1

Poslovni broj: UsI-2125/22-12

 

                     

   REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

   Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

Poslovni broj: UsI-2125/22-12

 

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi te Božici Bilen, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja: W. A. K. I. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenik N. G., odvjetnik u G. i p. jtd., Z., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, OIB: …, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za strance, Z., radi odobrenja stalnog boravka, 3. listopada 2023.,

 

 

p r e s u d i o    j e

             

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za strance, KLASA: UP/I-216-02/22-04/726, URBROJ: 511-01-204-22-4 od 17. lipnja 2022.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-02/22-04/726, URBROJ: 511-01-204-22-4 od 17. lipnja 2022. odbijen je tužiteljev zahtjev za odobrenje stalnog boravka.

2. Tužitelj u tužbi u bitnom smatra da je proizvoljno i pogrešno primijenjena odredba članka 156. Zakona o strancima. Navodi da se stalni boravak odobrava strancu koji neprekidno četiri godine ima odobren privremeni boravak, a da nije propisano da se stalni boravak odobrava strancu koji četiri godine boravi u Republici Hrvatskoj. Ističe da se tuženik nije bavio utvrđivanjem ima li tužitelj odobreni privremeni boravak, već je utvrđivao kada bi tužitelj izbivao iz RH, što nije propisani kriterij za odobravanje stalnog boravka. Navodi da je tuženik je propustio utvrditi da tužitelj ima odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj više od 4 godine, što jest razlog za odobravanje stalnog boravka. Tuženik je isto mogao utvrditi iz dokumentacije koju je tužitelj priložio uz zahtjev, kao i uvidom u evidenciju koju vodi tuženik. Smatra da članak 156. stavak 2. Zakona ne navodi da se osobi koja bi prekoračila periode izbivanja propisane tim stavkom ne bi mogao odobriti stalni boravak. Ističe da je nejasno kako i na koji način je tuženik utvrdio razdoblja u kojima bi tužitelj navodno izbivao iz RH. Iako tuženik navodi da bi to utvrdio uvidom u službenu evidenciju, takvo je obrazloženje u potpunosti paušalno i arbitrarno, jer je dužan navesti točno o kojoj se evidenciji radi, koja je služba vodi te kada je izvršio uvid u tu evidenciju. Smatra da rješenje ne sadrži valjano obrazloženje te se ne može ispitati način na koji je tuženik utvrđivao činjenice u postupku, a da su odlučne činjenice nepotpuno utvrđene, jer nije utvrđene činjenica višegodišnjeg odobrenog privremenog boravka. Smatra da je tuženik je propustio uzeti u obzir činjenicu da je tužitelj pomorac i primijeniti odredbe Pomorskog zakonika. Ističe da su eventualno izbivanja tužitelja iz RH povezana uz njegov rad kao pomorca. Ukazuje da se svaki pomorac koji živi u Republici Hrvatskoj evidentira kod nadležne lučke kapetanije, da navedeno tijelo sukladno članku 137. Pomorskog zakonika izdaje pomorcu pomorsku knjižicu, da je tužitelj u smislu članka 128. Pomorskog zakonika kao pomorac obveznik poreza na dohodak u Republici Hrvatskoj te da je u smislu članka 129. Pomorskog zakonika kao pomorac osiguranik hrvatskog obveznog zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, te u Republici Hrvatskoj uplaćuje doprinose za navedena osiguranja. Navodi da je tužiteljev radni odnos u svim bitnim aspektima neodvojivo vezan uz Republiku Hrvatsku, u kojoj koristi obvezna osiguranja, plaća porez, te koja mu je izdala identifikaciju ispravu – pomorsku knjižicu, koja mu omogućuje rad na brodu. Stoga drži da se se tužiteljev radni odnos ima smatrati radnim odnosom u Republici Hrvatskoj te se odlazak na brod na temelju hrvatske pomorske knjižice ne može smatrati izbivanjem iz Republike Hrvatske neovisno o državnoj pripadnosti broda na kojemu u pojedinom trenutku pomorac plovi. Smatra da se tumačenje koje ne bi dozvoljavalo da tužitelj obavlja rad kao pomorac, odnosno koje bi mu zbog tog rada uskratilo mogućnost da mu bude odobren stalni boravak u državi u koju ionako boravi već dugi niz godina, predstavljalo bi potvrdu njegovih ustavnih prava. Takvim bi tumačenjem bilo povrijeđeno njegovo pravo na rad i slobodu rada te na izbor zanimanja, zajamčeno člankom 54. Ustava Republike Hrvatske, jer mu se uskraćuje odobravanja stalnog boravka isključivo zbog njegovog zanimanja pomorca, zbog kojega mora periodički izlaziti izvan granica RH. Diskriminacija po osnovi zanimanja nije dopuštena u Republici Hrvatskoj, te se stoga prilikom odlučivanja o odobravanju stalnog boravka ne može uzimati u obzir vrijeme provedeno na radu na brodu kao vrijeme izbivanja iz Republike Hrvatske. Predlaže poništiti osporavano rješenje i predmet vratiti tuženiku na ponovni postupak te mu dosuditi troškove.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom navodi da je uvidom u evidencije čije je vođenje u njegovoj nadležnosti utvrđeno da tužitelj ima u kontinuitetu odobravane privremene boravke te da navedena činjenica nije spora te stoga nije posebno obrazlagana u rješenju. Ističe da iz članka 156. stavka 2. Zakona o strancima jasno i nedvosmisleno proizlazi da razdoblje izbivanja stranca s teritorija Republike Hrvatske prekida razdoblje iz stavka 1. članka 156. Zakona o strancima, odnosno da se stavak 2. članka 156. Zakona mora dovesti u vezu s odredbom članka 156. stavka 1. Zakona. Navodi da je činjenica izbivanja tužitelja utvrđena uvidom u službenu zabilješku od 2. svibnja 2022., uvidom u evidenciju prelazaka državne granice, izjavom tužitelja o izbivanju iz Republike Hrvatske te preslikom putovnice i pomorske knjižice. Ističe da tužitelj u pisanoj izjavi ne osporava da je izbivao iz Republike Hrvatske u razdobljima navedenim u rješenju, već obrazlaže izbivanje radom na brodu. Ukazuje da su tužbeni navodi kontradiktorni jer se u jednom dijelu izbivanje obrazlaže radom na brodu, a u drugom dijelu dovodi se u pitanje sama činjenica izbivanja. Ukazuje da je u rješenju navedeno da se radi o evidenciji čije je vođenje u nadležnosti tuženika, konkretno radi se o evidenciji prelazaka državne granice (Nacionalni informacijski sustav za upravljanje državnom granicom), a uvid u istu evidenciju izvršen je 10. svibnja 2022. Smatra da Zakonom o strancima nije propisana mogućnost primjene odredbe članka 156. stavka 2. Zakona o strancima na drugačiji način, uzimajući u obzir Pomorski zakonik, nije bilo zakonske osnove za drugačiju odluku. Ističa da Zakon o strancima ne poznaje pojam opravdanog izbivanja. Predlaže odbiti tužbu.

4. U podnesku od 15. prosinca 2022. tužitelj se u bitnom očituje na odgovor na tužbu. Smatra da odredba nije jasna i nedvosmislena kako tu tuženik neosnovano tvrdi, jer se stavak 1. poziva na pitanja odobrenog boravka, a stavak 2. bavi pitanje faktičnog boravljenja, a niti jedan od ta dva stavka ne određuje da bi neispunjavanje uvjeta iz stavka 2. bio razlog za odbijanje stalnog boravka. Ističe da je bit odredbe o boravku u Republici Hrvatskoj utvrđivanje povezanosti stranca kojemu se odobrava stalni boravak s Republikom Hrvatskom. Navodi da je u tužiteljevom slučaju ta povezanost 100%. Tužitelj ima u Republici Hrvatskoj zdravstveno i mirovinsko osiguranje (koje nema niti u jednoj drugoj državi). Tužitelj je suvlasnik nekretnine sa svojim životnim partnerom u Zagrebu, i to je jedina nekretnina u njegovom vlasništvu, u kojoj živi i prebiva. Životno partnerstvo je zasnovao upravo u Republici Hrvatskoj, pred 7 godina. Jedini razlog zbog kojega tužitelj izlazi s teritorija Republike Hrvatske je rad, jer je tužitelj pomorac, o čemu je dostavio dokaz – pomorsku knjižicu, izdao od strane nadležnog tijela Republike Hrvatske. Pritom tužitelj ne radi u drugoj državi, već na brodu međunarodne plovidbe, na temelju hrvatske pomorske knjižice, kao i svaki hrvatski državljanin koji je pomorac. Smatra da način na koji tuženik tumači odredbu članka 156. ZS-a, predstavlja diskriminaciju tužitelja po osnovi njegova statusa pomorca. Tužitelj konkretno napušta teritorij Republike Hrvatske samo radi obavljanja svog zanimanja kao pomorca. Radi se o specifičnom zanimanju koje podrazumijeva duži odlazak na brod međunarodne plovidbe, umjesto svakodnevnog odlaska na radno mjesto unutar istoga grada ili županije, i učestalije izlaske iz države od većine drugih zanimanja. Hrvatski državljani koji kao pomorci rade na brodu međunarodne plovidbe rade na jednaki način kao i tužitelj. Da tužitelj nije pomorac, već da obavlja „klasični rad“ (8 sati dnevno 5 dana u tjednu) u Zagrebu (kao glazbenik, konobar, knjigovođa i sl.), po logici tumačenja koju primjenjuje tuženik, bio bi mu odobren stalni boravak. Dakle, jedini razlog zbog kojega mu nije odobren stalni boravak je njegovo zanimanje kao pomorac. Smatra da takvo tumačenje pravila o odobravanju stalnog boravka predstavlja diskriminaciju tužitelja s osnove njegova statusa pomorca, a ne postoji legitiman cilj ili primjerenost mjera postupanja za takvu diskriminaciju. U pogledu pojašnjenja tuženika o načinu na koji je utvrđivao činjenice u postupku i o evidencijama u koje je vršio uvid radi utvrđivanja činjenica, ti navodi upravo potvrđuju tužiteljevu tvrdnju o nezakonitosti rješenja.

5. U podnesku od 29. prosinca 2022., zaprimljenom u Sudu 4. siječnja 2023., tuženik se u bitnom očituje na podnesak tužitelja.

6. U podnesku od 17. travnja 2023. tužitelj u bitnom očituje na podnesak tuženika.

7. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je pregledao sudski spis i spis tuženika te je 3. listopada 2023. održao usmenu i javnu raspravu u prisutnosti opunomoćenika stranaka. Opunomoćenik tužitelja je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva i svih iznesenih navoda, a opunomoćenik tuženik kod osporenog rješenja i odgovora na tužbu te dosadašnjih navoda. Na poseban upit suda opunomoćenik tužitelja izjavljuje da nisu sporne činjenice izbivanja iz RH-a do 6 mjeseci odnosno više od 6 mjeseci ukupno ili jednokratno više od 4 mjeseca. Opunomoćenik tužitelja je naveo da su izbivanja tužitelja iz RH-a poslovne prirode jer je on pomorac koji plovi na brodu međunarodne plovidbe pod hrvatskom knjižicom pomorca te u RH-a je osiguran u zdravstvenom i mirovinskom osiguranju te se njegova izbivanja trebaju razmatrati u vidu obavljanja posla kojeg obavlja na način kao i svaki drugi pomorac u RH-a. U vezi podneska tuženika sa ispisima tužitelj smatra da se upravnom sporu ne mogu otklanjati greške u obrazloženju rješenja niti dodavati dokazi koji nisu u rješenju navedeni i obrazloženi  te se nakon predočenih dokaza ne može otklanjati nezakonitost osporenog rješenja. Opunomoćenik tuženika ističe stav Visokog upravnog suda da se u Zakonu o strancima ne prepoznaje pojam opravdanog izbivanja iz RH-a. Ističe da izvod iz nacionalnog programa za upravljanje granicom sadrži isto činjenično stanje utvrđeno u osporenom rješenju. Ističe da je tijeku postupak izmjene Zakona o strancima te će se za određena zanimanja predvidjeti iznimke u pogledu dužine izbivanja iz RH-a.

8. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrđeno je:

- da je tužitelj 22. prosinca 2021. podnio zahtjev za odoborenje stalnog boravka;

- da za tužitelja od 22. prosinca 2017. do 22. prosinca 2021. postoje evedentirana 28 zapisa ulazaka odnosno izlazaka iz Republike Hrvatske;

- da je tužitelj ukupno višekratno izbivao 19 mjeseci i 13 dana, od toga dva puta jednokratno duže od 4 mjeseca.

10. Ovaj Sud je na temelju članka 33. stavka 2. ZUS-a uzeo u obzir te pravno relevantne činjenice utvrđene u postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja.

11. Na temelju tih činjenica i primjenom članka 156. Zakona o strancima (Narodne novine, broj 133/20.) odbijen je tužiteljev zahtjev za odobrenje stalnog boravka uz obrazloženje da je tužitelj u četiri godine koje su prethodile zahtjevu za odobrenje stalnog boravka izbivao višekratno duže od 6 mjeseci, od toga dva puta jednokratno duže od 4 mjeseca.

12. Suprotno tvrdnjama tužitelja, obrazloženje osporavanog rješenja je potpuno i jasno. Propuštanje navođenja točnog naziva službene evidencije u koju je tuženik izvršio uvid nije nedostatak obrazloženja rješenja, a čak i da ga se takvim ocjeni, takav nedostatak očito nije od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari.

13. Tuženik je osnovano primjenio članak 156. stavak 2. Zakona o strancima. Naime, da bi se državljaninu treće zemlje mogao odobriti stalni boravak, osim što mora imati odobren privremeni boravak u kontinuitetu četiri godine u smislu članka 156. stavak 1. točka 1. Zakona o strancima, mora neprekidno boraviti u Republici Hrvatskoj do dana podnošenja zahtjeva pri čemu u smislu članka 156. stavka 2. Zakona o strancima može izbivati iz Republike Hrvatske višekratno do šest mjeseci ili jednokratno do četiri mjeseca.

14. Glavni kriterij za stjecanje statusa osobe sa stalnim boravkom je trajanje privremenog boravka na području Republike Hrvatske, a to je četiri godine neposredno prije podnošenja zahtjeva kada se radi o članu obitelji ili životnom partneru hrvatskog državljanina koji ima odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji ili životnog partnerstva. Boravak državljanina treće zemlje treba biti i zakonit i neprekinut. Razdoblja izbivanja iz Republike Hrvatske ne prekidaju razdoblje od četiri godine i uzimaju se u obzir za njegov izračun ako su kraća od četri mjeseca i ukupno ne iznose više od šest mjeseci unutar razdoblja od četiri godine. Zakonom o strancima nisu propisana duža razdoblja izbivanja iz Republike Hrvatske u posebnim slučajevima.

15. Pomorskim zakonikom nije uređene pretpostavke za odobrenje stalnog boravka. Stoga tužitelj neosnovano smatra da je tuženik propustio primijeniti Pomoski zakonik.

16. Ovaj Sud ne nalazi da je tužitelj diskriminiran. Naime, zanimanje nije diskriminatorna osnova iz članka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine, broj 85/08. i 112/12.). Status pomorca načelno može biti diskriminatorna osnova u smislu Protokola br. 12 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda budući su tim Protokolom diskriminatorne osnove navedene primjerično, a ne taksativno kao u Zakonu o suzbijanju diskriminacije. Međutim, postupanje tuženika ne predstavlja postupanje koje se može smatrati diskriminatornim. Naime, državljanin treće zemlje koji radi na području Republike Hrvatske i državljanin treće zemlje koji izbiva iz Republike Hrvatske u dužem razdoblju jer radi izvan područja Republike Hrvatske nisu osobe u usporedivoj situaciji.

17. Slijedom navedenog, Sud je osporavano rješenje ocijenio zakonitim.

18. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude primjenom odredbe članka 57. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21., dalje ZUS).

19. O trošku upravnog spora, Sud je odlučio na temelju odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a, prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za nadoknadu troškova upravnog spora. Stoga je Sud odlučio kao u točki II. izreke ove presude.

 

U Zagrebu, 3. listopada 2023.

 

Sudac

Ante Drezga, v.r.

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.