Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-717/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vitomira Boića predsjednika vijeća, Ankice Jakovina sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tužene OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, koju zastupaju punomoćnici-odvjetnici Odvjetničkog društva Vukina&partneri, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv dijela presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3050/23-22 od 26. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 4. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene OTP banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3050/23-22 od 26. svibnja 2025. u pobijanom dijelu pod stavkom III., IV., V., VI. te VIII. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 1 Ugovora o kreditu 98950/05 od 20. prosinca 2005. zaključenog između tužiteljice i pravnog prednika tužene u dijelu u kojem je ugovoreno da se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 30.600,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju tužene na dan korištenja, te čl. 10. u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi tužene na dan dospijeća (stavak I. izreke) te se nalaže tuženoj isplatiti tužiteljici na ime preplate s osnova valutne klauzule iznos od 1.019,38 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak II. izreke). Nadalje, utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 5. Ugovora koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva 2,00% od iznosa odobrenog kredita minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.““ (stavak III. izreke) te se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 380,20 EUR-a na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva sa zateznim kamatama tekućim od 21. prosinca 2005. do isplate (stavak IV. izreke). Također, utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 11. Ugovora koja glasi: „Prijevremena otplata. Korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka, s tim da je dužan podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom Kreditora" (stavak V. izreke) te se nalaže tuženoj isplatiti tužiteljici na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 512,71 EUR- a sa zateznim kamatama tekućim od 20. siječnja 2009. do isplate (stavak VI. izreke), dok se utvrđuje da ne postoji potraživanje tužene prema tužiteljici u iznosu od 214,47 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak VII. izreke) te se nalaže tuženoj da tužiteljici nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 226,54 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 26. svibnja 2025. do isplate (stavak VIII. Izreke).

2. Protiv dijela navedene presude pod stavkom III., IV., V., VI. i VIII. izreke žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda u žalbom pobijanom dijelu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tužene tužiteljica se protivi iznesenim žalbenim razlozima u cijelosti te predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu.

4. Žalba tužene nije osnovana.

5. U ovoj žalbenoj fazi postupka predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. koji se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i čl. 11. koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu Ugovora o kreditu broj 98950/05 sklopljenog 20. prosinca 2005. (dalje u tekstu: Ugovor), između tužiteljice kao korisnika kredita i prednika tužene HVB Splitske banke d.d. kao kreditora, te zahtjev za isplatu novčanih iznosa koje je tužiteljica platila temeljem tih ništetnih odredbi.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u žalbom pobijanom dijelu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom postupku i na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP valjano je utvrdio činjenično stanje.

8.Tako je utvrdio:

- da je predmetni Ugovor broj 98950/05 sklopljen 20. prosinca 2005. između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tužene HVB Splitske banke d.d. kao kreditora kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos od 30.600,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate 84 mjeseca radi zatvaranja ranijih kreditnih obveza;

-da je čl. 5. Ugovora ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva od

2,00% od iznosa odobrenog kredita;

- da je čl. 11. Ugovora ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu određenom aktom kreditora;

- da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva obračunata u iznosu od 380,20 EUR-a, koja je tužiteljici ustegnuta prilikom isplate kredita 21. prosinca 2005.;

- da je naknada za prijevremenu otplatu kredita obračunata u iznosu od 512,71 EUR- a koja je naplaćena 20. siječnja 2009.;

- da se na pitanje ništetnosti spornih ugovornih odredbi u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03);

- da je prigovor zastare neosnovan jer zastarni rok za predmetno potraživanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje u tekstu: ZOO/91 koji je bio na snazi u vrijeme njegovog sklapanja) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

9. Na temelju utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita, te imajući u vidu da visina potraživanja nije sporna, pravilno je obvezao tuženu da tužiteljici na ime vraćanja stečenog bez osnove zbog ništetnih odredbi plati iznos od 380,20 EUR-a plaćenog temeljem ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i iznosa od 512,71 EUR-a plaćenog temeljem ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita sa pripadajućim zateznim kamatama.

10. Takva činjenična utvrđenja i odluku suda prvoga stupnja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tužene.

11. Pravilno je prvostupanjski sud, prvenstveno temeljem uvida u predmetni Ugovor te saslušanjem tužiteljice, utvrdio da stranke o spornim ugovornim odredbama nisu pregovarale prije sklapanja Ugovora, već da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane pravnog prednika tužene, te je utvrdio da, iako je u trenutku sklapanja ugovora tužiteljica imala parametre utvrđenja visine naknade za obradu kreditnog zahtjeva odnosno mogao je utvrditi visinu naknade za prijevremenu otplatu određenu aktom kreditora, te ugovorne odredbe ipak nisu poštene u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), slijedom čega je pravilnom primjenom tog zakonskog propisa, te odredaba ZOO/91 u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, te zahtjeva za isplatom stečenog bez osnove temeljem tih ugovornih odredbi, u utuženoj visini, koju visinu tužena tijekom postupka nije osporavala.

12. Naime, budući da tužena, na kojoj je kod unaprijed sastavljenog standardnog ugovora trgovca teret dokaza da se o pojedinim ugovornim odredbama pregovaralo (čl. 81. st. 4. ZZP/03), uopće nije dokazala da su stranke pregovarale o navedenim odredbama u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, prvostupanjski sud je pravilno u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužiteljice koja je iskazala da nikakvih pregovora prije sklapanja ugovora nije bilo, te ocijenio da su predmetne odredbe nepoštene jer uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve nakon što je proveo test poštenosti istih, pa su suprotni žalbeni navodi tužene neosnovani.

13. U odnosu na ništetnu ugovornu odredbu sadržanu u čl. 5. Ugovora kojom je propisano da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,00% od iznosa odobrenog kredita, valja reći da tužena nije dokazala da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, već je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane prednika tužene, na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaj. U odnosu na tu odredbu tužena smatra da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, pa ju stoga nije dopušteno ocjenjivati u smislu poštenosti. Osim toga, kada bi to bilo i dopušteno, navodi da konkretna odredba treba dovesti do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, odnosno ovdje tužiteljice, a što ista nije dovela.

14. U vezi ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita sukladno shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024. koje glasi: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti, kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a u vezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP-a“.

15. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništetna, jer kao što je navedeno o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ista je, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužiteljica kao potrošač na nju i visinu naknade nije mogla utjecati, štoviše ista joj je nametnuta kao obveza, bez znanja na što se konkretno odnosi. Pri tome tužena nije dokazala ni opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (2,00%), koju je njezin prednik naplatio u trenutku isplate kredita. Sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je prednik tužene imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu. Dakle, osim što u čl. 5. Ugovora nije navedeno na što se konkretno ta naknada odnosi, tužena u ovom postupku nije dokazala koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, jer tužiteljici nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

16. Pri tome valja reći da se okolnost uzrokuje li sporna ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava. Dakle, može se zaključiti da prednik tužene nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade).

17. Glede žalbenih navoda tužene, valja istaći da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Prema shvaćaju ovog drugostupanjskog suda, to ne zahtjeva nužno u Ugovoru specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita, međutim kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužiteljica bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) te o njenoj krajnjoj svrsi.

18. Nadalje, i u odnosu na ugovornu odredbu sadržanu u čl. 11. Ugovora kojom je propisano da je korisnik kredita dužan za prijevremenu otplatu kredita platiti naknadu kreditoru u iznosu određenom aktom kreditora, ovaj sud u cijelosti pravilnim prihvaća razloge temeljem kojih prvostupanjski sud i tu ugovornu odredbu cijeni ništetnom. Ovo tim više imajući u vidu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018- 2 od 9. ožujka 2022., u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanja dijela kamata koje je prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Pri tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske naglašava da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze, već bi banke imale pravo na naknadu onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu. U konkretnom slučaju, tužena nije ni pokušala dokazati visinu eventualnih administrativnih ili nekih drugih troškova vezanih uz prijevremenu otplatu kredita, niti je sukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03 predložila dokaze na okolnost da su ugovorne stranke pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu i o njezinoj visini.

19. Glede žalbenih navoda tužene da je i ta odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te stoga nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenosti, a osim toga ista da ne dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, žaliteljicu valja uputiti na naprijed iznijete razloge glede ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

20. Obzirom na navedeno, dakle, utvrdivši sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetnim, prvostupanjski sud je pravilno, u skladu s odredbama čl. 104. st. 1. i čl. 210. ZOO/91 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, imajući u vidu da visina naplaćenih naknada nije sporna, naložio tuženoj isplatiti tužiteljici navedene iznose sa zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 214. ZOO/91, obzirom da je prednik tužene odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi jer je iste nametnuo tužiteljici bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj navedenih iznosa.

21. Konačno, valja navesti da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio prigovor zastare kojeg je istaknula tužena, jer zastara restitucijskih zahtjeva s osnove nepoštenih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2., tako da zastara nije nastupila.

22. I odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita (čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP).

23. U odnosu na žalbene navode tužene da su troškovi vještačenja dosuđeni tužiteljici previsoko određeni, valja istaći da joj navedeni trošak u iznosu od 200,00 EUR-a pripada u cijelosti. Naime, kako se radi o trošku potrebnim za vođenje parnice između stranaka, nadoknada kojeg ne ovisi o omjeru uspjeha stranaka u parnici, navedeni trošak valjalo je priznati tužiteljici i obvezati tuženu da joj ga nadoknadi u cijelosti (čl. 155. st. 1. ZPP).

24. Također, sud prvoga stupnja pravilno je tužiteljici dosudio trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR-a jer iz sadržaja spisa proizlazi da je istu platila (list 14 spisa), a koja obveza je nastala prije stupanja na snagu Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23) koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023.

25. Slijedom svega navedenog, valjalo je žalbu tužene odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi temeljem čl. 368. st. 1. ZPP u pobijanom dijelu pod stavkom III., IV., V., VI. te VIII. izreke.

26. U nepobijanom dijelu (stavak I., II., te VII. izreke), presuda prvostupanjskog suda ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 4. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić