Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3162/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Gordane Držaić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PP OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Tomislavu Miškiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, zastupanog po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovicma, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-657/2024-11 od 19. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 4. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-657/2024-11 od 19. svibnja 2025., u pobijanom dijelu pod toč. I., II., III., IV. i dijelu toč. V. kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.125,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

II. Preinačava ista prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu toč. V. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška za daljnji iznos od 33,94 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 19. svibnja 2025. do isplate, i u tom dijelu sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška za iznos od 33,94 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 19. svibnja 2025. do isplate, kao neosnovan.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog između tužitelja i tuženika 13. prosinca 2006., koja nosi naziv “Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita,” koja glasi: “Jednokratno 1,1% (jedancijelihdesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn (kn petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.”(toč. I. izreke). Utvrđena je ništetnom odredba čl. 11. st. 1. istog Ugovora o kreditu broj 736989 sklopljenog između tužitelja i tuženika 13. prosinca 2003., koja nosi naziv “Prijevremena otplata kredita”, koja glasi: “Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kreditima i naknadama Kreditora.” (toč. II. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 493,69 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 19. prosinca 2006. do isplate (toč. III. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici i daljnji iznos od 322,40 EUR sa zateznim kamatama tekućimod 12. veljače 2011. do isplate (toč. IV. izreke), Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.158,94 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 19. svibnja 2025. do isplate (toč. V. izreke). Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška (toč. VI. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu parničnog troška ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, te zahtjev za isplatu plaćenih iznosa uslijed ništetnosti tih odredbi Ugovora o kreditu.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Izreka presude je jasna i razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u presudi su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su jasni u ne proturječe izvedenim dokazima, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

6. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

7. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i prednik tuženika Volks bank d.d. 13. prosinca 2006. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 23.499,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF na dan korištenja kredita. Nije sporno da je tuženik 18. prosinca 2006. naplatio tužiteljici naknadu za obradu kredita u iznosu od 493,69 EUR/3.719,70 kn, a 11. veljače 2011. naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 322,40 EUR/2.429,15 kn.

Sporna je osnvoanost tužbenog zahtjeva.

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tuženik sastavio predmetni ugovor prema unaprijed formuliranom ugovoru, da su stranke čl. 6.1. Ugovora o kreditu ugovorile jednokratnu naknadu za obradu kredita u visini 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn (sada 66,36 EUR), dok su čl. 11. st. 1. ugovorile naknadu za prijevremenu otplatu kredita koju je banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadi troškova. Nadalje je utvrđeno da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da su one formulirane na standardnom ugovoru od strane tuženika kao trgovca, da na njihov sadržaj tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati, da tuženik dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotuku (1,10%) od odobrenog iznosa kredita koju je tužiteljici naplatio za korištenje kredita, niti je dokazao koja usluga i koji troškovi su podmireni iz sporne naknade. Niti u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita tužiteljica nije bila na transparentan način informirana o uvjetima pod kojima može doći do prijevremene otplate kredita, nije joj bilo objašnjeno na što se ta naknada konkretno odnosi, niti su bili navedeni parametri o visini te naknade.

9. Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe čl. 6. st. 1. i 11. st. 1. Ugovora o kreditu koje se odnosi na naknadu za obradu kredita i jednokratnu nakandu za prijevremenu otplatu kredita nepoštene u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj broj 96/03 – dalje: ZZP/03) , a time i ništetne u smislu čl. 87. st. 1. istog Zakona, jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo i jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te je prihvatio tužbeni zahtjev temeljem odredbi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine “ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) i obvezao tuženika na vrati tužiteljici iznose koje mu je ona platila na temelju tih ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove (čl. 1111. i 1115. ZOO) sa zateznim kamatama tekućim od izvršenog plaćanja do isplate.

10. Žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvosutpanjskog suda, koji u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

11. Tuženik neosnvoano žalbom osporava pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude uz tvrdnju da tužiteljica niti jednim dokazom nije potkrijepila svoje tvrdnje da se o spornim ugovornim odredbama nije pojeinačno pregovaralo, niti je tužiteljica pokušala dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj ona nije mogla utjecati.

12. U smislu odredbe čl. 87. ZZP/03 na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, te o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a što tuženik nije dokazao.

13. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Naime, smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Iz sporne odredbe o naknadi za jednokratnu obrad kredita jasno proizlazi da je riječ o standardnoj odredi tipskog ugovora o kreditu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva prema Odluci o naknadama za usluge Kreditora i prema Cjeniku koji je sastavni dio toga Ugovora.

14. Sama činjenica da je trošak obrade kredita odnosno naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ovisi o visini kredita znači da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naime, da se radi o pokrivenosti stvarnih troškova tada bi ta naknada bila određena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer pojedini troškovi koje tuženik ima u vezi s kreditom prema stavu ovog suda nisu određeni visinom odobrenog iznosa kredita.

15. Prema odredbi čl. 1024. ZOO korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome obavijestiti banku (st. 2.), time da je korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (sr. 3.)., a u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebao vratiti.

16. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz te odredbe ugovora proizlaze, a o kojoj nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

17. Tuženik naime nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (jer paušalno pozivanje na svoje akte kojima je propisana visina te naknade zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego naknadu za neostvarenu kamatu (izmaklu korist).

18. Na žalbene navode tuženika da su sporne odredbe ugovora o kreditu bile jasno istaknute i razumljive, valja odgovoriti da se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužiteljice kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora, već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, a iz navoda i dokaza koje je tuženik predložio ne proizlazi da je takve informacije dao tužiteljici prije sklapanja ugovora.

19. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

20. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

21. Prvostupanjski sud pravilno je ocijenio da prigovor zastare nije osnovan, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer je riječ o pravnom poslu (odnosno dijelu pravnog posla - ugovora) koji nije pravno valjan od početka (ex tunc). Prema objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 47/2020 koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., u slučaju restitucijskih zahtjeva ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništentog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, isto počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ustanovljena tek u ovom postupku, zastarni rok iz čl. 225. ZOO počinje teći tek od pravomoćnosti prvostupanjske presude, pa je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

22. Odluka o parničnim troškovima pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP i prema odredbama Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23). Međutim, u pravu je tuženik da je tužitelju u okviru parničnih troškova neosnovano dosuđena sudska pristojba na tužbu u iznosu od 33.94 EUR.

23. Naime, u pravu je žalitelj da su prema odredbi čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine" br. 118/18 i 51/23 – dalje: ZSP) tužitelji koji podnose tužbe temeljem pravomoćne sudske presude u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni obveze plaćanja pristojbi. Kako je presuda u ovom predmetu donijeta nakon stupanja na snagu ZSP, to je tužiteljica sukladno citiranoj zakonskoj odredbi oslobođena plaćanja pristojbi u ovom postupku, te joj ne pripada pravo na naknadu troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,94 EUR, presudu (267,82 eura).

24. Zbog iznijerih razloga prvosutpanjska odluka o troškovima postupka sadržana u toč. V. izreke pobijane presude temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP djelomično je preinačena, te je tužiteljcia odbijena s dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 33,94 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 19. svibnja 2025. do isplate.

25. Trošak žalbe tuženiku nije priznat jer je u žalbenom postupku uspio samo s neznatnim dijelom sporednog zahtjeva zbog kojega nisu nastali posebni troškovi (čl. 155. st. 1. ZPP).

26. Slijedom iznijetih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 4. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš