Poslovni broj: P-538/2022-45

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužitelja NR iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Joško Sprčić, odvjetnik iz Zagreba, Nova cesta 177 protiv tuženika Hrvatska poštanska banka iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur , odvjetnik iz Zagreba , Ribnjak 40 radi isplate , nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 23. rujna 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Josipa Sprčića, odvjetnika iz Zagreba i zamjenika punomoćnika tuženika PR , odvjetničkog vježbenika iz Zagreba , dana 4. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Tuženiku: Hrvatska poštanska banka iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 se nalaže da tužitelju: NR iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.124,,97 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim :

- na iznos od 16,45 EUR od 5. 12.2007. do isplate,

- na iznos od 16,45 EUR od 5. 1.2008. do isplate,

- na iznos od 16,45 EUR od 22. 2. 2008. do isplate,

- na iznos od 16,45 EUR od 17. 3. 2008. do isplate,

- na iznos od 16,45 EUR od 16. 4. 2008. do isplate,

- na iznos od 30,66 EUR od 16. 5. 2008. do isplate,

- na iznos od 30,66 EUR od 16. 6. 2008. do isplate,

- na iznos od 30,66 EUR od 16. 7. 2008. do isplate,

- na iznos od 30,66 EUR od 16. 8. 2008. do isplate,

- na iznos od 30,66 EUR od 16. 9. 2008. do isplate,

- na iznos od 30,66 EUR od 16.10.2008. do isplate,

- na iznos od 30,66 EUR od 17.11.2008. do isplate,

- na iznos od 30,66 EUR od 16.12.2008. do isplate,

- na iznos od 38,97 EUR od 29. 1. 2009. do isplate,

- na iznos od 38,97 EUR od 16. 2. 2009. do isplate,

- na iznos od 38,97 EUR od 16. 3. 2009. do isplate,

- na iznos od 38,97 EUR od 16. 4. 2009. do isplate,

- na iznos od 38,97 EUR od 15. 5. 2009. do isplate,

- na iznos od 38,97 EUR od 16. 6. 2009. do isplate,

- na iznos od 38,97 EUR od 16. 7. 2009. do isplate,

- na iznos od 38,97 EUR od 14. 8. 2009. do isplate,

- na iznos od 38,97 EUR od 16. 10. 2009. do isplate,

- na iznos od 38,97 EUR od 16. 11.2009. do isplate,

- na iznos od 38,97 EUR od 16. 12. 2009. do isplate,

- na iznos od 38,97 EUR od 18.1. 2010. do isplate,

- na iznos od 38,97 EUR od 12. 2. 2010. do isplate,

- na iznos od 38,97 EUR od 12. 2. 2010. do isplate,

- na iznos od 38,97 EUR od 17. 3. 2010. do isplate,

- na iznos od 38,97 EUR od 16. 4. 2010. do isplate,

- na iznos od 38,97 EUR od 14. 5. 2010. do isplate,

- na iznos od 38,97 EUR od 16. 6. 2010. do isplate,

- na iznos od 38,97 EUR od 16. 7. 2010. do isplate,

- na iznos od 38,97 EUR od 16. 8. 2010. do isplate,

- na iznos od 38,97 EUR od 16. 9. 2010. do isplate,

- na iznos od 38,97 EUR od 14. 10. 2010. do isplate,

- na iznos do 38,97 EUR od 17. 11. 2010. do isplate,

- na iznos od 38,97 EUR od 16. 12. 2010. do isplate,

- na iznos od 38,97 EUR od 17. 1. 2011. do isplate,

- na iznos od 38,97 EUR od 16. 2. 2011. do isplate,

- na iznos od 38,97 EUR od 16. 3. 2011 do isplate,

- na iznos od 38,97 EUR od 15. 4. 2011. do isplate,

- na iznos od 38,97 EUR od 16. 5. 2011. do isplate,

- na iznos od 38,97 EUR od 16. 6. 2011. do isplate,

- na iznos od 38,97 EUR od 11. 7. 2011. do isplate,

- na iznos od 38,97 EUR od 16. 8. 2011. do isplate,

- na iznos od 38,97 EUR od 21. 9. 2011. do isplate,

- na iznos do 35,78 EUR od 13. 10. 2011. do isplate,

- na iznos od 35,78 EUR od 14. 11. 2011. do isplate,

- na iznos od 35,78 EUR od 16. 12. 2011. do isplate,

- na iznos od 35,78 EUR od 16. 1. 2012. do isplate,

- na iznos od 35,78 EUR od 16. 2. 2012. do isplate,

- na iznos od 35,78 EUR od 16. 3. 2012. do isplate,

- na iznos od 35,78 EUR od 16. 4. 2012. do isplate,

- na iznos od 35,78 EUR od 15. 5. 2012. do isplate,

- na iznos od 35,78 EUR od 15. 6. .2012. do isplate,

- na iznos od 35,78 EUR od 16. 7. 2012. do isplate

- na iznos od 35,78 EUR od 16. 8. 2012. do isplate ,

- na iznos od 35,78 EUR od 17. 9. 2012. do isplate,

- na iznos od 35,78 EUR od 16. 10. 2012. do isplate,

- na iznos od 35,78 EUR od 16. 11. 2012. do isplate,

- na iznos od 35,78 EUR od 17. 12. 2012. do isplate,

- na iznos od 35,78 EUR od 16. 1. 2013. do isplate,

- na iznos od 35,78 EUR od 15. 2. 2013. do isplate,

- na iznos od 35,78 EUR od 15. 3. 2013. do isplate,

- na iznos od 35,78 EUR od 15. 4. 2013. do isplate,

- na iznos od 35,78 EUR od 15. 5. 2013. do isplate ,

- na iznos od 35,78 EUR od 14. 6. 2013. do isplate ,

- na iznos od 35,78 EUR od 16. 7. 2013. do isplate ,

- na iznos od 35,78 EUR od 16. 8. 2013. do isplate ,

- na iznos od 35,78 EUR od 16. 9. 2013. do isplate ,

- na iznos od 35,78 EUR od 16.10. 2013. do isplate ,

- na iznos od 35,78 EUR od 15. 11. 2013. do isplate ,

- na iznos od 35,78 EUR od 16. 12. 2013. do isplate ,

- na iznos od 25,97 EUR od 15. 1. 2014. do isplate ,

- na iznos od 25,97 EUR od 14. 2. 2014. do isplate ,

- na iznos od 25,97 EUR od 13. 3. 2014. do isplate ,

- na iznos od 25,97 EUR od 14. 4. 2014. do isplate ,

- na iznos od 25,97 EUR od 16. 5. 2014. do isplate ,

- na iznos od 25,97 EUR od 16. 6. 2014. do isplate ,

- na iznos od 25,97 EUR od 14. 7. 2014. do isplate ,

- na iznos od 25,97 EUR od 12. 8. 2014. do isplate ,

- na iznos od 25,97 EUR od 9. 9. 2014. do isplate ,

- na iznos od 25,97 EUR od 14. 10. 2014. do isplate ,

- na iznos od 25,97 EUR od 11. 11. 2014. do isplate ,

- na iznos od 25,97 EUR od 16. 12. 2014. do isplate ,

- na iznos od 25,97 EUR od 15. 1. 2015. do isplate ,

- na iznos od 25,97 EUR od 13. 2. 2015. do isplate ,

- na iznos od 25,97 EUR od 16. 3. 2015. do isplate ,

- na iznos od 25,97 EUR od 14. 4. 2015. do isplate ,

- na iznos od 25,97 EUR od 13. 5. 2015. do isplate ,

- na iznos od 25,97 EUR od 11. 6. 2015. do isplate ,

- na iznos od 25,97 EUR od 13. 7. 2015. do isplate ,

- na iznos od 25,97 EUR od 12. 8. 2015. do isplate i

- na iznos od 25,97 EUR od 14. 9. 2015. do isplate , i to do 31. srpnja 2007. po stopi koja je određena Uredbom o visini zatezne kamate, a nadalje prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskih trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke , sve u roku od 15 dana.

II. Tuženiku: Hrvatska poštanska banka iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 se nalaže da tužitelju: NR iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 12.041,97 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim :

- na iznos od 5,57 EUR od 13. 3. 2006. do isplate,

- na iznos od 2,88 EUR od 13. 4. 2006. do isplate,

- na iznos od 7,09 EUR od 11. 5. 2006. do isplate,

- na iznos od 6,31 EUR od 14. 6. 2006. do isplate,

- na iznos od 2,75 EUR od 13. 7. 2006. do isplate,

- na iznos od 2,97 EUR od 14. 9. 2006. do isplate,

- na iznos od 3,92 EUR od 13. 10. 2006. do isplate,

- na iznos od 0,69 EUR od 17. 3. 2008. do isplate,

- na iznos od 2,80 EUR od 16. 10. 2008. do isplate,

- na iznos od 11,11 EUR od 17. 11. 2008. do isplate,

- na iznos od 42,60 EUR od 29. 1. 2009. do isplate,

- na iznos od 43,88 EUR od 16. 2. 2009. do isplate,

- na iznos od 27,35 EUR od 16. 3. 2009.. do isplate,

- na iznos od 34,23 EUR od 16. 4. 2009. do isplate,

- na iznos od 35,14 EUR od 15. 5. 2009. do isplate,

- na iznos od 22,97 EUR od 16. 6. 2009. do isplate,

- na iznos od 27,18 EUR od 16. 7. 2009. do isplate,

- na iznos od 24,43 EUR od 14. 8. 2009. do isplate,

- na iznos od 27,74 EUR od 16. 10. 2009. do isplate,

- na iznos od 22,82 EUR od 16. 11. 2009. do isplate,

- na iznos od 28,12 EUR od 16. 12. 2009. do isplate,

- na iznos od 25,36 EUR od 18. 1. 2010. do isplate,

- na iznos od 39,07 EUR od 12. 2. 2010. do isplate,

- na iznos od 44,37 EUR od 12. 2. 2010. do isplate,

- na iznos od 46,11 EUR od 17. 3. 2010. do isplate,

- na iznos od 52,75 EUR od 16. 4. 2010. do isplate,

- na iznos od 66,31 EUR od 14. 5. 2010. do isplate,

- na iznos od 64,55 EUR od 16. 6. 2010. do isplate,

- na iznos od 85,47 EUR od 16. 7. 2010. do isplate,

- na iznos od 87,71 EUR od 16. 8. 2010. do isplate,

- na iznos od 110,15 EUR od 16. 9. 2010. do isplate,

- na iznos od 95,27 EUR od 14. 10. 2010. do isplate,

- na iznos od 102,81 EUR od 17. 11. 2010. do isplate,

- na iznos od 131,44 EUR od 16. 12. 2010. do isplate,

- na iznos od 126,43 EUR od 17. 1. 2011. do isplate,

- na iznos od 115,50 EUR od 16. 2. 2011. do isplate,

- na iznos od 130,61 EUR od 16. 3. 2011. do isplate,

- na iznos od 123,61 EUR od 15. 4. 2011. do isplate,

- na iznos od 138,23 EUR od 16. 5. 2011. do isplate,

- na iznos od 164,95 EUR od 16. 6. 2011. do isplate,

- na iznos od 200,29 EUR od 11. 7. 2011. do isplate,

- na iznos od 237,59 EUR od 16. 8. 2011. do isplate,

- na iznos od 177,84 EUR od 21. 9. 2011. do isplate,

- na iznos od 159,03 EUR od 13. 10. 2011. do isplate,

- na iznos od 157,36 EUR od 14. 11. 2011. do isplate,

- na iznos od 166,49 EUR od 16. 12. 2011. do isplate,

- na iznos od 179,73 EUR od 16. 1. 2012. do isplate,

- na iznos od 185,12 EUR od 16. 2. 2012. do isplate,

- na iznos od 181,62 EUR od 16. 3. 2012. do isplate,

- na iznos od 181,75 EUR od 16. 4. 2012. do isplate,

- na iznos od 187,74 EUR od 15. 5. 2012. do isplate,

- na iznos od 191,93 EUR od 15. 6. 2012. do isplate,

- na iznos od 186,63 EUR od 16. 7. 2012. do isplate,

- na iznos od 184,95 EUR od 16. 8. 2012. do isplate,

- na iznos od 170,03 EUR od 17. 9. 2012. do isplate,

- na iznos od 184,04 EUR od 16. 10. 2012. do isplate,

- na iznos od 188,97 EUR od 16. 11. 2012. do isplate,

- na iznos od 184,89 EUR od 17. 12. 2012. do isplate,

- na iznos od 173,59 EUR od 16. 1. 2013. do isplate,

- na iznos od 179,13 EUR od 15. 2. 2013. do isplate,

- na iznos od 178,21 EUR od 15. 3. 2013. do isplate,

- na iznos od 189,84 EUR od 15. 4. 2013. do isplate,

- na iznos od 165,86 EUR od 15. 5. 2013. do isplate,

- na iznos od 168,33 EUR od 14. 6. 2013. do isplate,

- na iznos od 170,11 EUR od 16. 7. 2013. do isplate,

- na iznos od 168,24 EUR od 16. 8. 2013. do isplate,

- na iznos od 174,64 EUR od 16. 9. 2013. do isplate,

- na iznos od 177,67 EUR od 16. 10. 2013. do isplate,

- na iznos od 179,72 EUR od 15. 11. 2013. do isplate,

- na iznos od 187,99 EUR od 16. 12. 2013. do isplate,

- na iznos od 178,41 EUR od 15. 1. 2014. do isplate,

- na iznos od 186,81 EUR od 14. 2. 2014. do isplate,

- na iznos od 191,22 EUR od 13. 3. 2014. do isplate,

- na iznos od 186,66 EUR od 14. 4. 2014. do isplate,

- na iznos od 180,29 EUR od 16. 5. 2014. do isplate,

- na iznos od 183,07 EUR od 16. 6. 2014. do isplate,

- na iznos od 187,24 EUR od 14. 7. 2014. do isplate,

- na iznos od 190,45 EUR od 12. 8. 2014. do isplate,

- na iznos od 190,98 EUR od 9. 9. 2014. do isplate,

- na iznos od 194,93 EUR od 14. 10. 2014. do isplate,

- na iznos od 199,45 EUR od 11. 11. 2014. do isplate,

- na iznos od 200,32 EUR od 16. 12. . 2014. do isplate,

- na iznos od 308,71 EUR od 15. 1. 2015. do isplate,

- na iznos od 179,24 EUR od 13. 2. 2015. do isplate,

- na iznos od 179,24 EUR od 16. 3. 2015. do isplate,

- na iznos od 179,24 EUR od 14. 4. 2015. do isplate,

- na iznos od 179,24 EUR od 13. 5. 2015. do isplate,

- na iznos od 179,24 EUR od 11. 6. 2015. do isplate,

- na iznos od 179,24 EUR od 13. 7. 2015. do isplate,

- na iznos od 179,24 EUR od 12. 8. 2015. do isplate,

- na iznos od 179,24 EUR od 14. 9. 2015. do isplate i

- na iznos od 477,93 EUR od 16. 1. 2016. do isplate i to do 31. srpnja 2007. po stopi koja je određena Uredbom o visini zatezne kamate, a nadalje prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskih trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke , sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika: Hrvatska poštanska banka iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 radi prebijanja s tražbinom tužitelja : NR iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 5.561,63 EUR.

IV. Tuženiku: Hrvatska poštanska banka iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 se nalaže da tužitelju: NR iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.795,65 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 4. studenog 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke , sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Hrvatska poštanska banka iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 EUR.

Obrazloženje

,

1.Tužitelj NR u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita, dana 19. siječnja 2006. zaključio sa Volksbank d.d. , nakon toga Sberbank d.d. potom Nova hrvatska banka d.d. iz Zagreba , sada Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba , kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 311025 solemniziran po Javnom bilježniku iz Zagreba Ivanu Adžiji pod poslovnim brojem: OU-39-2006 te je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 75.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita , a čl. 4. predmetnog Ugovora propisano je da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 3,80% godišnje, kamata je promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora i čl 3. predmetnog Ugovora utvrđeno je da je rok otplate kredita 10 godina da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 752,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća, a zbog aprecijacije tečaja CHF u odnosu na HRK te jednostranih promjena kamatne stope, početni anuitet po zaključenom Ugovoru ubrzo je porastao do te mjere da je u jednom trenutku iznosio znatno viši iznos koji je u potpunoj disproporciji od početnog anuiteta , a što je razvidno iz otplatnog plana koji je bio prilogom prvom zaključenom Ugovoru te tablice otplate kredite i prometne kartice po kreditu broj 311025 i odredbe predmetnog ugovora, koje se odnose na jednostrani način promjene kamatne stope kao i odredbe odnoseće na ugovorenu valutnu klauzulu su ništetne te ne proizvode nikakve pravne učinke među strankama, jer je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj presudi od dana 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem: Pž-7129/13- 4 utvrdio kako je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna dok je u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1-7 izreke gdje je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta vezana za glavnicu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupili suprotno odredbi tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača , kao i Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. , kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. pa je tuženik sukladno navedenom dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora s time da tužitelj napominje da je Visoki trgovački sud u obrazloženja presude poslovni broj : Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. naveo : „Ukratko, sud je utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.“ i također taj sud navodi :,, priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja , jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka. Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima... Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda i to načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi. Ovo načelo se ne temelji na strogo formalnoj primjeni prava nego na međusobnim moralnim obvezama suugovaratelja čiji se sadržaj prilagođava konkretnim okolnostima i povjerenju. Navedene okolnosti se ne ocjenjuju prema subjektivnim kriterijima nego prema pravnim standardima. Konkretno, u određenoj situaciji kao mjerilo ponašanja je ponašanje prosječnog čovjeka, prosječnog potrošača odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika ili dobrog domaćina, ako je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača. Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, što znači i do 30 godina, uz činjenicu da banka navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a potrošač ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. Navedeni rizik mogao bi biti prihvatljiv kad bi ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana bila uspostavljena na način, odnosno da je potrošač na temelju ugovora u zamjenu za prihvaćanje opisanog rizika dobio odgovarajuća prava koja bi mu to kompenzirala. Standardni ugovori tuženika koji sadrže ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak ne sadrže odredbe kojima bi potrošačima bila dana prava kojima bi bio kompenziran rizik švicarskog franka kao valute utočišta. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je korištenjem predmetnih odredaba svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, pa je žalbe tuženika valjalo odbiti kao neosnovane i prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te im naložio prekinuti s korištenjem tih odredaba i zabranio im korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba ubuduće, potvrditi, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, kako je odlučeno u I. izreke ove presude." i tužitelj nadalje tvrdi da prema shvaćanju revizijskog suda poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe pri čemu se tužitelj poziva na odredbu čl. 1111.st.1. Zakona o obveznim odnosima vezano za stjecanje bez osnove i odredbu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva dok prema čl. 502C Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502 a st.1. istog Zakona, kojom su propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba , koje je tužitelj ovlašten štititi i u tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati pa tužitelj ističe da iz svega proizlazi da su odredbe citiranog ugovora koje se odnose na način promjene kamatne stope i valutne klauzule nepoštene, a time i ništetne, što u ovome postupku predstavlja prethodno pitanje, te tužitelj ovom tužbom ne postavlja zaseban deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti tih odredaba kao nepotreban (sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti) već ovu tužbu podnosi radi isplate novčanog iznosa na ime razlike uplaćenih anuiteta i anuiteta po početnome otplatnome planu umanjenih za preplaćene kamate (do kojeg je povećanja anuiteta došlo uslijed rasta tečaja švicarskog franka) i budući da su citirane ugovorne odredbe ništetne, svako plaćanje anuiteta mimo početnog tečaja CHF-a i kamatne stope i na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo je stjecanje bez osnove na strani tuženika te nadalje tužitelj navodi da je dana 21. siječnja 2016. s tuženikom zaključio Aneks br.1 Ugovora o kreditu br.311025, kojom je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu euro sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015) , s time da je ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita, a ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa Ugovora nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni te tužitelj ističe da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( ,,Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima, ali u konkretnom slučaju konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i sud Europske unije je u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ČR protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji i činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača , a sklapanjem Aneksa br.1 Ugovora o kreditu br. 311025, , nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, odnosno nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu razlike u valutnom tečaju i kamatnoj stopi i to : u odnosu na ništetnost odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi , jer tijekom ugovornog razdoblja kamatna se stopa više puta mijenjala sukladno jednostranim odlukama tuženika na štetu tužitelja pa je tako tuženik jednostrano i višekratno, za vrijeme trajanja ugovornog odnosa mijenjao visinu kamatne stope, odnosno jednostrano povisivao istu na štetu tužitelja dok u odnosu na ništetnost odredbe Ugovora o primjeni valutne klauzule u švicarskom franku tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Dodatka pri čemu tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana 1. siječnja 2014. za cijelo vrijeme primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 3,80%, a nakon 1. siječnja 2014. do konverzije ugovora o kreditu u valutu euro zakonski određena kamatna stopa od 3,23% i dana 1. siječnja 2014. je zakonodavac za tužiteljev Ugovor o kreditu člankom 11.b Zakona o potrošačkom kreditiranju prisilno uveo fiksiranu kamatnu stopu od 3,23% , a s obzirom se radi o zakonskoj intervenciji koja se stoga mora primijeniti na ugovorni odnos i u slučaju primjene Ugovora o kreditu oslobođenog ništetnih odredbi, jasno je da se navedena snižena kamatna stopa mora uzeti u obzir i u slučaju kada se gleda da bi se do njenog uvođenja primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa te također imajući u vidu sve gore navedeno, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule pa je tako tuženik tijekom otplate kredita nezakonito tužitelju povećavao kamatnu stopu sve do dana 1. siječnja 2014. kada je, kako je rečeno, zakonski uvedena fiksirana kamatna stopa od 3,23% sve do dana konverzije ugovora i preplata uslijed povećanja kamatnih stopa nastavila se i nakon 1. siječnja 2014. do dana konverzije jer se kamatna stopa od 3,23% primjenjivala na nezakonito uvećanu glavnicu zbog ništetnih ranijih promjena, kao i iz razloga jer se navedena fiksirana stopa mora primijeniti i ukoliko Ugovor o kreditu vrijedi bez ništetnih odredbi pa je stoga uslijed utvrđenja ništetnosti promjena kamatnih stopa: tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konverzije iznose anuiteta koji su se zbog povećanja kamatnih stopa nezakonito povećavali u valuti CHF u odnosu na iznose početnog anuiteta i tužitelju na dan konverzije od strane tuženika je nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice u odnosu na iznos glavnice da nije bilo ništetne promjene kamatnih stopa,a tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Dodatka i stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku je: tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konverzije kunske obveze na ime dužnih anuiteta koje su se zbog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita i tužitelju na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula, s time da tužitelj uzima u obzir kako je tuženik provedbom zakonske konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015) tužitelju na dan konverzije izvršio djelomični otpis glavnice u kunskom iznosu, a što predstavlja razliku između kunskog iznosa preostale glavnice na taj dan u CHF u odnosu na kunski iznos konvertirane preostale glavnice u EUR prema simuliranom usporedivom euro kreditu, a prema zakonski određenim pravilima konverzije i tužitelj napominje da je tuženik tužitelju u postupku konverzije priznao određenu preplatu no istim iznosom potraživana glavnica ostaje neizmijenjena, budući da je priznatim iznosom, a sukladno odredbama o uračunavanju tek namiren dio zatezne kamate (čl. 172. ZOO), a što će se eventualno oduzimati prilikom ovrhe utuženog potraživanja i tužitelj ističe i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenu dana 20. ožujka 2018. pod poslovnim brojem : Rev 2245/17-2 iz koje jasno proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, slijedom čega je jasno da u ovom konkretnom slučaju zastara nije nastupila niti u odnosu na zahtjev u vezi sa promjenjivom kamatnom stopom niti u vezi sa valutnom klauzulom, a odredbom čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi i pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala dok je odredbom čl. 1115. ZOO-a, propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva i budući da su ugovorne odredbe spornog ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a pa slijedom svega navedenog tužitelj od tuženika traži na ime ništetnosti Ugovora zbog promjenjive kamatne stope iznos od 30.385,34 kuna s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa , a na ime ništetnosti Ugovora glede valutne klauzule iznos od 86.145,56 kuna s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa te tužitelj traži i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Tužitelj je nakon provedbe financijskog vještačenja podneskom od 15. rujna 2025. precizirao tužbeni zahtjev tražeći od tuženika na ime ništetnosti zbog promjene kamatne stope isplatu iznosa od 3.124,,97 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa , a na ime ništetnosti Ugovora glede valutne klauzule iznos od 12.041,97 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa te tužitelj traži i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. u odgovoru na tužbu prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Zlataru , Stalne službe u Zaboku zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu, jer je čl. 10. Ugovora o kreditu br. 311025 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenog 19. siječnja 2006. ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora, a tužitelj se nigdje u svojoj tužbi ne referira na sporazumno ugovorenu nadležnost niti daje adekvatna objašnjenja iz kojeg razloga tužbeni zahtjev nije podnio pred mjesno nadležnim sudom u Zagrebu, a Zakon o parničnom postupku dozvoljava odredbom sadržanom u čl. 70. strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost i ugovor o prorogaciji, odnosno sporazum o mjesnoj nadležnosti ujedno je i ugovor o isključivanju zakonom određene nadležnosti i s obzirom da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, valjan je sporazum o mjesnoj nadležnosti te je jedino i isključivo, sukladno gore navedenom, u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud , a što se tiče tužbe i tužbenog zahtjeva tuženik navodi da je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti i to iz razloga: potraživanje tužitelja je u zastari, provedena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju, tužitelj nema pravo na bilo kakva daljnja potraživanja prema sporazumu o konverziji, utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene , sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz te presude, a sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač te tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, a ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 96. ZZP) pa tako prije svega tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio rješenje poslovni broj Gos-1/19 u kojem se očitovao o ništetnosti sporazuma o konverziji i kojim daje odgovor na pitanje jesu li sporazumi o konverziji ništetni, ako bi se eventualno utvrdila ništetnost odredaba ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa se rješenjem tog suda daje konačna i obvezujuća potvrda Sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i to rješenje predstavlja obvezujuće pravno shvaćanje koje svi sudovi u Hrvatskoj, sukladno članku 502.n Zakona o parničnom postupku moraju slijediti, a Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju rješenja više puta naglašava kogentnost zakonskih odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/15), koji na vrlo detaljan i specifičan način određuje postupak provođenja te izračuna same konverzije , kroz zakonit i izrazito transparentan postupak s jasnim reperkusijama za sve strane postupka, a potrošačima je ostavljena mogućnost izbora žele li prihvatiti navedeni sporazum ili ne dok je bankama nametnuta obveza bez mogućnosti odbijanja i svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, dakle među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora i sukladno navedenom, tužbeni zahtjev tužitelja u kojem ističe i nepostojanje, tj. utvrđenje ništetnosti svih aneksa Ugovora o kreditu je također neosnovan, a i Vrhovni sud Republike Hrvatske ističe da opća pravila ZPP-a, a i sama priroda kondemnatorne tužbe u pravilu ne zahtijevaju dokazivanje pravnog interesa te da se postojanje pravnog interesa kod takvih zahtjeva ne može načelno isključiti što znači da u slučajevima konverzija, koje su provedene sukladno odredbama ZID ZPK, potrošač nema pravni interes te su potrošači izgubili pravni interes , jer su prihvatili da se osnovni pravni odnos zamijeni novim trajnim i potpunim odnosom te nadalje tuženik ističe da je potraživanje tužitelja u zastari , jer je tužitelj parnični postupak pokrenuo tek 7. lipnja 2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“),jer ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, kada bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se doista radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske , a dosljednom primjenom ovog shvaćanja, uzevši u obzir datum sklapanja Ugovora o kreditu određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu, a ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne Novine'' br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005 ) , koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala i s obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao , a ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, pri čemu tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima, koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja pa bi slijedom navedenog bilo nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku dok glede konverzije tuženik tvrdi da je općepoznata činjenica da je 30. rujna 2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine'' br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015; dalje u tekstu: ZPK) , kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR, a svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR tako da se primjenjuje pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR tako da je već u uvodnim odredbama ZPK otklonjena bilo kakva mogućnost da se na konvertirani odnos primjenjuju utvrđenja iz parnice Potrošač, s obzirom da tako konvertirani odnos više uopće nije ugovorni odnos u CHF i intencija zakonodavca bila je da zakonskim rješenjem iznađe jednoobrazno rješenje za sve korisnike kredita u CHF, čime je upravo takvo zakonsko rješenje de facto derogiralo bilo kakva eventualna prava koja su potrošači potraživali slijedom pravomoćne presude u parnici Potrošač i takve parnice usmjerene na to da se potrošačima isplati razlika između rata plaćanih po početno ugovorenim kamatnim stopama u CHF i onih plaćanih po kamatnim stopama u CHF koje su kasnije rasle i time se pokušavalo naći svojevrsno obeštećenje zbog rasta anuiteta i suprotno tome, zakonodavac se odlučio za drugačiji mehanizam koji će potrošačima olakšati položaj u koji su došli uslijed promjena tečaja, a intencija zakonodavca nikako nije bila potrošačima dati i jedno i drugo, jer bi to doslovno značilo da bi uslijed istog navodnog propusta (ugovorne odredbe kojom se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke) tuženik bio u obvezi dva puta obeštetiti pojedinog potrošača i to jednom putem konverzije, a drugi put vraćajući iznose utužene ovakvim tipom tužbe tako da je tuženik tužitelju ponudio izmjene Ugovora u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i navedenu ponudu tuženika, tužitelj i ostale ugovorne strane su prihvatili sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 311025 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama , koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF , a tim zakonskim izmjenama željelo se trajno urediti ugovorne odnose između korisnika CHF kredita i banaka, a što proizlazi iz Konačnog prijedloga zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju podnesenom Predsjedniku Hrvatskog sabora 10. rujna 2015. te sukladno navedenim prisilnim zakonskim propisima, tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i navedenu ponudu tuženika tužitelj je prihvatio sklapanjem Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu i time su tužitelj i tuženik sklopili svojevrsnu nagodbu i to s retroaktivnim učinkom od dana sklapanja Ugovora o kreditu, stoga odredbe Ugovora o kreditu na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev ne proizvode pravne učinke i to sa učinkom ex tunc i s obzirom da je provedbom konverzije ugovora denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u ugovor s valutnom klauzulom u EUR tužitelj, kao potrošač, izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, u konkretnom slučaju postignuta je svrha koju je zakonodavac namjeravao postići, a sasvim je jasno kako tužitelj nema pravni interes za nastavak predmetnog postupka, slijedom čega bi tužbu tužitelja žurno trebalo odbaciti kao nedopuštenu, a podredno, s obzirom da je provedbom konverzije Ugovora tužitelj doveden u položaj kao da je inicijalno sklopio s tuženikom ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, raspravljanje u postupku postalo je bespredmetno te su otpali svi do sada izneseni prigovori i navodi tužitelja u pogledu nezakonitosti Ugovora, slijedom čega tuženik predlaže sudu da tužbu tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovanu., a nadalje tuženik tvrdi da tužitelj nema pravo na bilo kakva daljnja potraživanja prema Ugovoru o kreditu i na temelju odredaba članka 19.e ZPK-a, tuženik je bio dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu navedenog zakona ponuditi tužitelju konverziju Ugovora o kreditu dostavom izračun konverzije kredita vodeći računa o elementima predviđenim odredbama članka 19.c ZPK-a, uz prijedlog novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu i tužitelj je ponudu prihvatio te je sklapanjem Dodatka 1 Ugovora između tuženika i tužitelja nastao novi pravni odnos, neovisan o ranijim pravnim poslovima koje je tuženik sklapao s tužiteljem i strogo reguliran odredbama Glave IV. ZPK-a, dakle prema Zakonu o izmjenama i dopunama ZPK-a, sve do isteka zakonom propisanog roka za prihvaćanje konverzije, tužitelj je imao mogućnost provjeriti točnost izračuna konverzije i obratiti se tuženiku u slučaju bilo kakvih pitanja ili nejasnoća, što nije učinio, a tuženik je transparentno postupajući prema navedenim prisilnim normama ponudio tužitelju konverziju Ugovora o kreditu s točno određenim elementima koji podliježu konverziji i uvjetima sporazuma o konverziji, dakle tuženik je u svakom trenutku provedbe konverzije postupao sukladno svojoj zakonskoj obvezi tako da je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa razlike glavnice pravno neosnovan , a nadalje tuženik ističe da se utvrđenja iz parnice ,,Potrošač'' ne mogu primijeniti na konkretan predmet budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju, a kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača i stoga u individualnom sporu je zadatak suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici te presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz parnice Potrošač i presude Visokog trgovačkog suda tako da nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, diplomirani ekonomist s iskustvom rada u financijskom sektoru ili odvjetnik koji se bavi sporovima iz kreditnih odnosa, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive i takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen znanja i iskustva cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao radeći u struci pa načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda Visokog trgovačkog suda , a posebno vodeći se uputom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj : Revt-575/16 od 3. listopada 2017. i nadalje tuženik tvrdi da je nesporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika 28. srpnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu, a također nije sporno da je člankom 1. Ugovora određeno da se iznos isplaćuje u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita, da je čl. 7. određen način otplate mjesečnih anuiteta u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća i sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude tog suda već je dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa pa je tako od ključne važnosti razlikovati pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke li pravne osobe, koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju parnice Potrošač se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja i osim toga tužbeni zahtjev je postavljen na utvrđenje ništetnosti i isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač te svoje tvrdnje nije potkrijepio a niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti te tuženik navodi da tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz parnice Potrošač, i na navodnoj vezanosti suda tim utvrđenjima, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u parnici Potrošač, jer je u kolektivnom sporu u pitanju pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima, a osim toga, nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna, a osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope te je tužitelj neosnovano proširio opseg utvrđenja presude Visokog trgovačkog suda i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u parnici Potrošač, a u kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti, što znači da kada bi i utvrđenja iz presude u parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke pri čemu tužitelj upućuje na čl. 26. ZOO-a, koji predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata , koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope, a iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate i isto tako materijalno pravo, koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo, koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju i to se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača ( ,,Narodne novine '' br. 96/03, 79/07, 125/07), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju ( ,,Narodne novine '' br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15) dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske tako da nema mjesta pozivanju na presudu u parnici Potrošač, a osobito ne na ovako paušalan i neobrazložen način kako je to učinio tužitelj bez da je ponudio makar i jedan argument na koji bi se tuženik mogao očitovati, odnosno na koji bi mogao odgovoriti u ovom odgovoru na tužbu, a tužitelj je tužbom jednostavno obuhvatio cijeli niz odredbi Ugovora o kreditu u kojima se makar i jednom riječju spominje sintagma „odlukom Kreditora“ i „u kunskoj protuvrijednosti“ ocijenio ih ništavima bez da tu svoju ocjenu temelji na nekoj logičkoj ili pravnoj osnovi i tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama i tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva, a da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ,ovdje tužitelja, ali niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju pa prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i nema mjesta primjeni odredbe čl. 210. st. 3. ZOO-a i netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat, a tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan svima tako da je očito da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu i nadalje odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva te je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena tako da njezinu nedopuštenost , odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora te opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja , jer način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima, a pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika i tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika i tako tuženik ističe da u razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje, međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima i uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava, a istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima, ali premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora pa tako i banaka i većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti pa stoga proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga pa tuženik ističe da odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana i njihov je sadržaj i određen i odrediv te je vidljivo da visina kamatne stope utvrđena odredbama uopće ne ovisi o volji tuženika već o objektivnom izvanjskom parametru, a u odnosu na odredbu predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli , ista ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 96. ZZP) i već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba, a tako je u čl. 1. Ugovora jasno propisano da je iznos odobrenog kredita od 75.000,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti i također odredbama čl. 7.1. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom dužnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi tuženika na dan dospijeća i navedene odredbe Ugovora jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora, a što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli Ugovora i također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana , a činjenicu da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora bio informiran, odnosno upoznat s promjenjivošću tečaja CHF i rizicima nevoljnog tečaja, izričito je potvrdio i sam tuženik, temeljem izjave iz čl. 9.15. i 9.16. Ugovora, koje glase: „Korisnik kredita izričito izjavljuje da je spreman platiti sve iznose, koji bi eventualno mogli nastati uslijed fluktuacija u tečaju i to posredstvom dodatnih uplata ili kratkoročnim osiguranjem odgovarajućih instrumenata osiguranja Kreditoru.", „Korisnik kredita svojim potpisom potvrđuje da su mu izričito objašnjeni posebni rizici koji su vezani uz navedeno financiranje u stranoj valuti, a što se prije svega odnosi na otvoreni tečajni rizik i to u pogledu njegove obveze vraćanja kredita.dok je odredbama čl. 9.17. i 9.18. Ugovora o kreditu regulirana mogućnost tužitelja da postavi zahtjev za konverzijom iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR, drugim riječima Ugovor o kreditu sadržavao je mehanizam, kojim se tužitelj mogao poslužiti u slučaju da je smatrao da je valutna klauzula u CHF prouzrokovala, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na njegovu štetu, a tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana pri čemu tuženik napominje da je Visoki trgovački sud presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja, međutim , izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji i informacije, koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje i slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama čl. 99. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 96. ZZP-a nije dopuštena i također tuženik ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF, jer od 1999. do 2010., tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. , dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31. prosinca 2008. na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u parnice Potrošač i daljnja kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik, a bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim, a i tuženik napominje da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tako da tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, jer da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna i stoga je bitan odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF, a činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije, s time da je nepobitna činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF i okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus) te također u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva , tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka i tuženik osporava anticipiranu metodu , kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu, jer tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta, međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, pače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora, a prema logici tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja, i upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta, a tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, te također tuženik stavlja i prigovor prijeboja u slučaju da sud prihvati tužbeni zahtjev tužitelja (unatoč provedenoj konverziji dugovanja tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu i očitoj neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja) i to tražbine tužitelja i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po osnovi Aneksa br. 1 Ugovora o kreditu u iznosu od 41.904,08 kn te slijedom navedenog tuženik predlaže da se tužbeni zahtjevi tužitelja odbiju i tuženik od tužitelja traži naknadu troškova parničnog postupka.

4. Tužitelj se protivio prigovoru tuženika o prijeboju tražbina navodeći da je isti u cijelosti neosnovan te se protivi visini tražbine tuženika i stavlja prigovor zastare te tražbine.

5.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Povijesni izvadak iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu ( list 19 do 71 spisa i 84 i 85 spisa ), uvid u Izračun prijevremene otplate za kredit broj: 311025, uvid u Ugovor o kreditu br. 311025 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 19. siječnja 2006., uvid u izvadak iz zemljišne knjige ( list 82 i 83 spisa ), uvid u potvrdu/solemnizacija/ Ugovora o kreditu br. 311025 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, uvid u Prometnu karticu po kreditu broj: 311025 na ime NR ( list 90 do 101 spisa ), uvid u Aneks br. 1 Ugovora o kreditu br. 311025 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 21. siječnja 2016., uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića iz tvrtke ,,Ručević vještačenja '' d.o.o. iz Zagreba , uvid u dopunu nalaza i mišljenja financijskog vještaka od 13. lipnja 2025 te je saslušan tužitelj NR u svrhu dokazivanja.

6.

Nesporno je da je dana 19. siječnja 2006. tužitelj NR zaključio s Volksbank d.d., , potom Nova hrvatska banka d.d., (ranije Sberbank d.d.) iz Zagreba, a sada Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba , ovdje tuženikom Ugovor o kreditu, broj:311025 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama , kojim je u čl. 1. Ugovora tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 75.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju za devize na dan korištenja kredita u svrhu kupnje stana u [adresa] , a rok otplate kredita prema čl. 3. 1. Ugovora , ugovoren je na 10 godina, a u čl. 4. ugovorena je redovna kamata sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora , a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 3,80 % , koja je promjenjiva i vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvečan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu kreditora , a usklađivanje kamatne stope obavlja se na kalendarske kvartale sukladno promjenama tromjesečnog Libora za CHF , kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže kreditora te se kamatna marža obračunava u CHF mjesečno po proporcionalnoj dekurzivnoj metodi , a korisnik kredita ju uplaćuje mjesečno zajedno s glavnicom po prodajnom tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća , a u slučaju izvršene konverzije kredita iz valute CHF u kredit vezan uz valutu EUR , kreditor u skladu s tanjem na tržištu određuje visinu kamatne stope , te naplaćuje i provodi konverziju u skladu s aktima i odlukama kreditora te da efektivna kamatna stopa na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,4% i da potpisom ovog Ugovora korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te da mu je kreditor uručio otplatnu tablicu uz napomenu da je iskazana efektivna stopa važeća na datum izrade otplatne tablice , zatim je ugovorena interkaralna kamata za period od početka korištenja kredita do prijenosa kredita u otplatu , na iskorišteni iznos kredita i da se korisnik kredita obvezuje platiti kreditoru interkaralnu kamatu po kamatnoj stopi iz toč. 4.1. Ugovora te je ugovorena kamata po dospijeću da na dospjela , a nepodmirena potraživanja kreditor obračunava i naplaćuje , a korisnik kredita se obvezuje platiti kamatu po kamatnoj stopi , koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora , a u čl. 7. predmetnog Ugovora ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje glavnicu i kamatu u 120 mjesečnih anuiteta , koji dospijevaju na naplatu u mjesečnim intervalima ovisno od dana iskorištenja kredita u cijelosti tako da 1. anuitet dospijeva na naplatu mjesec dana od dana iskorištenja kredita u cijelosti , a iznosi 752,23 CHF , a plativo u kunama po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, te je nadalje ugovoreno da je iznos anuiteta iz prethodnog stavka obračunat primjenom kamatne stope , koja važi na dan zaključenja ovog ugovora , a u slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4 st. 1. ovog Ugovora te da korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete , a o izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će pisanim putem obavijestiti korisnika kredita i da su ugovorne strane suglasne da se danom obavijesti o promijeni anuiteta , smatra dan kada je kreditor putem pošte uputio korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu , koju je korisnik kredita pisanim putem preporučenom poštom dostavio kreditoru te je nadalje ugovoreno da za vrijeme korištenja kredita , kreditor obračunava i naplaćuje kamatu u visini redovne kamate sukladno toč. 4. 1. ovog Ugovora na iskorištena sredstva , a kamata se obračunava u CHF , a naplaćuje u kunama po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća i da korisnik kredita plaća kamatu mjesečno , a kreditor će pisanim putem obavijestiti korisnika kredita o iznosu obračunate kamate i roku dospijeća.

7. Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili Aneks br. 1 Ugovora o kreditu br. 311025 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 21. siječnja 2016., kojim je provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR pa je tim Aneksom ugovoreno da je ukupni iznos uplaćen radi namirenja početno utvrđenih anuiteta po Ugovoru primjenom izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF sukladno odredbama Zakona veći od ukupnog iznosa anuiteta s valutnom klauzulom u EUR i iznosi 41.904,08 kn po tečaju otplate kredita na dan 30. rujna 2015. te da se navedeni iznos smatra preplatom u smislu čl. 19c st. 1. toč. 5. alineja 2. Zakona , a da su korisnik kredita i kreditor sporazumni da kreditor isplaćuje ukupni iznos preplate korisniku kredita u roku od 60 dana od dana prihvata izračuna konverzije na račun korisnika kredita te je ugovoreno da preostala neotplaćena glavnica kredita iznosi 2.664,01 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. te da se korisnik kredita obvezuje preostali iznos glavnice kredita vratiti u roku i na način kako je utvrđeno ugovorom i aneksom , a kamatna stopa je promjenjiva , a da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 5,88 % , koja se sastoji od parametara , koji su određeni u prilogu ovog aneksa te se mjesečni anuiteti sastoje od dijela glavnice i kamata i iznose 540,67 EUR plativo u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećim na dan dospijeća , a prilikom dospijeća prvog anuiteta po novoj otplatnoj tablici utvrditi će se razlika između uplata korisnika kredita od 30. rujna 2015. i obveza po ovom Aneksu te da su ugovorne strane suglasne da će se tako utvrđena razlika smatrati preplatom iz čl. 19c st. 1. toč. 5. Zakona ili manje uplaćenim iznosom iz čl. 19 c. st. 1. toč. 6. Zakona te će se sukladno utvrđenoj razlici uvećati ili umanjiti prvi anuitet po novoj otplatnoj tablici.

8. Nesporno je da su predmetni Ugovor o kreditu i Aneks 1. Ugovora solemnizirani kod Javnih bilježnika.

9. Nesporno je da je tuženik tijekom trajanja Ugovora o kreditu povećavao kamatne stope i da je time došlo do povečanja mjesečnih anuiteta tužitelju.

10. Sporno je u ovom predmetu da li je ništetna odredba čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi , osim dijela da redovna kamata na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 3,80% godišnje te da li je ništetna odredba čl.. 7. predmetnog Ugovora o kreditu , koji se odnosi na valutnu klauzulu , da li je nastupila zastara tražbina tužitelja i da li se u konkretnom slučaju primjenjuju utvrđenja iz parnice ,, Potrošač '' te je sporna i visina tražbina tužitelja, sporno je da li postoje pretpostavke za prijeboj tražbina tužitelja i tuženika te visina tražbina čiji se prijeboj traži i da li je nastupila zastara tražbine tuženika čiji prijeboj tuženik traži s tražbinom tužitelja.

11. Tužitelj NR izjavio je saslušan u svrhu dokazivanja da je sklopio u siječnju 2006. Ugovor o kreditu sa Volksbankom kasnije Sberbank, sada tuženikom na iznos od 75.000,00 CHF uz otplatu na rok od 10 godina odnosno 120 mjeseci uz kamatnu stopu od 3,8 i to je bila početna kamatna stopa, a prije uzimanja kredita se informirao i radio izračune u kojoj banci bi mu kredit bio najpovoljniji, pa je tako utvrdio da je gore spomenuta banka bila najpovoljnija na tržištu i uzeo je kredit u CHF, jer je njegov izračun pokazao da je to puno povoljnije nego kredit u eurima, što znači da je u eurima bila veća kamatna stopa nego u CHF pa je time bila i veća rata, odnosno anuitet u eurima od onoga u CHF, dok kredit u kunama nisu banke niti nudile u vrijeme kada je uzimao kredit, a ako su i nudile kredit u kunama , isti je bio najnepovoljniji kredit. Tužitelj navodi da je kredit uzeo zbog kupnje stana u kojem trenutno i živi te da je u cijelosti otplatio predmetni kredit 2015. Tužitelj navodi da je prilikom uzimanja kredita došao u banku kod osobnog bankara, ali nije bio upoznat niti sa promjenjivim kamatnim stopama niti o tome da bi valuta euro bio povoljniji od CHF, a u banci su mu rekli da će biti promjenjiva kamatna stopa i isto tako je bila promjenjiva kamatna stopa u eurima, ali nije očekivao da će se toliko puta mijenjati kamatna stopa u CHF i da će toliko porasti tečaj CHF-a u odnosu na kunu. Tužitelj navodi da je u banci dobivao informacije „na kapaljku“ i zapravo se najviše sam informirao o svemu i tako se nije ništa posebno ispitivao u vezi eventualnog rasta tečaja, kao niti za promjenu kamatne stope, s time da napominje da nije ekonomske struke. Nadalje, tužitelj tvrdi da mu je od strane banke ponuđena konverzija kredita iz CHF u euro, a to je već bilo godinu do godinu i pol pred kraj otplate kredita. Tužitelj tvrdi da ga je banka pozvala na razgovor i ponudila mu obrazac za konverziju, govoreći da je to za njega sada najpovoljnije i bilo je povoljnije u tom smislu, što više nije bilo tolikih tečajnih razlika, međutim u anuitetu se nešto nije posebno primijetilo, odnosno ,,možda se nešto malo'' smanjio anuitet. Tužitelj navodi da je banka sastavljala ugovor o kreditu, a on je nosio taj ugovor na ovjeru Javnom bilježniku i tvrdi da je pročitao predmetni ugovor, ali nije ništa u njemu mogao mijenjati. Tužitelj tvrdi da što se tiče forme ugovora radilo se zapravo o „špranci“, što znači da su mijenjani samo iznosi, kamatna stopa i osobni podaci.Tužitelj navodi da nakon što su se počele povećavati rate , odnosno anuiteti kredita, otišao je u banku pitati zbog čega je to tako, a oni su odgovarali da je to u skladu sa ugovorom i tu nije mogao ništa učiniti, a i govorili su mu da je takva politika banke. Tužitelj napominje da je dobivao poštom od banke obavijesti samo o tome koliko će se promijeniti kamatna stopa i koliko će mu biti rata odnosno anuitet kredita, međutim nije naveden razlog tome.Nadalje, tužitelj tvrdi da što se tiče stana, kupio ga je za svoje osobne potrebe, a nije tada imao tvrtku niti obrt i u to vrijeme, a i danas zaposlen je u HEP-u.Osim toga , tužitelj tvrdi da što se tiče samog postupka da je vještak prije uzimanja kredita došao pregledati nekretnine, a nakon što mu je odobren kredit, novac nije dobio na ruke, već je taj novac dobio prodavatelj.Tužitelj ističe da je on otplatio predmetni kredit, a navodi da je dosta oštećen i nakon konverzije kredita tako da nije u cijelosti obeštećen u vezi s preplatom kredita. Također tužitelj napominje da ga banka nije obavještavala o tečaju CHF u nekom razdoblju, odnosno u razdoblju otplate kredita te nije dobio o tome nikakve informacije, a nije niti dobio informaciju o Odlukama banke u vezi promjenjive kamatne stope, već su mu samo rekli da će se kamatna stopa mijenjati.

12. Nesporno je da je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u pravnoj stvari radi zaštite kolektivnih interesa i prava, u postupku koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012 pokrenula udruga ,,Potrošač" protiv osam hrvatskih banaka na temelju Zakona o zaštiti potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjenljivosti stope redovnih kamata potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., među ostalim i tuženika, Sberbank d.d., Nova hrvatska banka d.d., odnosno danas Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb , nepoštene pa prema tome i ništetne.

13. Tužitelj se osnovano pozvao na odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 97/07, 125/07, 75/09, 79/09) u postupku individualne pravne zaštite, jer odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Naime , i odredbama čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine '' br. 148/11 –pročišćeni tekst i 25/13, dalje: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe, u posebnim parnicama za naknadu štete, mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude, kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i u tom slučaju sud je vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Prema čl. 269 st. 2. Zakona o obveznim odnosima ( ,,Narodne novine '' br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 –dalje ZOO),propisano je da činidba mora između ostalog biti ako ne određena ,onda odrediva dok je odredbom čl. 270 ZOO-a propisano da je ugovor ništetan ukoliko činidba nije određena ili odrediva.

16. U konkretnim slučajevima činidba u pogledu promjenjive kamatne stope koju je tužitelj platio niti je određena niti odrediva.

17. Naime, kamatna stopa mijenjana je isključivo jednostranom odlukom tuženika te se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo nego je samo o istom tuženik obavještavao tužitelja bez da je za takvu promjenu tražio suglasnost pa je tako tuženik u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu čime su se povećavali anuiteti tužitelju , što sve proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja .

18. Predmetne ništetne ugovorne odredbe omogućile su tuženiku da promjenu početno ugovorene kamate čini ovisno isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti (parametri) promjenljivost pa je time uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na njegovu štetu, koju promjenu on nije mogao predvidjeti, a pravilnost promjene nije mogao provjeriti, jer nije imao nikakve egzaktne kriterije kako to i proizlazi iz iskaza tužitelja.

19. Dakle, odredba čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i to da je kamata promjenjiva i vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvečan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu kreditora , a usklađivanje kamatne stope obavlja se na kalendarske kvartale sukladno promjenama tromjesečnog Libora za CHF , kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže kreditora te se kamatna marža obračunava u CHF mjesečno po proporcionalnoj dekurzivnoj metodi , a korisnik kredita ju uplaćuje mjesečno zajedno s glavnicom po prodajnom tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća , a u slučaju izvršene konverzije kredita iz valute CHF u kredit vezan uz valutu EUR , kreditor u skladu s stanjem na tržištu određuje visinu kamatne stope , te naplaćuje i provodi konverziju u skladu s aktima i odlukama kreditora te da potpisom ovog Ugovora korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te da mu je kreditor uručio otplatnu tablicu uz napomenu da je iskazana efektivna stopa važeća na datum izrade otplatne tablice , zatim je ugovorena interkaralna kamata za period od početka korištenja kredita do prijenosa kredita u otplatu , na iskorišteni iznos kredita i da se korisnik kredita obvezuje platiti kreditoru interkaralnu kamatu po kamatnoj stopi iz toč. 4.1. Ugovora te je ugovorena kamata po dospijeću da na dospjela , a nepodmirena potraživanja kreditor obračunava i naplaćuje , a korisnik kredita se obvezuje platiti kamatu po kamatnoj stopi , koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora,dakle , sve osim dijela da redovna kamata na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 3,80% godišnje , protivno je odredbama čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine'' br. 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i suprotna načelima savjesnosti i poštenju te ravnopravnosti ugovornih stranka, jer ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom , ako suprotnu načelu savjesnosti i poštenja , uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj , poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, , a posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost iste te upravo u konkretnom slučaju , kako to proizlazi iz iskaza tužitelja , njemu je pravni prednik tuženika dao na potpis unaprijed formulirani standardni Ugovor , o čijim odredbama tužitelj nije pregovarao.

20. Temeljem navedenih ništetnih odredbi tuženiku je omogućeno jednostrano mijenjanje početno ugovorene kamatne stope bez primjene objektivnih i provjerljivih parametara na temelju kojih bi i druga strana mogla izvršiti točan izračun odnosno provjeru promijenjene kamatne stope za određeno razdoblje, odnosno kada se ispune određene ,,ugovorene" okolnosti i druga ugovorna strana bi trebala moći primjenom novonastalih okolnosti izračunati kolika će joj biti kamatna stopa za naredno razdoblje, a kamatna stopa je mijenjana samo na način da je povećavana i tužitelj nije mogao izračunati kako se do nje dolazi.

21. Tuženik nije dokazao zbog kojih je razloga mijenjao početnu kamatnu stopu niti je dokazao kako je utvrdio kamatne stope različite ,odnosno veće od početne.

22. Naime , razlozi tuženika o opravdanosti promjene (povećanja) kamatnih stopa (kao što su specifičnost usluga kreditiranja, zakonske obveze banaka, zaštita štediša banke, obveze banke o vođenju računa za pozitivno poslovanje banaka, ravnotežu u imovini banaka, mogućnost korisnika kredita da raskine ugovor o kreditu itd.) uz nepreciznu odredbu ugovora o promjenjivim tržišnim uvjetima i ,,profesionalnu" jednostranu procjenu tržišnih uvjeta (koji banci ostavljaju prostor jednostranog određivanja kamatne stope), što daje banci mogućnost prebacivanja rizika svog poslovanja na korisnika kredita,međutim pritom banka nije vodila računa o rizicima i problemima korisnika kredita te to predstavlja neravnopravnost ugovornih stranaka , odnosno nepoštenost napadnutog dijela odredbi Ugovora.

23.

Dakle, tuženik je na osnovu ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj ugovorenoj kamati povećao kamatnu stopu i time od tužitelja naplatio veći iznos od dugovanog, čime je tuženik tako naplaćeni iznos stekao bez valjane pravne osnove u smislu čl. 1111 ZOO-a , to je isto dužan vratiti, s obzirom na nepošteno stjecanje, sa zakonskim zateznim kamatama u smislu čl. 1115 ZOO-a od dana stjecanja.

24. Slijedom navedenog ništetan je dio odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržan u čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu , osim u dijelu ,,Redovna kamata na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 3,80% godišnje '' .

25. U ovom predmetu sporno je i da li je ništetna odredba čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu, koja se odnosi na valutnu klauzulu.

26. Pritom valja reći da je nesporno da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , "u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. . do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužitelj je tuženiku platio veći iznos.

27.

Iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja proizlazi da mu nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog ,

franka , kao i uvečanje mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja već je pače tužitelju ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom , a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka. nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka. a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i razvidno je da u kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenljiva elementa ( valutna klauzula vezana za švicarski franak ) , koji sami po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza.

28. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da je prije uzimanja kredita rečeno da je za njega najpovoljnije da uzme kredit u švicarskim francima , međutim tijekom otplate kredita došlo je radi povećanja tečaja švicarskog franka do porasta mjesečnih rata kredita, s time da tuženik nije ništa govorio tužitelju o tome da može doći do povišenja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu.

29. Dakle, tužitelju od strane tuženika nije bio objašnjen rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti mu je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužitelja , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužitelj uopće uzeo kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

30. Pri tome valja reći da je tužitelj bio prosječan potrošač ( radnik u HEP-u ) te je za njega sklapanje predmetnog Ugovora samo značilo isti mjesečni anuiteti, koji se neće mijenjati tijekom cijelog vremena otplate kredita.

31. Osim toga , kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužitelja radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

32. Prema tome uzimajući u obzir sve naprijed navedeno , a posebno utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF u čl. 7. Ugovora i to: da korisnik kredita otplaćuje glavnicu i kamatu u 120 mjesečnih anuiteta , koji dospijevaju na naplatu u mjesečnim intervalima ovisno od dana iskorištenja kredita u cijelosti tako da 1. anuitet dospijeva na naplatu mjesec dana od dana iskorištenja kredita u cijelosti , a iznosi 752,23 CHF , a plativo u kunama po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, te je nadalje ugovoreno da je iznos anuiteta iz prethodnog stavka obračunat primjenom kamatne stope , koja važi na dan zaključenja ovog ugovora , a u slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4 st. 1. ovog Ugovora te da korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete , a o izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će pisanim putem obavijestiti korisnika kredita i da su ugovorne strane suglasne da se danom obavijesti o promijeni anuiteta , smatra dan kada je kreditor putem pošte uputio korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu , koju je korisnik kredita pisanim putem preporučenom poštom dostavio kreditoru te je nadalje ugovoreno da za vrijeme korištenja kredita , kreditor obračunava i naplaćuje kamatu u visini redovne kamate sukladno toč. 4. 1. ovog Ugovora na iskorištena sredstva , a kamata se obračunava u CHF , a naplaćuje u kunama po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća i da korisnik kredita plaća kamatu mjesečno , a kreditor će pisanim putem obavijestiti korisnika kredita o iznosu obračunate kamate i roku dospijeća.

33. Osim gore navedenog valja reči da sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ČR protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

34. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenog Aneksa br. 1. sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava , kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje Aneksa nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Aneksom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o promjenjivim kamatnim stopama te odredbe o ništetnosti valutne klauzule, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi Aneks Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak, s time da Aneksi Ugovoru o kreditu ureduje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja Aneksa , odnosno time se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valute u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika kakvo postupanje je utvrđeno ništetnim u ranije spomenutim pravomoćnim odlukama donesenim od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te dodatno potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

35. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Aneksa koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelja, je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Aneksa ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen po osnovi kamatne stope, pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

36. Isto tako, sklapanjem Aneksa nije došlo niti do obnove pravnog odnosa, jer obnova nema učinka u situacijama kada je prijašnja obveza ništetna kako to proizlazi iz čl. 148. Zakona o obveznim odnosima .

37. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom, Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

38. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom br. 1. Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovorni strana te ništetnim odredbama o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio iznos, a što nije otklonjeno predmetnim Aneksom već je za ubuduće definiran ugovorni odnos.

39. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik bez osnove izmijenio kamatnu stopu, odnosno za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu na nedospjeli dio kredita i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

40. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima , propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

41. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, a tužitelj visinu tražbine tuženika čiji prijeboj traži provedeno je financijsko vještačenje po financijskom vještaku Zrinku Ručeviću iz tvrtke ,, Ručević vještačenje '' d.o.o. iz Zagreba na okolnosti : izračuna kolike je iznose anuiteta izražene u kunama tužitelj preplatio svojom otplatom Ugovora o kreditu do dana konverzije u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate do 1. siječnja 2014. primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa, a od 1. siječnja 2014. do dana konverzije zakonom određena kamatna stopa od 3,20 %, zatim izračuna koliki je iznos preostale glavnice izražene u kunama na dan konverzije tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na iznos da se od početka otplate do 1. siječnja 2014. primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa, a od 1. siječnja 2014. do dana konverzije zakonom određena kamatna stopa od 3,20 %, kao i izračuna kolike je iznose tužitelj preplatio na ime dužnih kunskih iznosa anuiteta do dana konverzije u odnosu na kunske iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita kada se uvaži preplata zbog povećanja kamatne stope, također izračuna koliki je iznos kunske preostale glavnice na dan konverzije tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na kunski iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF prema kuni na dan isplate kredita,je li tuženik prilikom konverzije kredita postupio u skladu s čl. 19. c Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju u odnosu na tužbeni zahtjev glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF i u kolikim iznosima te uzeti u obzir i negativne razlike tečaja CHF, a u tablici posebno iskazati iznose koji se tiču tužbenog zahtjeva tužitelja, a koji se s druge strane odnose na negativne tečajne razlike po prijedlogu tuženika.

42. Prema nalazu i mišljenju vještaka proizlazi da ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (16.3.2006.) do dana izračuna konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.057,24 CHF, odnosno 3.150,09 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa- pozitivni iznosi razlika),razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (16.3.2006.) do izračuna konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 10.083,82 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa-pozitivni iznosi razlika), zatim nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 12.279,25 EUR (konvertirani iznos-koji se u cijelosti odnose na glavnicu), a ako se promatraju i pozitivni i negativni iznosi (prebijeno), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (16.3.2006.) do dana izračuna konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.057,24 CHF, odnosno 3.150,09 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa), razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (16.3.2006.) do izračuna konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 9.572,60 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa), a nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.9.2015., preostalo dospjelo potraživanje s danom 30.9.2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 11.243,95 EUR (konvertirani iznos , koji se u cijelosti odnosi na glavnicu) i nadalje, vještak je mišljenja da je tuženik u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR pa tako i u skladu s čl. 19. c Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju u odnosu na tužbeni zahtjev glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF i iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 1. siječnja 2014. primjenjivala kamatna stopa od 3,40 % godišnje, a od 1. siječnja 2014. do izračuna konverzije (30.9.2015.) zakonom određena kamatna stopa od 3,20 %., te da se od početka otplate do dana izračuna konverzije primjenjivao srednji tečaj HNB-a za CHF prema HRK na dan isplate kredita, iznosi 422,24 EUR.

43. Tužitelj je stavio primjedbe na nalaz i mišljenje financijskog vještaka navodeći da nisu točne tvrdnje vještaka da je s danom 3. srpnja 2023., Nova hrvatska banka d.d. pripojena Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. i da više nije dostupna arhiva tečajnih lista potrebnih za izradu nalaza i mišljenja. „ a da je vještak želeći napraviti ,,solomonsko'' rješenje zbog opetovanog oglušivanja tuženika primijenio u svom izračunu srednje tečajeve Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita i na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta iako nije jasno zašto tada nije primijenio barem kupovne i prodajne tečajeve Hrvatske narodne banke, jer se kredit isplaćivao po kupovnom tečaju , a otplaćivao po prodajnom tečaju banke te je vještak mogao koristiti internet i putem određenog linka pribaviti svu potrebnu dokumentaciju i uzeti u obzir da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena isplata kredita u iznosu od 75.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita ,a dok se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 752,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća tako da je jasno da je primjenom srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke u izračunu vještaka tužitelj zakinut , jer je primio isplatu kredita po najnižem tečaju banke za CHF ,a plaćao je svaku ratu po najvišem tečaju banke za CHF, a što je sasvim sigurno veći tečaj nego bilo koji tečaj Hrvatske narodne banke , bilo srednji bilo prodajni tako da tužitelj traži ispravak nalaza i mišljenja kojim bi na isplate i uplate kredita obračunavao stavke sukladno ugovorenim tečajevima ( kupovni i prodajni ) tuženikovih prednika .

44. Tuženik se suglasio s takvim prijedlogom tužitelja za ispravak izračuna tako da bi financijski vještak na isplate i uplate kredita obračunavao stavke sukladno ugovorenim tečajevima tuženikovih prednika.

45. Financijski vještak je dana 13. lipnja 2025. sukladno gore navedenom ispravio svoj nalaz i mišljenje na način da navodi: ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (16.3.2006.) do dana izračuna konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita iznosi ukupno 5.057,24 CHF, odnosno 3.124,97 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa-pozitivni iznosi razlika),razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (16.3.2006.) do izračuna konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 11.565,04 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa-pozitivni iznosi razlika),a nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.9.2015., preostalo dospjelo potraživanje s danom 30.9.2015.(manje priznati iznos preplate) iznosi 14.328,75 EUR (konvertirani iznos) (koji se u cijelosti odnosi na glavnicu),a ako se promatraju i pozitivni i negativni iznosi (prebijeno), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (16.3.2006.) do dana izračuna konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita iznosi ukupno 5.057,24 CHF, odnosno 3.124,97 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa), razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (16.3.2006.) do izračuna konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 11.278,96 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa), a nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.9.2015., preostalo dospjelo potraživanje s danom 30.9.2015.(manje priznati iznos preplate) iznosi 13.752,73 EUR (konvertirani iznos) (koji se u cijelosti odnosi na glavnicu),a iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 1. siječnja 2014. primjenjivala kamatna stopa od 3,40 % godišnje, a od 1. siječnja 2014. do izračuna konverzije (30.9.2015.) zakonom određena kamatna stopa od 3,20 %. te da se od početka otplate do dana izračuna konverzije primjenjivao kupovni tečaj kreditora za CHF prema HRK na dan isplate kredita , što iznosi 477,93 EUR.

46. Tužitelj i tuženik nisu imali primjedbe na dopunski nalaz i mišljenje financijskog vještaka.

47. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim dopunski nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića , jer je isti dao na temelju priložene dokumentacije i vještak je uzeo u obzir tečajne razlike (pozitivne i negativne), zatim je uzeo u obzir da je kredit konvertiran, , a i objasnio je način izračuna te sve prikazao u tablicama i uzeo je u obzir sve isplate i uplate kredita sukladno ugovorenim tečajevima tuženikovih prednika i niti stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka tako da sud u cijelosti prihvaća dopunski nalaz i mišljenje financijskog vještaka.

48. Uzimajući u obzir takav nalaz i mišljenje financijskog vještaka sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja glede iznosa koje je tužitelj više platio tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (16.3.2006.) do dana izračuna konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita iznosi ukupno 5.057,24 CHF, odnosno 3.124,97 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa-pozitivni iznosi razlika), koji iznos je i dosuđen tužitelju radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. I. izreke presude.

49. Osim navedenog iznosa od 3.124,97 EUR , tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je to navedeno u toč. I. izreke presude.

50. Također prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (16.3.2006.) do izračuna konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 11.565,04 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa-pozitivni iznosi razlika) te da se od početka otplate do dana izračuna konverzije primjenjivao kupovni tečaj kreditora za CHF prema HRK na dan isplate kredita , što iznosi 477,93 EUR tako da je ukupno tužitelju dosuđen iznos od 12.041,97 EUR radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. II. izreke presude.

51. Osim navedenog iznosa od 12.041,97 EUR tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je to navedeno u toč. II. izreke presude.

52. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika, valja reći da tužitelj nije nepošten stjecatelj te s obzirom na iskaz tužitelja tijekom postupka i postupanje tuženika kod odobravanja kredita kako je gore navedeno , dakle bez uračanavanja negativnih iznosa, jer je za stjecanje bez osnove bitno uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veči te je tada došlo do preplate kredita.

53. Tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja s tražbinom tužitelja po osnovi Aneksa br. 1 Ugovora o kreditu u iznosu od 41.904,08 kn / 5.561,63 EUR, koji se odnosi na iznos priznate preplate u konverziji , a prigovor tuženika nije osnovan , jer tuženik ne može steći korist iz ništetnosti potrošačkog ugovora u postupku u kojem je već utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese potrošača pri čemu valja istaknuti i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021. u kojoj se navodi da tužitelj nije stekao ništa bez osnove, jer su sve uplate vršene isključivo tuženiku pa stoga ne postoji osnova za povrat bilo kakvog iznosa kojeg tužitelj nije niti primio.

54. Nadalje , za stjecanje bez osnove bitno je uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veći te je tada došlo do preplate kredita i zapravo niže zaračunate negativne tečajne razlike nastale su slobodnom dispozicijom tuženika pa stoga za anuitete obračunate po nižem tečaju u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit , tužitelj ne preuzima nikakvu obvezno-pravnu odgovornost.

55. Osim toga, također valja reći da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a ne proizlazi da bi plaćanje manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja Ugovora , tuženik zbog ništetnosti valutne klauzule imao pravo ostvarivati pravo na povrat, jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP-a odnosi samo na potrošača , a tuženik nije potrošač.

56. Što se tiče prigovora tužitelja o zastari tražbine tuženika , čiji prijeboj tuženik traži , valja reći da se radi o tražbini vezanoj za institut stjecanja bez osnove i da se sukladno čl. 225. ZOO-a primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina , a kako je prigovor prijeboja podnesen u odgovoru ma tužbu 25. studenog 2022. , to je prošlo više od 5 godina od dospijeća prema Aneksu br. 1. Ugovora pa je nastupila zastara tražbine tuženika prema tužitelju tako da je valjalo odlučiti , kao u toč. III. izreke presude.

57. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužitelja nije osnovan.

58.

Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužitelj osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s već navedenim čl. 502.c ZPP-a.

59.

Najstarija tražbina tužitelja zbog preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promijene kamatne stope dospjela je prema predmetnom Ugovoru 5. prosinca 2007.

., dok je kolektivna tužba podnijeta dana 4. travnja 2012. ,dakle u roku od 5 godina , a i ostale tražbine dospjele su u okviru zastarnog roka od 5 godina za stjecanje bez osnove tako da nije nastupila zastara tražbina s osnova promjene kamatne stope .

60. Glede preplaćenih anuiteta presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , "u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. , a tužitelj je u ovom individualnom sporu podnio tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude, odnosno dana 24. srpnja 2022. tako da nije proteklo 5 godina i nije nastupila zastara tražbine tužitelja.

61. Tužitelj je tijekom postupka dokazao da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

62. Naime , predmetni kredit je bio za kupnju stana , kako je navedeno u predmetnom ugovoru i kako to proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja , a i tuženik u svojoj dokumentaciji kredit vodi kao potrošački kredit .

63. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke, što u konkretnoj situaciji nije slučaj tako da je tužitelj potrošač i radi se o potrošačkom Ugovoru i tužitelj , kao takav ima pravni interes za vođenje ovog parničnog postupka pri čemu valja istaknuti da tužitelj nije bio vlasnik obrta niti tvrtke u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i otplate kredita.

64. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 -pročišćeni tekst , 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 –dalje ZPP ), a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužitelja po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe po tbr 7/1 250 bodova ,za sastav podneska od dana 23. 2. 2023. po tbr 8/1 250 bodova, za zastupanje na raspravi dana 14. 3. 2023. po tbr 9/1 250 bodova, za zastupanje na raspravi dana 27. 6. 2024. po tbr 9/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 6. 9. 2023. po tbr 8/1 250 bodova , za zastupanje na raspravi dana 20. 5. 2025. po tbr 9/1 250 bodova , za sastav podneska od dana 15. 9. 2025. po tbr 8/1 250 bodova i za zastupanje na raspravi dana 23. 9. 2025. po tbr 9/1 250 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 4.000,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 1.000,00 EUR čemu valja pribrojiti troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 198,40 EUR te troškove financijskog vještačenja u iznosu od 597,25 EUR tako da su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od ukupno 5.795,65 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 4. studenog 2025.

65. Budući da tuženik nije uspio u parnici, to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 EUR.

U Zaboku 4. studenog 2025.

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Joško Sprčić, odvjetnik iz Zagreba, Nova cesta 177

2. Ivo Šućur , odvjetnik iz Zagreba , Ribnjak 40