REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Požega, Sv. Florijana 2

Poslovni broj: Gž-940/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Renate Marić kao izvjestiteljice i članice vijeća i Branke Ribičić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VŽ (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. (OIB: 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6, koju zastupa punomoćnik Krešimir Ćurković, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbe tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-6281/2024-10 od 4. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 4. studenog 2025.

p r e s u d i o  je

I Žalba tuženika Addiko bank d.d. djelomično se prihvaća kao osnovana, a djelomice odbija kao neosnovana, dok se žalba tužitelja odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6281/2024-10 od 4. srpnja 2025.

- potvrđuje u točki I izreke i II izreke

- preinačava u točki III izreke u pogledu dosuđenih troškova parničnog postupka tako da ista sada glasi:

"III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 387,43 eura eur sa zateznim kamatama od 4. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se preostali zahtjevi tužitelja i tuženika u pogledu zatraženih troškova parničnog postupka odbijaju kao neosnovani."

II Zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, odbijaju se kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 6281/2024-10 od 4. srpnja 2025. suđeno je:

" I. Utvrđuje se ništetnom i ne proizvod pravne učinke odredba članka 3./NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 016-2461/2005 od 17. studenoga 2005. zaključenog između tužitelja VŽ (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] kao korisnika kredita i prednika tuženika Addiko bank d.d. (OIB: 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6 kao kreditora u dijelu koji glasi „1,50% (jedan zarez pedeset posto), od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. (OIB: 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6 platiti tužitelju VŽ (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], iznos od 73,67 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 19. studenoga 2005. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 981,18 eur sa zateznim kamatama od 4. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv presude tuženica je pravovremeno podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o troškovima postupka. Ukazuje na bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku obzirom presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. U konkretnom predmetu sud nije utvrdio da je među ugovornim stranama zbog ugovaranja predmetne naknada nastala značajna neravnoteža. Tužitelj je kao potrošač prije sklapanja ugovora bio upoznat s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita u točno određenom iznosu (1,5%), a priroda stvarno pruženih usluga može se razumno shvatiti i izvesti iz cjelokupnog ugovora kao i prirode bankarskog poslovanja što tužitelju nije moglo ostati nepoznato. Također, tijekom postupka nedvojbeno je utvrđeno da je visina naknade bila sadržana u samom Ugovoru, zbog čega u tom dijelu obrazloženje presude ne odgovara izreci, odnosno proturječno je utvrđenjima suda. Iznos od 1,5% od iznosa kredita, točnije iznos od 73,67 EUR zasigurno se ne može smatrati iznosom koji je nerazmjeran u odnosu na odobreni iznos kredita. Iz osporene odluke suda nije vidljivo smisleno obrazloženje obzirom da ne postoji niti jedan argument zašto je prigovor podnositelja u odnosu na zastaru i tijek zateznih kamata odbijen, niti se ne poziva na zakonske odredbe na temelju kojih bi drugostupanjski sud mogao zauzeti stav kako je potrebno preinačiti prvostupanjsku odluku i naložiti isplatu zastarjelih potraživanja. Osporavanom su odlukom grubo povrijeđena prava tuženika na obrazloženu sudsku odluku, zabranu arbitrarnosti, legitimnost i pravnu sigurnost, odnosno članak 29. stavak 1. u svezi s člankom 3., člankom 14. stavkom 2. člankom 26. stavkom 1. Ustava. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. U odnosu na dosuđene zatezne kamate na tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo prilikom dosude tijeka kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, obzirom da bi dan otkad teku zakonske zatezne kamate trebao biti dan podnošenja tužbe. Osporava i troškove postupka u cijelosti, a posebno trošak ročišta za objavu presude i činjenicu da njegov zahtjev za troškove nije odbijen. Predlaže sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, naložiti tužitelju da plati troškove tuženiku, podredno ukinuti odluku. Traži troškove žalbe.

2.1. Protiv odluke o troškovima postupka (koji mu nisu priznati) žalbu je podnio i tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je pogrešno ocijenjen vps te se poziva na odredbu čl. 37.ZPP-a. Predlaže da mu se dosudi razliku troškova u iznosu od 250,00 eura i traži troškove žalbenog postupka.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomice osnovana.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o potrošačkom kreditu u dijelu ugovorene naknade za obradu kredita, te zahtjev za vraćanje te naplaćene naknade tužitelju.

5.1. Nije sporno da je između tuženika u svojstvu kreditora i tužitelja u svojstvu korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj: 016-2461/2005 od 17.11.2005., za iznos kunske protuvrijednosti kredita 7.776,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s redovnom kamatom 5,25% godišnjom i promjenjivom u skladu s tuženikovim odlukama s rokom otplate od 84 mjeseca za namjenu kupnje vozila i s otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF koji vrijedi na dan dospjelosti prema otplatnom planu. Nije sporno da je ugovor o kreditu sastavio tuženik, te da je tužitelju ugovoreni iznos kredita prilikom isplate umanjen za iznos naknade u visini od 1,50%, odnosno za iznos od 555,06 kn/73,67 eur. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

5.2. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva, tj. je li odredba čl. 3. Ugovora ništetna i pripada li tužitelju pravo na povrat plaćene naknade u zatraženoj visini koju je na temelju navedene odredbe platio tuženiku za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Sporna je zastara predmetne tražbine kao i zatraženi tijek zatezne kamate.

6. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući su u obrazloženju navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se ista presuda može ispitati. Drugostupanjski sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti. Činjenično stanje je pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno, osim u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka.

7. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je predmetni ugovor o kreditu sklopio s prednikom tuženika, Hypo Alpe Adria Bank d.d., a nakon što se obratio auto salonu Peugot u Škorpikovoj ulici u Zagrebu gdje ga je službenik uputio na tu banku te mu rekao da je najpovoljniji kredit u valuti CHF. Traženu dokumentaciju za odobrenje kredita predao je u auto salonu te misli da je u Hypo bank d.d. otišao tek na potpis ugovora. Ugovor je prije potpisivanja pročitao te nije posebno uočio odredbu o obvezi plaćanja naknade niti je u banci upozoren da će tu naknadu trebati platiti i u čemu se ona sastoji. U vrijeme sklapanja Ugovora nije bio vlasnik trgovačkog društva niti obrta te je vozilo koristio isključivo u privatne svrhe, a rate kredita otplaćivao je osobno. Tzv. ulazna naknada, odnosno trošak obrada kredita od 1,50% misli da je naplaćena na način da je od iznosa odobrenog mu kredita taj iznos ustegnut, odnosno da je manje plaćeno auto salonu od ugovorenog iznosa kredita. Za potpis Ugovora dosta ga je požurivao prodavatelj u salonu jer je auto trebao biti upućen na tehnički pregled i registraciju, a prije nego je sklopio predmetni Ugovor dogovorena je već bila cijena auta i vrijeme do kada je trebao platiti. Nitko mu nije rekao da može odustati radi ulazne naknade, a niti bi on odustao jer mu je auto trebao i sve je već bilo dogovoreno. Nije tražio pojašnjenje odredbi Ugovora o kreditu od bankarskog službenika a niti mu je on sam bilo koju odredbu posebno objašnjavao već mu je dao Ugovor da ga potpiše.

7.1. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje temeljem izvedenih dokaza da tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornoj odredbi. Tuženik je propustio razjasniti tužitelju odredbu o tzv. ulaznoj naknadi, odnosno strukturi i načinu obračuna tzv. ulazne naknade te isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu, o strukturi naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Isto tako nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita, dovelo je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika te se ne može smatrati zabranom manjeg značaja. Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to je ugovorna odredba čl. 3. Ugovora nepoštena, a time i ništetna.

8. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

9. Sud je pravilno temeljem odredbi čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO), ocijenio kao osnovan i zahtjev tužitelja da mu tuženik vrati trošak obrade kredita u iznosu od 555,06 kn/73,67 eur kojeg je tuženik naplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora i to kao nepošten stjecatelj sa zateznim kamatama koje sukladno odredbi čl. 1115. ZOO počinju teći 19. studenog 2005. do isplate, s obzirom da iz potvrde tuženika od 14. ožujka 2024. (list 12 spisa) proizlazi da je predmetnu naknadu u iznosu od 555,06 kn tuženik naplatio 18. studenog 2005.

9.1. Kako svojim žalbenim navodima tuženik nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost osporene presude sud je temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a kao u točki I izreke presude.

10. U pogledu troškova postupka žalba tuženika je djelomice osnovana, a žalba tužitelja neosnovana. Sud je pravilno odlučio sukladno odredbama čl. 154. st. 1. ZPP-a, ali nije dobro primijenio materijalno pravo i nije dobro odredio vrijednost predmeta spora. Trošak ročišta za objavu presude sud je dosudio sukladno Tbr.9.st.3. OT, na isto ročište je pristupio punomoćnik tužitelja i na isti trošak sukladno Tarifi ima pravo, zbog čega u tom dijelu žalba tuženika nije osnovana.

11. Što se tiče žalbe tužitelja u pogledu vps ista je neosnovana. Tužitelj je istakao deklaratorni i kondemnatorni zahtjev, te označio vps 1.400,90 eura. Tužitelj smatra da je upravo taj iznos vps, tuženi osporava dosuđene troškove u cijelosti, a sud kao vps uzima iznos od 800,00 eura temeljem odredbe čl. 37.st.1. ZPP-a.

12. Deklaratorni zahtjev je istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu samo radi ocjene osnovanosti kondemnatornog zahtjeva, pa se kao vrijednost predmeta spora računa vrijednost zahtjeva za isplatu, a to je 73,67 eura Isto tako odredba čl. 35. ZPP-a propisuje da kad je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastava suda i u drugim slučajevima mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir vrijednost glavnog zahtjeva, a glavni zahtjev u konkretnom slučaju je upravo kondemnatorni zahtjev.

13. Zbog navedenog sud u tom dijelu nije pravilno primijenio materijalno pravo, pa je sud djelomice prihvatio žalbu tuženika i preinačio presudu, te dosudio tužitelju na ime troškova parničnog postupka iznos od 387,43 eura.

13.1. Tužitelju koji je u cijelosti uspio u sporu priznati su troškovi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku- odvjetniku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7/1 25 bodova, za pristup na dva ročišta 3. ožujka 2025. i 9. lipnja 2025. prema Tbr. 9/1 25 bodova za svako, za sastav podneska od 22. siječnja 2025. prema Tbr. 8/1 25 bodova, za pristup na ročište za objavu presude 4. srpnja 2025. prema Tbr. 9/3 12,5 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eur (s paušalom) iznosi 225,00 eur, uvećano za 25% PDV 56,25 eur i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu 53,09 eur i pristojbe na presudu 53,09 eur ili ukupno 387,43 eur. U preostalom dijelu zahtjevi tužitelja i tuženika u pogledu zatraženih troškova parničnog postupka odbijeni su kao neosnovani.

14. Zbog navedenog, presuda je u točki III izreke preinačena u skladu sa odredbom čl. 380.st.3. ZPP-a.

15. Tužena je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer je s istom uspjela samo u neznatnom dijelu, temeljem članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 5. ZPP-a, dok je tužitelj odbijen sa zahtjevom za trošak žalbe jer sa istom nije uspio, sukladno čl. 154.st.1. i 166.st.1. ZPP-a.

U Požegi, 4. studeni 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević