REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-839/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sutkinji Romani Mališ, u parničnom predmetu tužitelja PV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Marti Šimrak Lukavski, odvjetnici iz ZOU Marta Šimrak Lukavski i Sanja Turković iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d., [adresa], OIB 14036333877, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matić, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 15. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i z. punomoćnice tuženika – Petre Bartolić, odvj. vježbenice kod odvjetnika Hrvoja Matića iz Zagreba, 4. studenog 2025., donio je, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 14036333877 da tužitelju OV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na ime pretplate temeljem promjene tečaja valute isplati iznos od 1.951,58 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na slijedeće iznose:

-na iznos od 4,62 eur s kta od 1.11.2008. pa do isplate,

-na iznos od 8,62 eur s kta od 1.1.2009. pa do isplate,

-na iznos od 11,48 eur s kta od 1.2.2009. pa do isplate,

-na iznos od 12,77eur s kta od 1.3.2009. pa do isplate,

-na iznos od 9,21 eur s kta od 1.4.2009. pa do isplate,

-na iznos od 9,98 eur s kta od 1.5.2009. pa do isplate,

-na iznos od 4,48 eur s kta od 1.6.2009. pa do isplate,

-na iznos od 0,44 eur s kta od 1.7.2009. pa do isplate,

-na iznos od 1,51 eur s kta od 1.8.2009. pa do isplate,

-na iznos od 3,64 eur s kta od 1.9.2009. pa do isplate,

-na iznos od 3,46 eur s kta od 1.10.2009. pa do isplate,

-na iznos od 1,30 eur s kta od 1.11.2009. pa do isplate,

-na iznos od 5,35 eur s kta od 1.12.2009. pa do isplate,

-na iznos od 8,59 eur s kta od 1.1.2010. pa do isplate,

-na iznos od 13,21eur s kta od 1.2.2010. pa do isplate,

-na iznos od 12,15 eur s kta od 1.3.2010. pa do isplate,

-na iznos od 19,58 eur s kta od 1.4.2010. pa do isplate,

-na iznos od 17,29 eur s kta od 1.5.2010. pa do isplate,

-na iznos od 20,49 eur s kta od 1.6.2010. pa do isplate,

-na iznos od 40,10 eur s kta od 1.7.2010. pa do isplate,

-na iznos od 35,45 eur s kta od 1.8.2010. pa do isplate,

-na iznos od 51,56 eur s kta od 1.9.2010. pa do isplate,

-na iznos od 43,12 eur s kta od 1.10.2010. pa do isplate,

-na iznos od 36,70 eur s kta od 1.11.2010. pa do isplate,

-na iznos od 57,11 eur s kta od 1.12.2010. pa do isplate,

-na iznos od 68,58 eur s kta od 1.1.2011. pa do isplate,

-na iznos od 59,41eur s kta od 1.2.2011. pa do isplate,

-na iznos od 60,61eur s kta od 1.3.2011. pa do isplate,

-na iznos od 55,79 eur s kta od 1.4.2011. pa do isplate,

-na iznos od 57,22 eur s kta od 1.8.2011. pa do isplate,

-na iznos od 78,41 eur s kta od 1.6.2011. pa do isplate,

-na iznos od 81,45 eur s kta od 1.7.2011. pa do isplate,

-na iznos od 105,85 eur s kta od 1.8.2011. pa do isplate,

-na iznos od 98,52 eur s kta od 1.9.2011. pa do isplate,

-na iznos od 83,16 eur s kta od 1.10.2011. pa do isplate,

-na iznos od 82,81 eur s kta od 1.11.2011. pa do isplate,

-na iznos od 78,96 eur s kta od 1.10.2011. pa do isplate,

-na iznos od 86,69 eur s kta od 1.1.2012. pa do isplate,

-na iznos od 91,66 eur s kta od 1.2.2012. pa do isplate,

-na iznos od 91,82 eur s kta od 1.3.2012. pa do isplate,

-na iznos od 88,87 eur s kta od 1.4.2012. pa do isplate,

-na iznos od 89,80 eur s kta od 1.5.2012. pa do isplate,

-na iznos od 91,83 eur s kta od 1.6.2012. pa do isplate,

-na iznos od 90,09 eur s kta od 1.7.2012. pa do isplate,

-na iznos od 89,83 eur s kta od 1.8.2012. pa do isplate,

-na iznos od 87,81 eur s kta od 1.9.2012. pa do isplate,

-na iznos od 84,58 eur s kta od 1.10.2012. pa do isplate,

-na iznos od 88,45 eur s kta od 1.11.2012. pa do isplate,

-na iznos od 89,71 ur s kta od 1.12.2012. pa do isplate,

sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, po kamatnoj stopi koja je od 1. siječnja 2008. propisana po stopi utvrđenoj u čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 14036333877 da tužitelju OV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati na ime naknade troškova parničnog postupka u iznosu od 1.650,00 €, sa zakonskom zateznom kamatom počam od 4. studenog 2025. pa do isplate, prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve u roku 15 dana.

III Odbija se podredni tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Utvrđuje se da je djelomično ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 406- 142/2005 od 8.11.2005. koji su zaključili tužitelj PV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:14036333877 kao kreditor kojimje ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF važećoj na dan dospijeća anuiteta.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 14036333877 da tužitelju PV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na ime pretplate temeljem promjene tečaja valute isplati iznos od 1.951,58 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na slijedeće iznose:

-na iznos od 4,62 eur s kta od 1.11.2008. pa do isplate,

-na iznos od 8,62 eur s kta od 1.1.2009. pa do isplate,

-na iznos od 11,48 eur s kta od 1.2.2009. pa do isplate,

-na iznos od 12,77eur s kta od 1.3.2009. pa do isplate,

-na iznos od 9,21 eur s kta od 1.4.2009. pa do isplate,

-na iznos od 9,98 eur s kta od 1.5.2009. pa do isplate,

-na iznos od 4,48 eur s kta od 1.6.2009. pa do isplate,

-na iznos od 0,44 eur s kta od 1.7.2009. pa do isplate,

-na iznos od 1,51 eur s kta od 1.8.2009. pa do isplate,

-na iznos od 3,64 eur s kta od 1.9.2009. pa do isplate,

-na iznos od 3,46 eur s kta od 1.10.2009. pa do isplate,

-na iznos od 1,30 eur s kta od 1.11.2009. pa do isplate,

-na iznos od 5,35 eur s kta od 1.12.2009. pa do isplate,

-na iznos od 8,59 eur s kta od 1.1.2010. pa do isplate,

-na iznos od 13,21eur s kta od 1.2.2010. pa do isplate,

-na iznos od 12,15 eur s kta od 1.3.2010. pa do isplate,

-na iznos od 19,58 eur s kta od 1.4.2010. pa do isplate,

-na iznos od 17,29 eur s kta od 1.5.2010. pa do isplate,

-na iznos od 20,49 eur s kta od 1.6.2010. pa do isplate,

-na iznos od 40,10 eur s kta od 1.7.2010. pa do isplate,

-na iznos od 35,45 eur s kta od 1.8.2010. pa do isplate,

-na iznos od 51,56 eur s kta od 1.9.2010. pa do isplate,

-na iznos od 43,12 eur s kta od 1.10.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 36,70 eur s kta od 1.11.2010. pa do isplate,

-na iznos od 57,11 eur s kta od 1.12.2010. pa do isplate,

-na iznos od 68,58 eur s kta od 1.1.2011. pa do isplate,

-na iznos od 59,41eur s kta od 1.2.2011. pa do isplate,

-na iznos od 60,61eur s kta od 1.3.2011. pa do isplate,

-na iznos od 55,79 eur s kta od 1.4.2011. pa do isplate,

-na iznos od 57,22 eur s kta od 1.8.2011. pa do isplate,

-na iznos od 78,41 eur s kta od 1.6.2011. pa do isplate,

-na iznos od 81,45 eur s kta od 1.7.2011. pa do isplate,

-na iznos od 105,85 eur s kta od 1.8.2011. pa do isplate,

-na iznos od 98,52 eur s kta od 1.9.2011. pa do isplate,

-na iznos od 83,16 eur s kta od 1.10.2011. pa do isplate,

-na iznos od 82,81 eur s kta od 1.11.2011. pa do isplate,

-na iznos od 78,96 eur s kta od 1.10.2011. pa do isplate,

-na iznos od 86,69 eur s kta od 1.1.2012. pa do isplate,

-na iznos od 91,66 eur s kta od 1.2.2012. pa do isplate,

-na iznos od 91,82 eur s kta od 1.3.2012. pa do isplate,

-na iznos od 88,87 eur s kta od 1.4.2012. pa do isplate,

-na iznos od 89,80 eur s kta od 1.5.2012. pa do isplate,

-na iznos od 91,83 eur s kta od 1.6.2012. pa do isplate,

-na iznos od 90,09 eur s kta od 1.7.2012. pa do isplate,

-na iznos od 89,83 eur s kta od 1.8.2012. pa do isplate,

-na iznos od 87,81 eur s kta od 1.9.2012. pa do isplate,

-na iznos od 84,58 eur s kta od 1.10.2012. pa do isplate,

-na iznos od 88,45 eur s kta od 1.11.2012. pa do isplate,

-na iznos od 89,71 eur s kta od 1.12.2012. pa do isplate,

sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, po kamatnoj stopi koja je od 1. siječnja 2008. propisana po stopi utvrđenoj u čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 14036333877 da tužitelju BV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom počam od dana presuđenja pa do isplate, prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve u roku 15 dana."

IV O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita (potrošač) s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj 406-142/2005 od 8.11.2005. te 5.12.2005. Aneks istom Ugovoru u kojem je izmijenjen broj šasije osobnog automobila (u daljnjem tekstu zajedno: Ugovor). Ugovorom je tužitelju odobren namjenski kredit, kojim se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 30.518,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseci nakon prijenosa kredita u otplatu. Kredit dospijeva zadnjeg dana u mjesecu. Odredbom čl. 2 Ugovora propisana je redovna kamata na kredit te se tužitelj obvezao platiti tuženiku kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,25 % godišnje. U razdoblju od sklapanja Ugovora tuženik je samovoljno i bez pristanka tužitelja u više navrata mijenjao kamatnu stopu tijekom cijelog razdoblja otplate predmetnog kredita. Isto tako, odredbom čl. 7 Ugovora propisano je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu kredita iz privitka Ugovora. Tužitelj je u konačnici prijevremeno u cijelosti isplatio predmetni kredit na način da je 7.12.2012. isplatio tuženiku iznos od 510.706,68 kuna sukladno Ugovoru i izračunu tuženika.

1.1. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Ugovor je prethodno sastavio tuženi u formi unaprijed uobličenog tipskog/adheizijskog ugovora te stranke nisu prethodno pojedinačno pregovarale o svim pojedinim odredbama Ugovora o kreditu slijedom čega je tužitelj de facto samo mogao prihvatiti tekst Ugovora i to u cijelosti uz ugovaranje iznosa kredita, roka povrata i stopu kamatne stope. Ugovor sadrži ništetne odredbe u pogledu primjene promjenjive kamatne stope u dijelu u kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika te u pogledu vezanja isplate uz valutu švicarski franak u nastavku „CHF“ budući da su te odredbe: protivne načelu savjesnosti i poštenja i predstavljaju nepoštenu trgovačku praksu, jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo te zbog toga što uzrokuju značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženi je prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim pa samim tim i ništetnim. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi. Logično je da su potrošači, pa i sam tužitelj, polazeći od načela povjerenja prema bankama, na temelju niže stope ugovorne kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenili da će njihova obveza vraćanja (čija visina ovisi osim o kamatama i o tečaju valute) dobivenog iznosa u kunama (koji je određen u trenutku sklapanja ugovora) biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima tuženi je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja naveo tužitelja na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

1.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih i tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je pod točkom I. izreke potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u točki 1. izreke u kojoj je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 502 c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Prema tome, tužitelj se poziva na pravna utvrđenja iz navedenih presuda kojima je utvrđena djelomična ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula): -Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, -Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva; -Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu; -Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu; -Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.; -Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci brojU-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.". Kako su odredbe Ugovora o kreditima ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

1.3. S obzirom da je utvrđeno da je navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna i nepoštena, to je tužitelj plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po srednjem tečaju CHF HNB važećoj na dan plaćanja, te je na taj način također preplatio tuženiku dužni iznos razlike između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao za vrijeme trajanja kredita i iznosa koji bi plaćao da je tečaj CHF ostao nepromijenjen kao na dan isplate kredita.

1.4. Konačno, preciziranim tužbenim zahtjevom od 4. rujna 2025. (list 115-119 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj potražuje isplatu iznosa od 1.951,58 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta kao i troškove postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, podredno da se utvrdi da je djelomično ništetna odredba predmetnog ugovora te naloži tuženiku isplata iznosa od 1.951,58 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta kao i troškove postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini.

2.1. Tuženik ne spori da je 8. studenog 2005. s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 406-142/2005 (dalje: ugovor o kreditu).

2.2. Zakonom o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05) dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Budući da je tužitelj i nakon sklapanja ugovora o kreditu u CHF valuti te nakon rasta tečaja za CHF imao pravo promijeniti valutu obveze ne može se smatrati kako bi odredba o valuti obveze stvorila neravnopravnost u obvezama dviju ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Kako bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji, mogao izabrati između više opcija ugovora o kreditu i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama. Tužitelj je, samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da klijent banke može samostalno i neovisno odabrati one ugovorne odredbe za koje smatra da mu najviše odgovaraju. Životno je nelogično i u praksi neprovedivo da svaki klijent s djelatnikom banke osobno pregovara i raspravlja o svakoj pojedinačnoj klauzuli ugovora. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem CHF valute obveze, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojalo tuženikovo propuštanje da tužitelja u cijelosti informira o svim bitnim parametrima. Predmetnim ugovorom je ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 7 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ovog ugovora bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 7 godina, a valutnu je klauzulu ponudio tužitelju upravo kao zaštitnu vrijednosnu klauzulu za budući slučaj potrebe očuvanja kupovne moći kune. Nadalje, tuženik osporava da bi ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva. Navedeno iz razloga jer je isti sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima i to člankom 1021. koji kao lex specialis, regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Navedenim člankom određeno je da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

2.3. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije niti bila ugovorena. Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valute obveze nije niti bilo. Nadalje, ukoliko tužitelj smatra da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, odnosno ističe da se predmetni ugovor o kreditu ima smatrati kunskim kreditom, tada se i na predmetni ugovor treba primijeniti kamatna primjenjiva na kunske kredite. U prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti. Ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksni tečaj, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore bez valutne klauzule.

2.4. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik smatra da je ovdje riječ o identičnoj pravnoj situaciji te da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata. Navedeni stav potvrdio je i Općinski sud u Splitu u presudi posl. broj P-2563/18 od 23. listopada 2020. gdje se navodi: „Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju tužiteljima stečeno bez osnove na strani tuženika temeljem ništetnih odredaba Ugovora pripada od dana podnošenja zahtjeva tuženiku, a to je dan podnošenja tužbe 21. srpnja 2015. do isplate. Tužitelji, odnosno njihova prednica, su tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istaknuli svoj zahtjev i ukazali na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe sami tužitelji, ni njihova prednica, nisu ukazivali na ništetnost odredaba, sud je stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti tužiteljima od dana podnošenja tužbe tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. U ovom dijelu, zatraženih kamata, zaista ima mjesta primjeni stava sa sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004., analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora o zajmu po kojem ugovorne strane istog treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva.“ Također, istovrsni stav zauzet je i u presudi Općinskog suda posl. br. P-1798/19 od 23. travnja 2021.

2.5. Tuženik, opreza radi ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P- 1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik ističe kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciju. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Primjena čl. 241. ZOO u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Stoga, tuženik ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta.

2.6. Tuženik smatra da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule. Pored toga, pravo tužitelja na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu ne znači da tužitelj nije dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Međutim, ovdje tužitelj ne navodi nikakve činjenice niti dokaze da je tužitelju povrijeđeno neko pravo nego se samo paušalno poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12. To međutim ne znači da je u ovoj konkretnoj situaciji doista povrijeđeno tužiteljevo pravo. Naime, svrha tzv. individualnih parnica je upravo u tome da se činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora dokažu u konkretnom slučaju. To, međutim, tužitelj ovdje ne dokazuje.

2.7. Konačno, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te da ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: Ugovor o kreditu br. 406/142/2005 od 8.11.2005. (list 11-14 spisa), otplatni plan (list 15-18), Aneks br. 1. uz Ugovor o kreditu broj 406/142/2005 od 5.12.2005. (list 20-23), kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 44-52), provedeno je financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o. (list 91-107), te je u svrhu dokazivanja saslušan tužitelj osobno.

3.1. Tuženik je na pripremnom ročištu od 25. rujna 2024. odustao od saslušanja svjedoka NV.

3.2. Na ročištu od 15. listopada 2025. stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Među strankama nije sporno, a što proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i koja je pročitana, da su zaključile i to tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor Ugovor o kreditu broj 406/142/2005 od 8.11.2005. na iznos od 30.518,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., na dan korištenja kredita, a namjena kredita je potrošački kredit za kupovinu novog motornog vozila, s rokom otplate 84 mjeseci, koji kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. za CHF, na dan plaćanja, a anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu.

6. Među strankama je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, jesu li odredbe predmetnog ugovora koje se tiču ugovaranja valutne klauzule u CHF ništetne, odnosno je li u tom slučaju tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sporno je je li u konkretnom slučaju nastupila zastara i tužiteljev status potrošača.

7. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, međutim, sporan je njihov učinak i značaj za ovaj spor.

8. Ovaj sud je u konkretnom postupku vezan pravnim stavom izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojim je taj sud odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i u bitnome utvrdio da su tužene banke (uključujući i ovdje tuženika) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

8.1. Prema tome, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno je utvrdio da su sve tužene banke (i ovdje tuženik) koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

8.2. Protiv ove odluke, banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmo tuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč.1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…".

8.3. U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP- a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje, odnosno sklapanje s klijentima ugovore o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

-da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnika kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

-da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

9. Ovakva odluka donijeta u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošaka (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika odnosno radi isplate.

9.1. Konačno, i čl. 502.c ZPP-a, određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a, st. 1. ovoga zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenje iz gore navedene parnice, nije bilo potrebno izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnih ugovornih odredaba u valutnoj klauzuli u CHF, radi čega je odbijen podredni tužbeni zahtjev tužitelja.

11. Međutim, u pojedinačnim potrošačkim sporovima, banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donijetih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

12. U tom smislu saslušan je tužitelj čiji iskaz sud prihvaća kao neposredno uvjerljiv i iskren, a iz kojeg proizlazi da kako je u utuženo vrijeme dobio stalno zaposlenje i da ne bi koristio osobni automobil roditelja za putovanje od mjesta stanovanja do mjesta rada, 2005. u 11. mjesecu odlučio je kupiti automobil. Kad je našao automobil koji bi kupio, kod prednika tuženika u poslovnici u Sisku interesirao se o mogućnostima dobivanja kredita, o čemu je vidio i reklame i da se nude povoljni krediti u CHF-u. Na šalteru banke, službenica mu je izračunala koliko bi iznosila njegova rata kredita, što je njemu bilo prihvatljivo s obzirom na njegovu plaću. Ugovor o kreditu bio je već gotov, dobio ga je pred sebe, na šalteru, a iza njega red. Što se tiče ugovora u eurima, takav kredit ne bi mogao s obzirom na svoju plaću dobiti jer je gledao sve varijante ishođenja kredita. U tom periodu nije bilo kredita u kunama. Ugovor o kreditu cijeli nije pročitao nego samo glavne stavke, kolika je kamata, kolika mu je otplatna rata. Nije bio upozoren na nikakve rizike, naprotiv, taj kredit mu je nuđen kao najpovoljniji. Kredit je u cijelosti otplaćen, kredit nije konvertiran. Nije znao što znači valutna klauzula u CHF- u. Nije znao da će mu rata porasti ukoliko poraste tečaj CHF-a, a i inače nije ekonomske struke. Imao je dojam da je kredit stabilan, siguran jer je i kao takav bio prezentiran. Kod javnog bilježnika ovjerio je ugovor i pri tome je ovjeren samo potpis i ništa mu pri tome nije objašnjavano. Danas sa sadašnjim saznanjima nikad ne bi potpisao takav ugovor. Automobil je koristio isključivo za osobne potrebe. Nikad se nije žalio u banci kad je počela rasti rata kredita jer rata je počela lagano rasti nakon godine dana, a na polovici otplate drastično je porasla, a do tad je već otplatio većinu kamata.

13. U odnosu na osporeno svojstvo potrošača tužitelja, za ovaj sud nema dvojbe o tome da je tužitelj predmetni ugovor zaključio u svojstvu potrošača, koji pojam definira odredba čl. 3., u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007 i 79/2007), a nepobitno je da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio predmetni ugovor radi kupnje vozila što je bila i ugovorena namjena kredita. Pri tome, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe za koji je fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu, dok iz dokumentacije priložene spisu i iskaza tužitelja ne proizlazi da bi svrha kupnje vozila bila obavljanje poslovne djelatnosti ili da bi se predmetno vozilo koristilo za obavljanje djelatnosti, a tuženik nije naveo niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju svojstvo potrošača tužitelja. Osim toga, bitno je uzeti u obzir i okolnosti da je tužitelj, kao korisnik kredita i fizička osoba, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika kao kreditora, pa je upravo na tuženiku teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač, što tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati.

14. Zaključno, tuženik nije iznio niti jednu činjenicu koja bi dovodila u pitanje svojstvo tužitelja kao potrošača, a niti je dokazao da bi u spornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovarao. Ugovor je sastavljen prema standardnom, tipskom obrascu tuženika. Tvrdnje tuženika da je tužitelja informirao na valjan način i objasnio mu posljedice i doseg ugovornih odredbi o promjeni valutne klauzule u CHF, nisu ničim dokazane, a upravo suprotno, utvrđeno je presudom donesenom u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača.

15. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima.

16. Slijedom navedenog, u predmetnom individualnom sporu ima se primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora u valutnoj klauzuli vezane uz CHF, a time su ništetne i odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 8.11.2005. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF, sve temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. l. EZ 193 L 95/29) u vezi s čl. 3. i 4., čl. 269., čl. 272. i čl. 323. ZOO-a te čl. 502.a. i c ZPP-a.

17. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po Centru za financijska vještačenja d.o.o. koji nalaz i mišljenje sudskog vještaka sud prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije.

17.1. Iz nalaza i mišljenja kao relevantno proizlazi: ukupan iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do kraja otplate kredita iznose: 2.414,12 €; ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi: 462,54 €. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do kraja otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 1.951,58 €.

18. Nije osnovan prigovor koji ističe tuženik na nalaz i mišljenje (list 125-126 spisa). Naime, vještak je nalaz i mišljenje izradio u skladu s danim mu zadatkom, pa kako je prigovor tuženika u tom pravcu primarno pravne naravi, ponovno se ističe da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a u ovome predmetu se ne radi o ništetnoj odredbi o kamatnoj stopi.

19. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezanu uz valutnu klauzulu, kolektivni je spor pravomoćno završio 14. lipnja 2018., te od tog dana nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe po toj osnovi. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od početka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, dakle od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.), to je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

20. Slijedom navedenog, tuženik je sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, dužan vratiti tužitelju što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, odnosno bez osnove sa zakonskom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem. Da je tuženik nepošten stjecatelj proizlazi iz činjenica da su banka, a tako i tuženik znale za rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način i usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju, o tome obavijestili potrošače kako bi svaki za sebe mogao donijeti odluku hoće li prihvatiti rizik koji ta odredba nosi, a kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili neće. Osnovanost visine tužbenog zahtjeva kao i dani kad su učinjene uplate, od kojeg teku zatezne kamate na iznos svakog pojedinog preplaćenog iznosa kako je to navedeno u točki I izreke presude, proizlazi iz nalaza i mišljenja provedenog vještačenja kako je naprijed obrazloženo pa je valjalo na temelju odredbe čl. 323. st.1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a, te odredbe čl. 328. ZPP-a, odlučiti kao pod točkom I izreke.

21. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154.st.1. ZPP-a.

21.1. Trošak tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe i sastava podneska od 18.9.2024. i 5.9.2025., te zastupanja na ročištu 25.9.2024. i 15.10.2025. za svaku radnju po 100 bodova, odnosno po 200,00 €, određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 250,00 €, troškova financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 €, odnosno sveukupno 1.650,00 €.

21.2. Tužitelju sudske pristojbe nisu određene, a koje pristojbe tužitelj nije dužan platiti budući je oslobođen plaćanja istih temeljem čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/2023).

22. Budući tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

U Krapini 4. studenog 2025.

Sutkinja

Romana Mališ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana.

Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.

Dostaviti:

1.Odvjetnica Marta Šimrak Lukavski

2.Odvjetnik Hrvoje Matić