Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-719/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednika vijeća, Zinke Bulka članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vitomira Boića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, zastupanog po punomoćnici GA, zaposlenici tužitelja, protiv tuženika Croatia osiguranja d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, V. Jagića 33, radi isplate odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2411/2023-8 od 28. svibnja 2025., sjednici vijeća održanoj 4. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2411/2023-8 od 28. svibnja 2025. pod stavkom I. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 20.948,57 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9.10.2020. godine do isplate, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.".

II Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.“

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se žalba prihvati i preinači pobijana presuda, i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, podredno ukine presuda i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Tužitelj nije naveo u kojem dijelu pobija navedenu presudu, ali se iz sadržaja žalbe može utvrditi da ju pobija u dijelu u kojem nije uspio u sporu, pod stavkom I. izreke (čl. 365. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP)

3. Žalba tužitelja nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5. Predmet spora je potraživanje tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine svojem osiguraniku TA u razdoblju od 1. rujna 2020. do 31. prosinca 2022. te naknade za tjelesno oštećenje za isto razdoblje.

6. Suprotno žalbenim navodima tužitelja sud prvog stupnja u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao je sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka.

7. Tako je prvostupanjski sud utvrdio:

- da je osiguranik tužitelja TA ozlijeđen u prometnoj nesreći koja se dogodila 27. rujna 1981. i da je uzrok njegovog umirovljenja ozljeda iz te prometne nezgode, a koja ozljeda je priznata kao ozljeda na radu,

- da tužitelj svojem osiguraniku TA isplaćuje invalidsku mirovinu na temelju rješenja broj IN-561406 1998, UP/I-8257/85 od 28. kolovoza 1985.,

8. Prvostupanjski sud je dao uvjerljive i logične razloge na osnovu točno kojih određenih dokaza sud uzima za utvrđenu i koju činjenicu a koju ne i zašto, kojim od provedenog dokaza vjeruje, a kojima ne i zašto. Stoga zaključke prvostupanjskog suda o postojanju pravno odlučnih činjenica u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, a tužitelj vlastitom ocjenom izvedenih dokaza nije uspio dovesti u sumnju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda. Stoga nije osnovan žalbeni navod tužitelja da je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

9. Na tako valjano utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev. Prije svega je sporno pravno pitanje primjene zakona, jer tužitelj tvrdi i svoj zahtjev temelji na čl. 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22 – dalje: ZOMO) kojim je propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

10. Nasuprot tome, tuženik tvrdi da se treba primijeniti čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23 – dalje: ZOOP), kojim je propisano da je društvo za osiguranje obavezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.). Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznosi mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.). Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovog članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (stavak 4.).

11. Pravnu dilemu temeljem kojeg propisa se ima presuditi obveza tuženika, kao osiguravatelja štetnika, za isplatu štete koju trpi mirovinsko osiguranje razriješio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u brojnim odlukama (npr. Rev-1235/2021 od 22. veljače 2022., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-264/2022 od 19. travnja 2022., Rev-122/2022 od 24. siječnja 2023., Rev 174/2022 od 6. srpnja 2022., Rev-909/2021 od 8. srpnja 2021., Rev 2140/2018 od 13. srpnja 2022. Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020. i dr.) u kojima je izrazio shvaćanje: "da se u opisanoj situaciji, kada se odgovornost osiguratelja temelji na odredbama Zakona obveznim osiguranjima u prometu, primjenjuje taj Zakon jer ZOOP uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane Zakonom o mirovinskom osiguranju koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Stoga, kao posebniji, valja primijeniti taj Zakon, pri čemu činjenica je da je ZMO kasniji zakon, ali kako je ZOOP posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori. Da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP-a kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP-a koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja".

12. Tuženik se kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač - štetnik. Obveza tuženika proizlazi iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi zakona koji regulira obveze iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, a to su odredbe ZOOP-a. Osiguravajuća društva nisu štetnici već na temelju sklopljenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari (motornog vozila) imaju obvezu (kada su za to ispunjene propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (konkretnog vozača kao štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Prema čl. 8. st. 1. ZOOP-a u pogledu učinka ugovora o obveznom osiguranju, društvo za osiguranje je dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP-a, kojim je uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće sklopljenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića temeljem čega se, sukladno načelu razmjernosti, obračunava i naplaćuje premija osiguranja. Dakle, u ovoj pravnoj stvari treba odlučiti primjenom odredbi ZOOP-a i to primjenom čl. 27. ZOOP-a koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja.

13. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je primijenio odredbe Zakona o obveznom osiguranju u prometu, već da je valjalo primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju. Vezano uz ovakve žalbene navode tužitelja valja reći da isti predstavljaju njegovo viđenje materijalnog prava te njegovo tumačenje odredbi ZOOP-a i ZMO-a, ali da sud nije vezan uz pravnu osnovu tužbe već je vezan uz činjenična utvrđenja u svakom predmetu te samostalno odlučuje koje materijalno pravo će primijeniti.

14. Kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, tada se obveza tuženika određuje prema čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a i ta obveza postoji samo ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu. U tom smislu na tužitelju je teret dokazivanja visine tužbenog zahtjeva, odnosno da postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koju isplaćuje svom osiguraniku TA i pretpostavljenog iznosa mirovine koja bi bila isplaćena kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu.

15. Prema tome, tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete u visini cjelokupnog iznosa mirovine koju isplaćuje svojem osiguraniku, već štetu čini iznos eventualne razlike između isplaćene invalidske mirovine i pretpostavljene mirovine za slučaj ozljede na radu. Tužitelj je dostavio obračun isplaćenih invalidskih mirovina, dakle, izvršenih svih isplata, a što ne dokazuje štetu koju je tužitelju dužan nadoknaditi tuženik u smislu čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a.

16. U odnosu na naknadu za tjelesno oštećenje prije svega valja reći da se radi o pravu koje je osiguraniku tužitelja TA priznato po propisima o mirovinskom osiguranju na temelju rješenja tužitelja. Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da se ne radi o šteti (koju trpi tužitelj isplatom ove naknade) koju bi bio dužan naknaditi tuženik budući je čl. 27. st. 2. ZOOP-a propisano da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznosi mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Dakle, tuženik kao osiguravatelj štetnika dužan je naknaditi štetu isplatom troškova iz zdravstvenog osiguranja i razmjernog iznosa mirovine, dok je naknada za tjelesno oštećenje pravo iz mirovinskog osiguranja i time nije stvarna šteta koju je tuženik kao društvo za osiguranje dužan naknaditi tužitelju.

17. Slijedom navedenoga, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio materijalno pravo iz čl. 27. ZOOP- a kada je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

18. Slijedom navedenoga, a na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a, kao neosnovana odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda pod stavkom I. izreke.

19. U ostalom, a nepobijenom dijelu, stavak II. izreke, presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 4. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Ankica Jakovina