REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-954/2019-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po Josipu Jelić, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 30. rujna 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Mirka Jelić, odvjetnika i za tuženika zamjenika punomoćnika HU odvjetnice iz [adresa], **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredba Ugovora o kreditu broj 918-50-3967822 od 14. ožujka 2007. solemniziranog od strane javnog bilježnika Nade Kemec iz Slavonskog Broda, pod brojem OV-3561/07 dana 22.ožujka 2007.g., sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora i tužitelja AU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita, u čl. l. koji glasi: IZNOS KREDITA - Kunska protuvrijednost CHF 101.000,00 ( stojednatisuća švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, u čl. 2 koji glasi: KAMATNA STOPA – Redovna kamata: 4,95 % (četiri zarez devedesetpet posto) godišnja, promjenljiva, u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, u čl. 7 koji glasi: NAČIN OTPLATE Kredit se otplaćuje u 360 (tristošezdeset) jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, a prema otplatnom planu, koji Kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita, u čl. 10 koji glasi: OSTALI UVJETI Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom....

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju DU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 1.617,79 eura na ime razlike u iznosima anuiteta nastalih zbog korištenja ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama, sa zateznim kamatama, po kamatnoj stopi koja je do 31.prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi:

-za iznos od 24,57 eur počevši od 01.12.2007.g.

-za iznos od 24,43 eur počevši od 01.01.2008.g.

-za iznos od 24,88 eur počevši od 01.02.2008.g.

-za iznos od 25,12 eur počevši od 01.03.2008.g.

-za iznos od 25,53 eur počevši od 01.04.2008.g.

-za iznos od 24,90 eur počevši od 01.05.2008.g.

-za iznos od 24,65 eur počevši od 01.06.2008.g.

-za iznos od 49,72 eur počevši od 01.07.2008.g.

-za iznos od 48,83 eur počevši od 01.08.2008.g.

-za iznos od 48,86 eur počevši od 01.09.2008.g.

-za iznos od 49,39 eur počevši od 01.10.2008.g.

-za iznos od 53,42 eur počevši od 01.11.2008.g.

-za iznos od 50,72 eur počevši od 01.12.2008.g.

-za iznos od 54,14 eur počevši od 01.01.2009.g.

-za iznos od 54,65 eur počevši od 01.02.2009.g.

-za iznos od 54,90 eur počevši od 01.03.2009.g.

-za iznos od 54,24 eur počevši od 01.04.2009.g.

-za iznos od 54,35 eur počevši od 01.05.2009.g.

-za iznos od 53,35 eur počevši od 01.06.2009.g.

-za iznos od 52,60 eur počevši od 01.07.2009.g.

-za iznos od 52,79 eur počevši od 01.08.2009.g.

-za iznos od 53,17 eur počevši od 01.09.2009.g.

-za iznos od 53,14 eur počevši od 01.10.2009.g.

-za iznos od 52,74 eur počevši od 01.11.2009.g.

-za iznos od 53,47 eur počevši od 01.12.2009.g.

-za iznos od 54,05 eur počevši od 01.01.2010.g.

-za iznos od 54,88 eur počevši od 01.02.2010.g.

-za iznos od 54,68 eur počevši od 01.03.2010.g.

-za iznos od 55,82 eur počevši od 01.04.2010.g.

-za iznos od 55,59 eur počevši od 01.05.2010.g.

-za iznos od 56,00 eur počevši od 01.06.2010.g.

-za iznos od 59,64 eur počevši od 01.07.2010.g.

-za iznos od 58,88 eur počevši od 01.08.2010.g.

-za iznos od 4,87 eur počevši od 01.09.2010.g.

-za iznos od 4,80 eur počevši od 01.10.2010.g.

-za iznos od 4,69 eur počevši od 01.11.2010.g.

-za iznos od 4,90 eur počevši od 01.12.2010.g.

-za iznos od 5,18 eur počevši od 01.01.2011.g.

-za iznos od 4,98 eur počevši od 01.02.2011.g.

-za iznos od 5,04 eur počevši od 01.03.2011.g.

-za iznos od 4,95 eur počevši od 01.04.2011.g.

-za iznos od 4,96 eur počevši od 01.05.2011.g.

-za iznos od 5,32 eur počevši od 01.06.2011.g.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju DU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 7.999,39 eura na ime razlike u iznosima anuiteta nastalih zbog korištenja ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, sa zateznim kamatama, po kamatnoj stopi koja je do 31.prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi:

-za iznos od 4,00 eur počevši od 01.04.2008.g.

-za iznos od 19,89 eur počevši od 01.11.2008.g.

-za iznos od 3,10 eur počevši od 01.12.2008.g.

-za iznos od 24,45 eur počevši od 01.01.2009.g.

-za iznos od 27,73 eur počevši od 01.02.2009.g.

-za iznos od 29,21 eur počevši od 01.03.2009.g.

-za iznos od 25,13 eur počevši od 01.04.2009.g.

-za iznos od 25,91 eur počevši od 01.05.2009.g.

-za iznos od 19,66 eur počevši od 01.06.2009.g.

-za iznos od 15,06 eur počevši od 01.07.2009.g.

-za iznos od 16,28 eur počevši od 01.08.2009.g.

-za iznos od 18,71 eur počevši od 01.09.2009.g.

-za iznos od 18,49 eur počevši od 01.10.2009.g.

-za iznos od 16,05 eur počevši od 01.11.2009.g.

-za iznos od 20,65 eur počevši od 01.12.2009.g.

-za iznos od 24,33 eur počevši od 01.01.2010.g.

-za iznos od 29,59 eur počevši od 01.02.2010.g.

-za iznos od 28,39 eur počevši od 01.03.2010.g.

-za iznos od 35,50 eur počevši od 01.04.2010.g.

-za iznos od 34,16 eur počevši od 01.05.2010.g.

-za iznos od 36,79 eur počevši od 01.06.2010.g.

-za iznos od 59,59 eur počevši od 01.07.2010.g.

-za iznos od 54,90 eur počevši od 01.08.2010.g.

-za iznos od 72,02 eur počevši od 01.09.2010.g.

-za iznos od 66,87 eur počevši od 01.10.2010.g.

-za iznos od 58,57 eur počevši od 01.11.2010.g.

-za iznos od 76,07 eur počevši od 01.12.2010.g.

-za iznos od 98,31 eur počevši od 01.01.2011.g.

-za iznos od 82,56 eur počevši od 01.02.2011.g.

-za iznos od 88,08 eur počevši od 01.03.2011.g.

-za iznos od 81,06 eur počevši od 01.04.2011.g.

-za iznos od 82,32 eur počevši od 01.05.2011.g.

-za iznos od 112,15 eur počevši od 01.06.2011.g.

-za iznos od 116,32 eur počevši od 01.07.2011.g.

-za iznos od 141,52 eur počevši od 01.08.2011.g.

-za iznos od 128,57 eur počevši od 01.09.2011.g.

-za iznos od 114,40 eur počevši od 01.10.2011.g.

-za iznos od 112,88 eur počevši od 01.11.2011.g.

-za iznos od 111,79 eur počevši od 01.12.2011.g.

-za iznos od 118,55 eur počevši od 01.01.2012.g.

-za iznos od 124,44 eur počevši od 01.02.2012.g.

-za iznos od 125,33 eur počevši od 01.03.2012.g.

-za iznos od 121,15 eur počevši od 01.04.2012.g.

-za iznos od 123,90 eur počevši od 01.05.2012.g.

-za iznos od 125,78 eur počevši od 01.06.2012.g.

-za iznos od 122,62 eur počevši od 01.07.2012.g.

-za iznos od 123,44 eur počevši od 01.08.2012.g.

-za iznos od 121,07 eur počevši od 01.09.2012.g.

-za iznos od 115,94 eur počevši od 01.10.2012.g.

-za iznos od 121,41 eur počevši od 01.11.2012.g.

-za iznos od 124,03 eur počevši od 01.12.2012.g.

-za iznos od 122,19 eur počevši od 01.01.2013.g.

-za iznos od 111,87 eur počevši od 01.02.2013.g.

-za iznos od 120,64 eur počevši od 01.03.2013.g.

-za iznos od 121,41 eur počevši od 01.04.2013.g.

-za iznos od 117,97 eur počevši od 01.05.2013.g.

-za iznos od 107,28 eur počevši od 01.06.2013.g.

-za iznos od 107,01 eur počevši od 01.07.2013.g.

-za iznos od 109,63 eur počevši od 01.08.2013.g.

-za iznos od 113,84 eur počevši od 01.09.2013.g.

-za iznos od 119,66 eur počevši od 01.10.2013.g.

-za iznos od 116,66 eur počevši od 01.11.2013.g.

-za iznos od 118,78 eur počevši od 01.12.2013.g.

-za iznos od 121,19 eur počevši od 01.01.2014.g.

-za iznos od 131,61 eur počevši od 01.02.2014.g.

-za iznos od 134,98 eur počevši od 01.03.2014.g.

-za iznos od 133,84 eur počevši od 01.04.2014.g.

-za iznos od 130,05 eur počevši od 01.05.2014.g.

-za iznos od 128,81 eur počevši od 01.06.2014.g.

-za iznos od 129,34 eur počevši od 01.07.2014.g.

-za iznos od 133,57 eur počevši od 01.08.2014.g.

-za iznos od 137,13 eur počevši od 01.09.2014.g.

-za iznos od 136,36 eur počevši od 01.10.2014.g.

-za iznos od 139,43 eur počevši od 01.11.2014.g.

-za iznos od 141,51 eur počevši od 01.12.2014.g.

-za iznos od 140,24 eur počevši od 01.01.2015.g.

-za iznos od 141,89 eur počevši od 01.02.2015.g.

-za iznos od 141,86 eur počevši od 01.03.2015.g.

-za iznos od 141,82 eur počevši od 01.04.2015.g.

-za iznos od 141,79 eur počevši od 01.05.2015.g.

-za iznos od 141,76 eur počevši od 01.06.2015.g.

-za iznos od 141,72 eur počevši od 01.07.2015.g.

- za iznos od 141,68 eur počevši od 01.08.2015.g.

- za iznos od 141,64 eur počevši od 01.09.2015.g.

- za iznos od 141,61 eur počevši od 01.10.2015.g.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 1.325,00 eura zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1.srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja teče od donošenja prvostupanjske presude do dana plaćanja.

V. Odbija se tužitelj s dijelom troškova postupka u iznosu od 200,00 eura kao neosnovanim.

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom 14.3.2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 918-50-3967822, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 101.000,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, na rok od 360 mjeseci i početno ugovorenim anuitetom u iznosu od protuvrijednosti od 539,11 CHF.

1.1. Navodi da je ugovorena kamatna stopa u visini od 4,95% koja se u tijeku otplatnog perioda mijenjala jednostranom odlukom banke, bez posebnog pregovaranja o istoj.

1.2. Ističe da tuženik nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF.

1.3. Ističe i da su tužitelj i tuženik 2.2.2016. sklopili Dodatak broj KONV-01/2016 kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

1.4. Tužitelj navodi da u to vrijeme nije bila donesena odluka Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.8.2018. kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost valutne klauzule tako da je tužitelj bez saznanja o istome prihvatio izračun tuženika koji bi bio drugačiji da su postojala utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u predmetu D.

1.5. Poziva se na odluke Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 koja je potvrđena odlukama Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., i posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Spomenute presude Trgovačkog suda u Zagreba i Visokog trgovačkog suda RH kojima se utvrđuje ništetnost odredbe Ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, te ništetnost odredbe Ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti vežu za valutu švicarskog franka obvezujuće su u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke, a kako ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila, tužitelj ima pravo na isplatu razlike koju je pretplatio po osnovi promjenjive kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka.

1.6. Tužitelj smatra da sklapanjem dodatka ugovoru nije izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da kao korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju – pravo na povrat novčanog iznosa.

1.7. Tužitelj od tuženika potražuje povrat svih koristi koje je tuženik neosnovano stekao primjenom ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi u iznosu od 53.732,76 HRK (sada 7.131.56 eura), a koji se iznos odnosi na neosnovano naplaćene kamate i neosnovano stečene tečajne razlike.

1.8. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom nakon provedenog financijskog vještačenja, potražuje isplatu iznosa od 1.617,79 eura na ime preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i 7.999,39 eura na ime preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli , ukupno 9.617,18 eura.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u cijelosti osporavao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva i to s više osnova.

2.1. Istakao je prvenstveno prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, pozivom na čl. 13. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena mjesna nadležnost u mjestu sjedišta kreditora.

2.2. Ističe da su stranke 2.2.2016. sklopile aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/15. Nadalje, da je konverzijom kredita obuhvaćeno cjelokupno razdoblje trajanja predmetnog kredita, da sve i da su ništetne odredbe na koje se tužitelj poziva, da su konverzijom ništene odredbe u cijelosti izmijenjene i to na način da nikada nisu niti bile, da su prilikom izračuna konverzije uračunate sve uplate izvršene po otplatnom planu u CHF, da je preostala glavnica kredita smanjena provedbom konverzije za ukupno 23.425,89 eura i da su provedenim konverzijom iscrpljene sve pravne pretpostavke za bilo kakva daljnja potraživanja na ime valute CHF ili kamate po otplatnom planu u CHF jer su obuhvaćeni u cijelosti konverzijom.

2.3. Za odluku Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2868/18 kojom je odlučeno o pravnom interesu za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi koje su konverzijom izmijenjene, smatra da ima isključivo procesno značenje vezano uz dopuštenost tužbe a nikako vezano uz osnovanost.

2.4. Poziva se na odluku Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-1172/2018 koja govori u prilog njegovim tvrdnjama da se i ništetne odredbe mogu nadomjestiti voljom ugovornih strana, odlukom suda ili primjenom prisilnog propisa .

2.5. Zaključno smatra da su ništetne odredbe u konkretnom slučaja u odnosu na tuženika izmijenjene prisilnim propisom (Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju) i voljom stranka u odnosu na tužitelja.

2.6. Opreza radi ističe prigovor zastare.

2.7. Predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti kao neosnovanim.

2.8. Naknadno tuženik je podneskom od 5.6.2020. dopunio svoje očitovanje pozivom na odluku Vrhovnog suda RH poslovni broj Gos-1/2019 od 4.3.2020. kojom je potvrđena valjanost Dodatka ugovoru kojim je provedena konverzija i izmijenjen ugovorni odnos s retroaktivnim učinkom, na način da je isti od njegovog zasnivanja vezan uz valutnu klauzulu u eurima.

3. Ovaj sud se rješenjem poslovni broj P-954/2019 od 30. ožujka 2021. oglasio nenadležnim a povodom žalbe tuženika odluka je ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4. U dokaznom postupku pročitani su Ugovor o kreditu broj 918-50-3967822 od 14.3.2007. (list 10-14 spisa), Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 918- 50-3967822 od 2.2.2016. (list 43-44 spisa), otplatni plan (list 15-28 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope (list 30-33 spisa), pregled izvršenih uplata (list 34-42 spisa), izračun preplata (list 45-48 spisa), otplatna tablica (list 49-58 spisa), potvrdu o visini dohotka za tužitelja (list 182-183 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Mirjane Radman- Funarić od veljače 2025. (str. 199-216 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom 14.3.2007. zaključio Ugovor o kreditu broj 918-50-3967822 (list 10-14 spisa), kojim je ugovorom tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 101.000,00 CHF protuvrijednost u kunama prema srednjem tečaju na dan puštanja kredita u tečaj (čl.1.), da je ugovoren rok otplate od 360 mjeseci (čl. 4.), da će povrat obveza iz ugovora o kreditu obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan dospijeća (čl. 7.), da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,95% godišnje (čl. 2.), da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2.), da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu te je ista iznosila do 5,95% (str. 201-2013 spisa), da su stranke izvršile konverziju predmetnog ugovora o kreditu, odnosno da su 2.2.2016. sklopile Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 918-50-3967822 (list 43-44 spisa) radi provedbe postupka konverzije kredita denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno odredbama Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZPK).

7. Sporno je da li je ovaj sud mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Sporno je radi li se o valjanim ili pak ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, je li nastupila zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva, može li se tužitelj kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, ima li tužitelj pravo na restituciju i unatoč izvršenoj konverziji kredita, je li osnovan prigovor tuženika radi prebijanja.

8. Sud je odbio tuženikom prigovor mjesne nenadležnosti pozivom na odredbu čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZŠP) i čl. 50. st. 1. istog zakona jer se radi o nepoštenoj i ništetnoj odredbi kada se o istoj nije posebno pregovaralo već je ista sastavni dio tipskog sadržaja ugovora tuženika na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaja, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana s obzirom na cijenu i vrijeme potrebno za putovanje tužiteljice u Zagreb i natrag. Nadalje, prema čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge treba se smatrati nepoštenom ako nije bilo posebnog pregovaranja, te je isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Po mišljenju ovog suda, udaljenost [adresa] od Zagreba i troškovi putovanja javnim prijevozom uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice. Zakonom o potrošačkom kreditiranju uređuju se ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje taj Zakon. Navedenim zakonom određena je i nadležnost sudova pa je tako čl. 19.l st.1. propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Radi navedenoga, kada je tužiteljica kao mjesno nadležnom sudu za spor u vezi s ugovorom o kreditu, tužbu podnijela Općinskom sudu u Slavonskom Brodu kao sudu prebivališta potrošača, postupila je sukladno odredbi čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

9. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod I. izreke rješenja.

10. Vezano uz odluku o glavnoj stvari za istaći je da se na konkretni spor primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora, jer je predmetni ugovor zaključen 14.3.2007.

11. Ključne odredbe Zakona o zaštiti potrošača su:

- Odredba čl.81. st.1. ZZP kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st.2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U st.4. navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati,

- Odredba članka 82 .Zakona propisuje da ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

- Odredba članka 87. koja propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12. Isto tako bitne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07- dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora, i to:

- odredba članka 96. kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

- odredba članka 99. kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

- odredba članka 100. kojom je propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive.

- odredba članka 101. kojom je propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.

- odredba članka 102. kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

13. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da se sjeća da je kredit realizirao 2007. godine u banci tuženika kod koje je imao i svoj privatni račun. Kredit vezan uz CHF mu je bio ponuđen kao najpovoljniji i nije bilo nikakvog razgovora vezanog uz tumačenje ugovorene valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Istakao je da ga nitko nije upozorio na niti jedan rizik ugovaranja predmetnog kredita. Kredit je realizirao za kupovinu stana i nema nikakvih financijskih znanja. Pročitao ga je u dijelu u kojem je razumio kolika mu je rata, koliki kredit realizira i na koji period otplate. Istakao je da mu je rata kredita porasla sa početnih 2.400 kn na 3.500,00 kn i da mu nisu dali tumačenje zbog čega je rata toliko porasla. Na sebi nije imao nikakav obrt niti udjele u trgovačkom društvu. Posebno je istakao da ga nitko nije upozorio da je jedino EUR štićena valuta u RH.

14. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem iskazuje da mu je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF prezentiran kao najpovoljniji, kao i da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora. Nadalje, njegov je iskaz suglasan i materijalnoj dokumentaciji u spisu, prijepisu knjigovodstvene kartice, iz koje je utvrđeno da je tužitelju tijekom razdoblja otplate kredita rata znatno porasla.

15. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu i iskaza tužitelja, utvrđeno je da je kredit realizirao kao stambeni kredit za osobne potrebe. Uz ovakvo činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. točka 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

16. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Nije dokazao da je tužitelja informirao na valjani način o razlozima zbog kojih može doći do promjene tečaja CHF, niti o razlozima i faktorima koji utječu na promjenu kamatne stope, niti u konačnici o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom, niti je tuženik dokazao da je o uvjetima poslovanja na koje se poziva u ugovoru o kreditu razgovarao s tužiteljem.

17. Pozivom na članak 81. i 82. ZZP sud je stava da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 7. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 16. rujna 2019. zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljem, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. O tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja. Navedeni mu je kredit od strane zaposlenika tuženika prezentiran kao najpovoljnijim, a riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika.

18. Stoga je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Obveza tužitelja je nesumnjivo zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, a što je vidljivo iz knjigovodstvene kartice s pregledima uplata. Prihvaćajući sklapanje takovog ugovora doveden je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.

19. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužitelj je po zanimanju elektroničar i nema financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati.

20. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

21. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 7. između stranaka zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav mu je kredit ponuđen i predočen kao najpovoljniji, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača. Sud je stava da je takova odredba nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03).

22. Jednako tako, prema mišljenju suda, tužitelj se vezano za utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, osnovano poziva na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P–1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača jer je upravo tim presudama presuđeno da je između ostalih i tuženika, u razdoblju u kojem je sklopljen i Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope mijenjana jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljem, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

23. Naime, iz Ugovora o kreditu je utvrđeno da je ugovorena kamatna stopa od 4,95% godišnje, promjenjiva. Uz navedenu odredbu ne stoji o kojim će parametrima ovisiti buduće kretanje visine kamatne stope, a sud prihvaća navode tužitelja da mu isti nisu pojašnjeni niti prilikom sklapanja Ugovora a niti prilikom svake promjene kamatne stope. Posebno se ističe da niti tuženik nije pokušao dokazati da je u konkretnoj situaciji postupio drugačije od situacije koja je činjenično bila temeljem za pravna utvrđenja iz presuda za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezana uz ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Odredba ugovora kojom će kamatna stopa biti promjenjiva, a koju određuje tuženik svojom Odlukom, nije jasna niti razumljiva. Ugovaranje promjenjive kamatne stope je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri temeljem kojih će se ista mijenjati, pa je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepošteno ugovorena, što je sve pobliže obrazloženo u navedenim presudama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za čije je stavove sud osnovom čl. 502.c ZPP-a vezan, i na koje se tužitelj osnovano poziva.

24. Dakle, kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, sud je stava da je takova odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03).

25. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

26. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi oglašavanja, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara, te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, upozorio tužitelja da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru.

27. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. izreke presude.

28. U odnosu na prigovor tuženika u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao, pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, odnosno kako to tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su ništetne odredbe u konkretnom slučaja u odnosu na tuženika izmijenjene prisilnim propisom (Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju) i voljom stranka u odnosu na tužitelja, takvo stajalište tuženika nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 Č od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke). Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

29. Ukazuje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019- 36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

30. Stoga, istaknuti prigovor tuženika u odnosno na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan i nema, kako to tuženik navodi, samo procesni značaj već predstavlja temelj za provođenje predmetnog postupka.

31. Pravno je stajalište i ovoga suda da tužitelji ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen Dodatak ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice uz valutu CHF iz Ugovora o kreditu, da sklapanje Dodatka ugovora o kreditu ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke iz razloga što su istovjetne ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

32. Dakle, iz navedenog, ali i iz sadržaja Dodatka broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 918-50-3967822 od 2.2.2016. (list 43-44 spisa) proizlazi, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koju je konvertirao, a isto tako očito je, da ni banka nije obavijestila potrošača o okolnosti, da bi se odredba koja se mijenjala mogla kasnije proglasiti ništetnom kao i o posljedicama ništetnosti, pa se ima zaključiti da tužitelj prije ugovaranja konverzije nije imao informacija o ugovornim uvjetima i posljedicama takvog ugovaranja stoga, da sklapanje samoga Dodatka ne može i ne smije dovesti ove potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali dodatke iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

33. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZID ZPK, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c. toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon.

34. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje Dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i tečaja u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate za koju je umanjena tužiteljeva obveza po konvertiranom kreditu na način da će se navedeni iznos koristiti za podmirenje 50% budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti po njihovom dospijeću sve dok se iznos te pretplate ne iskoristi u cijelosti, ne utječe na pravo tužitelja na potraživanje koje temelji na ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu.

35. Polazeći od takva pravna stava, kako korisnik kredita i nadalje tvrdi kako mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, isti postavlja i kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to, da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a. Ovakav identičan pravni stav izrazio je VSRH u svojoj odluci Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020.

36. Prema odredbi iz čl. 502.c ZPP-a stranke se u posebnim parnicama za naknade štete mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe kada je utvrđena povreda kolektivnih prava i interesa te je u tom slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sukladno tome ovaj je sud vezan pravomoćnim presudama iz kolektivnog spora te se stoga nije upuštao u daljnje obrazlaganje prigovora tuženika zbog kojih i nadalje smatra da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu ništetne, već se u cijelosti prihvaćaju i na ovaj spor primjenjuje utvrđenja iz citiranih odluka donesenih u kolektivnom sporu, u kojem je i tuženik sudjelovao.

37. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (članak 1111. kao opće pravilo i članak 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja).

38. Tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja, sud smatra neosnovanim.

39. Kako je u skladu s odredbom članka 502.c ZPP sud u posebnim parnicama za naknadu štete vezan za pravno utvrđenje iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba smatrati da je podnošenjem takve tužbe došlo do prekida zastarijevanja u smislu odredbe članka 241. ZOO/05, i to ne nužno samo za tražbine radi naknade štete, već i za tražbine po osnovi restitucije uslijed ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba.

40. U protivnom, kada se dakle ne bi smatralo da je podnošenjem tužbe za kolektivnu zaštitu prekinuto zastarijevanje pojedinačnih zahtjeva potrošača, odredbe članka 502.c ZPP i članka 118. ZZP/14 u mnogim slučajevima ne bi ni imale smisla jer bi do pravomoćnosti presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.) bili zastarjeli svi zahtjevi iz Ugovora o kreditu dospjeli do 13. lipnja 2009. odnosno 14. lipnja 2013., što zasigurno ne bi bilo u duhu prava Europske unije glede zaštite prava i interesa potrošača i njihove jednakosti pred zakonom te u skladu s pravilima o ostvarenju prava na restituciju neosnovano isplaćenih iznosa, neovisno o tome je li ugovorna odredba utvrđena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba.

41. Osim toga, tužitelj je opravdano smatrao da će se pitanje osnovanosti osnove njegova zahtjeva za restituciju, a to je pitanje postojanja povrede propisa zaštite potrošača odnosno povreda ili ugrožavanja kolektivnih interesa i prava potrošača koje je tužitelj iz članka 502.c ZPP ovlašten štititi, riješiti u kolektivnom sporu pa bi bilo nesvrsishodno i protivno interesima i pravima potrošača kao slabije i time ranjive ugovorne strane da prije pravomoćnog dovršetka kolektivnog spora usporedno pokreće i individualni spor iako je kolektivni spor pokrenut upravo radi zaštite (i) njezinih prava i interesa.

42. Podnošenje kolektivne tužbe iz članka 502.a ZPP se stoga odnosilo i na subjektivno pravo ovdje tužitelja kao potrošača koja se u aktualnoj parnici na to pozvao, a tuženik je to bio i u kolektivnom sporu koji je pokrenut 4. travnja 2012. pa se ne može pozivati na zastaru jer je znao da se zatražena kolektivna zaštita može odnositi na subjektivna prava svih korisnika kredita iz ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. pa da slijedom toga nije riječ o nevršenju subjektivnih prava bilo kojega korisnika kredita i da potrošači nisu izgubili pravo na ostvarivanje zahtjeva odnosno da podnošenje tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava njegovih korisnika kredita kao potrošača predstavlja okolnost koja izaziva prekid zastarijevanja.

43. Prema pravnom shvaćanju sa prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 31. siječnja 2022. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

44. Obzirom da je odluka u postupku kolektivne zaštite u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je odluka u postupku kolektivne zaštite u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o ugovaranju valutne klauzule u CHF postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12.6.2019., to do podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO/05, pa je prigovor zastare valjalo odbiti kao neosnovan.

45. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Mirjani Radman-Funarić iz [adresa].

46. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka od 21. veljače 2025. utvrđeno je:

- da je u tuženom razdoblju, od početka otplate do 30. rujna 2015., uslijed povećanja kamatne stope, tužitelj preplatio iznos od 1.617,79 eura,

- nadalje, u istom razdoblju uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na početno ugovoreni tečaj, tužitelj je preplatio iznos od 7.999,39 eura, od čega po osnovi tečajnih razlika s osnove kamata iznos od 5.413,90 eura i po osnovi tečajnih razlika glavnog dugovanja iznos od 2.585,49 eura,

- da je tužitelj ukupno po osnovi ništetnih odredbi ugovora u periodu od početka otplate do 30. rujna 2015. preplatio iznos od 9.617,17 eura,

- utvrđeno je da bi preostala glavnica po ugovoru o kreditu izuzimanjem ništetnih ugovornih odredbi, na dan konverzije iznosila 43.945,90 eura,

- utvrđeno je da je provedenom konverzijom tužitelju utvrđena preplata iz konverzije u iznosu od 1.488,17 eura,

- utvrđeno je da je tuženik nakon sklapanja Dodataka ugovoru o kreditu, zadužio tužitelja za daljnji iznos glavnog dugovanja u visini od 53.893,78 eura,

- utvrđeno je da je razlika između glavnice obračunate izuzimanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu na dan konverzije i glavnice za koju je tuženik zadužio tužitelja nakon provedene konverzije i sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu iskazana u visini od 9.947,88 eura (43.945,90 eura - 53.893,78 eura), odnosno da je tuženik za navedeni iznos više zadužio tužitelja u preostaloj otplati glavnog dugovanja,

- utvrđeno je da je obračun preplata po konverziji proveden u skladu sa člankom 19.c. ZID ZPK.

47. Tužitelj je na provedeno vještačenje nije imao primjedbi i podneskom od 12.ožujka 2025. postavio je svoje traženje na ime preplata po ništetnoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 1.617,79 eura i na ime preplata po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli u iznosu od 7.999,39 eura, ukupno 9.617,18 eura.

48. Tuženik nije imao primjedbe na matematički obračun vještaka ali je ustrajao na prigovorima pravne prirode, posebno prigovora prijeboja, odnosno uračunavanja iznosa priznate preplate po konverziji.

49. Tuženik se protivio i preinaci tužbenog zahtjeva koju je sud dopustio temeljem odredbe čl. 190. st.3. ZPP-a, jer je dopuštanje preinake svrsishodno za konačno rješenje spora između stranaka i iz razloga što bi nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bilo nametnuto ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid „prava na sud“ sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 18/97,6/99-pročišćeni tekst,8/99-isp., 14/02 i 1/06: dalje Konvencija) te je stoga u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, dakle da li dolazi do povrede prava na pristup sudu. U situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi povrata stečenog bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće budući je teško procijeniti i odrediti iznos koji bi eventualno pripao tužitelju, već je nužno i u pravilu potrebno provesti financijsko vještačenje nakon kojega je i tek tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane uz visinu tužbenog zahtjeva, nedopuštanje preinake tužbe koja je uslijedila odmah nakon provedenog financijskog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povećanje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije utjecaja na dužinu i trajanje ovoga postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju ostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio tužbenog zahtjeva, u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koji dovodi u pitanje ostvarivanje njegovog prava na naknadu štete, čime se tužitelju dalje nameće prekomjeran teret. Stoga, odluka kojom se ne bi dopustila preinaka tužbe ne bi bila razmjerna legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a, čime bi bila narušena sama bit tužiteljevog prava na pristup sudu.

50. Sud u cijelosti prihvaća provedeno financijsko vještačenje, budući je isto izrađeno stručno i objektivno, sukladno pravilima struke i zadatku vještaka.

51. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Konverzijom nije nestao pravni interes za utvrđenje djelomične ništetnosti iz temeljnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju nije riješeno pitanje preplaćenih anuiteta na ime promjenjive ugovorne kamate i valutne klauzule, jer je financijskim vještačenjem utvrđeno koliko je tužitelj anuitetno preplatio tuženiku na ime ugovorne kamate i tečaja zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, aneksom temeljnog ugovora o kreditu nije riješeno pitanje reparacije potrošača uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Unatoč provedenoj konverziji vještak je utvrdio da postoje preplaćeni iznosi koji konverzijom nisu riješeni, odnosno ukalkulirani u namirenje budućih obroka kroz anuitete u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.

52. Za istaći je da je Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika, odnosno nije nadoknađena šteta koju su tužitelji pretrpjeli primjenom nepoštenih ugovornih odredaba.

53. Tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje preplaćene iznose po osnovi ništetnih ugovornih odredbi i istovremeno ne postavlja traženje po osnovi razlike obračuna glavnog dugovanja u provedenom postupku konverzije i sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu,, koji iznos je vještak iskazala u visini od 9.947,88 eura (43.945,90 eura - 53.893,78 eura), koliko je tuženik više zadužio tužitelja u preostaloj otplati glavnog dugovanja. Kako je iznos preplate priznat u konverziji od 1.488,17 eura daleko manji od iznosa za koji je tužitelj nakon konverzije više zadužen u preostaloj otplati glavnog dugovanja (za koji tužitelj ne postavlja zahtjev), prilikom donošenja odluke o glavnoj stvari ovaj sud je uzeo u obzir iznos priznat konverzijom.

54. Slijedom navedenog, tužitelju je priznato pravo na postavljeni tužbeni zahtjev kako je to i navedeno pod II. I III. Izreke presude.

55. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i sud mu je dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

56. Tužitelj je priznat trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (9.617,18 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 200,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištu 16.1.2025. i 30.9.2025.za svako 200,00 eura ili ukupno 400,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife), trošak sastava podnesaka od 12.3.2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 900,00 eura, skupa s pridodanim PDV-om od 225,00 eura, ukupno 1.125,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak naknade za financijsko vještačenje u iznosu od 200,00 eura koliko je isti i plaćen. Ukupni priznati troškovi tužitelja iznose 1.325,00 eura.

57. Na priznati trošak tužitelju su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

58. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod IV. izreke presude.

59. Tužitelju nije priznat dio troška na ime predujma za naknadu za financijsko vještačenje preko iznosa od 200,00 eura do zatraženih 400,00 eura, sve iz razloga što je obveza tužitelja po rješenju o vještačenju iznosila 200,00 eura, koliko je i uplatio.

60. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod V. izreke presude.

Slavonski Brod, 4. studenog 2025.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Josip Jelić, Slavonski Brod,

2. OD Glamuzina i Grošeta, Zagreb.