da je ugovor u banci dobila već napisan i da u njemu ništa nije mogla mijenjati.

16. U odnosu na daljnje žalbene navode, a koji se odnose na ugovaranje valutne klauzule valja reći da je točno da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno u smislu čl. 22. st.1. ZOO-a, no protivno ocjeni tuženika, iz sadržaja predmetnih ugovornih odredbi koje sadrže valutnu klauzulu, proizlazi da je pri izračunavanju mjesečnog anuiteta kredita, korisnik kredita taj koji u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, slijedom čega je sud u takvoj situaciji imao ovlaštenje ocijeniti i utvrditi radi li se ili ne o odredbama koje za posljedicu imaju neravnotežu između prava i obveza stranaka i ta dužnost i pravo suda nisu isključeni niti shvaćanjima iz odluka Europskog suda C 81/19 i C 243/20.

17. Predmetni Ugovor sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu kao korisnika kredita, to je po ocjeni ovog suda nedvojbeno da takve odredbe unose neravnotežu u prava i obveze stranaka i to na štetu tužiteljice kao korisnika kredita, te posljedično tome, takve ugovorne odredbe ne mogu biti odraz dispozitivnog čl. 22. st.1. ZOO-a.

18. Nadalje valja reći da ugovornom formulacijom o valuti obveze sadržanom u spornim ugovornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu tuženik nije udovoljio zahtjevima transparentnosti, jer obveza transparentnosti se ne može ograničiti isključivo na razumljivost odredbi na formalnoj i jezičnoj razini. Naprotiv, prilikom ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi najodlučnije je postupanje kreditora, tuženika kao pružatelja usluga, koje postupanje je moralo biti takovo da je tužiteljici kao potrošaču moralo biti jasno i razumljivo što za nju nosi sklapanje određenog potrošačkog ugovora, a što je u konkretnom slučaju izostalo.

19. U odnosu na ugovorenu jednostranu mogućnost tuženika da na taj način mijenja visinu kamatne stope, valja reći da je odredba o načinu promjene kamatne stope (kao i one koje se odnose na valutu) odlučujuća ugovorna odredba, a u konkretnom slučaju ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena. Time takva odredba uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

20. Nije dovoljno da je odredba o promjenjivosti kamatne stope samo gramatički razumljiva, već sadržaj odredbe i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne i prosječnom potrošaču u smislu da potrošač na jasan način mora biti upoznat s rizikom jednostrane mogućnosti promjene kamata i bilo kojeg drugog parametra koji determinira njegovu obvezu na način koji bitno odskače od početno ugovorenog, što je sve u konkretnom slučaju izostalo.

21. Isto tako tuženik se ne može osloboditi svoje obveze niti obraniti valjanost ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi pozivom na to da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nisu postojali propisi koji su bankama nalagali da u pisanom obliku utvrđuju metodologiju i parametre promjene kamatnih stopa. Načelo savjesnosti i poštenja i načelo ravnopravnosti ugovornih stranaka uvijek su bila na snazi, pa je poštujući ista, u nedostatku specijalnih propisa, postojala obveza tuženika da suprotnu stranu informira o svim ključnim parametrima koji će utjecati na izmjenu obveze potrošača, uslijed jednostrano ugovorenog prava tuženika da promijeni kamatnu stopu.

22. Stoga s obzirom na gore ranije navedena utvrđenja pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su sporne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu ništave.

23. Na sporni pravni odnos stranaka prvostupanjski sud pogrešno je primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO/05), jer u situaciji kada je sporni Ugovor o kreditu sklopljen 29. srpnja 2005., dakle prije stupanja na snagu navedenog Zakona (stupio na snagu 1. siječnja 2006.) na spor je trebalo primijeniti odredbe zakona koji je važio u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94. i 26/96. - dalje: ZOO/91). No, kako oba zakona na bitno istovjetan način reguliraju sporni odnos između stranaka i pravilnom primjenom materijalnog prava, trebalo je na jednak način odlučiti o tužbenom zahtjevu tužiteljice.

24. Prema članku 104. st. 1. ZOO/91 u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

25. U odnosu na ništavu odredbu o valutnoj klauzuli prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je tužiteljica preplatila anuitete u iznosu 2.913,33 EUR.

26. Odredbom čl. 214. ZOO/91 propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

27. Budući je u postupku utvrđeno da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništave, osnovom kojih je tužiteljica preplatila anuitete kredita, proizlazi da je tuženik nesavjestan stjecalac zbog čega u smislu članka 214. ZOO/91 mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja. Konkretno to znači od dana plaćanja anuiteta, a kako je to prvostupanjski sud pravilno dosudio, pa su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženika.

28.1. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu preplaćenih anuiteta s osnove ništave odredbe o valutnoj klauzuli.

28.2. Neosnovanost prigovora zastare utemeljena je na pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništavost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Tada to znači da se za sve anuitete, bez obzira kada su dospijevali, zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i to od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.

28.3. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 371. ZOO/91, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 25. veljače 2021.

29.1. U odnosu na troškove postupka ističe se da ovaj drugostupanjski sud sukladno članku 365. st 2. ZPP-a ispituje odluku prvostupanjskog suda samo u granicama razloga određenih u žalbi.

29.2. Pravilno je sud prvog stupnja troškove postupka dosudio sukladno vrijednosti boda od 2,00 EUR za sve radnje poduzete tijekom postupka. Naime odredbom Tbr. 52.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23, dalje: Tarifa) propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Dakle kako je sud prvog stupnja odluku o troškovima postupka donosio kada je na snazi bila Tarifa koja je stupila na snagu dana 25. studenog 2023. i koja je propisala vrijednost boda od 2,00 EUR, sud prvog stupnja je sukladno Tbr. 52.3 i Tbr. 54. Tarife naknadu troškova postupka pravilno obračunao prema vrijednosti boda od 2,00 EUR (pravno shvaćanje VSRH u odluci poslovni broj Rev-562/2024 od 07. svibnja 2024.).

29.3. Nadalje pravilno je sud prvog stupnja pri odlučivanju o troškovima postupka tužiteljici priznao trošak sudske pristojbe na tužbu koju je ona platila. Naime, člankom 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 51/23.) izmijenjen je čl. 11. st. 1. toč. 20. na način da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Prema tome, tužiteljica je oslobođena od plaćanja sudske pristojbe za presudu, dok osnovano zahtjeva plaćanje pristojbe koju je platila prije stupanja na snagu spomenutog Zakona.

30. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi u cijelosti prvostupanjsku presudu

31. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, jer nije uspio sa žalbom (čl. 154. st. 1. i čl. 166. st.1. ZPP-a), slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove odluke.

U Zagrebu, 4. studenog 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić