Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Broj: Gž R-60/2025-4

Vukovar, Županijska 33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Vrkić Perak predsjednice vijeća, Ivice Raguža člana vijeća i suca izvjestitelja te Ane Bosančić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Frani Škuliću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Nova moda d.o.o., OIB: 33750486829, iz Zagreba, Preobraženska 2, zastupan po punomoćniku Nenadu Mušiću, odvjetniku iz Zagreba, radi diskriminacije, odlučujući o žalbi tužitelja PR, izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj Pr-4589/2018-36 od 17. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 4. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja PR odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj Pr-4589/2018-36 od 17. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj Pr- 4589/2018-36 od 17. lipnja 2025. presuđeno je:

"I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" Utvrđuje se da je tuženik uznemiravao, odnosno nejednako postupao prema tužitelju u odnosu na druge radnike i to na način da je istog optuživao da vrši niz kriminalnih radnji da je član kriminalne organizacije, oduzeo mu sredstava rada, auto laptop, kreditne kartice te zabranio pristup informatičkom sustavu tuženika, dakle, zabranio i onemogućio obavljanje radnih zadataka i poslova u odnosu na koje je zasnovan radni odnos.

Nalaže se tuženiku da na ime neimovinske štete isplati tužitelju iznos od 1.327,23 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe pa do isplate kao i da nadoknade troškove postupka s zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude pa do isplate, sve po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana. "

II Nalaže se tužitelju da tuženiku na ime parničnog troška isplati iznos od 2.472,50 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana".

2. Protiv naprijed navedene presude pravovremeno je žalbu podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 88/01., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – nastavno: ZPP) s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana odluka preinači i usvoji tužbeni zahtjev tužitelja podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1. Tužitelj u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud donio zaključak suprotno stanju spisa kada je odlučivao o vjerodostojnosti iskaza svjedoka AR navodeći da je iskaz svjedoka pristran. Nadalje, pogrešno je prvostupanjski sud zaključio da u postupanju poslodavca tužitelja nema elemenata mobinga te da poslodavac tužitelja tj. tuženik nije odgovoran za štetu. Ovo stoga jer je tužitelj bio označen kao osoba koja je dio kriminalne organizacije koja u svoju korist radi štetu na račun poslodavca. U postupanju tuženika prema tužitelju ostvarena su sva obilježja mobinga, tužitelju je narušeno zdravlje, a što je utvrđeno i vještačenjem, Nadalje prvostupanjski sud nije saslušao svjedoke predložene u tužbi od 10. kolovoza 2018., te je propustio utvrditi da se tužitelj prije podnošenja tužbe obratio tuženiku za zaštitu svog dostojanstva. Pogrešan je i zaključak suda da ne postoji uzročno-posljedična veza između narušenja zdravlja kod tužitelja i štetnog postupanja tuženika. Prvostupanjski sud pogrešno je utvrdio da su i svjedoku AR oduzeta sredstva rada obzirom isto ne proizlazi iz dokaznog postupka i iskaza navedenog svjedoka. Pogrešan je i zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije bio stavljen u nejednak položaj u odnosu na druge zaposlenike i da nije trpio neimovinsku štetu. Prvostupanjski sud nije uzeo u obzir niti odredbu članka 7. Zakona o radu.

3. Tuženik je dostavio odgovor na žalbu tužitelja. Žalbene navode tužitelja tuženik cijeni neosnovanim i predlaže žalbu odbiti. Tuženik navodi da je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja, da u postupaju tuženika nije utvrđeno postojanje protupravnih radnji, da je postojanje uzročno-posljedične veze između narušenja zdravlja kod tužitelja zbog štetnog događaja irelevantno obzirom se nisu ispunile kumulativno sve pretpostavke propisane kod odgovornosti za naknadu štete. Prvostupanjski sud je i pravilno primijenio materijalno pravo.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio te žalbene navode tužitelja, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, neproturječne i dostatne razloge, a razlozi u istoj nisu protivni dokazima koji su izvedeni tijekom postupka. Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koje u žalbi činjenično upire tužitelj. Također i činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe te je neosnovan i žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Na takvo utvrđeno činjenično stanje sud je pravilno primijenio materijalno pravo.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da ga je tuženik uznemiravao odnosno da je tuženik nejednako postupao prema tužitelju u odnosu na druge radnike i to na način da je tužitelja optuživao da vrši niz kriminalnih radnji, da je član kriminalne organizacije, tuženik je oduzeo tužitelju sredstva rada, odnosno onemogućio i zabranio obavljanje radnih zadataka i poslova. Također tužitelj je postavio zahtjev za naknadu neimovinske štete.

7. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi sljedeće:

- da je tužitelj bio djelatnik tuženika;

- da je tuženik 16. kolovoza 2018. uručio tužitelju poslovno uvjetovani otkaz;

- da je iskaz svjedoka AR pristran jer je navedeni svjedok dobio otkaz isto kada i tužitelj te isti također vodi radni spor protiv tuženika radi nedopuštenosti otkaza;

- da se kod tužitelja razvila reakcija na stres te se tužitelj liječio od srpnja do rujna 2018.;

- da kod tužitelja nisu utvrđene trajne psihičke smetnje;

- da je tužitelj trpio sekundarni strah jačeg intenziteta tri dana, srednjeg intenziteta tri tjedna, te slabijeg intenziteta šest tjedana;

- da je kod tužitelja došlo do privremenog smanjenja fizičke aktivnosti u visini od 7%;

- da tužitelj nije naveo temelj diskriminacije;

- da postupanje tuženika nema obilježja niti mobinga, niti uznemiravanja odnosno diskriminacije.

8. Slijedom gornjih utvrđenja sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

9. Navedena činjenična i pravna utvrđenja te zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud time da ni žalbenim navodima tužitelja pravilnost i zakonitost istih nisu dovedeni u sumnju. I u ovoj fazi postupka sporno je, je li tuženik diskriminirao i uznemiravao tužitelja odnosno je li tuženik nejednako postupao prema tužitelju u odnosu na druge radnike i vršio mobing nad tužiteljem.

10. Nasuprot žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud iskaz svjedoka AR cijenio kao pristran jer je navedeni svjedok dobio otkaz u isto vrijeme kada i tužitelj, isti je u sporu s tuženikom, te je u istoj poziciji kao i tužitelj obzirom su navedenom svjedoku bila oduzeta sredstva za rad te je bio ispitivan kao i tužitelj. Dakle, prvostupanjski sud je sigurno i uvjerljivo obrazložio iz kojih razloga je iskaz svjedoka AR cijeni kao pristran. Žalbeni navod tužitelja da prvostupanjski sud nije u obzir uzeo činjenicu da tužitelj i CR više nisu u kontaktu ne utječe na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda upravo iz razloga jer je svjedok CR u istoj poziciji kao i tužitelj odnosno u poziciji je da vodi spor protiv tuženika vezano za otkaz Ugovora o radu te je osobno zainteresiran za uspjeh tužitelja u sporu jer bi se uspjeh tužitelja u ovome sporu na indirektan način reflektirao i na parnicu koju CR vodi protiv tuženika.

10.1. Činjenica da prvostupanjski sud nije posebno analizirao e-mail korespodenciju između DR i AR, a na temelju koje je trebalo utvrditi izravan utjecaj trećih osoba na AR, ne utječe na pravilnost oduke prvostupanjskog suda jer je prvostupanjski sud svoju odluku zasnovao na činjenicama utvrđenim tijekom prvostupanjskog postupka. Ovo stoga jer su se navedeni e-mailovi odnosili na komunikaciju vezanu za poslovne odnose odnosno stanje u tvrtci, pitanje reorganizacije i slično.

11. U odnosu na žalbene navode tužitelja da prvostupanjski sud nije saslušao svjedoke predložene u tužbi od 10. kolovoza 2018. navodi se slijedeće. Točno je da prvostupanjski sud nije saslušao sve svjedoke koje je tužitelj predložio u tužbi od 10. kolovoza 2018. ali navedene svjedoke prvostupanjski sud nije saslušao iz razloga jer je na glavnoj raspravi održanoj 15. svibnja 2025. tužitelj odustao od prijedloga za saslušanjem svih svjedoka koji nisu saslušani u dotadašnjem tijeku postupka (list 524. spisa). Stoga su neosnovani žalbeni navodi tužitelja, a na što opravdano ukazuje i tuženik u svome odgovoru na žalbu.

12. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da su svjedoku AR oduzeta sredstva rada odnosno da navedeno ne proizlazi iz dokaznog postupka. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su i svjedoku AR oduzeta sredstva rada, a koja činjenica proizlazi iz iskaza samog tužitelja PR. Saslušan na glavnoj raspravi od 5. listopada 2023. tužitelj PR u svom iskazu navodi da su alati za rad oduzeti ČR, JR, LR i GR (list 483. spisa). Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio pod točkom 9. svog obrazloženja da su i AR bila oduzeta sredstva za rad.

13. Činjenica da se tužitelj prije podnošenja tužbe obratio tuženiku sa zahtjevom za zaštitu dostojanstva nije utjecala na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, navedeni dopis sadrži navode da je tužitelju oduzeto službeno vozilo, službeni laptop, da su mu oduzeta sredstva rada, a koje istovjetne činjenične navode je sadržavao i tužbeni zahtjev tužitelja koji je bio predmet analize i odlučivanja od strane suda.

14. Prema odredbi čl. 3. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj: 85/08 i 112/12 - dalje: ZSD), uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz članka 1. stavak 1. toga Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Dakle, uznemiravanjem u smislu Zakona o suzbijanju diskriminacije smatra se svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz članka 1. stavak 1. ZSD (po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije), koji imaju za cilj ili stvarno predstavljaju povredu dostojanstva osobe, a koji uzrokuju strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

14.1. Dakle, prema ZSD uznemiravanje će postojati samo ako je učinjeno zbog diskriminatorskih razloga: rase, spola, vjere i drugih utvrđenih temelja diskriminacije.

15. Prema odredbi članka 20. stavak 1. ZSD ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ovoga Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

16. Prvenstveno je za navesti da tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi postupanjem tuženika bio diskriminiran i uznemirivan, niti navodi i jednu od osnova diskriminacije iz odredbe članka 1. stavak 1. ZSD.

17. U konkretnom slučaju tužitelj se nije pozvao ni na jednu osnovu diskriminacije, niti je o nekoj od zakonom propisanih osnova diskriminacije moguće zaključivati iz činjeničnih navoda tužbe i tužbenog zahtjeva.

18. Imajući u vidu izloženo, te činjenice na kojima tužitelj temelji svoje tvrdnje o diskriminatornom ponašanju tuženika, pravilno je sud nižeg stupnja zaključio da se takve tvrdnje tužitelja ne mogu podvesti pod pojam diskriminacije u smislu odredbe članka 1. ZSD i članka 7. stavak 4. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17 – nastavno: ZR). Stoga su neosnovani žalbeni navodi tužitelja, a koji su u suprotnosti s utvrđenjem prvostupanjskog suda vezanih za činjenicu odbijanja tužbenog zahtjeva kao i činjenicu da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio kako se u konkretnom slučaju ne radi o uznemiravanju odnos nejednakom postupanju prema tužitelju u odnosu na druge radnike.

18.1. Naime, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da činjenica što je tuženik oduzeo sredstva za rad tužitelju i onemogućio tužitelju pristup informatičkom sustavu ne predstavlja uznemiravanje ni diskriminaciju iz razloga jer oduzimanje sredstava za rad i onemogućavanje pristupa informacijskom sustavu nije bilo učinjeno samo tužitelju nego i svim ostalim radnicima. Postupanje tuženika ne predstavlja povredu dostojanstva tužitelja s ciljem uzrokovanja straha, neprijateljskog, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja. Tim više jer niti sam tužitelj nije se pozvao niti na jednu osnovu diskriminacije, niti je istu moguće utvrditi iz sadržaja tužbe.

18.2. U odnosu na tvrdnju tužitelja da je tuženik kao poslodavac nad istim vršio mobing, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da postupanje tuženika nema obilježja mobinga. Naime, mobing nije kategorija koja je definirana u ZR ili kojem drugom Zakonu, ali prema (i sudskom praksom) prihvaćenom standardu, mobing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale. Ako se mobing pojavljuje u obliku koji se ne može podvesti pod uznemiravanje, odnosno diskriminaciju, radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca sukladno općim propisima obveznog prava, a može se raditi o imovinskoj i neimovinskoj šteti.

18.3. U postupcima u kojima tužitelj traži naknadu štete radi mobinga, teret dokaza je na tužitelju. Stoga pravilno prvostupanjski sud, a imajući u vidu frekvenciju i ponavljanje škodljivih radnji, trajanje ponašanja u odnosu na prirodu radnog zadatka i radno mjesto te je li ozlijeđeno dostojanstvo radnika i postoji li uzročno-posljedična veza s nastalom štetom, utvrdio da ponašanje tuženika nema obilježja mobinga. Ovo stoga jer ključne karakteristike mobinga koje se očituju u učestalosti i dugotrajnosti takvog ponašanja nisu ispunjene. Dakle, mobing podrazumijeva višekratne i učestale napade na žrtvu koji traju kontinuirao kroz dulje vrijeme, a ne pojedinačne incidente ili jednokratne sukobe.

19.Ako se mobing pojavljuje u obliku koji se ne može podvesti pod uznemiravanje, odnosno diskriminaciju, radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca sukladno općim propisima obveznog prava time da se može raditi o imovinskom ili neimovinskoj šteti. S obzirom na navedeno te osnovu tužbenog zahtjeva (naknada neimovinske štete zbog mobinga) u ovom slučaju se radi o odštetnoj odgovornosti poslodavca po općim propisima obveznog prava. Pritom treba reći da je za nastanak obveznopravnog odnosa po osnovi odgovornosti za štetu u smislu odredbe članka 1045. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO), potrebno kumulativno ispunjenje svih pretpostavki odgovornosti za štetu. Naime, odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročna veza između te štetne radnje i štete kao posljedice.

19.1. Dakle, uz postojanje navedenih pretpostavki odgovornosti za štetu (subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu, šteta, uzročna veza i protupravnost), uvijek je pretpostavka odgovornosti za štetu i štetna radnja štetnika, u ovom slučaju tuženika. U smislu svega navedenoga, u konkretnom slučaju prema tvrdnjama tužitelja, štetnu radnju predstavljaju upravo pojedini (protupravni) postupci tuženika koja imaju obilježja uznemiravanja, šikanoznog postupka, odnosno mobinga. No tijekom postupka pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da postupanja tuženika kao poslodavca nisu imala obilježja uznemiravanja, ili općenito elemente mobinga.

20. Prema ocjeni ovog suda, pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da tužitelju ne pripada naknada štete zbog mobinga jer u konkretnom slučaju nije utvrđeno postojanje protupravnosti radnje tuženika kao poslodavca. Ovdje se posebno napominje tužitelju da je postojanje uzročno-posljedične veze samo jedna od pretpostavki koje se moraju kumulativno ispuniti, a koja se procjenjuje pod uvjetom da su se prethodno ispunile druge pretpostavke, a koje pretpostavke se u konkretnom slučaju nisu ispunile.

21. Stoga, s obzirom da u postupku nije utvrđeno postojanje štetne radnje tuženika, to u konkretnom slučaju nije ispunjena jedna od temeljnih pretpostavki odštetne odgovornosti tuženika, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

22. U svakom konkretnom slučaju je potrebno procjenjivati, a obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, predstavlja li postupanje poslodavca prema radniku mobing ili ne. Stoga, iako je kod tužitelja došlo do privremenog smanjenja životnih aktivnosti za 7% pravilno je prvostupanjski sud odbio zahtjev tužitelja za naknadom štete jer nisu ispunjene sve pretpostavke koje se moraju kumulativno ispuniti. Naime, iz provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud osnovano zaključuje kako ne proizlazi da je tužitelj bio uznemiravan, diskriminiran i podvrgnut mobingu na poslu od strane tuženika tj. u radnjama tuženika kao poslodavca ne postoji protupravnost.

22.1. Kod ocjene postoji li mobing ili ne valja imati na umu i činjenicu da svaki poslodavac ima pravo od svojih djelatnika očekivati da se ponašaju primjereno, disciplinirano i profesionalno, da vode brigu o ugledu poslodavca i njegove djelatnosti, stjecanju i zadržavanju povjerenja svih u njegovom poslovanju, da je autonomno pravo poslodavca organizirati proces rada tako da postiže bolje rezultate, a koja organizacija uključuje i promjenu dotadašnjeg radnog mjesta radnika.

23. Obzirom na navedeno valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu sukladno članku 368. stavak 1. ZPP-a.

24. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan obzirom navedeni trošak sud ne cijeni opravdanim i nužnim.

25. Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u izreci.

Vukovar, 4. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Vrkić Perak