Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3004/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gordane Držaić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BA, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Krunoslav Markovinović, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 6908/2024-22 od 31. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 4. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6908/2024-22 od 31. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom i da ne proizvodi pravne učinke odredba čl. 3./treća/NAKNADA iz Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 18. siječnja 2005. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora koja glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 829,64 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2025. do isplate (toč. II. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, ili da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova sastava žalbe sa zateznim kamatama tekućim od donošenja drugostupanjske presude do isplate.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita u ugovoru o potrošačkom kreditu koji je zaključen između stranaka.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje tuženik. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, te nije ostvaren ovaj žalbeni razlog.

6. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju naveo sve zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, te koje je od tih činjenica utvrđivao, kako i zašto ih je utvrdio, te je suprotno navodima žalbe prvostupanjska presuda sačinjena u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP.

7. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Prigovor tuženika iznijet u žalbi da mu je u postupku pred prvostupanjskim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske

– „Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 – dalje: Ustava) nije osnovan, jer nije učinio vjerojatnim da bi mu nekom osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka ili pogrešnom primjenom materijalnog prava bilo povrijeđeno temeljno Ustavom zajamčeno pravo na zakonito i pravično suđenje, te pravo na obrazloženu odluku, jer je pobijana presuda obrazložena i sadrži dostatne i relevantne razloge, te se ne može smatrati arbitrarnom.

9. Između stranaka nije sporno da su 18. siječnja 2005. zaključile potrošački Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kredit u iznosu od 26.068,91 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita i da su bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile u čl. 3. Ugovora naknadu za obradu kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Nije sporno da je tuženik 25. siječnja 2005. naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita u iznosu od 4.195,26 kn (sada 556,81 EUR). Sporno je da li je predmetna odredba ništetna.

10. Odlučujući o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud je utvrdio da je riječ o tipskom ugovoru koji je tuženik unaprijed formulirao i na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj, da tuženik kao trgovac nije tužitelju prezentirao koje je troškove imao u vezi postupka odobravanja kredita, niti mu je obrazložio strukturu tih troškova i zašto iznos naknade ovisi o visini iznosa kredita. Konačno, utvrđeno je da ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita i da tuženik, na kojemu je teret dokaza nije u postupku dokazao opravdanost naplate sporne naknade.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je utvrdio da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetnom u smislu čl. 81. st. 1. i 2. i 87. st. 1. ZZP/2003 i čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23

– dalje: ZOO), jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i da je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

12. Utvrđenja prvostupanjskog suda uz primjenu materijalnog prava kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

13. Žalbeni navodi tuženika da je pravilnom primjenom odredbe čl. 326. st. 2. ZOO tužbeni zahtjev trebalo odbiti, jer da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen, ne mogu se prihvatiti, jer se ništetnost ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi ne može smatrati odredbom manjeg značaja, niti ispunjenjem ugovora nestaje uzrok ništetnosti, već se na ništetnost može pozvati svaka zainteresirana osoba i da nju sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 327. st. 1. ZOO).

14. U smislu odredbe čl. 81. ZZP na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a što tuženik nije dokazao. Predmetni ugovor unaprijed je formuliran od strane tuženika i u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj.

15. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

16. Iz sporne ugovorne odredbe jasno proizlazi da se radi o standardnoj odredbi tipskog ugovora o kreditu koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva prema Odluci o naknadama za usluge Kreditora i prema Cjeniku koji je sastavni dio toga Ugovora. Sama činjenica da je trošak obrade kredita odnosno naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ovisi o visini kredita znači da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naime, da se radi o pokrivenosti stvarnih troškova tada bi ta naknada bila određena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer pojedini troškovi koje tuženik ima u vezi s kreditom prema stavu ovog suda nisu određeni visinom odobrenog iznosa kredita.

17. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 120/17) propisana zabrana naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljene prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita preciznije definirane te naknade.

18. Međutim, tuženik nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita visine naknade, niti je tužitelja informirao u čemu bi se sastojali troškovi obrade kredita i na što se odnosi visina tih troškova, odnosno naznačio neku referentnu vrijednost koja bi utjecala na određivanje njezine visine (i na taj način vodio računa i o interesima tužitelja), kao što nije dokazivao niti to da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika.

19. Iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču od strane tuženika kao trgovca i jače ugovorne strane nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom, a time i ništetnom.

20. Slijedom iznijetih razloga pravilnom je primjenom materijalnog prava iz odredbi čl. 81. 1. i 2. i 87. st. 1. ZZP/03, te čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23 – dalje: ZOO) utvrđeno da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi obrade kredita nepoštena i ništetna, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i jer je protivna načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, dok suprotna žalbena izlaganja tuženika nisu osnovana.

21. Odluka o parničnim troškovima pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP.

22. Slijedom iznijetih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 4. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš