Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], JE

Poslovni broj: P-123/2025-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužitelja ĆE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnicima iz ZOU Marijan Fosin, Božica Petak Vujec i Andreja Fosin,odvjetnicima iz Varaždina protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću,odvjetniku iz Zagreba,radi isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 25.rujna 2025. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, dana 4.studeni 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877, da tužitelju OE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]

75,

isplati

iznos

od

11.606,93

EUR

(slovima:jedanaesttisućašestotinašesteuraidevedesettricenta) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti CHF od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te za razdoblje od 01.01.2024. godine pa nadalje do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

- iznos 31,68 EUR od 31. svibanj 2007.

- iznos 10,80 EUR od 30. lipanj 2007.

- iznos 8,69 EUR od 31. srpanj 2007.

- iznos 169,08 EUR od 29. veljača 2008.

- iznos 73,09 EUR od 31. ožujak 2008.

- iznos 188,24 EUR od 30. lipanj 2008.

- iznos 58,99 EUR od 31. srpanj 2008.

- iznos 214,26 EUR od 30. studeni 2008.

- iznos 83,09 EUR od 31. prosinac 2008.

- iznos 148,53 EUR od 31. ožujak 2009.

- iznos 19,96 EUR od 30. travanj 2009.

- iznos 70,99 EUR od 31. svibanj 2009.

- iznos 129,72 EUR od 30. lipanj 2009.

- iznos 63,01 EUR od 31. srpanj 2009.

- iznos 95,21 EUR od 31. kolovoz 2009.

- iznos 98,41 EUR od 30. rujan 2009.

- iznos 95,13 EUR od 31. listopad 2009.

- iznos 345,24 EUR od 30. studeni 2009.

- iznos 60,62 EUR od 28. veljača 2010.

- iznos 107,92 EUR od 31. ožujak 2010.

- iznos 116,11 EUR od 30. travanj 2010.

- iznos 128,75 EUR od 31. svibanj 2010.

- iznos 106,59 EUR od 30. lipanj 2010.

- iznos 142,23 EUR od 31. srpanj 2010.

- iznos 333,82 EUR od 31. kolovoz 2010.

- iznos 108,01 EUR od 31. listopad 2010.

- iznos 138,94 EUR od 30. studeni 2010.

- iznos 178,33 EUR od 31. prosinac 2010.

- iznos 152,99 EUR od 31. siječanj 2011.

- iznos 158,60 EUR od 28. veljača 2011.

- iznos 159,42 EUR od 31. ožujak 2011.

- iznos 148,97 EUR od 30. travanj 2011.

- iznos 355,16 EUR od 31. svibanj 2011.

- iznos 13,97 EUR od 30. lipanj 2011.

- iznos 154,79 EUR od 31. srpanj 2011.

- iznos 232,88 EUR od 31. kolovoz 2011.

- iznos 233,05 EUR od 30. rujan 2011.

- iznos 202,34 EUR od 31. listopad 2011.

- iznos 165,87 EUR od 30. studeni 2011.

- iznos 160,06 EUR od 31. prosinac 2011.

- iznos 161,77 EUR od 31. siječanj 2012.

- iznos 178,72 EUR od 29. veljača 2012.

- iznos 175,78 EUR od 31. ožujak 2012.

- iznos 178,15 EUR od 30. travanj 2012.

- iznos 182,76 EUR od 31. svibanj 2012.

- iznos 162,96 EUR od 30. lipanj 2012.

- iznos 174,43 EUR od 31. srpanj 2012.

- iznos 174,44 EUR od 31. kolovoz 2012.

- iznos 172,14 EUR od 30. rujan 2012.

- iznos 172,08 EUR od 31. listopad 2012.

- iznos 173,57 EUR od 30. studeni 2012.

- iznos 201,46 EUR od 31. prosinac 2012.

- iznos 160,68 EUR od 31. siječanj 2013.

- iznos 149,06 EUR od 28. veljača 2013.

- iznos 167,62 EUR od 31. ožujak 2013.

- iznos 299,52 EUR od 30. travanj 2013.

- iznos 119,62 EUR od 31. svibanj 2013.

- iznos 88,84E UR od 30. lipanj 2013.

- iznos 162,82 EUR od 31. srpanj 2013.

- iznos 157,70 EUR od 31. kolovoz 2013.

- iznos 176,87 EUR od 30. rujan 2013.

- iznos 161,91 EUR od 31. listopad 2013.

- iznos 172,72 EUR od 30. studeni 2013.

- iznos 168,08 EUR od 31. prosinac 2013.

- iznos 159,55 EUR od 31. siječanj 2014.

- iznos 125,07 EUR od 28. veljača 2014.

- iznos 60,97 EUR od 31. ožujak 2014.

- iznos 186,52 EUR od 30. travanj 2014.

- iznos 17,05 EUR od 31. svibanj 2014.

- iznos 61,16 EUR od 30. lipanj 2014.

- iznos 153,44 EUR od 31. srpanj 2014.

- iznos 18,85 EUR od 31. kolovoz 2014.

- iznos 228,19 EUR od 30. rujan 2014.

- iznos 132,71 EUR od 31. listopad 2014.

- iznos 114,62 EUR od 31. prosinac 2014.

- iznos 14,95 EUR od 31. siječanj 2015.

- iznos 80,53 EUR od 28. veljača 2015.

- iznos 100,22 EUR od 31. ožujak 2015.

- iznos 169,38 EUR od 30. travanj 2015.

- iznos 17,36 EUR od 31. svibanj 2015.

- iznos 106,76 EUR od 30. lipanj 2015.

- iznos 171,48 EUR od 31. srpanj 2015.

- iznos 100,92 EUR od 31. kolovoz 2015.

- iznos 29,93 EUR od 30. rujan 2015., sve u roku od 15 dana.

II.Odbija se dio tužbenog zahtjeva od dosuđenog iznosa od 11.606,93 eura do traženog iznosa od 89.606,02 kune odnosno 11.892,76 eura.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.768,77 EUR-a s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi navodi da je sa tuženikom dana 20.6.2006. sklopio Ugovor o kreditu broj: 146-215/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini. Tužitelj je s tuženikom dana 23.2.2016. sklopio Aneks uz predmetni ugovor o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Provedena konverzija nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe predmetnog kredita koje se odnosi na promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci tuženika, te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj su glavnica i kamata vezani uz valutu CHF. Navodi da je odredbom čl. 236. ZOO propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Sklopljenim dodatkom ugovora o konverziji nije nestao uzrok ništetnosti budući da učinkom konverzije tužitelju nije naknađen iznos oštećenja zbog ništetnosti temeljem nepoštenih ugovornih odredaba za valutu u CHF i jednostrano promjenjive kamatne stope. I u konverziji tuženik je koristio nepoštene i jednostrano promjenjive kamatne stope iz usporedivih EUR kredita, te nije izvršio isplatu tužitelju na koju isti ima pravo zbog više plaćenog tuženiku. Tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., na presudu VTS RH broj: Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. , na presudu VS RH broj: Rev-2868/2018-2 od 12.2.2019., na odredbe čl. 81. i 84. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03), te na odredbe čl. 269. i 270. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog uzimajući u obzir činjenicu da je tuženik ugovaranjem ništetnih odredaba prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama između tuženika i tužitelja kao potrošača, te s obzirom na postojanje tražbine tužitelja prema tuženiku zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi predložio je da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos od 89.606,02 Kn sa zakonskim zateznim kamatama kao i da mu nadoknadi troškove ovog parničnog postupka. Tužitelj je sredio tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja i dopune nalaza i mišljenja vještaka, podneskom od 8.9.2025.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da odredbe za koje tužitelj smatra da su ništetne nisu istovjetne s odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje su u kolektivnom sporu, poslovni broj P-1401/12 utvrđene ništetnima, pa slijedom toga tužitelj pogrešno ističe da se na predmetni ugovor o kreditu trebaju primijeniti pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12 odnosno Pž-7129/13 i Pž-6632/17 Visokog trgovačkog suda. Nadalje, tužitelj je dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Tužitelj je sklapanjem Aneksa sa tuženikom u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu, a Aneks se na pravni odnos stranaka primjenjuje retroaktivno što proizlazi i iz otplatnog plana koji je tužitelj primio uz Aneks. Stoga je za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza o promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva jer se mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBORA na tržištu, a što se navodi u čl. 3. Aneksa. Glede ništetne klauzule tuženik navodi da je nejasno zbog čega tužitelj smatra da bi ista bila nepoštena i nedopuštena, i u čemu bi se sastojao propuštanje tuženika da tužitelja u cijelosti informira o svim bitnim parametrima. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima tužitelja obavijestio i upozorio na rizike koje nosi valutna klauzula, te je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju svojih djelatnika iz čega je razvidno da je vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita. Opreza radi tuženik je istaknuo prigovor zastare eventualnog potraživanja tužitelja. Predložio je saslušanje svjedoka ĐE, JEI, LE i VE, te je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i da obveže tužitelja da tuženiku nadoknadi trošak postupka.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u predmetni ugovor o kreditu i solemnizaciju istog ( list 5-9 spisa), Aneks uz predmetni ugovor o kreditu i solemnizaciju istog (list 10-12 spisa), Rješenje VS RH, broj: Rev-2868/2018-2 (list 13-14 spisa), pregled prometa za klijenta (list 15 – 33 spisa), odgovor na tužbu tuženika sa prilozima (list 39 -44 spisa), podnesak tužitelja od 13.8.2019. (list 45-46 spisa), podnesak tužitelja od 12.9.2019. sa prilozima ( list 54-81 spisa), podnesak tuženika od 25.10.2019. (list 89-90 spisa), podnesak tuženika od 16.9.2020. sa prilozima (list 102-135 spisa), podnesak tuženika od 24.9.2020. s prilozima (list 138- 156 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Natalije Jambrečić, mag.oec. (list 158 – 172 spisa), podnesak tuženika od 9.11.2020. (list 180 spisa), podnesak tužitelja od 19.11.2020. (list 181 – 183 spisa), ovosudno rješenje broj: P-362/2019-30 od 4.veljače 2021. (list 184-185 spisa), ovosudno rješenje broj: P-362/2019-31 od 31.siječnja 2023. (list 187-188 spisa), ovosudno rješenje broj: P-223/2023-2 od 8.ožujka 2023. (list 194-195 spisa), ovosudno rješenje od 25.ožujka 2025. broj:

223/2023-7 (list 205-206 spisa), podnesak tužitelja od 10.6.2025. (list 214-217 spisa), podnesak tuženika od 10.6.2025. (list 218 – 305 spisa), podnesak tužitelja od 12.6.2025. (list 304 -453 spisa), dopunu nalaza i mišljenja vještaka od 2.9.2025. (list 473-485 spisa), podnesak tužitelja od 8.9.2025. (list 488-491 spisa) , te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja, time da je tuženik na ročištu dana 16.10.2019. odustao od saslušanja svjedoka VE, nakon čega je podneskom od 10.6.2025. odustao od saslušanja JEI i LE, te je na ročištu 22.9.2025. odustao od saslušanja ĐE.

4. Tužitelj je izjavio da je kredit trebao za kupnju stana. Za kredit se osim kod tuženika raspitivao u još dvije ili tri banke, no od tuženika mu je bila najpovoljnija kamata i najpovoljnija rata kredita zbog čega se odlučio za kredit kod tuženika. Stan se prodavao u kunama, a razgovarali su o protuvrijednosti kuna u EUR-o, što je iznosilo 50.000,00 eura. Kada je došao u banku tražio je kredit u iznosu od 55.000,00 eura jer su imali mogućnost dobiti 10 % iznosa kredita za opremanje stana. S djelatnikom banke razgovarali su o kreditima u EUR-ima i u CHF s obzirom da je kredit u CHF bio znatno povoljniji odnosno rata kredita u eurima bila bi znatno veća. Djelatnik banke nije spominjao nikakve posebne rizike vezane uz valutu CHF osim standardnih rizika koji vrijede za sve kredite u stranoj valuti, dakle da rata može rasti ili padati. Nije mu spomenut termin valute utočišta, sada ga prvi put čuje. Isto tako djelatnik banke nije mu kazao koju valutu i na koji način u RH štiti HNB. Sve kamate bile su promjenjive kod kredita u svim bankama, pa tako i kod tuženika. Djelatnik banke nije mu objašnjavao o čemu ovisi promjena kamatne stope odnosno uopće nije bilo govora o promjenjivoj kamatnoj stopi. Oni su tu odredbu shvaliti na način da ukoliko će valuta pasti, da će tada banka povisiti kamatu. Nije mu prezentirana niti uručena nikakva odluka banke ili bilo koji drugi interni akt u kojem bi bili navedeni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope. Kada su prikupili dokumentaciju koju je banka tražila i predali istu dobili su poziv od banke da dođu sklopiti Ugovor o kreditu. Kada su došli u banku ugovor je bio gotov i isprintan i nije se moglo oko ničega pregovarati. Ugovor su odnijeli k javnom bilježniku i potpisali. Pročitali su ugovor i ništa im nije bilo sumnjivo. Kod javnog bilježnika prezentirano im je što znati dužnik ili sudužnik, koji je iznos kredita i koja je rata kredita , te nisu ni na što posebno upozoreni. čini mu se da tom prilikom kod javnog bilježnika nije bio nazočan djelatnik banke. Rata kredita iznosila je nešto malo ispod 2.000,00 kuna mjesečno, a uz ugovor su dobili i otplatni plan gdje su navedene takve rate kredita. Kada je franak počeo rasti, počela je rasti i rata kredita, time da je negdje oko 2008. godine rata iznosila oko 4.000,00 kuna. Išli su u banku pitati za razlog , te su im kazali da je CHF počeo rasti i da oni moraju zaštiti svoju investiciju. Tuženik je naveo da gotovo nisu imali iz čega živjeti, pitali su da li se može smanjiti rata, na što banka nije pristala, kazali su da eventualno mogu ići na poček, ali da se plaćaju kamate ili na novi kredit, time da im nisu ponudili nikakve povoljnije uvjete. Prilikom navedenog objašnjenja djelatnika banke da je CHF počeo rasti i da je uslijed toga veća rata nije mu bilo jasno zbog čega je tada rasla i kamata. Banka im je redovno slala obavijesti da se kamata mijenja, odnosno da je veća, sa novim otplatnim planom, bez ikakvih obrazloženja. Tuženik im je poslao prijedlog za konverziju pisanim putem, te su otišli u banku i pristali su na konverziju jer je rata kredita bila nešto niža. Kredit još otplaćuje i rata kredita mu je 324,45 eura mjesečno. Kod izračuna konverzije čini mu se da su oni još bili dužni banci ali neku sitnu svotu koju je banka pribrojila novo izračunatoj glavnici. Njima je bilo bitno da se rata kredita smanji, da istu mogu redovno otplaćivati i prvenstveno su na to bili usmjereni. Kredit je otplaćivao, a i nadalje ga otplaćuje putem trajnog naloga. U vrijeme uzimanja kredita, kao ni danas nije imao obrt, niti bilo kakvu firmu, a predmetni stan nikad se nije davao u najam. Glede sadržaja ugovora o kreditu imao je primjedbe na kamate i ratu, ali se o tome nije moglo pregovarati. Nije tražio pojašnjenja pojedinih odredbi. Aneks ugovora je pročitao i imao je primjedbe koje su se odnosile na činjenicu da su oni još dužni banci ali su mu djelatnici banke kazali da oni ne razumiju izračun, da to za njih radi netko drugi. Nisu mu kazali da može izjaviti prigovor na izračun konverzije. Vezano uz konverziju jedino su mogli birati da li će se kredit dalje vezati uz kunu ili euro, a kako se u RH već lagano prelazilo na euro odlučili su se na kredit u eurima.

5. Stalni sudski vještak Natalija Jambrečić, mag.oec. je u svom nalazu i mišljenju od 2.11.2020. navela

- da je tužitelj zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu predmetnom ugovorom o kreditu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju od 31.7.2006. do 30.9.2015. više platio iznos od 87.518,51 kunu.

- za iznos od 87.518,81 kunu tuženik nije umanjio obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu. Prilikom provođenja konverzije iz valute CHF u valutu EUR tuženik je uzeo u obzir sve izvršene uplate tužitelja i izjednačio položaj tužitelja s dužnicima u valuti EUR s promjenjivom kamatnom stopom, no nije položaj tužitelja izjednačio s kreditnim zaduženjem po tečaju na dan isplate kredita i po početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

- konverzijom kredita utvrđen je manjak uplata koji se nadoknađivao nakon 30.9.2015. , pa te uplate nemaju utjecaj na iskazani iznos razlike jer je razlika izračunata do datuma 30.9.2015.

6. Tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka podneskom od 19.11.2020. sredio tužbeni zahtjev u točci I. tražeći da mu tuženik isplati iznos od 87.518,51 kunu.

7. Podneskom od 20.6.2025. tuženik je specificirao tužbeni zahtjev s obzirom da je u RH došlo do uvođenja valute EUR kao službene valute, te je u točci I. tužbenog zahtjeva tražio da mu tuženik isplati iznos od 11.615,70 eura.

8. Tuženik se podneskom od 10.6.2025. očitovao na nalaz i mišljenje vještaka , te je prigovarao istom u dijelu uračunatog troška u iznosu od 64,98 kuna, jer naplaćeni trošak ne predstavlja preplatu zbog promjene tečaja ili promjene kamatne stope u odnosu na početni tečaj i kamatu. Tuženik je dostavio vlastitu simulaciju u kojem je dobio iznos preplate od 87.452,42 kune. Tuženik je istaknuo da anuitet prema simuliranom otplatnom planu prema tečaju na dan isplate iznosi 2.106,64 kune. Nadalje, tuženik je osporavao metodologiju koju je vještak koristio kod izračuna.

9. Dana 2.9.2025. vještak je dostavio dopunu nalaza u kojem navodi da može prihvatiti da se iz uplata isključi iznos od 64,98 kuna, te da se visina anuiteta zaokruži na 2.106,64 kune. Prema dopuni nalaza razlika između više i manje uplaćenog iznosi 87.452,42 kune.

10. Tužitelj je podneskom od 8.9.2025. sukladno nalazu i mišljenju vještaka precizirao tužbeni zahtjev tražeći da mu tuženik isplati iznos od 11.606,93 eura sa zakonskim zateznim kamatama kao i da mu nadoknadi troškove ovog postupka. Tuženik je na ročištu dana 22.rujna 2025. naveo da nema prigovor na matematički izračun nalaza i mišljenja vještaka.

11. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje, kao i dopunu nalaza stalnog sudskog vještaka s obzirom da je isti dan stručno i objektivno u skladu s postavljenim zadatcima, a vještak je dao odgovor na sva postavljena pitanja.

12. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan (u konačnici specificiran podneskom od 19.7.2024..god. ), a kako je navedeno u izreci ove presude, s time da će se isto dalje obrazložiti.

13. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

14. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

15. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili stambeni Ugovor o kreditu, a kojim ugovorom je banka odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 25.220,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Otplata kredita dogovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima. Ugovorena je kamata, redovna od 5,99 %, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

16. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

17. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

18. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/13 od 13.6.2014., Pž-6632/2017 od 14.6.2018., te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

19. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

20. U kolektivnoj tužbi, na koje pravomoćne sudske odluke se poziva tužitelj u svojoj tužbi, po kojoj kolektivnoj tužbi je odlučivao Visoki trgovački sud RH je kao jedan od tuženika naveden i prednik tuženika.

21. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

22. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

23. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

24. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

25. Stoga se primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

26. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

27. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

28. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

29. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik konkretno u razdoblju od 10.9. 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 01.studenog 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008.god. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ujedno navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tužena postupila suprotno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno Zakonu o obveznim odnosima.

30. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

31. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

32. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

33. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

34. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

35. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak ).

36. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

37. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 04. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012.

38. Naime, tužba je i za potraživanje isplate s osnova razlike preplate po osnovi jednostrano promjenjive kamate podnesena prije nego je nastupila zastara prava na utuženje koje bi nastupilo sa danom 13. lipnja 2019.god., a tužba je podnesena prije nastupa zastare za to potraživanje dana 10.6. 2019.god.

39. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19.

40. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne aštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

41. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C-698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

42. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 4.lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu.

43. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje u tekstu ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

44. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 10.lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

45. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

46. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

47. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

48. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

49. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja promjenjive kamatne stope i valute CHF uz koju je vezana glavnica.

50. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

51. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

52. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

53. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

54. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

55. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

56. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

57. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

58. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

59. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

60. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

61. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

62. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

63. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

64. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

65. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

66. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

67. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

68. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

69. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

70. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

71. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

72. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28.06.2023.god.

73. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

74. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

75. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa od 23.2.2016. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

76. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

77. Kamatna stopa određena Aneksa od 23.2.2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

78. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom od 23.2.2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

79. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Aneksa ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

80. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

81. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba

82. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

83. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

84. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

85. U međuvremenu je donesena odluka od 09.07.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

86. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem Aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

87. Nadalje, tim Aneksom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

88. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

89. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

90. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje Aneksa između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK- a, a niti navedenim Aneksom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

91. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

92. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

93. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Aneksa i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK- a, istome je priznao svojstvo potrošača.

94. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke.

95. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

96. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je isti pristao na konverziju kredita, s obzirom da mu je rata kredita po osnovnom ugovoru o kreditu znatno porasla, odnosno prve rate kredita iznosile su nešto ispod 2.000,00 kuna mjesečno, te su iste porasle na cca 4.000,00 kune mjesečno, slijedom čega obitelj tužitelja po njegovom iskazu gotovo da nije imala iz čega živjeti, a sklapanjem Ugovora o konverziji došlo je do smanjenja mjesečne rate kredita koju tužitelj i sada plaća u iznosu od 324,45 eura mjesečno. Iz iskaza tužitelja razvidno je da je prigovarao izračunu konverzije s obzirom da je izračunom utvrđeno da je on još dužan banci na što se djelatnici banke koji mu je iznio prigovore nisu mogli očitovati, navodeći da je izračune radio netko drugi, a niti su ga uputili da ima pravo podnijeti pisani prigovor na izračun konverzije.

97. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

98. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

99. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati.

100. S obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumentaciju i iskaz tužitelja sud utvrđuje da je isti potrošač, i u Ugovoru o stambenom kreditu je naveden kao fizička osoba, a i u Aneksu ugovora o kreditu koji je sklopljen radi konverzije ugovora o kreditu sam tuženik je tužitelju priznao svojstvo potrošača, stoga njegova prigovor nije osnovan.

101. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica činjenice da su dijelovi Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetni. Nadalje, odredbe čl.502.c st.1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 155. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ /91;dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema prodajnom tečaju CHF tuženika na dan dospijeća tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

102. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Stoga su neosnovani navodi tuženika da je za vrijeme trajanja kredita bilo neizvjesno kretanje kune te CHF a što tuženik nije mogao predvidjeti budući da je ništetnost valutne klauzule vezana za CHF i promjenjive kamatne stope CHF već utvrđeno u kolektivnom sporu a za koje odluke je ovaj sud vezan a kao to je već i pojašnjeno. Tuženik je tvrdio da je svoje klijente, pa tako i tužitelja upozoravao na rizike uzimanja kredita u CHF na način da je pažljivo educirao svoje zaposlenike, od načina ugovaranja kredita u valuti CHF.

103. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez dijelova ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po prodajnom tečaju za CHF tuženika. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označeni dijelovi odredbi ugovora, a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati. Neosnovano je pozivanje tuženika na činjenicu da su valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa dopuštene zakonom što nije sporno, ali je u konkretnom slučaju su takove odredbe bile nedopuštene budući da su ugovorene na štetu potrošača a kao što je u gornjem dijelu i pojašnjeno. (tako i ŽS Vž. Gž. 503/20 od 19.5.2020.g., Gž. 53/21 od 3.2.2021.g., Gž. 1469/20 od 10.3.2021.g., Žs Osijek Gž 4456/20 od 15.3.2021.g.)

104. Odredbom članka 103./91 ZOO koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništav, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

105. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe Ugovora o kreditu u kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a imajući u vidu nedvojbenu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, zaključuje se da su dijelovi predmetnih odredbi ugovora o kreditu protivne citiranim prisilnim propisima i moralu društva te se zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine/91 - dalje u tekstu: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 186. ZOO-a/91. Stoga je neosnovan prigovor tuženika prema kojem bi tužitelj imao pravo na kamatu tek od postavljanja zahtjeva budući da je tuženik već pri sklapanju ugovora bio nepošten pa je dužan platiti zatezne kamata od dana stjecanja.

106. Odredbom čl. 55. st.1. ZZP-a/14 određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba te da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

107. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

108. Tužitelj je u tužbi tražio da mu tuženik isplati iznos od 89.606,02 kuna odnosno 11.892,76 eura. Podneskom od 8.9.2025. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev sukladno dopuni nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka tražeći da mu tuženik isplati iznos od 11.606,93 eura. Dakle, tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, pa navedeno sniženje predstavlja povlačenje dijela tužbenog zahtjeva slijedom čega dolazi do primjene odredbe čl. 193. ZPP-a. Sud je odlučio o cijelom tužbenom zahtjevu kako je postavljen dana 10.6.2019. Povlačenje tužbe kao procesna radnja tužitelja nije apsolutna i ograničena je između ostalog zaštitom od šikaniranja tuženika , te kad se tuženik upustio u raspravljanje ima pravni interes da se postupak okonča donošenjem meritorne odluke. Stoga je sud povučeni dio tužbenog zahtjeva odbio.

109. Što se tiče istaknutog prigovora prijeboja po tuženiku sukladno čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primala na temelju takvog ugovora. Sud je mišljenja da ova tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz čl. 323. ZOO jer plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije ništa primio, odnosno stekao bez osnove, jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa ne postoji obveza tužitelja vraćanja nečeg što nije niti primio. Osim toga tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je upravo suprotno tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Dakle, da bi se radilo o procesnog pravnom prigovoru radi prebijanja potrebno je da tuženik ima postojeću tražbinu prema tužitelju , a u ovom slučaju u naravi ne postoji nikakva tražbina tuženika prema tužitelju osobito ne ona koja bi bila kompatibilna.

110. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

111. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća nadalje do isplate po stopi kamate sukladno odredbi čl.29. st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

112. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

113. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj u ovom postupku sa svojim konačno specificiranim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti, sukladno ranije obrazloženom.

114. Sud je odbio zahtjev tuženika za naknadu razmjernog dijela troškova u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva, s obzirom da je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja , te je isti postavio sukladno nalazu vještaka. Djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva za tuženika nisu nastali nikakvi dodatni troškovi , a prema mišljenju suda tužitelj nije niti mogao postaviti konačni tužbeni zahtjev prije izvršenog vještačenja jer za to ne posjeduje potrebno stručno znanje.

115. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), , dakle 2,00 EUR/bod, što je sukladno recentnoj sudskoj praksi i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (tbr.7. toč.1.), sastav podneska od 12.8.2019., 10.9.2019., 10.6.2025. i 8.9.2025. u iznosu od 200,00 EUR za svaki podnesak (Tbr.8/1),sastav podneska od 19.11.2020. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8/2 Tarife), sastav podneska od 18.6.2019. i 27.8.2020. ( Tbr.8/4 Tarife) u iznosu od po 50,00 eura za svaki podnesak, zastupanje na ročištu dana 16.10.2019., 16.6.2025., 22.9.2025. ( Tbr.9/1) u iznosu od 200,00 EUR za zastupanje na svakom ročištu, što ukupno iznosi 1.950,00 eura, a kojem iznosu treba dodati pripadajući PDV od 487,50 eura. Tužitelju su nadalje priznati troškovi predujma za vještačenje u iznosu od 165,90 eura, te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 165,37 eura, slijedom čega je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi troškove u ukupnom iznosu od 2.768,77 eura. Tužitelju nisu priznati troškovi zastupanja na ročištu dana 27.8.2025. s obzirom da isto ročište nije održano, već je odgođeno rješenjem od 24.7.2025., te mu nisu priznati putni troškovi, kao i troškovi izbivanja iz pisarnice. Po mišljenju ovog suda ne ulazeći u pravo stranke na odabir odvjetnika, je da s obzirom da u sjedištu Općinskog suda u Čakovcu ima dovoljno odvjetnika za zastupanje stranka koja je izgubila parnicu nije dužna snositi putne troškove protivne strane.

116. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

Čakovec, 4.studeni 2025.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda nenadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun. iz ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec,odvj.

2. tuženik po pun. Hrvoju Matiću,odvj.