Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-352/2025-84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Sanji Oroz kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: 1. ĆG, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. EG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupani po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vizentin Brnabić & Rus j.t.d., protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 18. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 04. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženici da isplati tužiteljima iznos 4.615,94 €/34.778,52 kn* preplaćen s osnova ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

na iznos 26,60 €/200,39 kn od 16. studenog 2007. do isplate,

na iznos 26,06 €/196,38 kn od 16. prosinca 2007. do isplate,

na iznos 26,87 €/202,43 kn od 18. veljače 2008. do isplate,

na iznos 26,58 €/200,24 kn od 19. veljače 2008. do isplate,

na iznos 50,97 €/384,06 kn od 16. ožujka 2008. do isplate,

na iznos 50,54 €/380,80 kn od 16. travnja 2008. do isplate,

na iznos 48,75 €/367,29 kn od 16. svibnja 2008. do isplate,

na iznos 49,23 €/370,89 kn od 16. lipnja 2008. do isplate,

na iznos 48,59 €/366,12 kn od 16. srpnja 2008. do isplate,

na iznos 48,35 €/364,28 kn od 16. kolovoza 2008. do isplate,

na iznos 48,18 €/363,03 kn od 16. rujna 2008. do isplate,

na iznos 49,88 €/375,84 kn od 16. listopada 2008. do isplate,

na iznos 50,85 €/383,10 kn od 16. studenog 2008. do isplate,

na iznos 49,10 €/369,95 kn od 16. prosinca 2008. do isplate,

na iznos 53,20 €/400,82 kn od 16. siječnja 2009. do isplate,

na iznos 53,07 €/399,86 kn od 16. veljače 2009. do isplate,

na iznos 51,48 €/387,87 kn od 16. ožujka 2009. do isplate,

na iznos 51,63 €/389,01 kn od 17. travnja 2009. do isplate,

na iznos 51,52 €/388,18 kn od 16. svibnja 2009. do isplate,

na iznos 50,79 €/382,68 kn od 16. lipnja 2009. do isplate,

na iznos 50,71 €/382,10 kn od 16. srpnja 2009. do isplate,

na iznos 67,60 €/509,35 kn od 16. kolovoza 2009. do isplate,

na iznos 68,16 €/513,55 kn od 16. rujna 2009. do isplate,

na iznos 67,05 €/505,20 kn od 16. listopada 2009. do isplate,

na iznos 67,38 €/507,66 kn od 16. studenog 2009. do isplate,

na iznos 67,04 €/505,15 kn od 16. prosinca 2009. do isplate,

na iznos 67,40 €/507,80 kn od 02. siječnja 2010. do isplate,

na iznos 69,02 €/520,04 kn od 16. veljače 2010. do isplate,

na iznos 68,56 €/516,55 kn od 16. ožujka 2010. do isplate,

na iznos 69,25 €/521,75 kn od 16. travnja 2010. do isplate,

na iznos 70,72 €/532,82 kn od 16. svibnja 2010. do isplate,

na iznos 71,06 €/535,42 kn od 16. lipnja 2010. do isplate,

na iznos 72,55 €/546,66 kn od 16. srpnja 2010. do isplate,

na iznos 72,19 €/543,95 kn od 16. kolovoza 2010. do isplate,

na iznos 75,96 €/572,32 kn od 23. rujna 2010. do isplate,

na iznos 72,11 €/543,29 kn od 27. listopada 2010. do isplate,

na iznos 73,16 €/551,20 kn od 20. studenog 2010. do isplate,

na iznos 74,86 €/564,02 kn od 07. prosinca 2010. do isplate,

na iznos 75,95 €/572,27 kn od 22. siječnja 2011. do isplate,

na iznos 74,52 €/561,48 kn od 16. veljače 2011. do isplate,

na iznos 74,75 €/563,20 kn od 16. ožujka 2011. do isplate,

na iznos 74,45 €/560,91 kn od 16. travnja 2011. do isplate,

na iznos 75,77 €/570,90 kn od 16. svibnja 2011.. do isplate,

na iznos 78,95 €/594,85 kn od 16. lipnja 2011. do isplate,

na iznos 82,57 €/622,13 kn od 16. srpnja 2011. do isplate,

na iznos 75,68 €/570,20 kn od 16. kolovoza 2011. do isplate,

na iznos 69,34 €/522,44 kn od 16. rujna 2011. do isplate,

na iznos 67,00 €/504,79 kn od 16. listopada 2011. do isplate,

na iznos 66,79 €/503,25 kn od 16. studenog 2011. do isplate,

na iznos 66,73 €/502,76 kn od 16. prosinca 2011. do isplate,

na iznos 68,08 €/512,93 kn od 16. siječnja 2012. do isplate,

na iznos 68,22 €/514,01 kn od 16. veljače 2012. do isplate,

na iznos 67,31 €/507,16 kn od 16. ožujka 2012. do isplate,

na iznos 66,87 €/503,80 kn od 16. travnja 2012. do isplate,

na iznos 66,77 €/503,08 kn od 16. svibnja 2012. do isplate,

na iznos 66,86 €/503,79 kn od 16. lipnja 2012. do isplate,

na iznos 65,89 €/496,45 kn od 16. srpnja 2012. do isplate,

na iznos 65,36 €/492,42 kn od 16. kolovoza 2012. do isplate,

na iznos 63,54 €/478,71 kn od 16. rujna 2012. do isplate,

na iznos 64,43 €/485,43 kn od 18. listopada 2012. do isplate,

na iznos 64,56 €/486,45 kn od 20. prosinca 2012. do isplate,

na iznos 63,91 €/481,55 kn od 20. prosinca 2012. do isplate,

na iznos 62,95 €/474,28 kn od 16. siječnja 2013. do isplate,

na iznos 62,40 €/470,16 kn od 16. veljače 2013. do isplate,

na iznos 61,84 €/465,90 kn od 16. ožujka 2013. do isplate,

na iznos 62,52 €/471,05 kn od 16. travnja 2013. do isplate,

na iznos 60,52 €/455,97 kn od 16. svibnja 2013. do isplate,

na iznos 59,99 €/451,97 kn od 25. lipnja 2013. do isplate,

na iznos 59,95 €/451,72 kn od 03. rujna 2013. do isplate,

na iznos 59,64 €/449,32 kn od 03. rujna 2013. do isplate,

na iznos 59,93 €/451,51 kn od 12. rujna 2013. do isplate,

na iznos 59,11 €/445,34 kn od 16. listopada 2013. do isplate,

na iznos 58,76 €/442,70 kn od 17. studenog 2013. do isplate,

na iznos 59,04 €/444,84 kn od 17. prosinca 2013. do isplate,

na iznos 57,97 €/436,75 kn od 16. siječnja 2014. do isplate,

i to počevši od 16. studenog 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi 15% godišnje, od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi 12% godišnje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi 8,14% godišnje, od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi 8,05% godišnje, od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi 7,68% godišnje, od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi 7,41% godišnje, od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. godine po stopi 7,09% godišnje, od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi 6,82% godišnje, od 01. siječnja 2019. pa do 31. prosinca 2022. po stopi 6,54% godišnje, odnosno po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, odnosno od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženici da isplati tužiteljima iznos 18.829,98 €/141.873,75 kn s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

na iznos 1,66 €/12,54 kn od 17. svibnja 2006. do isplate,

na iznos 1,97 €/14,87 kn od 16. lipnja 2006. do isplate,

na iznos 0,41 €/3,06 kn od 16. rujna 2006. do isplate,

na iznos 0,72 €/5,39 kn od 11. listopada 2006. do isplate,

na iznos 5,35 €/40,28 kn od 16. studenog 2008. do isplate,

na iznos 24,20 €/182,32 kn od 16. siječnja 2009. do isplate,

na iznos 24,52 €/184,74 kn od 16. veljače 2009. do isplate,

na iznos 14,46 €/108,97 kn od 16. ožujka 2009. do isplate,

na iznos 16,78 €/126,44 kn od 17. travnja 2009. do isplate,

na iznos 17,25 €/129,96 kn od 16. svibnja 2009. do isplate,

na iznos 13,28 €/100,04 kn od 16. lipnja 2009. do isplate,

na iznos 13,98 €/105,32 kn od 16. srpnja 2009. do isplate,

na iznos 10,47 €/78,91 kn od 16. kolovoza 2009. do isplate,

na iznos 14,63 €/110,24 kn od 16. rujna 2009. do isplate,

na iznos 10,03 €/75,54 kn od 16. listopada 2009. do isplate,

na iznos 13,02 €/98,07 kn od 16. studenog 2009. do isplate,

na iznos 12,55 €/94,55 kn od 16. prosinca 2009. do isplate,

na iznos 15,72 €/118,42 kn od 02. siječnja 2010. do isplate,

na iznos 25,81 €/194,45 kn od 16. veljače 2010. do isplate,

na iznos 24,71 €/186,21 kn od 16. ožujak 2010. do isplate,

na iznos 29,89 €/225,20 kn od 16. travnja 2010. do isplate,

na iznos 39,36 €/296,59 kn od 16. svibnja 2010. do isplate,

na iznos 42,79 €/322,43 kn od 16. lipnja 2010. do isplate,

na iznos 52,58 €/396,16 kn od 16. srpnja 2010. do isplate,

na iznos 52,24 €/393,62 kn od 16. kolovoza 2010. do isplate,

na iznos 74,90 €/564,34 kn od 23. rujna 2010. do isplate,

na iznos 55,08 €/415,00 kn od 27. listopada 2010. do isplate,

na iznos 62,75 €/472,81 kn od 20. studenog 2010. do isplate,

na iznos 74,18 €/558,94 kn od 07. prosinca 2010. do isplate,

na iznos 82,24 €/619,64 kn od 22. siječnja 2011. do isplate,

na iznos 76,05 €/572,97 kn od 16. veljače 2011. do isplate,

na iznos 79,27 €/597,24 kn od 16. ožujka 2011. do isplate,

na iznos 79,50 €/598,96 kn od 16. travnja 2011. do isplate,

na iznos 89,22 €/672,25 kn od 16. svibnja 2011. do isplate,

na iznos 109,85 €/827,68 kn od 16. lipnja 2011. do isplate,

na iznos 133,35 €/1.004,76 kn od 16. srpnja 2011. do isplate,

na iznos 160,38 €/1.208,37 kn od 16. kolovoza 2011. do isplate,

na iznos 119,74 €/902,19 kn od 16. rujna 2011. do isplate,

na iznos 106,11 €/799,48 kn od 16. listopada 2011. do isplate,

na iznos 107,10 €/806,96 kn od 16. studenog 2011. do isplate,

na iznos 109,08 €/821,84 kn od 16. prosinca 2011. do isplate,

na iznos 121,02 €/911,86 kn od 16. siječnja 2012. do isplate,

na iznos 124,69 €/939,46 kn od 16. veljače 2012. do isplate,

na iznos 120,89 €/910,83 kn od 16. ožujka 2012. do isplate,

na iznos 120,39 €/907,10 kn od 16. travnja 2012. do isplate,

na iznos 122,46 €/922,69 kn od 16. svibnja 2012. do isplate,

na iznos 126,00 €/949,32 kn od 16. lipnja 2012. do isplate,

na iznos 121,81 €/917,75 kn od 16. srpnja 2012. do isplate,

na iznos 120,71 €/909,52 kn od 16. kolovoza 2012. do isplate,

na iznos 110,27 €/830,83 kn od 16. rujna 2012. do isplate,

na iznos 119,79 €/902,54 kn od 18. listopada 2012. do isplate,

na iznos 123,78 €/932,64 kn od 20. prosinca 2012. do isplate,

na iznos 121,99 €/919,11 kn od 20. prosinca 2012. do isplate,

na iznos 117,79 €/887,50 kn od 16. siječnja 2013. do isplate,

na iznos 116,72 €/879,44 kn od 16. veljače 2013. do isplate,

na iznos 115,61 €/871,10 kn od 16. ožujka 2013. do isplate,

na iznos 124,16 €/935,46 kn od 16. travnja 2013. do isplate,

na iznos 111,83 €/842,59 kn od 16. svibnja 2013. do isplate,

na iznos 111,01 €/836,38 kn od 25. lipnja 2013. do isplate,

na iznos 114,10 €/859,69 kn od 03. rujna 2013. do isplate,

na iznos 114,96 €/866,18 kn od 03. rujna 2013. do isplate,

na iznos 120,80 €/910,16 kn od 12. rujna 2013. do isplate,

na iznos 117,75 €/887,15 kn od 16. listopada 2013. do isplate,

na iznos 118,53 €/893,06 kn od 17. studenog 2013. do isplate,

na iznos 124,56 €/938,49 kn od 17. prosinca 2013. do isplate,

na iznos 119,47 €/900,13 kn od 16. siječnja 2014. do isplate,

na iznos 128,19 €/965,81 kn od 15. veljače 2014. do isplate,

na iznos 131,41 €/990,13 kn od 18. ožujka 2014. do isplate,

na iznos 128,33 €/966,94 kn od 16. travnja 2014. do isplate,

na iznos 123,20 €/928,22 kn od 07. lipnja 2014. do isplate,

na iznos 124,22 €/935,96 kn od 10. lipnja 2014. do isplate,

na iznos 128,64 €/969,22 kn od 30. srpnja 2014. do isplate,

na iznos 130,82 €/985,63 kn od 26. kolovoza 2014. do isplate,

na iznos 131,92 €/993,93 kn od 26. rujna 2014. do isplate,

na iznos 134,83 €/1.015,88 kn od 22. lipnja 2014. do isplate,

na iznos 137,42 €/1.035,39 kn od 29. studenog 2014. do isplate,

na iznos 137,69 €/1.037,45 kn od 13. siječnja 2015. do isplate,

na iznos 137,99 €/1.039,65 kn od 03. veljače 2015. do isplate,

na iznos 137,99 €/1.039,65 kn od 11. ožujka 2015. do isplate,

na iznos 137,99 €/1.039,65 kn od 4. travnja 2015. do isplate,

na iznos 137,99 €/1.039,65 kn od 28. travnja 2015. do isplate,

na iznos 137,99 €/1.039,65 kn od 07. lipnja 2015. do isplate,

na iznos 137,99 €/1.039,65 kn od 04. srpnja 2015. do isplate,

na iznos 137,99 €/1.039,65 kn od 11. kolovoza 2015. do isplate,

na iznos 137,99 €/1.039,65 kn od 06. rujna 2015. do isplate,

na iznos 137,99 €/1.039,65 kn od 06. listopada 2015. do isplate,

na iznos 137,99 €/1.039,65 kn od 05. studenog 2015. do isplate,

na iznos 137,99 €/1.039,65 kn od 05. studenog 2015. do isplate,

na iznos 137,99 €/1.039,65 kn od 05. siječnja 2016. do isplate,

na iznos 178,28 €/1.343,22 kn od 05. veljače 2016. do isplate,

na iznos 181,74 €/1.369,32 kn od 09. ožujka 2016. do isplate,

na iznos 179,25 €/1.350,53 kn od 31. ožujka 2016. do isplate,

na iznos 171,03 €/1.288,65 kn od 17. svibnja 2016. do isplate,

na iznos 180,60 €/1.360,70 kn od 25. lipnja 2016. do isplate,

na iznos 173,98 €/1.310,87 kn od 29. srpnja 2016. do isplate,

na iznos 174,36 €/1.313,71 kn od 12. kolovoza 2016. do isplate,

na iznos 174,01 €/1.311,09 kn od 17. rujna 2016. do isplate,

na iznos 183,56 €/1.383,01 kn od 10. studenog 2016. do isplate,

na iznos 183,56 €/1.383,01 kn od 10. studenog 2016. do isplate,

na iznos 185,92 €/1.400,82 kn od 03. prosinca 2016. do isplate,

na iznos 190,67 €/1.436,61 kn od 05. siječnja 2017. do isplate,

na iznos 186,57 €/1.405,69 kn od 14. veljače 2017. do isplate,

na iznos 179,98 €/1.356,07 kn od 11. ožujka 2017. do isplate,

na iznos 183,70 €/1.384,05 kn od 25. travnja 2017. do isplate,

na iznos 183,70 €/1.384,05 kn od 25. travnja 2017. do isplate,

na iznos 183,70 €/1.384,05 kn od 02. svibnja 2017. do isplate,

na iznos 183,70 €/1.384,05 kn od 02. lipnja 2017. do isplate,

na iznos 177,91 €/1.340,48 kn od 01. kolovoza 2017. do isplate,

na iznos 148,31 €/1.117,45 kn od 02. kolovoza 2017. do isplate,

na iznos 148,35 €/1.117,78 kn od 07. listopada 2017. do isplate,

na iznos 140,65 €/1.059,73 kn od 28. listopada 2017. do isplate,

na iznos 140,65 €/1.059,73 kn od 02. studenog 2017. do isplate,

na iznos 143,26 €/1.079,38 kn od 16. prosinca 2017. do isplate,

na iznos 133,28 €/1.004,18 kn od 16. siječnja 2018. do isplate,

na iznos 143,14 €/1.078,50 kn od 16. veljače 2018. do isplate,

na iznos 135,52 €/1.021,07 kn od 16. ožujka 2018. do isplate,

na iznos 127,20 €/958,39 kn od 16. travnja 2018. do isplate,

na iznos 120,39 €/907,11 kn od 16. svibnja 2018. do isplate,

na iznos 134,34 €/1.012,20 kn od 16. lipnja 2018. do isplate,

na iznos 133,20 €/1.003,56 kn od 16. srpnja 2018. do isplate,

na iznos 151,39 €/1.140,63 kn od 16. kolovoza 2018. do isplate,

na iznos 153,46 €/1.156,23 kn od 16. rujna 2018. do isplate,

na iznos 143,15 €/1.078,57 kn od 16. listopada 2018. do isplate,

na iznos 148,20 €/1.116,63 kn od 16. studenog 2018. do isplate,

na iznos 151,99 €/1.145,18 kn od 16. prosinca 2018. do isplate,

na iznos 153,91 €/1.159,61 kn od 16. siječnja 2019. do isplate,

na iznos 147,70 €/1.112,82 kn od 16. veljače 2019. do isplate,

na iznos 149,03 €/1.122,89 kn od 16. ožujka 2019. do isplate,

na iznos 151,02 €/1.137,84 kn od 20. travnja 2019. do isplate,

na iznos 149,66 €/1.127,58 kn od 16. svibnja 2019. do isplate,

na iznos 155,01 €/1.167,89 kn od 16. lipnja 2019. do isplate,

na iznos 159,18 €/1.199,37 kn od 16. srpnja 2019. do isplate,

na iznos 169,01 €/1.273,37 kn od 16. kolovoza 2019. do isplate,

na iznos 166,14 €/1.251,79 kn od 19. rujna 2019. do isplate,

na iznos 167,75 €/1.263,88 kn od 29. listopada 2019. do isplate,

na iznos 174,03 €/1.311,25 kn od 16. studenog 2019. do isplate,

na iznos 167,40 €/1.261,28 kn od 16. prosinca 2019. do isplate,

na iznos 178,43 €/1.344,41 kn od 16. siječnja 2020. do isplate,

na iznos 188,83 €/1.422,77 kn od 16. travnja 2020. do isplate,

na iznos 203,54 €/1.533,58 kn od 16. travnja 2020. do isplate,

na iznos 203,54 €/1.533,58 kn od 16. travnja 2020. do isplate,

na iznos 201,89 €/1.521,14 kn od 27. svibnja 2020. do isplate,

na iznos 190,96 €/1.438,81 kn od 16. srpnja 2020. do isplate,

na iznos 190,96 €/1.438,78 kn od 16. srpnja 2020. do isplate,

na iznos 184,35 €/1.388,99 kn od 16. kolovoza 2020. do isplate,

na iznos 187,45 €/1.412,34 kn od 19. rujna 2020. do isplate,

na iznos 191,86 €/1.445,55 kn od 23. listopada 2020. do isplate,

na iznos 186,33 €/1.403,92 kn od 16. studenog 2020. do isplate,

na iznos 186,32 €/1.403,83 kn od 16. prosinca 2020. do isplate,

na iznos 187,19 €/1.410,37 kn od 16. siječnja 2021. do isplate,

na iznos 186,06 €/1.401,86 kn od 16. veljače 2021. do isplate,

na iznos 173,59 €/1.307,93 kn od 16. ožujka 2021. do isplate,

na iznos 175,32 €/1.320,93 kn od 16. travnja 2021. do isplate,

i to počevši od 17. svibnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi 15% godišnje, od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi 12% godišnje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi 8,14% godišnje, od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi 8,05% godišnje, od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi 7,68% godišnje, od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi 7,41% godišnje, od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. godine po stopi 7,09% godišnje, od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi 6,82% godišnje, od 01. siječnja 2019. pa do 31. prosinca 2022. po stopi 6,54% godišnje, odnosno po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, odnosno od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženici da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 7.009,11 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO), sve u roku od 15 dana, koji iznos se umanjuje u odnosu na tužiteljicu ad1 ĆG za iznos 1.673,20 eura, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 27. ožujka 2024. do isplate po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO. IV U dijelu iznad dosuđenog u točki III zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška se odbija., i

r i j e š i o  j e

Odbacuje se tužba u odnosu na zahtjev tužiteljice ad1 ĆG kojim traži da joj tuženica naknadi parnični trošak u iznosu 1.673,20 eura, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 27. ožujka 2024. do isplate po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 01. ožujka 2017. tužitelji tvrde da su s tuženicom 13. ožujka 2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206247164, tužiteljica ad1 ĆG u svojstvu korisnika kredita, a tužitelja ad2 EG u svojstvu sudužnika, s namjenom dogradnje obiteljske kuće, uz valutnu klauzulu, u iznosu 78.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Dana 11. svibnja 2006. da je sklopljen i I. Dodatak Ugovora o kreditu broj 3206247164 kojim da se uredio novi rok otplate kredita. Predmetnim ugovorom, u čl. 2. da je ugovorena kamatna stopa kao promjenjiva, u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja da je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljima da nije uručena nikakva daljnja dokumentacija – Opći uvjeti banke ili odluke o načinu obračuna kamatne stope. Osim toga, Ugovor o kreditu broj 3206247164, kao i Dodatak, tužitelji i tuženica da su sklopili na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, te da se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima da stranke nisu pregovarale, pa da tužitelji nisu imali nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Svi ugovori tuženice da su sastavljeni na istim obrascima za sve korisnike kredita, i nitko od klijenata tuženice da nije imao mogućnost ugovoriti bilo što osim gotovog bankarskog "proizvoda". Zakon o zaštiti potrošača koji da je tada bio na snazi (NN 96/03) da propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također, odredbom čl. 82. da je utvrđeno koje se odredbe mogu smatrati nepoštenim, a primjenjivo na konkretan slučaj to da su: odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca, odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Nepoštena ugovorna odredba da je, kako da je ranije navedeno, ništetna. Zakonom o obveznim odnosima da se u čl. 270. propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a u čl. 272. da se propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi. Dakle, ništetna da je odredba po kojoj je jednoj od ugovornih strana ostavljeno da određuje činidbu – naknadno određivanje da je moguće samo ukoliko to obavlja treća strana, u suprotnom činidba da mora biti određena u samom ugovoru. Kako da je vidljivo iz citirane ugovorne odredbe, visina kamatne stope da nije određena niti odrediva, budući da je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika tj. jedne od ugovornih strana. Kako da su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, o kojima da mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik da je istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu promjenu, a što da je suprotno čl. 247. ZOO-a. Dakle, u ovom slučaju kamata da je mijenjana jednostranom odlukom tuženice, a o čemu da ista nije tražila suglasnost tužitelja zbog čega da je kamata postala promjenjiv element na koji da tužitelji nisu mogli utjecati. Navedena odredba da također ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te da kao takva nije uočljiva prosječnom potrošaču i da ne daje dovoljno točne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Osim toga, tuženica da se, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik, nego da je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavila tužitelje u neravnopravan položaj, iz čega da se da zaključiti da je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje da je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi čl. 4. ZOO-a. Također, odredbom čl. 269. st. 2. ZOO-a da je propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena te određena, odnosno, odrediva. Činidba u pogledu kamatne stope u konkretnom slučaju da nije bila niti određena niti odrediva, pa da je učinila promjenu ugovorene kamatne stope ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, u ovom slučaju tuženice, što da je dovelo do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Posebno napominju da je Zakonom o potrošačkom kreditiranju na snazi u vrijeme podnošenja tužbe izričito člancima 11. i 11.a reguliran način i određeni da su parametri ugovaranja promjenjive kamatne stope. Ove da su izmjene uvedene upravo kako bi se spriječilo daljnje postupanje banaka, kakvo je i tuženice u konkretnoj pravnoj stvari. Sukladno navedenom, 16. srpnja 2014., Visoki trgovački sud RH da je donio presudu broj Pž 7129/13 u kolektivnom postupku koji je savez udruga za zaštitu potrošača Potrošač, kao ovlašteni tužitelj, vodio protiv osam banaka, između ostalog i ovdje tuženice. Pravomoćnom presudom da je utvrđeno u točki II. sljedeće: "...potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4.4.2013. godine u dijelu točke...3..., kojim se utvrđuje da su...prvotuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i dalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna." U točki IV. predmetne presude da je utvrđeno i sljedeće: "...potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. travnja 2013. u dijelu točke 9 i 10 izreke kojom se u potrošačkim ugovorima o kreditima...prvotuženiku Zagrebačkoj banci d.d. nalaže prekinuti sa korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično ponašanje ubuduće". Nadalje, u obrazloženju drugostupanjske presude (str. 58.) isti sud da potvrđuje stav prvostupanjskoga da ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i uočljiva, ali nije razumljiva. Ovo iz razloga, jer da brojni i nepovezani kriteriji koje da sadrže Opći uvjeti, ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze. Pritom da nije sporno niti da Opći uvjeti na koje da se svaki pojedini ugovor poziva, a niti ugovor sam ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva odredba ne samo da nije razumljiva prosječnom potrošaču, nego da nije razumljiva nikome, čemu da u prilog ide i činjenica da je jedini siguran element o kojem da ovisi visina promjenjive kamatne stope odluka banke itd. Dakle, sud da ocjenjuje da ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se promjena veže, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, jer da dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu ne može predvidjeti (str. 57. -63.). Vrhovni sud RH također da revizijskom odlukom razrješava, za tuženicu, sporno pitanje nerazumljivosti odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi. Temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 502. Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku da obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Dana 09. travnja 2015. Vrhovni sud RH da je u revizijskom postupku pod posl. br. Revt-249/14 potvrdio utvrđenja iz gore citirane pravomoćne presude. U najbitnijem, isti da navodi: "Terminologija koja je korištena u odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna je visoko stručna i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom trajanja kredita." Dakle, polazeći od nesporne činjenice: da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njegov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on nije objektivno mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita i banke...". Kako tuženica očito ima drugačije pravno shvaćanje od onoga što je utvrđeno pravomoćnom presudom, to da tužiteljima ne preostaje drugo nego da u ovoj parnici zahtijevaju da se utvrdi ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tako da obrazlaže i VTS RH u svojoj presudi (str. 64., odjeljak 1.): "Pojedini potrošači u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjena ugovora ili slično, mogu se pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Nije predmet postupka utvrđivati opravdanost kamatne stope, već isključivo način na koji je to učinjeno. Tužiteljica pritom ne aludira na to da bi kamata bila ili trebala biti fiksna u utuženom razdoblju, no razlika preplaćenih iznosa je, laički rečeno, svojevrstan "penal" tuženiku za nedopušten način izmjene kamatne stope. Da je tuženik kamatu mijenjao na dopušten način, ne bi bilo potrebno utvrđivati nastale razlike. Nesporno je da se pravilnost promjene kamatne stope ne može provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, matematičkih, a posebno ne pravnih koji bi mogli dati okvir i smjer takvoj provjeri.". Ovakav stav da zauzima i Europski sud pri donošenju presude C-26/13 u točci 55. Zaključno, svako povećanje kamatne stope na temelju ništetne odredbe da je prouzrokovalo stjecanje bez osnove na strani tuženice, a po pravnoj osnovi koja da je naknadno utvrđena ništetnom, koja je dakle otpala. Slijedom navedenog, tužitelji da potražuju od tuženice povrat svih iznosa koje da su preplatili temeljem povećane kamatne stope. Ukoliko se iznos neosnovano stečenog utvrđuje kao razlika isplaćenog po kamatnoj stopi od 4,50%, kao jedine vrijednosti koja da je izrekom ugovorena i povećavane kamatne stope tijekom otplatnog perioda, tužitelji da su pretplatili iznos za oko 35.000,00 kn. Preplaćeni iznos da se traži sa zakonskom zateznom kamatom počevši od studenog 2007. kao datuma prve promjene stope. Naime, u veljači 2012. da je podnesena već spominjana kolektivna tužba radi zaštite prava potrošača od strane udruge Potrošač protiv osam banaka koje da posluju u RH, između ostalog i tuženice. Time da je sukladno čl. 241. ZOO-a prekinut tijek zastare u predmetima ove pravne osnove. Osim toga, tuženica da je utuženi iznos stekla temeljem ništetne odredbe, pa da je stoga dužna vratiti tužiteljima sve što je na taj način stekla. Predlažu donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnom dio odredbe čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206247164 od 13. ožujka 2006., odnoseće na redovnu kamatu koja glasi: "…a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d…." (toč. 1. tužbenog zahtjeva); kojom će se utvrditi ništetnom dio odredbe čl. 2. I Dodatka ugovora o kreditu broj 3206247164 od 11. svibnja 2006. godine koja glasi: "za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete…" (toč. 2. tužbenog zahtjeva); te kojom će se naložiti tuženici da isplati tužiteljima iznos 35.000,00 kn (4.645,30 eura), s pripadajućim zakonskim zateznim kamata koje teku na mjesečne iznose sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke počevši od 15. studenog 2007. pa do isplate (toč. 3. tužbenog zahtjeva), te još i uz nalog tuženici da tužiteljima naknadi parnični trošak (toč. 4. tužbenog zahtjeva).

1.1. Podneskom od 26. lipnja 2018. (str. 202-204) tužitelji su uredili tužbeni zahtjev u točki 3. tako da traže donošenje presude kojom će se naložiti tuženici da isplati tužiteljima iznos u visini 34.788,47 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je navedeno u tom podnesku. Dalje su tijekom postupka podneskom od 18. veljače 2019. (str. 221-227) tužitelji preinačili tužbeni zahtjev na način da su uz točku 1. i 2. tužbenog zahtjeva, dodali još točku 3. i 4. tužbenog zahtjeva predlažući da sud na temelju provedenih dokaza donese još i presudu kojom će se (toč. 3.) utvrditi ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206247164 od 13. ožujka 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženice u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, a koja glasi: "Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos od 78.500,00 CHF (slovima: sedamdesetosamtisućapetsto CHF)…"; te kojom će se (toč. 4.) naložiti tuženici da isplati tužiteljima iznos 97.360,64 kuna (12.921,98 eura) preplaćen s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako je navedeno u tom podnesku. Dosadašnja točka 3. tužbenog zahtjeva da postaje točke 5. U tom su podnesku tužitelji naveli da sukladno odredbi čl. 190. ZPP-a preinačuju tužbeni zahtjev na način da uz postojeći zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope, ističu i zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF, a sve vezano za recentnu sudsku praksu i donošenje pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. u kolektivnom postupku između tužitelja Potrošač - hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača i osam tuženih banaka, između ostalog i tuženice. Tužitelji da drže kako je ova preinaka, a upravo sukladno ranije citiranoj odredbi ZPP-a svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. Osim toga, i sama tuženica da je imajući u vidu pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. poslala tužiteljima dopis kojim ih izvješćuje kako je u procesu analize predmetne odluke i mogućih učinaka na ovaj odnos. Prvenstveno navode zakonske odredbe koje reguliraju pravni odnos tužitelja i tuženice, te obrazlažu da ugovaranje valutne klauzule je dopušteno čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, međutim načelo monetarnog nominalizma izraženo u čl. 21. da određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, a korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze da je dopušteno u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza, a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Na sporni pravni posao da se primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, sa kasnijim izmjenama 79/07,125/07, 75/09,79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, se pozivaju na odredbe čl. 81. - 88. ZZP koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača da je određeno da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također da je čl. 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206247164 da je nepoštena ugovorna odredba, budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženice, tuženica propustila tužitelje u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu. To da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženica valutnu klauzulu ugovorila i koristila protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula da je, kako je ranije navedeno, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule da je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca - kune - naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca - kune - kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom da štiti tečaj kune u odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih deset godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija da je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora da je došlo do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to da se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu da raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelji kao potrošači da nisu imali mogućnosti niti kapaciteta da uvide sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka da je sporni "kreditni proizvod" sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te su tužitelji, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatili tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženica da nije transparentno prikazala niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tužitelji nisu imali na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogli procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te su i na taj način uvjereni da pristaju na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženice, pokazala kao rizičnija. Naglašavaju da je tuženica svoje "kreditne proizvode” prikazala kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavljala mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Dužnost tuženice, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, da je bila da potrošaču, ovdje tužiteljima, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost da je tuženice bila da prije sklapanja ugovora tužiteljima pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužiteljima omogućila da procijene je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njihovim potrebama, i njihovoj financijskoj situaciji i pojasniti im bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelje. Svi ovi bitni podaci da su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženice da proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama, a danas da je regulirana odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je zamijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača u odredbama članaka 74.-77. koje su donošenjem ZPK stavljene izvan snage. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženica da je obvezana i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužitelji u trenutku sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama da nisu raspolagali sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donijeli informiranu odluku. Sukladno navedenom, 14. lipnja 2018., Visoki trgovački sud RH da je donio presudu broj Pž-6632/2017 u kolektivnom postupku koji je savez udruga za zaštitu potrošača Potrošač, kao ovlašteni tužitelj, vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje tuženice kojom je pravomoćno utvrđeno u točki I slijedeće: - ...potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1.-7. izreke koji glasi: utvrđuje se da su prvotuženik ZAGREBAČKA BANKA d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a. Nadalje, tužitelji da smatraju da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženici omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužitelji nisu bili unaprijed upozoreni, a što im direktno uzrokuje štetu (zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, budući da je istovremeno s rastom tečaja švicarskog franka, tuženica – netransparentno - podizala i kamatnu stopu). Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženica došla kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda i bez provjerljivih parametara isključivo rasla, da nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelji da su bili obvezni vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženica da je na štetu tužitelja stekla nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Konkretno, u dostavljenom izračunu u koloni “Ništetnost VK-razlika anuiteta umanjena za preplaćenu kamatu" da je iskazana razlika plaćenog iznosa u odnosu na prvobitno ugovoreni iznos kredita, koja je nastala zbog primjene valutne klauzule u švicarskim francima, a koja iznosi 97.360,64 kn.

1.2. U svom podnesku od 02. svibnja 2017. (str. 105-110) tužitelji ističu kako na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. istog Zakona obvezuje ostale sudove u individualnim postupcima koje pokrenu potrošači. S obzirom na zakonsko proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti na individualne potrošače koji pokrenu parnicu za zaštitu svojih pojedinačnih subjektivnih prava iz potrošačkih ugovora, okolnost da je pravomoćno odlučeno o predmetnom tužbenom zahtjevu uperenom na zaštitu kolektivnih interesa potrošača, proizvodi izravne pravne posljedice u ovoj parnici. Tako da obrazlaže i VTS RH u svojoj presudi (str. 64, odjeljak 1.): “Pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.” Naime, citiranom presudom da je utvrđeno kako je odredba o načinu promjene kamatne stope, a to je jednostranom odlukom Banke, nepoštena i kao takva ništetna. Posljedično tome, svaka slijedeća promjena kamatne stope u odnosu na onu početnu, izrijekom ugovorenu, da predstavlja “stjecanje bez osnove” na strani tuženice i “štetu” na strani tužitelja, a tu štetu upravo predstavlja iznos zatražen u kondemnatomom tužbenom zahtjevu. U konačnici, čl. 186. st. 3. ZPP-a da jasno propisuje da tužitelj uopće ne mora navesti pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a da bi sud po njoj postupio, odnosno, kada je navedena, sud za nju da nije vezan. Razlog zbog kojega je i u ovom postupku zatraženo utvrđenje ništetnosti dijela odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se odnosi na način promjene, tužitelji da vide u činjenici da je presudom u kolektivnom sporu utvrđena povreda kolektivnih interesa svih zainteresiranih potrošača pa se ovdje traži utvrđenje ništetnosti konkretne ugovorne odredbe za konkretne potrošače (dijela odredbe čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206247164 od 13. ožujka 2006.). Nadalje, primjena presude donesene u kolektivnom sporu na ovaj individualni slučaj, da jasno proizlazi iz činjenice da se ista odnosi na tuženicu koja je povrijedila interes i pravo potrošača korisnika kredita u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. Kako su tužitelji upravo potrošači korisnici kredita sklopljenog sa tuženicom u tom razdoblju (13. ožujka 2006.) da je dokazana njezina izravna primjena na konkretan slučaj. Tužitelji ističu kako su i prvostupanjski sudac i suci VTS-a upravo ugovor kakav je sklopljen s tužiteljima imali kao dokaz u spisu kada su donosili svoje odluke i u takvom ugovoru sadržane odredbe proglasili ništetnim, a argumenti koje tuženica iznosi u ovom postupku da su isti onima koje je bezuspješno iznosila i u kolektivnom sporu. Tužitelji da se ne namjeravaju s tuženicom upuštati u raspravljanje o ispravnosti pravomoćne presude VTS RH broj Pž 7129/13, kao ni o intenciji zakonodavca. Zakonski članci da jasni i nema procesne mogućnosti da ovaj parnični sud odlučuje o predmetu spora o kojem je sud već pravomoćno odlučio u smislu da pravomoćna odluka o prethodnom pitanju obvezuje i parnični sud pri odlučivanju o kondemnatomom tužbenom zahtjevu. Tužitelji da su u tužbi citirali odredbe ZZP-a kao i ZOO-a koje propisuju razloge ništetnosti odredbe formulirane na način sadržan u predmetnom Ugovoru o kreditu. Nije, pritom, predmet ovog postupka utvrđivati opravdanost promjene kamatne stope (primjerice radi promjene tržišnih uvjeta, a kako to navodi tuženica), već isključivo način na koji je to činjeno. A način na koji je to tuženica činila i po ovom konkretnom ugovoru da je: “... temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d...”. Tuženica da pogrešno ukazuje na činjenicu formulacije dijela odredbe čl. 2. st. 1. Ugovora koja po njoj ne bi bila sadržajno istovjetna odredbi koja je proglašena ništetnom. Nepoštena odredba koju sadrži predmetni ugovor glasi: “.... Promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.”. Upravo ovaj dio odredbe utvrđen je nepoštenim, posljedično ništetnim, budući je ovakva ili slična formulacija koja Banci daje pravo da jednostrano mijenja kamatnu stopu, bitan element ugovora. Dakle, u ovom slučaju kamata je mijenjana jednostranom odlukom tuženice, a o čemu ista nije tražila suglasnost tužitelja, zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koji tužitelji nisu mogli utjecati. Osim toga, vezanje jednostrane odluke banke uz “promjenu tržišnih uvjeta”, ono je što činidbu čini neodređenom ili neodredivom. Dakle, nesporno da je da je upravo predmetni Ugovor jedan od potrošačkih ugovora o kreditu na koji se odnosi Presuda VTS RH. Osim toga, ako su “promjene tržišnih uvjeta” taj jasan i transparentan kriterij i valjan razlog promjenjivosti, onda samo tuženica raspolaže potrebnim vještinama da iste razumije, prosječni potrošač nikako. Isključivo je tuženičin stav i tumačenje da bi promjene tržišnih prilika bile taj valjan i opravdan razlog jednostrane izmjene ugovornih odredbi. Potražnja na financijskom tržištu, stopa inflacije, međuvalutarna kretanja kao i drugi makro ekonomski parametri, nisu odredivi podaci, odnosno nisu dovoljno konkretizirani kako bi se pomoću istih promjena kamatne stope tijekom postojanja obveze po ugovoru mogla predvidjeti i odrediti te taj bitan sastojak ugovora na način kako je ugovoren dovodi do toga da je ukupna obveza tužitelja neodrediva. Dakle, u situaciji u kojoj je jedan promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamata, određen jednostrano od tuženice uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja. Proizlazi da cijenu ugovora određuje samo i isključivo banka. Ovakvu odredbu sadrže ugovori koji su standardizirani i na koji potrošači nisu mogli utjecati. Pritom nije sporno da ni ugovor ni opći uvjeti tuženice nisu utvrdili egzaktne parametre za promjenu kamatne stope niti metodu izračunatih parametara. Zakon o zaštiti potrošača da propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Sporni ugovor naime, da ne sadrži uputnice pomoću kojih je sa sigurnošću moguće utvrditi dužnikove obveze tj. bitna obilježja (vrstu, kvalitetu, količinu i si.). Ugovori jedino da sadrže ovlaštenje dano tuženici da sama odredi vrstu, kvalitetu, količinu, te u trenutku ispunjenja obavijesti tužitelja kakva je i kolika njegova obveza, a ista da tužiteljima nije niti određena niti odrediva. Konačno, tužitelji da su već prilikom sklapanja ugovora dobili otplatni plan sa iznosima glavnice i kamata i to do okončanja isplate kredita, međutim isti da ničim ne odgovaraju stvarno isplaćenim iznosima anuiteta. Pa tako na strani 379. Komentara ZOO-a, Ć 2005. stoji: "Činidba je određena ako se u vrijeme sklapanja ugovora unaprijed točno zna na što je dužnik obvezan u vjerovnikovu korist u vrijeme ispunjenja”, a “Odredivost činidbe mora se utvrditi iz sadržaja ugovora”. Tuženica ističe kako su za pravni odnos između stranaka mjerodavni i Opći uvjeti poslovanja tuženice, pa upravo iz toga da ispada da su isti dirigirali prava i obveze stranaka. Očita pravna praznina u hrvatskom zakonodavstvu i samovolja tuženice u određivanju njemu opravdanih razloga promjene visine kamatne stope da je rezultirala i nužnošću donošenja novog Zakona o potrošačkom kreditiranju 2013. godine kojim se u čl. 11.a definiraju obveze kreditnih institucija kod promjene kamatne stope u slučaju ugovorenih promjenjivih kamata. Tužitelji smatraju bezpredmetnim očitovati se na navode tuženice u kojima ista tumači poslovnu politiku banaka, posebno u vezi s CHF, a što nije predmet ovog postupka. Isto tako u kojima se neprestano poziva na stavove i mišljenja HNB, njihove biltene i priopćenja za javnost. Ista nisu niti izvor prava niti dio pravnog poretka RH, niti kao takva obvezujuća za donošenje odluka u ovom ili drugom sudskom postupku. Tuženica da se poziva na mišljenje HNB-a, koje nije dio pravnog poretka RH ili obvezujuće za bilo koji sudski postupak. Sva ta mišljenja da su bila uzeta u obzir prilikom donošenja odluke u kolektivnom sporu, pa je VTS ipak takvu odredbu proglasio ništetnom. Iz svakodnevne propagande banaka dostupne širokoj javnosti, da proizlazi postojeća ponuda kredita koji imaju fiksnu kamatnu stopu, iako je tužitelji u ovom postupku ne traže, pa je stoga očito da tuženica ima pogrešan stav kako bi takvi krediti bilo gospodarski nezamislivi, odnosno pogibeljni. Konačno, tuženica da ukazuje na činjenicu da je prilikom zaključenja Ugovora poštivala važeću zakonsku regulativu, dok takve regulative vezane uz način promjene kamatne stope nije niti bilo, te u potpunosti zanemaruje odredbe ZOO-a i Zakona o zaštiti potrošača koje je u isto vrijeme bila u obvezi primijeniti. Činjenicu da zakonski propisi na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nisu decidirano regulirali način promjene kamatne stope, ostale banke pa i tuženica da su “iskoristili” na način da su kamatu mijenjali jednostranom odlukom, a što je utvrđeno ništetnim. Time je povrijeđeno i načelo savjesnosti i poštenja, kao jedno od temeljnih načela Zakona o obveznim odnosima. Da je zakon detaljno regulirao obvezu banaka u tom smislu da ne bi bilo niti potrebe primijeniti korektiv- načelo savjesnosti i poštenja. Ukazuje na presudu Županijski sud u Splitu posl.br. Gž-199/14. Praksa na koju se tuženica poziva (presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12) da je donesena prije pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu, dok recentinija sudska praksa koju su tužitelji ranije citirali je potpuno drugačija. No, citirana presuda ŽS u Puli ne bi uopće bila primjenjiva na konkretni slučaj, budući u njoj sud odlučuje o dopuštenosti promjenjive kamatne stope, a ne načinu njezine izmjene. Svakako da nije u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, da tuženica isključivo štiteći sebe, a kao u startu jaču ugovornu stranu, neovisno o uvjetima na tržištu, neminovno dovodi do tolike neravnopravnosti odnosa te u pitanje egzistenciju tužitelja. Naročito da je apsurdan prijedlog raskida predmetnog ugovora od strane tužitelja, budući su i tuženici jasni učinci samog raskida, kada cjelokupna tražbina dolazi na naplatu. I sudska praksa u tom smislu da traži da raskid ugovora nije samo ugovoren, već i realno moguć. Jasne da su zakonske odredbe odnoseće na slučaj raskida gdje je svaka strana u obvezi drugoj sa koristima vratiti ono što je temeljem ugovora dobiveno. Dakle, tužiteljima bi u tom trenutku cjelokupan iznos kredita uvećan za zakonsku zateznu kamatu dospio na naplatu. Isto tako, tužitelji da su uvjereni da prigovor na izvršenu promjenu kamatne stope kod tuženice ne bi proizveo nikakav učinak, kao što to nije uspjela učiniti čak niti presuda u kolektivnom sporu. Bitan moment kojeg, potpuno pogrešno, tuženica ističe u svoju korist jesu odredbe Direktive 93/13/EEZ. Ista da sadrži listu odredaba za koje se presumira da su nepoštene pa sud procjenjuje da li je to tako, imajući u vidu pretpostavke za nepoštenost ugovornih odredaba. No, hrvatski zakonodavac da je u potpunosti preuzeo točku 1. Priloga odredbe čl. 3. st. 3. Direktive, a nije preuzeo točku 2. koja dopušta propisivanje da pojedine odredbe iz točke 1. nisu nepoštene u slučaju da ih sa potrošačem ugovori pružatelj financijskih usluga. Ovo da se isčitava iz čl. 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Tuženica da pokušava nametnuti sudu zaključak kako tužitelji osporavaju samu promjenjivost, a ne način promjenjivosti kamatne stope. Tužitelji da u niti jednom dijelu historijata tužbe nisu spomenuli riječi fiksna kamatna stopa, niti je njihov zahtjev usmjeren da na čitavo razdoblje potrošačkog zajma bude primijenjena početna kamatna stopa kao fiksna. Stoga je tuženičina opaska o mogućim ekonomskim reperkusijama takvog navodnog stava i obveza nadoknade razlike nastale između početno ugovorene kamatne stope i trenutno postojeće od 3,23% potpuno neprimjerena. Zakonodavac da je taj koji je propisao ovakvu mjeru, a upravo kao posljedicu postupanja banaka pri jednostranim promjenama kamatne stope. Ako ovakav zaključak tuženice proizlazi iz načina obračuna dostavljenog uz tužbu, tužitelji ga pojašnjavaju pa ističu da budući je način promjene kamatne stope ništetan, kod svake takve promjene nastaje razlika između kamatne stope koja je jedina izrijekom ugovorena i nadalje po tuženici određene kamatne stope. U kolektivnom postupku da je detaljno obrazloženo koji su zakoni i zakonska načela povrijeđeni ugovaranjem odredbe o promjenjivosti kamatne stope koja u potpunosti ovisi o volji jedne ugovorne strane, dakle o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Tim više što u ugovoru ne postoje podaci pomoću kojih se određuje činidba tužitelja, niti je banka određivanje činidbe dužnika ostavila trećoj osobi pa je odredba o promjenjivosti kamatne stope ništetna kao neodrediva, pored činjenice da je takvo ugovaranje uzrokovalo znatnu neravnotežu u odnosu ugovornih stranaka na štetu potrošača, sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, a sve navedeno u obrazloženju pravomoćne presude. Predmetna odredba ugovora, kakva je i ova tužitelja, utvrđena je ništetnom pravomoćnom presudom i iz razloga jer ista prosječnom potrošaču nije razumljiva. Pritom tužiteljima nije bio sporan jezik ugovora nego razumljivost sa stajališta gospodarskih posljedica istoga. Tužitelji su svakako upotrijebili razum pri sklapanju ugovora, ali ni ta razboritost i savjesnost nije ih mogla pripremiti niti zaštiti od mogućih posljedica načina na koji je banka mijenjala kamatnu stopu. Ono što je obvezujuće u svakoj presudi, pa tako i onoj VTS-a, je njena izreka. Ona glasi: “ ...povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna." I Vrhovni sud RH da revizijskom odlukom razrješava sporno pitanje razumljivosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi potrošačima. Tuženičino razglabanje o promjenama visine kamatne stope, konkretno tuženice i tržišnog prosjeka kamate u RH da nije predmet spora i nema veze sa meritumom ove pravne stvari jer se ne raspravlja o opravdanosti promjene i o visini, već isključivo o načinu. Suprotno zaključku tuženice, da zahtjev tužitelja nije neosnovan govori i sad već ustaljena sudska praksa kojom se istovjetni tužbeni zahtjevi prihvaćaju u cijelosti. Tužitelji su već u tužbi naveli razloge zbog kojih nema mjesta prigovoru zastare niti jednog dijela tužiteljevog potraživanja, pa tako niti onog iza 01. siječnja 2013., kada tuženica zatečenu, do tada nezakonito mijenjanu kamatnu stopu, samo razlaže na zakonom utvrđene parametre.

1.3. Podneskom od 06. veljače 2020. (str. 288-291) tužitelji ističu da je netočno da bi tužitelji povećali postojeće zahtjeve, a u podnesku od 18. veljače 2019. detaljno su obrazložili razloge isticanja i zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule te isplate po toj osnovi. Upravo ZPP-a da predviđa ovakvu mogućnost kada je to svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama. U protivnom, tužitelji će podnijeti novu tužbu i tražiti spajanje postupaka ili voditi još jedan postupak i raditi dvostruki trošak što je svakako protivno načelu ekonomičnosti postupka. U odnosu na prigovor zastare ističu da je isti neosnovan, pozivajući se i na odluku VSRH Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. Ovakav stav ponovno potvrđuje i najnovijim pravnim shvaćanjem zauzetom na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. odlučujući o zastarnom roku u slučaju restitucijskog zahtjeva. Očito da je neophodno potrebno ponovno istaknuti činjenicu da je predmetni Ugovor tipski, adhezioni ugovor, unaprijed sastavljen isključivo od strane tuženice, bez ikakve mogućnosti da tužitelji na bilo koji način utječu na njihov sadržaj. Čl. 1. Ugovora, suprotno navodima tuženice, da definira valutu Ugovora, a ničim da ne ukazuje na bilo kakav valutni rizik konkretne valute. Tužitelji također ukazuju na čl. 23. P Ugovora koristeći priliku istaknuti da je i ovo jedna od nepoštenih ugovornih odredbi, upravo prema definiciji nepoštenosti sukladno čl. 96 ZZP-a - suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na teret potrošača. Naravno da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo jer ju je upravo unaprijed formulirala tuženica. Točno da je da je ugovaranje kredita s valutnom klauzulom zakonom dopušteno. No odredba o valutnoj klauzuli da nije, kako to prikazuje tuženica "postala ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti", ista je ništetna zato što je nepoštena. U odnosu na ocjenu razumljivosti odredbe o valutnoj klauzuli i VTS RH u odluci Pž-6632/2017 da jasno navodi: "Prosječni potrošač može uzeti u obzir samo informacije koje mu je banka dala i primijeniti ih na svoju ekonomsku situaciju kako bi donio odluku hoće li prihvatiti sporne ugovorne odredbe, koje nisu zajednički sastavili on i banka, pregovarajući pojedinačno o njima, nego ih je banka sastavila unaprijed. No, ako nije dobio dostatne informacije, ne može donijeti informiranu odluku, jer sam ne raspolaže stručnim znanjem.". Ako prosječni potrošač nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju ne može razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o sklapanju ugovora. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF, iako je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive. "...Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocijeni ova suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan...., a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka. ” Banka zna da je uz valutnu klauzulu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. (VTS RH Pž-6632/2017)". Tuženica da najprije tvrdi kako nije znala niti mogla znati o postojećem riziku promjene valute na štetu tužitelja, a onda sama citira glasila, čak i guvernera IG, kao dokaz svoje brige za sigurnost potrošača pri podizanju kredita u CHF. Međutim, radi se člancima iz dnevnih novina u kojima su novinari ti koji prenose neka eventualna saznanja o kreditima u CHF valuti, to nisu činili bankarski službenici, osobni bankari u trenutku sklapanja ugovora sa tužiteljima. Natpisi u dnevnim novinama nikako da ne mogu biti mjerodavniji od onoga što su tužitelji kao informaciju dobili u banci. Naime, prosječni potrošač načelno je bio upoznat s pojmom valutne klauzule, no ne i s činjenicom da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Time nije znao da odredbu kojom je iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja mu je bila jasna, zapravo ne razumije. Dakle, prema oglasima, jedini razlikovni kriterij između ugovora s valutnom klauzulom u CHF i ugovora s valutnim klauzulama u drugim valutama bila je početna stopa ugovorene kamate, različita za pojedinu valutnu klauzulu. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u CHF i istovremenim propuštanjem davanja informacija o rizičnosti takvog kredita banke su, pa tako i tuženica, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutom u CHF. Standardni ugovori tuženice koji sadrže ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak ne sadrže odredbe kojima bi potrošačima bila dana prava kojima bi bio kompenziran rizik CHF kao valute utočišta. Ako tuženica smatra kako se od banke ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, onda sukladno načelu savjesnosti i poštenja, nije niti trebao nuditi takav proizvod i sav rizik i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa svaliti na isključivo na tužitelje. Upravo ovime da se dokazuje da je tuženica propustila tužiteljima pružiti ključnu informaciju o kreditnom proizvodu koji nudi. Konačno, Vrhovni sud RH, svojom odlukom posl.br. Rev 2221/2018 da potvrđuje: da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu bile nerazumljive za potrošače jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, da je tuženik kao trgovac bio svjestan rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, da je tuženik svjesno propustio o tome informirati potrošače, pritom imajući saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tom ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Temelj tužbenog zahtjeva da je utvrđenje ništetnim pojedinih ugovornih odredbi predmetnih ugovora, podredno isplata preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba. Osnov temeljem kojega je tuženica stekla utuženi iznos da je utvrđen ništetnim, te je kod ništetnosti ona strana koja je na taj način nešto stekla u obvezi to u cijelosti i vratiti. Ništetnost djeluje ex tune i smatra se da ništetna odredba nikada nije bila ugovorena. Svako utvrđenje ništetnosti odredaba ima za potrošača, ovdje tužitelje, kao posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije koja bi postojala da takve odredbe nije bilo. Tužitelji u ovom postupku ne dovode u pitanje visinu početno ugovorene kamatne stope, već dio odredbe o budućoj kamatnoj stopi koja nije ni određena ni odrediva, te koja nema pravni učinak. Takvo pravno shvaćanje da iznosi i VSRH u odluci broj Rev-1172/2018. U skladu s time da je i recentna sudska praksa koja potvrđuje da se visina preplate s osnova ništetnosti načina promjene kamatne stope ima izračunati na bazi prvotno ugovorene kamatne stope: Županijski sud u Bjelovaru u odluci Gž-901/2017, Županijski sud u Zagrebu u odluci Gž-6858/2016, Županijski sud u Puli u odluci Gž- 1371/2016. Slijedom svega navedenog, zadaća po kojoj bi vještak imao izraditi nalaz i mišljenje podrazumijeva izračun novčane razlike nastale između iznosa kamate koju su tužitelji po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju stvarno platili tuženici i iznosa kamate koju bi tužitelji bili u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope po početnom otplatnom planu, a primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan dospjele obveze, kao i tečajnu razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i početnog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita, pri čemu tečajne razlike treba umanjiti za već prikazanu razliku po preplaćenim kamatama po odgovarajućem datumu dospijeća, sve navedeno po mjesecima u utuženom razdoblju. U tužbi i ostalim očitovanjima tužitelji da su obrazložili na koji način odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u individualnim postupcima. Isto da nedvojbeno potvrđuje i Vrhovni sud RH svojom odlukom Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019. u kojoj ističe obvezujuć i direktan učinak te presude. Takvo pravno shvaćanje da zauzimaju i prihvaćaju i Županijski sudovi u svojim odlukama. Prema tome, da ne može tuženica u pojedinačnom postupku s uspjehom preispitivati i ponovno dovoditi u pitanje pravomoćna utvrđenja iz kolektivne presude o ništetnosti ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i nedopuštenoj CHF valutnoj klauzuli. Protivno postupanje suda provođenjem bilo kakvih personalnih dokaza na osnov tužbenog zahtjeva, pa čak i tužitelja, da bi bilo u suprotnosti prisilnim odredbama ZPP-a, ZZP-a te obezvrijedilo institut i smisao kolektivne zaštite. Tužitelji da su omaškom u pisanju ispustili utvrđenjem ništetnosti točkom 3. obuhvatiti i utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206247164 od 06. ožujka 2006., a koja glasi: „u

kunskoj

protuvrijednosti

393,55

CHF

(slovimartristodevedesettrišvicarskihfranakapedesetpetcenta) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja." Zaključno, ističu kako se u ovom konkretnom slučaju radi o Ugovoru o namjenskom kreditu koji i dalje sadrži kako odredbu o načinu promjene kamatne stope tako i odredbu o valuti CHF (nije konvertiran) koje su pravomoćnom odlukom utvrđene ništetnima i kao takve zrele za donošenje odluke i u individualnom postupku.

1.4. Po provedenom financijskom vještačenju tužitelji su podneskom od 22. svibnja 2023. (str. 382-388) uredili tužbeni zahtjev u točkama 3. i 5., pa tako predlažu donošenje presude sadržaja kao u točki I i II izreke presude.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženica u cijelosti osporava istaknute tužbene zahtjeve, kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine, odnosno, izračuna navodne preplate, kao i razloge kojima su tužitelji obrazložili svoju tužbu. Drži da se odredba čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača u ovom slučaju ne bi mogla primijeniti, jer da ona ima u vidu parnicu koju individualni potrošač pokrene zbog naknade štete, a ne neku drugu parnicu, pa tako ni parnicu koju individualni potrošač pokrene zbog povrata stečenog bez osnove, kao što da je to slučaj u ovom sporu. Ova odredba specijalnog zakona da ima prednost pred odredbom općeg propisa ZPP-a, u čl. 502. c (ali i ta odredba da na isti način rješava ovo pitanje). Tužitelji da i sami razumiju da je tome tako, pa da postavljaju tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi iz ugovora koje da se tiču promjenjivosti redovne kamatne stope. Međutim, deklaratorni tužbeni zahtjev da ne dovodi u pitanje opravdani razlog za promjenu kamatne stope – tržišne uvjete. Odluka banke na koju tužitelji upiru da nije temelj varijabilnosti, već da su to tržišni uvjeti. Odlukom banke da se (jednostrano) provodi promjena kamatne stope uslijed promjene tržišnih uvjeta – opravdanog razloga za promjenu predviđenom ugovorom iz kojeg da ugovorna strana crpi svoje pravo na (jednostranu) promjenu. No, postoje i drugi razlozi zbog kojih ova presuda VTS RH nije primjenjiva u ovoj parnici. Presuda trgovačkih sudova da je imala u vidu da je nepoštena, a time i ništetna, ugovorna odredba: "kojom je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne odredbe promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke." No, ugovor o namjenskom kreditu sklopljen s tužiteljima da sadrži drukčiju odredbu. U čl. 2. st. 1. ugovora, koje da treba sagledavati u vezi s odredbom čl. 5. 1. Općih uvjeta poslovanja tuženika iz 1999., utanačeno da je da je po ugovoru redovna kamata "tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenom tržišnih uvjeta." Tužitelji da propuštaju uočiti da te dvije formulacije nisu sadržajno istovjetne, kao što da ni njihovo značenje nije podvrgnuto istovjetnom materijalnopravnom režimu. Pritom, po mišljenju tuženice izreka drugostupanjske presude VTS RH da je svakako neodređena i nerazumljiva, pa da se time ne može odrediti na što se pravomoćnost presude VTS RH objektivno odnosi, budući da sadržaj ugovorne odredbe u izreci presude nije konkretno naveden. Da je bio konkretno naveden, to da bi ujedno i omogućilo, kao što da zacijelo jest bila i intencija zakonodavca, da svaki potrošač može taj tekst usporediti sa svojim konkretnim ugovorom, i utvrditi da li se u individualnoj parnici (za naknadu štete) uopće može pozivati na pravomoćnost presude donesene u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Utoliko da smatra da nisu ispunjeni uvjeti za to da ovaj sud bude vezan ovom pravomoćnom presudom, već da bi morao sam odlučiti o prejudicijelnom zahtjevu tužitelja na utvrđivanje djelomične ništetnosti sporne odredbe, kojim opravdavaju svoj kondemnatorni tužbeni zahtjev. Pritom da se tužitelji i sami pozivaju na materijalnopravnu odredbu sadržanu u Zakonu o zaštiti potrošača, koja da je specijalni propis na području zaštite potrošača, na temelju koje da je trgovac ovlašten jednostrano izmijeniti ugovornu odredbu ako za to ima valjani razlog naveden u ugovoru. Riječ da je o odredbi čl. 82. alineji 11. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (NN 96/03, dalje: ZZP/03), a koja da je u istovjetnom tekstu zadržana i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2007. u čl. 97. alineji 11. (NN 79/07 i dr., dalje: ZZP/07), te potom i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2014. u čl. 50. alineji 11. (NN 41/14), koja da vrijedi i danas (ali ne više na području potrošačkog kreditiranja, uslijed izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju) i koja da glasi: " Ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice: odredba koja se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog, razloga." Tekst ugovorne odredbe u čl. 2. st. 1. ugovora da govori o tome da je "redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenom tržišnih uvjeta", a takav da se modus promjenjivosti temelji na materijalnom pravu koje da je važilo u vrijeme sklapanja ugovora, i on da nije istovjetan modusu jednostrane izmjene redovne kamate od strane banke, kad u ugovoru nije naveden valjani razlog za takvu promjenu. Dakle, takvo ugovaranje promjenjivosti stope redovne kamate da je utemeljeno upravo na specijalnom propisu namijenjenom zaštiti potrošača. Odluka banke na koju tužitelji upiru u deklaratornom zahtjevu da nije temelj varijabilnosti, već da su to tržišni uvjeti. Odlukom banke da se deklarira i provodi promjena kamatne stope uslijed promjenjivih tržišnih uvjeta. Tuženica ne osporava da je među strankama sklopljen ugovor o kreditu br. 3206247164 od 13. ožujka 2006. kojim su se tužitelji zadužili u kunskoj protuvrijednosti iznosa 78.500,00 CHF, na razdoblje otplate od 30 godina, koji je sklapanjem dodatka I od 11. svibnja 2016. skraćen na 15 godina. Nadalje, stope redovne kamate kretale da su se kako slijedi: početna stopa redovne kamate da je iznosila 4,50%, te da se mijenjala s učinkom od 01. listopada 2007. 5,15%, od 01. veljače 2008. 5,80%, od 01. srpnja 2009. 6,30%, od 01. srpnja 2011. 6,05%, od 01. siječnja 2014. 3,23%. Tuženica, opreza radi, ističe prigovor na sve glavnične iznose s kamatama navodno preplaćene redovne kamate prije 02. ožujka 2012., zbog zastare, pa da bi zbog toga valjalo odbiti novčani tužbeni zahtjev u pogledu glavnice i kamate za iznose dospjele prije navedenog datuma. Isto tako da tužitelji nemaju pravo ni na bilo koje iznose dospjele nakon 01. siječnja 2013. Podsjeća na to da od 01. siječnja 2014. do daljnjega tužitelji u svom kreditnom odnosu uživaju ugovornu kamatu od 3,23%, koju da je zakonodavac omogućio, za vrijeme trajanja aprecijacije tečaja CHF prema kuni, samo onim klijentima koji imaju ugovorenu promjenjivu kamatu (čl. 11.a, st. 5., rečenica 2. važećeg Zakona o potrošačkom kreditiranju). Ukoliko je konačna zamisao tužitelja da u ovom ili u nekom drugom postupku sud utvrdi početnu kamatu kao fiksnu (za što da ne postoji uporište u propisu), tada da bi trebao razmotriti sve moguće ekonomske reperkusije svoje odluke, uključujući i obvezu nadoknade razlike tuženici između uplata kamate po stopi od 3,23% i uplata po stopi od 4,50%, odnosno 1,27 p.p., sve dok traje zakonski relevantna aprecijacija CHF u odnosu na HRK. Nadalje ističe da su za pravni odnos između tužitelja i tuženice bili, odnosno, jesu mjerodavni i opći uvjeti poslovanja tuženice, i to uz Opće uvjete poslovanja tuženice od 06. srpnja 1999., na koje se pozivaju tužitelji, a koji su se primjenjivali od 01. listopada 1999. (dalje: OUP/99), koji se primjenjuju i danas, kao temeljni opći uvjeti, dok se samo za pitanje promjene kamatnih stopa od 01. siječnja 2011. primjenjuju i posebni opći uvjeti, kako da slijedi: (i) Opći uvjeti promjene kamatnih stopa tuženice u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama od 14. prosinca 2010., koji su bili u primjeni od 01. siječnja 2011. do 31. prosinca 2012. (dalje: OUP/11), (ii) Opći uvjeti promjene kamatnih stopa tuženice u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama od 11. prosinca 2012., koji su u primjeni od 01. siječnja 2013. (dalje: OUP/13), a koji da su se primjenjivali i u trenutku prijevremene otplate kredita. Stoga, u ovom postupku da treba uzeti u obzir okolnost da je ugovorni odnos između tužitelja i tuženice pravno evoluirao, te da pri donošenju zaključka o poštenosti ili nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamati, valja uzeti u obzir sadržaj tih općih uvjeta poslovanja u cjelini, a napose i sljedeće činjenice: a) okolnost da je u čl. 2. st. 1. ugovora po kojoj je redovna kamata promjenjiva u skladu s promjenom tržišnih uvjeta, b) okolnost da je u OUP/99 bila sadržana formulacija koja da je dopunjavala odredbu o promjenjivosti kamatne stope u skladu s promjenom tržišnih uvjeta, c) opće uvjete promjene kamatnih stopa tuženice u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama koji da su bili u primjeni od 01. siječnja 2011. i d) opće uvjete promjene kamatnih stopa tuženice u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama koji su bili u primjeni od 01. siječnja 2013., a kojima se u odredbi 3. Krediti-načini određivanja visine promjene kamatne stope - uvodi sustav promjenjivog elementa kamatne stope zasnovane na promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra (u konkretnom slučaju: šestomjesečni LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope – u konkretnom slučaju: 5,985. Pritom da je ta stopa već bila umanjena po osnovi statusa klijenta za 0,80 p.p. Jednostavnije rečeno, od 01. siječnja 2013. redovna kamata da se i u konkretnom ugovornom odnosu utvrđivala uz primjenu objektivnih parametra, sukladno čl. 5. i 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 127/12, dalje: ZID ZPK/12). Zbog ovog da bi razloga, u svakom slučaju valjalo odbiti dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na povrat navodno preplaćenih iznosa glavnice i kamata nakon 01. siječnja 2013. Tuženica da je tokom ugovornog odnosa s tužiteljima ugovornu kamatu mijenjala, na više i niže, zbog promjena tržišnih uvjeta. Konstatira da tužitelji ni jednom (i) nisu prigovorili povećanju stope redovne kamate, niti (ii) zatražili raskid ugovora o kreditu. U neravnopravnom odnosu da nije ona ugovorna strana koja zbog povećanja kamatne stope može bez daljnjih razloga okončati poslovni odnos s bankom. Pritom da je važno razumjeti kontekst koji je širi od kruga neposredno pravnorelevantnih činjenica za odluku suda u ovom sporu. Banke da posluju novcem svojih vjerovnika, štediša i drugih deponenata, odnosno, kreditora. Banka da je stoga za svo vrijeme trajanja kreditnog odnosa ujedno zadužena prema svojim vjerovnicima, po cijeni zaduženja koja se mijenja s promjenom tržišnih uvjeta. Ako banka tokom razdoblja otplate kredita iz kamate ugovorene s korisnikom kredita ne bi mogla podmiriti obveze prema svojim vjerovnicima, počela da bi poslovati s gubitkom, što da bi naposljetku moglo dovesti i do stečaja. Stoga kamata u ugovorima o kreditu da mora na odgovarajući način pratiti promjene tržišnih uvjeta po kojima se tokom otplate kredita zadužuje banka kreditor. Kad proizvođač proda trgovcu hladnjak, kojeg trgovac potom preproda potrošaču, obojica u tom trenutku da precizno znaju troškove koje su imali u vezi s proizvodnjom/nabavom tog hladnjaka. Na toj osnovi da određuju cijenu, i da nema valjanog razloga da tu cijenu nakon isporuke, naknado mijenjaju. Iz prethodnih navoda da proizlazi, međutim, da banka svoje troškove za vrijeme trajanja kreditnog odnosa ne može znati u času sklapanja ugovora o kreditu, jer da je i ona sama zadužena po tržišnim uvjetima, sve do otplate kredita, pa da podliježe kao dužnik budućim oscilacijama u pogledu kamate na tržištu novca. Utoliko da je priroda kredita kao financijske usluge takva da opravdava promjenjivu kamatu kakvu je, u skladu s Zakonom o zaštiti potrošača, ugovarala tuženica. To da je u funkciji sigurnog poslovanja banaka, i posljedica da je strogih propisa koji da uređuju način na koji banke moraju upravljati rizicima u svojem poslovanju. Pritom da postoji normativna obveza banaka da svoju imovinu svakodnevno drže usklađenom s obvezama prema svojim vjerovnicima. I to za svaku valutu posebno, pri čemu da pojam valute obuhvaća i tražbine/obveze izražene u kunskoj protuvrijednosti pojedine valute. U vrijeme i nakon sklapanja ugovora, ta obveza da je u kontinuitetu bila određena Odlukom o ograničavanju izloženosti banaka valutnom riziku (NN 17/03 i dr.). Sada da je na snazi odluka od izvješćivanju o izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 66/14). O valutnoj usklađenosti banke da izvješćuju HNB svakog radnog dana, za prethodni dan. Dnevna izvješća da uključuju i otvorene devizne pozicije po svakoj pojedinoj valuti tj. o tome da li i koliko imovina u toj valuti premašuje obveze u toj valuti ili obrnuto. Povijesno govoreći, hrvatske banke da su kroz godine uglavnom imale ukupnu dugu deviznu poziciju tj. imovina u stranim valutama da je blago premašivala obveze u stranim valutama. Inače, u postupku pred trgovačkim sudom, sud da je službeno od HNB-a zatražio "dostavu podataka iz koje se može utvrditi da li su se banke zaduživale u inozemstvu u švicarskim francima u razdobljima navedenim u zamolbi". HNB da je odgovorio na taj zahtjev dostavljajući sudu tražene podatke za svaku pojedinu banku, za traženo razdoblje, pa tuženica prilaže tablicu s podacima što ih je HNB bio dostavio za tuženicu za CHF. Vidljivo da je da je na posljednji dan u kvartalu za razdoblje od 31. prosinca 2003. do 31. prosinca 2008. tuženica imala dugu otvorenu poziciju, na sve datume osim jednog, kada da su obveze bile neznatno više od imovine u CHF. Jedan od tužitelja/individualnih korisnika kredita da je zatražio i dopunsko tumačenje HNB-a o tome je li tužena banka doista i imala obveze u CHF sučeljene s tražbinama u CHF, kako da je to bilo navedeno u potvrdi HNB-a dostavljenoj TS Zagreb. Zbog toga, tako dugo dok postoje neotplaćeni krediti denominirani u kunskoj protuvrijednosti CHF, banka da mora, po sili propisa, imati i obveze u CHF prema svojim vjerovnicima, a te obveze da također ispunjava ovisno o kretanju tržišnih prilika koje se tiču CHF, odnosno kretanju kamate koju na inozemnom tržištu svakodobno plaćaju za zaduživanje u CHF (domaća štednja u CHF da je skromnog volumena). Budući da su banke prestale odobravati kredite u protuvijednosti CHF, imovina banaka u CHF da se otplatom smanjuje, a uslijed toga da se podjednako smanjuju i obveze banaka u CHF. Nadalje, napominje da je promjenjivost kamatne stope u RH, zbog promjena tržišnih uvjeta, bila posljedica i jednostrane činjenice da u praksi nije postojala, a niti danas postoji jedinstvena referentna stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne stope u ugovorima o potrošačkim kreditima u kunskoj protuvrijednosti CHF. Te komponente da su (i) svakodobna kamata po kojoj se sudionici zadužuju na međunarodnom tržištu u CHF, (ii) premija za osiguranje kreditnog rizika RH i (iii) regulatorni troškovi poslovanja banaka. Prema tome, parametar poput LIBORA sam po sebi da je bio posve neodgovarajući, jer da su domaće banke zaduživanje u inozemstvu plaćale u pojedinim razdobljima znatno skuplje, zbog toga što da su na stopu LIBORA morale platiti i premiju za osiguranje od kreditnog rizika RH, kao i regulatorne troškove prouzrokovane intervencijama HNB-a, kojima da je ona povlačila u obvezne pričuve kunske i devizne iznose, na koje da nije plaćala nikakav prinos, odnosno, kamate (a banka da je svojim štedišama i drugim vjerovnicima svejedno plaćala kamate na tako imobiliziran novac). Iz navedenog da proizlazi da bi jedina raspoloživa referentna stopa u vrijeme sklapanja kredita s tužiteljima, LIBOR za CHF, da je ugovorena, banku vodila u krajnje rizično poslovanje, jer da ta stopa nije odražavala i ne odražava sve troškove koje banke imaju u vezi s odobravanjem potrošačkih kredita. Riječima HNB-a, LIBOR da je i danas "znatno niži od stvarnog troška financiranja banaka". O svim tim pitanjima guverner HNB-a da se očitovao u svojem priopćenju za javnost od 25. siječnja 2015. Zbog toga, ugovorna kamata koja podliježe promjenama zbog promjene tržišnih uvjeta, u konkretnim hrvatskim prilikama da nije zapravo bila rezultat slobodnog izbora banke, prepuštenog njenom pukom nahođenju, nego da je posrijedi bila nužnost prilagođavanja poslovanja (razboritim/strogim) zakonskim propisima koji uređuju bankarsko poslovanje, i (razboritim/strogim) specifičnim obvezama koje za banke proizlaze iz tih propisa, u vezi s kreditiranjem, odnosno sigurnosnim poslovanjem. U tom smislu, promjenjivost ugovorne kamate sukladno promjenama tržišnih uvjeta, uz obvezu banke da kao profesionalac procjenjuje i implementira te promjene, nije mogla biti, kao takva, u nesuglasju s načelom savjesnosti i poštenja, jer je bila imanentna prirodi financijske usluge o kojoj je riječ u ovom sporu, u konkretnim hrvatskim prilikama u konkretnom vremenu. Uz opisane okolnosti, samo po sebi da je razumljivo da je iole dugoročni ugovor o potrošačkom kreditiranju uz fiksnu kamatu, sa stajališta banke gospodarski nezamisliv, jer bi bio gospodarski pogibeljan. Dovodio bi u pitanje sigurnost poslovanja banke, a time i interese štediša i drugih vjerovnika banke, a sve to da bi dovelo naposljetku do financijske krize, za što je rječiti dokaz globalna financijska kriza iz druge polovine prošlog desetljeća. Pritom da valja podsjetiti da hrvatske banke toj krizi nisu pridonijele, niti ih je itko morao spašavati novcem poreznih obveznika (kao u SAD, UK i dr.). To da se nije dogodilo upravo zbog adekvatnog upravljanja rizicima (pri čemu su, dakako, važnu ulogu imali zakonodavac i HNB). Ugovori između tužitelja i tuženice da su sklopljeni za vrijeme važenja ZZP-a/03. Taj zakon da je sve do stupanja na snagu 01. siječnja 2010. prvog posebnog Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09) valjalo primjenjivati kao poseban propis na području potrošačkog kreditiranja, u odnosu na opće propise obveznog prava (ZOO). To da naravno ne isključuje prava koja potrošači imaju po ZOO-u, recimo da traže poništaj ugovora zbog mana volje, da se pozivaju na zelenaški ugovor, i sl. Ovi da su propisi bili doneseni, u dijelu koji je relevantan za ovu parnicu, u sklopu preuzimanja u domaće pravo direktiva EU, i to napose Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13), koja je prevedena na hrvatski jezik i potom Direktive 2008/48/EC o ugovorima o potrošačkom kreditiranju (dalje: Direktiva 2008/48). Tuženica da je bila prva hrvatska banka koji je još 1999. donijela opće uvjete poslovanja, dakle, u vrijeme kada u RH još nije bio donesen Zakon o zaštiti potrošača, te se pri njihovu sastavljanju oslanjala na tekst Direktive 93/13. Direktiva 93/13 da je u čl. 3. st. 3. predvidjela prilog "koji sadržava indikativan i nedovršen popis odredaba koje se mogu smatrati nepoštenima". Riječ je o popisu tzv. svih odredaba u potrošačkim ugovorima, koje mogu, ali ne moraju biti nepoštene. U t. 19. preambule Direktive da je navedeno "za potrebe ove Direktive popis priloženih odredaba mogao zbog općenite naravi Direktive imati samo indikativnu vrijednost, a države članice mogu proširiti njihov doseg ili ih restriktivnije doraditi u svom nacionalnom pravu". U konkretnom slučaju, u ovom da je postupku potrebno ukazati na t. 1. pod (j) spomenutog priloga Direktive 93/13, koja kao potencijalno nepoštenu ima u vidu sljedeću ugovornu odredbu: "j) davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom". Pritom da je u t. 2. priloga, naslovljenoj "područje primjene točaka g), j) i i) u odnosu na ovu odredbu posebno – pod (b) – protumačeno kako slijedi: "b) Točka j) nije prepreka za odredbe prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor." Po mišljenju tuženice, pojam "važnog razloga" što ga Direktiva koristi, u kontekstu ove parnice, da nije isto što i uporaba indeksne ili referente stope za potrebe potrošačkih ugovora, koju utvrđuje netko treći, neovisan o vjerovniku, ili neke konkretne formule za izračun naknadne promjene cijene u potrošačkim ugovorima. A jednako tako očito da je da se hrvatski zakonodavac u uvodno citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., 2007. i 2014. izrijekom opredijelio za koncepciju po kojoj trgovac može jednostrano izmijeniti ugovornu odredbu zbog "valjanog razloga navedenog u ugovoru." O tome da se koncepcija važnog razloga mogla primjenjivati upravo i na području potrošačkog kreditiranja, ne samo da je govorila odredba iz t. 2. priloga Direktive 93/13, pod (b), nego da je taj pristup prihvaćen i u kasnijoj Direktivi 2008/48. To da je jasno vidljivo i iz pojedinih odredaba ove Direktive: odredbe čl. 5. st. 1. pod (f), kao i dalje u čl. 6. st. 1. pod (e), čl.10. st. 2. pod (f) i čl. 10. st. 5. pod (e). Iz ovih odredaba da proizlazi da se indeksne ili referentne stope mogu, ali ne moraju ugovoriti, te da to ovisi o nacionalnom zakonodavcu. I Zakon o kreditnim institucijama (NN 117/08) iz 2008. da je u čl. 308. st. 1. jasno ukazivao na to da referentna kamatna stopa nije obvezna. Nadalje, hrvatski zakonodavac da je i u Zakonima o potrošačkom kreditiranju preuzeo ovakvo rješenje, uključujući i uporabu formulacije koja se tiče indeksnih ili referentnih stopa. U čl. 11. st. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09) da je stajalo i posebno rješenje u pogledu informiranja potrošača, "ako je promjena kamatne stope vezana za promjenu referentne stope", što da i dopunski potvrđuje da ugovaranje referentne kamatne stope nije bilo nužno. Takvo da je stanje trajalo u nas sve do donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12) koji je stupio na snagu početkom 2013. Nipošto da stoga ne treba previdjeti da je svaki nacionalni zakonodavac mogao na drukčiji način preuzeti ovu tzv. sivu listu potencijalno problematičnih ugovornih odredaba u nacionalno zakonodavstvo, pa time i postrožiti režim jednostrane izmjene ugovorne kamate u ugovorima o potrošačkim kreditima, da je to želio (poput, primjerice austrijskog ili njemačkog zakonodavca, koji da su ovakvu odredbu stavili na crnu listu, pa da se u tim jurisdikcijama ove klauzule na temelju ove zakonske odredbe smatraju nepoštenima). No, hrvatski zakonodavac da to nije učinio sve do donošenja ZID ZPK/12 koji je stupio na snagu početkom 2013. Stoga, ne samo da hrvatski zakon, kao ni ustaljena sudska praksa nisu zabranjivali jednostranu promjenu ugovorne kamate u ugovorima o potrošačkim kreditima između banke i potrošača (u razdoblju prije 2013.), nego da su ovi specijalni zakoni zapravo jasno iskazivali pravnopolitičko stajalište hrvatskog zakonodavca da jednostrana izmjena ugovorne kamate u ugovorima o potrošačkom kreditiranju može biti dopuštena, pod uvjetom da za to postoji valjani razlog, predviđen u ugovoru. Pritom, valjani razlog da nije isto što i referentna kamatna stopa, ili precizna formula izračuna promjene stope ugovorne kamate. Drugim riječima, u hrvatskom pravu zaštite potrošača da nije bilo nikakve pravne praznine u odnosu na pravo trgovca, pružatelja financijskih usluga, da jednostrano izmjeni ugovornu odredbu o ugovornoj kamati u potrošačkom kreditu zbog valjanog razloga, koji da je i u ugovorima koji da su predmet ovog spora bili jasno konkretizirani. Promjena tržišnih prilika da je dovodila ponekad do porasta, ali jednako tako i do snižavanja stopa ugovorne kamate, na temelju profesionalne procjene banke. Tuženica da stoji iza svake promjene stope ugovorne kamate, i svaku promjenu da može obrazložiti konkretnim promjenama tržišnih uvjeta. Tužitelji da nisu prigovarali takvim promjenama, niti tražili raskid ugovora, premda su na to bili ovlašten. Pritom napominje da mogućnost raskida ugovora pokazuje da bi banka počela gubiti klijente da je kamate mijenjala nesavjesno, kao i to da potrošač koji može svojom voljom izaći iz ugovora zbog bilo koje promjene kamatne stope, nije time bio u neravnopravnom položaju prema banci. Promjene tržišnih uvjeta svakako da jesu valjani razlog za promjenu ugovorene kamate u potrošačkim kreditima, jer banke novac plasiraju dužniku u pravilu odmah nakon sklapanja ugovora o kreditu, ali da su kao i dužnik/potrošač, za cijelo vrijem otplate potrošačkog kredita zadužene prema svojim vjerovnicima kojima da plaćaju tržišnu kamatu, a snose i različite, unaprijed nepredvidljive regulatorne troškove. Prema tome, kad bi sud promjenjivu kamatu zbog promjena tržišnih uvjeta zamijenio kako da to traže tužitelji, početnom stopom ugovorne kamate kao fiksnom, u pravnom odnosu da bi nastupila posvemašnja neravnoteža na štetu banke, pri čemu bi banke još godinama snosile rizik da svojim vjerovnicima moraju plaćati veće kamate negoli što da ih mogu naplatiti od svojih dužnika, pa da zbog toga banka ne bi mogla ostvariti svrhu ugovora, odnosno ostvarivala bi gubitke, sa svim već ranije naznačenim posljedicama ugovaranja fiksne kamate u dugoročnim kreditima. U svakom slučaju, u kontekstu rasprave o djelomičnoj ništetnosti odredbe o ugovornoj kamati, napominje da tužitelji posve pogrešno drže da bi u eventualnom slučaju da sud ocijeni da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamati djelomično ništetna, takvu odredbu zamijenila početna kamatna stopa, nominalno iskazana u ugovoru. Naime, volja ugovornih strana u svakom slučaju da je bila da kamatna stopa bude promjenjiva. To da tužitelji nisu ni osporavali, odnosno, nijednom da nisu prigovorili pojedinačnoj promjeni stope ugovorne kamate, a nisu ni raskinuli ugovor. Tužitelji da se naknadno i pravno neosnovano protive modusu te promjenjivosti. Prema tome, ništetnost da bi se eventualno mogla odnositi samo na modus promjenjivosti, a ne i na promjenjivost kamatne stope kao takve. Načelno govoreći, pravno neodgovarajući modus da bi valjalo zamijeniti nekim drugim, pravno prihvatljivim modusom promjenjivosti, za kojeg bi ugovorne strane optirale da su znale za ništetnost svog konkretnog utanačenja. Početna kamata kao fiksna, ako se tužitelji tome nadaju, da naprosto nije opcija koja bi se mogla uklopiti u iskazanu volju stranaka, čak ni u pretpostavci da sud nepravilno primjeni materijalno pravo i ocijeni da tuženica nije mogla mijenjati ugovorenu kamatu zbog promjena tržišnih uvjeta. Zamisao da bi hrvatske banke pristale dodjeljivati dugoročne potrošačke kredite uz početnu kamatu kao fiksnu, da su znale za ništetnost promjenjivosti ugovorne kamate zbog promjena tržišnih prilika, posve da je isključena. U hrvatskim prilikama dugoročno zaduživanje uz fiksnu kamatu predstavljalo bi krajnje neoprezno, neodgovorno i rizično gospodarenje tuđim novcem tj. štednim depozitima i novcem bančinih vjerovnika. Tuženica općenito da nije bila nepoštena. U vrijeme sklapanja ugovora da se pouzdala u zakonsku odredbu iz ranije citiranog čl. 82. alineje 11. ZZP/03. Potom da je za donošenje OUP/11 dobila vrlo jasnu suglasnost nadležnog regulatora, HNB-a, zadužene i za zaštitu potrošača u pravnim odnosima potrošača s kreditnim institucijama. Nakon toga, tuženica da je u cijelosti postupila i po ZID ZPK/12, te je u postojeće ugovore ugradila sve zahtjeve zakonodavca iz tog zakona (štoviše, u njima da je čak anticipirala i zahtjeve iz kasnijeg ZID ZPK/13, koji je stupio na snagu 01. siječnja 2014.). Ističe da je u pogledu promjena stope redovne kamate zbog promjena tržišnih uvjeta postupala korektno, profesionalno i savjesno, uzimajući u obzir i opravdane interese tužitelja (dakle, u skladu s odredbom čl. 5. 1 OUP/99). I to da se može utvrditi. Primjerice, donošenjem ZID ZPK/13 u ZPK da su uneseni novi naslovi i članci: 11.b i 11.c, kojima su propisane maksimalne kamatne stope na stambene kredite i na ostale potrošačke kredite. Temeljem tog zakona, HNB da je obvezna objavljivati prosječne ponderirane stope stambenih i ostalih potrošačkih kredita. Maksimalna dopuštena kamatna stopa u potrošačkim kreditima da može premašivati prosječnu ponderiranu kamatnu stopu koju izračuna HNB za 1/3 (kod stambenih kredita) odnosno za ½ kod ostalih potrošačkih kredita. Prije da su se primjenjivala opća ograničenja najviše stope ugovorne kamate po ZOO-u. HNB da je 10. prosinca 2013. prvi put utvrdila te stope (NN 149/13). U t. 3. da je utvrđeno da je prosječna ponderirana kamatna stopa na stanja stambenih potrošačkih kredita odobrenih u RH s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u CHF na dan 30. rujna 2013. iznosila 5,36%. Redovna kamata u ugovoru s tužiteljima na dan 30. rujna 2013. da je iznosila 6,05%. Evidentno da je da je redovna kamata u ugovoru tužitelja bila viša za 0,69 p.p. od tržišnog prosjeka u RH, odnosno, oko 1/3 postotnog poena. Najviša dopuštena kamatna stopa da je mogla iznositi: 5,36+2,68=8,04%. To da već samo po sebi govori u prilog tuženice u ovoj parnici: takva da se kamatna stopa nipošto ne može smatrati ekscesnom, arbitrarnom, neusklađenom s prevladavajućim tržišnim uvjetima, odnosno na bilo koji način protivnom načelu savjesnosti i poštenja. Uzgred, iz objave HNB-a da proizlazi da je 30. rujna 2013. prosječna kamatna stopa na ostale potrošačke kredite u eurima iznosila 5,93%, a u kunama 6,46%. Uzimajući u obzir sve navedeno da proizlazi da: (i) tuženica u vrijeme sklapanja ugovora s tužiteljima, na temelju valjano zakonskog ovlaštenja iz posebnog zakona namijenjenog upravo zaštiti potrošača, Zakona o zaštiti potrošača, je bila ovlaštena ugovoriti promjenjivost ugovorne kamate, zbog promjene tržišnih prilika, kako je to proizlazilo iz čl. 82. alineje 11. ZZP/03, (ii) da u ovoj parnici treba uvažiti specifičnu narav financijske usluge: premda banka isplaćuje kredit kreditoprimcu u pravilu odmah po sklapanju ugovora i u cjelini, ona ostaje u obvezi prema svojim vjerovnicima za svo vrijeme trajanja kredita, i ima u vezi s time buduće troškove, prema budućim tržišnim prilikama, koje mora pokriti iz ugovorne kamate, a u tom pogledu banke da su u posve drukčijem položaju od proizvođača neke stvari koji u trenutku prodaje stvari egzaktno za svoje troškove koje je imao po jedinici proizvoda, (iii) promjenjivost ugovorne kamate u dugoročnim ugovorima o potrošačkim kreditima odraz je ekonomske nužnosti u poslovanju hrvatskih banaka, budući da one po propisu moraju formirati obveze u CHF po aktualnim tržišnim prilikama, i to kad je riječ o CHF, isključivo na inozemnom financijskom tržištu, budući da je u RH vrlo malo depozita u švicarskim francima, (iv) kamata na tim tržištima i sama da je podložna promjenama LIBOR-a, ali i promjenama premije za osiguranje od kreditnog rizika RH, koja je pak posebno podložna znatnim oscilacijama zbog negativnih gospodarskih kretanja u RH i kreditnog rejtinga RH (koji, primjerice, danas više nije u zoni investicijskoga), a također banke da podliježu i fluktuirajućim regulatornim troškovima poslovanja (koji uključuju i obveznu pričuvu na koje HNB ne plaća kamatu), (v) nije postojala i ne postoji jedna referentna kamatna stopa koja bi cjelovito iskazala troškove zaduživanja hrvatskih banaka u CHF, (vi) je fiksna kamata neprihvatljiva za ugovore o dugoročnim potrošačkim kreditima koji se sklapaju na razdoblja i do tri desetljeća, s obzirom na to da RH nema stabilnu ekonomiju koja dugoročno jamči postojanost parametara koji utječu na formiranje kamate u kreditima koje inozemni vjerovnici ugovaraju s hrvatskim dužnicima, (vii) tužitelji nikada nisu prigovarali promjeni kamate, niti tražili raskid ugovora, premda su na to bili ovlašteni, pa samim tim da nisu zbog ugovorenog načina promjene ugovorne kamate bili stavljeni u neravnopravan položaj, (viii) hrvatski sudovi nikad nisu sudili da bi promjenjiva kamatna stopa u ugovorima o potrošačkim kreditima bila zakonom zabranjena ili ništetna, a zakonodavac u svojim intervencijama u Zakon o potrošačkim kreditima također ničim da nije dao naslutiti da bi promjenjivost ugovorne odredbe zbog valjanog razloga navedenog u ugovoru držao ništetnom, odnosno da su u RH u potrošačkim kreditima bile dopuštene samo kamate vezane za konkretan referentni parametar, a jednako tako kad da su se za to stvorile pretpostavke, zakonodavac da je u ZID ZPK/12 i ZID ZPK/13 pooštrio zahtjeve u pogledu promjenjivosti ugovorne kamate, ali da se nije poslužio ovlaštenjem iz čl. 90. st. 5. Ustava da novo zakonodavno rješenje primjeni s povratnim učinkom, a zacijelo da takvo što nije očekivao ni od sudova, (ix) konkretne stope ugovornih kamata u ugovorima nikada nisu premašile zakonom propisane najviše stope, (x) eventualna ocjena suda da bi konkretan modus promjene redovne kamate zbog promjena tržišnih prilika ipak bio ništetan, ne bi smjela suspendirati volju stranaka da ugovorna kamata bude promjenjiva na način koji da je dopušten i kojeg da bi stranke ugovorile da su znale da je njihov sporazum u pogledu modusa promjene nedopušten, što da isključuje svaku mogućnost primjene fiksne stope redovne kamate, pa i one koja je u ugovoru navedena kao početna. Ukratko, neosnovano da je i neprihvatljivo nastojanje tužitelja da uvjere sud da je tuženica trebala primjenjivati rješenja iz ZID ZPK/12 još 2006. Direktive i hrvatski propisi da su bili u tom pogledu promjenjivosti kamate jasni, prepustili su ovo pitanje zakonodavcu na odluku, a kad je zakonodavac 2012. izmijenio svoj prvobitni pristup ovoj problematici, tuženica da je po tome postupila promptno, s učinkom od 01. siječnja 2013. i u ugovornom odnosu s tužiteljima. Vezano za tužbeni zahtjev usmjeren na povrat iznosa stečenih bez osnove temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, navodi da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kad se imovina stjecatelja povećala, a da ističe protekom roka od pet godina od dana svake pojedine uplate. Stoga, zbog zastare da je potrebo odbiti tužbeni zahtjev u odnosu na sve iznose navodne "preplate" stečene pet godina prije postavljanja zahtjeva u ovom postupku. Zastara da je propis materijalnog prava, te da niti jedan propis ne navodi da bi kolektivna tužba prekidala zastarne rokove za tražbine pojedinačnih potrošača koji se pozivaju na odluku donesenu u takvom postupku. Prema čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (isto i po čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača), sud da je u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Kako je sudska odluka logički silogizam koji da se sastoji od primjene odredbi materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje, to da proizlazi da čl. 502.c ZPP-a ima za cilj implementirati obvezujuće utvrđenje iz kolektivnog spora u sudsku odluku koja se donosi u postupku pokrenutom od strane pojedinačnog potrošača. Radi se, dakle, o obvezujućem utvrđenju – premisi minor. Tužitelji da nisu bili stranka kolektivnog postupka, te da stoga ne postoji, sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tok zastare. Da je zakonodavac imao u vidu da kolektivna tužba prekida zastaru za pojedinačne potrošače, onda da bi to propisao. Ali da nije, već da je predvidio da pojedinačni potrošač može koristiti u svom postupku jedino utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa. Presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača da se ne odnosi na interese konkretnog potrošača, već da se tom presudom štite potrošači kao društvena grupa, te da se odluke iz presuda povodom kolektivnih tužbi ne odnose na konkretni ugovor i konkretnog tužitelja, već da je svaki konkretan potrošač ovlašten pokrenuti posebni postupak ako su njegova subjektivna prava pogođena protupravnim ponašanjem trgovca. Bitno da je istaknuti da, pored prava koja da potrošaču pripadaju prema ZOO-u, kao općem propisu koji regulira obvezne odnose, pa primjerice Zakonu o kreditnim institucijama, Zakonu o elektroničkim komunikacijama i drugim posebnim zakonima koje reguliraju pojedine djelatnosti i prava korisnika specifičnih usluga, sam Zakon o zaštiti potrošača, kako onaj iz 2003. i 2007., a isto tako i važeći iz 2014., ne zabranjuju potrošaču da svoja prava ostvaruje neovisno o postojanju kolektivnog spora. Potrošač da tako ima niz prava iz ugovora koja može ostvarivati pred redovnim sudovima, kroz inspekcijske nadzore, kroz postupke pred Sudom časti Hrvatske gospodarske komore, Sudom časti Hrvatske obrtničke komore ili prijedlogom za mirenje pri centrima za mirenje. Potrošač da stoga nije ovisan o utvrđenju iz kolektivnog spora, niti je, u slučaju nepostojanja takvog utvrđenja, spriječen u ostvarenju prava iz potrošačkog ugovora (a posebice prava na povrat stečenog bez osnove po ništetnoj ugovornoj odredbi). Tužitelji stoga da pogrešno smatraju da tužba podnesena u kolektivnom sporu prekida zastarni rok za pojedinačne potrošače, budući da isti nisu bili stranke predmetnog postupka, niti je time učinjena radnja usmjerena na ostvarenje pojedinačnih zahtjeva koja bi predstavljala osnovu za prekid toka zastare kako da je to predviđeno čl. 241. ZOO-a. Povrh toga, da je vidljivo da je zakonodavac institut kolektivne tužbe usmjerio na utvrđenje postojanja određenih povreda na koja da se onda potrošači mogu pozivati i za koje da su sudovi vezani, ali zakonodavac da nije nigdje predvidio da bi podnošenje takve parnice prekidalo zastaru u pojedinačnim postupcima potrošača. Korištenjem utvrđenja u pojedinačnim postupcima da je iscrpljen doseg predmetne pravne norme, odnosno doseg proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti. Prema tome, da je vidljivo da je: a. VSRH potvrdio da su se s učinkom od 01. siječnja 2013. sve banke uskladile sa ZID ZPK/12, te u ugovorima definirale egzaktne parametre, čime da je evidentno neosnovan zahtjev koji se odnosi na razdoblje nakon 01. siječnja 2013., b. VSRH u revizijskoj odluci postavio standard odredbe za koju smatra da zadovoljava kriterij razumljivosti, premda da nema definirane objektivne parametre, te da je u predmetni ugovor takva odredba implementirana najkasnije od 01. siječnja 2011. Tražbina na povrat stečenog bez osnove prije 02. ožujka 2012. da je zastarjela. Vezano za deklaratorni tužbeni zahtjev kojim se od suda traži da utvrdi ništetnom odredbu čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3206247164 od 13. ožujka 2006. u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, a koja glasi: " Korisnik kredita dužan je kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 78.500,00 CHF (…)" i kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se traži od suda da naloži tuženiku platiti novčani iznos stečen zbog primjene nepoštene i nezakonite odredbe o valutnoj klauzuli, tuženica u cijelosti osporava kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine, kao i razloge kojima tužitelji obrazlažu svoju tužbu u ovom sporu. Ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje dospjelo prije 25. veljače 2014. te navodi da je prema odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti RH izračunava na temelju ili tečaja valute RH prema stranoj valuti. Prema čl. 22. st. 2. ZOO-a, u takvom slučaju, ako stranke nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti RH, prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Tužitelji da su uzeli kredit u protuvrijednosti iznosa od 78.500,00 CHF, i visina mjesečnih anuiteta da je utvrđena u CHF, a tužitelji da su ih otplaćivali po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja (čl. 2. st. 1. i čl. 7. st. 1. ugovora). Obveza tužitelja da je stoga i u vrijeme sklapanja ugovora i u vrijeme otplata mjesečnih anuiteta, bila kristalno jasno odrediva, kao što da je redovito kristalno jasno odrediva u svim obvezama koje hrvatski potrošači ugovaraju ili sklapaju svakodnevno, a pogotovo u svojim važnijim i dugotrajnim poslovima, i tako već desetljećima. Tužitelji da nisu upoznati s valutnim rizikom, i to da je jasno navedeno u čl. 1. ugovora gdje da je vidljivo da je kredit sklopljen u CHF. Valutna klauzula da je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što da je valjano ugovorena, ona da ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti da se ne može smatrati protivno Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, pa da ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Tako da je suđeno u svim odlukama VSRH. Isto tako da nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Ugovorom da je ugovorena početna kamata od 4,50%. Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno čl. 1021. ZOO-a da je platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom o kreditu da je stoga zakonita i da ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Presuda VSRH na koju da se tužitelji pozivaju da nije u skladu s revizijskom uputom iz presude VSRH u kolektivnom sporu, te da je protiv iste u tijeku revizijski postupak. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni da je tečaj koji da je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što da HNB "štiti" tečaj kune prema EUR, tako da i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time i posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF da ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tuženica, ne samo da nije znala, već nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što da je tečaj CHF bio stabilan dugi niz godina, ističe da je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane viceguvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Stabilnost tečaja CHF prema EUR da je primarni cilj Švicarske narodne banke (kao što je cilj HNB-a stabilnost kune prema EUR), ali također Švicarska narodna banka da ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti, obzirom na (i) okolnost dugotrajne tečajne stabilnosti, (ii) činjenicu da je u EU uvođenjem EUR došlo do formiranja valutnog bloka umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta, te (iii) ono što se čini, po stajalištu viceguvernera presudnim, činjenicu da se švicarska valuta približava temeljima vlastite vrijednosti pretežno u švicarskoj ekonomiji, a ne u poziciji rezervne valute. Utoliko da je jasno da tuženica u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znala niti mogla znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti "obraniti" tečaj CHF/EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava viceguvernera Švicarske narodne banke, tuženica da je imala jedino opravdan razlog vjerovati da je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno umanjena. Ističe i da je navedeno pitanje dodatno adresirano i u postupku koji da se vodi pred VTS RH br. Pž- 7129/2013 (sada Pž-6632/2017). Navodi da HNB štiti tečaj kune prema EUR. Navedena informacija da je prvenstveno bila javno dostupna u nizu novinskih članaka tokom 2005., te da je na istu upozorio tadašnji viceguverner HNB-a priliko podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. Tužitelji da su na navedenu okolnost ujedno upozoreni prilikom odobravanja kredita. Uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena da je bila javno dostupna činjenica, isto kao što da je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već se isti posredno formira preko EUR. Standard dužne pažnje i informiranosti "prosječnog potrošača" kako ga postavlja sud EU zasigurno da ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje viceguverner HNB-a, i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svom životu – uzimanje stambenog kredita. Tuženica da je o navedenoj okolnosti informirala tužitelje u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu. Tuženica da je korisnika kredita informirala o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Tuženica da je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. Ističe da je bila posljednja banka koja je u svoju ponudu uvela kredite u CHF, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama. Dapače, da je destimulirala korisnike da uzimaju kredite u CHF, time što je nudila najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Iz svega navedenog da proizlazi kako na strani tuženice nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, da je tuženica imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te da je tuženica tužitelje u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita upozorila na sve poznate specifičnosti kredita s valutnom klauzulom, a isto tako na poznate razlike predmetne valute prema drugim valutama u ponudi (USD i EUR). Od banke da se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu za što ni sama nema saznanja, odnosno, budućem smjeru kretanja tečaja. Tužitelji da nemaju u vidu recentnu praksu suda EU. Prema tome, odlučna činjenica u ovom predmetu da je znanje banke o budućem kretanju tečaja, pri čemu tužitelji nisu ničim dokazali da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Time da je sasvim jasno da banka nije propustila tužiteljima pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. Navodi i da osporava svojstvo potrošačkog ugovora CHF kreditu koji je predmet spora. Na tužiteljima da je teret dokaza o suprotnome, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, koja izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelji da nisu dokazali da su potrošači, niti da je kuća radi dogradnje koje je odobren predmetni kredit, korištena isključivo u privatne svrhe. Svojstvo potrošača da je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužiteljima da je teret dokaza da su potrošači. Ako se tužitelji pozivaju na primjenu odredbe članka 502.c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo da je na njima kao tužiteljima teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njih doista mogu i trebaju primijeniti. Kada bi ovakvo manjkavo činjenično stanje bilo dovoljno za primjenu odredbe članka 502.c ZPP, bilo tko da bi se mogao pozvati na utvrđenja iz kolektivne parnice. Međutim, nedovoljno je da se tužitelji pozovu na kolektivne presude, pa da tu prestane svaka daljnja obaveza dokazivanja ključnih pretpostavki primjene tih utvrđenja na individualnog potrošača. U suprotnom, izvrgavaju se procesna pravila o teretu dokaza kao i smisao odredbe članka 502.c ZPP, te se tuženici, apsurdno, nameće obveza dokazivanja i negativnih činjenica. U postupku da je nužno utvrditi kakvim su obavijestima i saznanjima raspolagali tužitelji osobno, prije sklapanja Ugovora o kreditu, u odnosu na CHF valutni rizik i način promjene kamatne stope. Stajalište Suda EU iz najnovije, fundamentalno značajne presude tog suda br. C-81/19 od 09. srpnja 2020., SC Banca Transilvania SA, br. ECLI:EU:C:2020:5321 da je potvrdilo pravno shvaćanje tuženice, a u bitnome svodi se na sljedeće: kada ugovorna odredba odražava odredbu nacionalnog prava koja je dispozitivne naravi, ona je obuhvaćena isključenjem predviđenim u čl. 1. st. 2. Direktive 93/13, s posljedicom da je takva ugovorna odredba isključena od ocjene nepoštenosti. O tome da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava da nema nikakve dvojbe. Stoga, da je isključena kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog ugovora o kreditu kao ugovorne odredbe koja odražava dispozitivnu odredbu hrvatskoga prava, na osnovi čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EEZ i presude Suda EU br. C- 81/19 od 09. srpnja 2020. Time da otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. U odnosu na promjenu kamatne stope, tuženica ističe da novčana tražbina tužitelja prema tuženici ne postoji, a kada bi i postojala, što osporava, bila da bi zastarjela. Zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove da počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (VSRH Rev-421/92 od 26. lipnja 1992. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr 1787/2012 od 06. veljače 2013.), a istječe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Tužbe u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača da nisu prekinule tijek zastarnog roka za navodnu tražbinu tužitelja, jer tužitelji nisu sudjelovali u tim postupcima, čak niti kao umješači prema odredbi 502.d ZPP. Tuženici da nije poznat zakon ili drugi hrvatski propis koji bi omogućavao širenje granica pravomoćnosti presuda iz kolektivne zaštite potrošača na individualne sporove. Tužba treće osobe da nije mogla prekinuti tijek zastare navodnih tražbina tužitelja, makar se radilo i o kolektivnoj tužbi. Uostalom, odredba 502.d ZPP i tamo priznato pravo pojedinih potrošača da se umiješaju u kolektivne sporove i tako za sebe sačuvaju prava, da postoji s razlogom. Predlaže da sud u cijelosti odbije sve tužbene zahtjeve kao neosnovane.

2.1. Podneskom od 29. svibnja 2017. (str. 150-156), tuženica ističe da se ta presuda iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne može primijeniti u ovoj parnici, i to zbog toga što prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" br. 41/14), „odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika." Istovrsna odredba da je postojala i u svim ranijim zakonima o zaštiti potrošača, a postoji u odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, gdje se učinci presude također ograničavaju samo na posebne (individualne) parnice za naknadu štete. Tužitelji da su, međutim, pokrenuli parnicu na povrat stečenoga bez osnove, kako su to jasno i naveli. Isključenje prava na pozivanje na utvrđenje iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa u ostalim postupcima, poput ovog, da je uvidio i zakonodavac, pa je tako u nacrtu trenutnog prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, predvidio izmjenu odredbe članka 502.c važećeg Zakona o parničnom postupku zamjenom termina „naknada štete" sa terminom „isplata". Osim toga, u sporu pred trgovačkim sudovima da se sudilo o sadržajno i pravno drukčijoj odredbi od one koja se nalazi u konkretnom ugovoru konkretnih tužitelja. Tuženica da je u odgovoru na tužbu opisala genezu zakonskih rješenja u vezi s konkretnom odredbom čl. 82. alineje 11. ZZP-a/03, dovodeći to u izravnu vezi s Direktivom 93/13 i njenim prilogom. Uključujući i dio obrazloženja koje se referira na tu alineju. Naime, u t. 2. priloga, naslovljenoj Područje primjene točaka g), j) i 1), u odnosu na ovu odredbu posebno - pod (b) – da je protumačeno: "b) Točka j) nije prepreka za odredbe prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinu ugovor.". U konkretnom ugovoru, izmjena kamatne stope vezana je uz opravdan razlog naveden u ugovoru - izmjenu tržišnih uvjeta, odnosno tržišne cijene novca. Ukoliko tužitelji ustraju na primjeni odluke VTS-a i VSRH, onda da bi svakako trebalo uzeti u obzir da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u revizijskoj odluci na koju se tužitelji pozivaju naveo: „Takvo nezakonito postupanje tužene banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09…) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa." Tuženica stoga ukazuje na navode iz odgovora na tužbu iz kojih proizlazi kako je nesporno potrebno odbiti tužbeni zahtjev u odnosu na razdoblje nakon 01. siječnja 2013., obzirom da je banka 11. prosinca 2012. godine donijela Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama koji su u primjeni od 01. siječnja 2013 (u nastavku OUP/2013), te je time postupila sukladno zahtjevu iz članka 11. a. ZID ZPK/12. Prema tome, nakon što su na snagu stupili OUP/2013, kamatna stopa da je bila vezana uz definirani fiksni i varijabilni element (6M LIBOR za CHF). Ukazuje i kako je Visoki prekršajni sud u oslobađajućim presudama u prekršajnim postupcima protiv banke potvrdio kako su banke po Zakonu po potrošačkom kreditiranju (NN 112/2012) bile ovlaštene „definirati parametar" (primjerice presuda VPS-a FPž-1140/2016). Dok je VSRH u revizijskoj odluci potvrdio kako su se sve banke uskladile s odredbom članka 11.a. ZID ZPK/12 definirajući fiksni i varijabilni dio kamatne stope, VSRH je ujedno, u slučaju 8. tužene banke, za ranije razdoblje postavio standard za koji smatra kako polaže test poštenosti (razumljivosti) odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Takva odredba sadrži više komponenti, i nije rezultirala objektivno odredivom konačnom visinom promjene stope, jer je sadržavala slijedeće „parametre": „troškove pribavljanja sredstava" i „kamatne marže" banke, koji nisu objektivni parametri. Naime, citirana odredba glasi: „kamatna stopa određena je kao redovna sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora (na dan sklapanja ugovora iznosila je 4,90%) i promjenljiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu mrežu Kreditora (str. 25. odluke VSRH). Tuženica stoga ukazuje na tekst Općih uvjeta promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama koji su bili u primjeni od 01. siječnja 2011. (u nastavku OUP/2011). OUP/2011 u članku 2. navodi OSNOVNA NAČELA PROMJENE KAMATNE STOPE: "Visina i promjene kamatnih stopa ovise prvenstveno o visini i promjenama tržišnih parametara koji određuju uvjete pod kojima se Banka može zadužiti na domaćem ili inozemnom tržištu kapitala, a koji se odnosi na referentne kamatne stope za pojedinu valutu i kreditni rizik Republike Hrvatske." OUP/2011 godine u članku 4. NAČINI ODREĐIVANJA VISINE PROMJENE KAMATNE STOPE TE RAZDOBLJA I DATUMI IZMJENA navodi: „Na visinu promjene kamatnih stopa utječu promjene sljedećih parametara: elementi koji predstavljaju indikator troška izvora iz kojih se financiraju krediti građanima prosječni trošak ukupnih izvora Banke za pojedinu valutu, TI elementi koji predstavljaju indikator regulatornog troška vezanog uz redovito kreditno poslovanje Banke trošak regulative, TR elementi koji predstavlja indikator kreditne kvalitete (boniteta) klijenta, odnosno kategorije klijenta prosječni kreditni rizik kreditnog portfelja, KR" Vidljivo je, dakle, kako OUP/2011 sadrže detaljniji pregled „parametara" koji utječu na promjenu kamatne stope nego što je navedeno u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Tuženica ističe kako su opći uvjeti sastavni dio Ugovora o kreditu, te je istim, konkretno člankom 23. J. Ugovora, predviđeno da, opći uvjeti, zajedno sa svim izmjenama i dopunama, čine sastavni dio Ugovora o kreditu. Istim člankom tužitelji da su i potvrdili primitak općih uvjeta poslovanja. Tužitelji, kao i svi drugi korisnici kredita, imaju pravo otkloniti od sebe primjenu izmijenjenih općih uvjeta (sukladno čl. 1.2. općih uvjeta iz 1999., čl. 5. općih uvjeta iz 2011., te članku 4.a) općih uvjeta iz 2013.). Tužitelji to da nisu učinili. Zbog navedenog, tuženica drži kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi zasigurno polaže test poštenosti koji je VSRH definirao počevši od 01. siječnja 2011., te je zbog navedenog potrebno odbiti tužbeni zahtjev u odnosu na iznose dospjele nakon navedenog datuma, dok je s učinkom od 01. siječnja 2013. kamatna stopa usklađena sa zakonskom odredbom članka 11. a ZID ZPK/12, te je tužbeni zahtjev nakon navedenog datuma zasigurno neosnovan. Dalje, zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove da počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (v. VSRH Rev- 421/92 od 26. lipnja 1992. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr 1787/2012 od 06. veljače 2013.), a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Stoga, zbog zastare da je potrebno odbiti tužbeni zahtjev u odnosu na sve iznose navodne „preplate" stečene 5 godina prije postavljanja zahtjeva u ovom postupku. Zastara je propis materijalnog prava, te niti jedan propis ne navodi da bi kolektivna tužba prekidala zastarne rokove za tražbine pojedinačnih potrošača koji se pozivaju na odluku donesenu u takvom postupku. Prema članku 502.c. Zakona o parničnom postupku (isto i po članku 118. Zakona o zaštiti potrošača), sud je u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Kako je sudska odluka logički silogizam koji se sastoji od primjene odredbi materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje, proizlazi kako članak 502.c. ZPP-a ima za cilj implementirati obvezujuće utvrđenje iz kolektivnog spora u sudsku odluku koja se donosi u postupku pokrenutom od strane pojedinačnog potrošača. Radi se, dakle, o obvezujućem utvrđenju - premisi minor. Tužitelji da nisu bili stranka kolektivnog postupka, te stoga ne postoji, sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njihovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Da je zakonodavac imao u vidu da kolektivna tužba prekida zastaru za pojedinačne potrošače, onda bi to propisao. Ali nije, već je predvidio da pojedinačni potrošač može koristiti u svom postupku jedino utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa. Presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ne odnosi se na interese konkretnog potrošača, već se tom presudom štite potrošači kao društvena grupa, te se odluke iz presuda povodom kolektivnih tužbi ne odnose na konkretni ugovor i konkretnog tužitelja, već je svaki konkretan potrošač ovlašten pokrenuti posebni postupak ako su njegova subjektivna prava pogođena protupravnim ponašanjem trgovca. Bitno je istaknuti kako, pored prava koja potrošaču pripadaju prema Zakonu o obveznim odnosima, kao općem propisu koji regulira obvezne odnose, pa primjerice Zakonu o kreditnim institucijama, Zakonu o elektroničkim komunikacijama i drugim posebnim zakonima koji reguliraju pojedine djelatnosti i prava korisnika specifičnih usluga, sam Zakon o zaštiti potrošača, kako onaj iz 2003. i 2007., a isto tako i važeći iz 2014., ne zabranjuju potrošaču da svoja prava ostvaruje neovisno o postojanju kolektivnog spora. Potrošač tako ima niz prava iz ugovora koja može ostvarivati pred redovnim sudovima, kroz inspekcijske nadzore, kroz postupke pred Sudom časti Hrvatske gospodarske komore, Sudom časti Hrvatske obrtničke komore ili prijedlog za mirenje pri centrima za mirenje. Potrošač stoga nije ovisan o utvrđenju iz kolektivnog spora, niti je, u slučaju nepostojanja takvog utvrđenja, spriječen u ostvarenju prava iz potrošačkog ugovora (a posebice prava na povrat stečenog bez osnove po ništetnoj ugovornoj odredbi). Tužitelji stoga da pogrešno smatraju kako tužba podnesena u kolektivnom sporu prekida zastarni rok za pojedinačne potrošače, budući da isti nisu bili stranke predmetnog postupka, niti je time učinjena radnja usmjerena na ostvarenje pojedinačnih zahtjeva koja bi predstavljala osnovu za prekid tijeka zastare kako je to predviđeno člankom 241. Zakona o obveznim odnosima. Povrh toga, da je vidljivo kako je zakonodavac institut kolektivne tužbe usmjerio na utvrđenje postojanja određenih povreda na koje se onda potrošači mogu pozivati i za koje su sudovi vezani, ali zakonodavac da nigdje nije predvidio da bi podnošenje takve parnice prekidalo zastaru u pojedinačnim postupcima potrošača. Korištenjem utvrđenja u pojedinačnim postupcima da je iscrpljen doseg predmetne pravne norme, odnosno doseg proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti. Prema tome, da je vidljivo kako je VSRH potvrdio kako su se s učinkom od 01. siječnja 2013. sve banke uskladile sa ZID ZPK/12, te u ugovorima definirale egzaktne parametre, čime je evidentno neosnovan zahtjev koji se odnosi na razdoblje nakon 01. siječnja 2013. VSRH da je u revizijskoj odluci postavio standard odredbe za koju smatra kako zadovoljava kriterij razumljivosti, premda nema definirane objektivne parametre, te kako je u predmetni ugovor takva odredba implementirana najkasnije od 01. siječnja 2011. Tražbina na povrat stečenog bez osnove prije 02. ožujka 2012. da je zastarjela.

2.2. Tuženica podneskom od 27. ožujka 2019. (str. 237-245) ističe kako se protivi preinaci tužbenog zahtjeva, te da su zapravo tužitelji podnijeli novu tužbu. U cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine, kao i razloge kojima obrazlažu tužbu. Ističe i prigovor zastare u odnosu na potraživanje dospjelo prije 25. veljače 2014., te navodi kako prema odredbi čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju ili tečaja valute Republike Hrvatske prema stranoj valuti. Prema odredbi čl. 22. st. 2. ZOO-a, u takvom slučaju, ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Tužitelji da su uzeli kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 78.500,00 CHF, i visina mjesečnih anuiteta utvrđena je u CHF, a tužitelji su ih otplaćivali po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (čl. 2. st. 1. i čl. 7. st. 1. Ugovora). Obveza tužitelja da je stoga i u vrijeme sklapanja ugovora i u vrijeme otplate mjesečnih anuiteta, bila kristalno jasno odrediva, kao što je redovito kristalno jasno odrediva u svim obvezama koje hrvatski potrošači ugovaraju ili sklapaju svakodnevno, a pogotovu u svojim važnijim i dugotrajnim poslovima, i tako već desetljećima. Tužitelji da su upoznati s valutnim rizikom i to da je jasno navedeno u čl. 1. ugovora gdje je vidljivo da je kredit sklopljen u CHF. Valutna klauzula da je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Tako da je suđeno u svim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Isto tako, da nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Ugovorom da je ugovorena početna kamata od 4,50%. Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno čl. 1021. ZOO, je platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom o kreditu da je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Banka da nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF. Presuda VTS RH na koju se tužitelji pozivaju da nije u skladu s revizijskom uputom iz presude VSRH u kolektivnom sporu, te je protiv iste u tijeku revizijski postupak. Prema stavu VSRH, od kojeg je VTS RH u potpunosti odstupio, iz rješenja Revt 575/2016 da proizlazi kako je bitno utvrditi „jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule. U tom smislu da se postavlja i pitanje: jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu kao i gospodarstvu Republike Hrvatske, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju (strana 16. Rješenja VSRH Revt 575/2016). Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni da je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB „štiti" tečaj kune prema EUR tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva da štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF da ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tužena banka da ne samo da nije znala, nego da nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženica ističe kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane E- guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Na Internet stranici Švicarske narodne banke https://www.snb.ch/en/mmr/speeches/id/ref 20000224 jpr/source/ref 20000224 jpr.en, pdf da je dostupno izlaganje Eguvernera ĆGL od 24. veljače 2000. i od 19. veljače 2004. na koje ukazuje, pa da se može zaključiti kako je stabilnost tečaja CHF prema EUR primarni cilj Švicarske narodne banke (kao što je cilj HNB-a stabilnost kune prema EUR op.a), ali također kako Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti, obzirom na (i) okolnost dugotrajne tečajne stabilnosti, (ii) činjenicu da je u EU uvođenjem EUR došlo do formiranja valutnog bloka umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta, te (iii) ono što se čini, po stajalištu vice- guvernera presudnim, činjenicu kako se švicarska valuta približava temeljima vlastite vrijednosti pretežno u švicarskoj ekonomiji a ne u poziciji rezervne valute. Utoliko da je jasno kako tuženica u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znala niti je mogla znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti" tečaj CHF/EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Eguvernera Švicarske narodne banke, tuženica da je imala jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena. Ističe kako je navedeno pitanje dodatno adresirano i u postupku koji se vodi pred VTS RH broj Pž-7129/2013 (sada broj Pž-6632/2017), primjerice podnescima tuženice od 05. studenog 2012. i 05. veljače 2013. Banka da je prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebne informacije. Tužitelji da navode kako nisu upozoreni na opasnosti koje se mogu pojaviti prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti. Tuženica ističe kako HNB štiti tečaj kune prema EUR. Navedena informacija da je prvenstveno bila javno dostupna u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji vice-guverner HNB-a IG prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. Tužitelji da su na navedenu okolnost upozoreni prilikom odobravanja kredita. Ukazuje na tekstove objavljene u Večernjem listu 09. ožujka 2005., u Vjesniku 29. travnja 2025., u Novom listu 20. srpnja 2005., te u Jutarnjem listu 21. srpnja 2005. Proizlazi, dakle, kako je uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR. Standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača" kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno da ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu

- uzimanje stambenog kredita. Tužitelji da nemaju u vidu recentnu praksu Suda Europske Unije, gdje je u odluci I (C-186/16) navedeno: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle…". Ukazuje na mišljenje nezavisnog odvjetnika Nilsa Wahla pred sudom Europske unije, te ističe da je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelji nisu ničim dokazali da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Time da je sasvim jasno kako banka nije propustila tužiteljima pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13.

2.3. U svom podnesku od 08. veljače 2021. (str. 301-303) tuženica osporava svojstvo potrošačkog ugovora CHF kreditu koji je predmet spora, te tvrdi da je na tužiteljima teret dokaza o suprotnome, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, koja izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da je kuća radi dogradnje koje je odobren predmetni kredit, korištena isključivo u privatne svrhe. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelji pozivaju na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo na njima da je teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njih doista mogu i trebaju primijeniti. Ukazuje na stav ŽS u Slavonskom Brodu u odluci posl. br. Gž- 1112/2020, ŽS u Zagrebu u odluci posl. br. Gž-2384/2020, te VSRH u odluci br. Rev 2221/2018 od 03. rujna 2019., te na stajališta suda EU iz najnovije, fundamentalno značajne presude tog suda br. C-81/19 od 09. srpnja 2020., SC Banca Transilvania SA, br. ECLI:EU:C:2020:5321 koja su potvrdila pravno shvaćanje tuženice, a u bitnome se svode na sljedeće: kada ugovorna odredba odražava odredbu nacionalnog prava koja je dispozitivne naravi, ona je obuhvaćena isključenjem predviđenim u čl. 1. st. 2. Direktive 93/13, s posljedicom da je takva ugovorna odredba isključena od ocjene nepoštenosti. O tome da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, po mišljenju tuženice da nema nikakve dvojbe. Stoga, da je isključena kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog ugovora o kreditu kao ugovorne odredbe koja odražava dispozitivnu odredbu hrvatskoga prava, na osnovi čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EEZ i presude Suda EU br. C-81/19 od 09. srpnja 2020. Time da otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. U odnosu na promjenu kamatne stope, upućuje na navode iznesene tijekom postupka te ističe da novčana tražbina tužitelja prema tuženici ne postoji, a kada bi i postojala, što osporava, bila bi zastarjela. Zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove da počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (v. VSRH Rev-421/92 od 26. lipnja 1992. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr 1787/2012 od 06. veljače 2013.), a istječe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Nastavno na to ukazuje na presudu OS u Zlataru posl. br. 1 P-767/15 od 28. veljače 2017. potvrđena presudom ŽS u Slavonskom Brodu od 29. studenog 2019. Nadalje navodi da tužbe u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača nisu prekinule tijek zastarnog roka za navodnu tražbinu tužitelja, jer tužitelji nisu sudjelovali u tim postupcima, čak niti kao umješač prema odredbi 502.d ZPP. Tuženici da nije poznat zakon ili drugi hrvatski propis koji bi omogućavao širenje granica pravomoćnosti presuda iz kolektivne zaštite potrošača na individualne sporove.

3. Na ročištu koje je održano dana 18. veljače 2018. dopuštena je preinaka tužbe jer bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

4. U ranijem tijeku postupka donesena je presuda posl. br. 28 P-133/2019-61 od 27. ožujka 2024., koja je postala pravomoćna u točki I, a kojom je utvrđen ništetnim dio odredbe čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206247164, od 13. ožujka 2006., odnoseće na redovnu kamatu koja glasi: " ... a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d..."; u točki II, a kojom je utvrđen ništetnim dio odredbe čl. 2. I Dodatka ugovoru o kreditu broj 3206247164 od 11. svibnja 2006., koja glasi: "za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete..."; te u točki IV kojom je utvrđena ništetna odredba članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206247164 od 13. ožujka 2006. sklopljenog između tuženice i tužitelja u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak a koja glasi: "Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 78.500,00 CHF (slovima: sedamdesetosamtisućapetstoCHF)..." i odredba čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206247164 od 06. ožujka 2006., a koja glasi: "... u kunskoj protuvrijednosti 393,55 CHF (slovima: tristodevedesettrišvicarskihfranakapedesetpetcenta) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja"; kao i u točki VII kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova od tužiteljice ad1, te dijelom u točki IX kojom je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova od tužitelja ad2 u dijelu iznad 1.092,60 eura sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate. Nakon toga je u postupku donesena presuda posl. br. P-613/2024-70 od 01. srpnja 2024., koja je postala pravomoćna u dijelu kojim je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova (točka IV izreke te presude). Dakle, u daljnjem tijeku postupka, a nakon što je doneseno rješenje Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-1072/2024-3 od 17. travnja 2025. kojim je rješenjem uvažena žalba kao osnovana i ukinuta presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču – Parenzo od 01. srpnja 2024. posl. br. P-613/2024-70 u pobijanom dijelu, pod točkom I, II i III i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugog suca pojedinca, rasprava je počela iznova i ostalo je odlučiti o kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja kako je on postavljen u podnesku tužitelja od 22. svibnja 2023. (str. 382-388).

5. U ponovljenom postupku u dokaznom postupku pročitano je: ugovor o namjenskom kreditu od 13. lipnja 2006. (str. 9-13), I. Dodatak ugovora u kreditu broj 3206247164, račun broj 7103038663 od 13. ožujka 2006. (str. 14-15), uplate po partiji kredita 7103038663 (str. 16-18), promet po kreditu (str. 19-28), Opći uvjeti poslovanja (str. 51-56), Opći uvjeti promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (str. 57-63), Bilten HNB (str. 64-66), godišnje izvješće za 2013. HNB (str. 67- 69), dopis HNB od 07. lipnja 2013. (str. 70), obrazac VR1 (str. 71), polugodišnja informacija o financijskom stanju, stupnju ostvarenja stabilnosti cijena i provedbi monetarne politike (str. 72-73), dopisi HNB od 14. studenog 2014., 14. rujna 2010. (str. 85-86), priopćenje za javnost HNB (str. 87-97), priopćenje za javnost HNB (str. 101-103), Obavijest o novostima o utvrđivanju visine kamatne stope (str. 104, 197), prometi po kreditu (str. 165-174), efektivna kamatna stopa (str. 178-185), obavijest o primjeni kamatne stope (str. 186-187, 191, 193, 198), otplatni plan (str. 188-190, 194-196, 199-200), informacija uz obavijest o promjeni kamatne stope (str. 192), tablica obračuna (str. 205-207), obavijest korisnicima kredita uz valutnu klauzulu CHF (str. 228), mišljenje vlade RH (str. 229-231), promet po kreditu (str. 232-233), tablica (str. 234-236), prometi po kreditu (str. 358-365), nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića od 17. svibnja 2023. (str. 367-377), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja sukladno odredbi čl. 265. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP).

6. Među strankama nije sporno da je sklopljen ugovor o namjenskom kreditu 13. ožujka 2006. između tuženice kao kreditora, tužiteljice ad1 ĆG kao korisnice kredita i tužitelja ad2 EG kao sudužnika, u pogledu novčanog iznosa 78.500,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.

6.1. Isto tako nije sporno, da se korisnik kredita – tužiteljica ad1 ĆG obvezala iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen tim ugovorom (čl. 1. Ugovora), da je među strankama toga ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 4,50% i to stopa koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., također sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (čl. 2. Ugovora). Nije sporno niti da je ugovoreni rok otplate bio 30 godina, u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 393,55 CHF, obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, a koji anuitet sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora (čl. 3. i 7. Ugovora).

7. Iz navedenog sud zaključuje da je riječ o ugovoru s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, odnosno da je riječ upravo o ugovoru kojim je odredbama bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koji je vezana glavnica istovjetno predmetu koji se kod Trgovačkog suda u Zagrebu vodio pod posl. br. P-1401/12.

8. Obzirom na navedeno, te odredbu čl. 502. c ZPP-a, a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženik, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati-sud je vezan za pravna utvrđenja iz presude TS u Zagrebu posl. br. P-1041/12 od 04. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom VTS posl. br. 43 Pž-7129/4 od 13. lipnja 2014. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima, u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke), odnosno presudom VTS RH posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), a kojom je suđeno da je tuženica u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01. travnja 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom ovdje tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima – iz čega sud zaključuje da su i u konkretnom slučaju ništetne konkretne odredbe ugovora o kreditu iz ovog postupka, a kako je utvrđeno ovosudnom pravomoćnom presudom posl. br. 28 P-133/2019-61 od 27. ožujka 2024., o kojoj je ranije bilo riječi.

9. Nastavno na navedeno, te na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare VSRH od 01. ožujka 2022. u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, odnosno na zaključak koji glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite." – zahtjev tužitelja (a to stoga što je nesporno da je predmetni kredit s namjenom adaptacije kuće realiziran za vrijeme trajanja bračne zajednice, te polazeći od odredbe čl. 249. st. 1. Obiteljskog zakona (NN 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 61/11), slijedom kojeg im pripada pravo na isplatu preplaćenih iznosa, o čemu još i nastavno – koje je tuženica stekla bez osnove, u jednakim dijelovima), za naknadu više plaćenih kamata po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a imajući u vidu da je tužba u predmetu podnijeta 01. ožujka 2017. – nije zastario. To stoga što je zahtjev zapravo podnesen prije pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, koja je ranije opisana.

10. Nadalje, a nastavno na to - među strankama zapravo nije sporan izračun razlike stvarno naplaćene kamate iz ugovora o kreditu koji je predmetom ovog postupka i kamate koju su tužitelji trebali platiti prema početnom otplatnom planu koji im je uručen prilikom zaključenja predmetnog ugovora, zatim izračun razlike između stvarno naplaćenih anuiteta po mjesecima i onih ugovorenih u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, a koja je razlika nastala kao posljedica promjene početnog tečaja CHF, pa ga je stoga, a budući je isti izrađen po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Tomislavu Prpiću, a tijekom postupka ga tuženica nije osporavala (osporavala je zapravo relevantnost cjelokupnog financijskog vještačenja, a u kontekstu svojih navoda iz odgovora na tužbu, međutim ne i sam izračun) - sud i prihvatio kao vjerodostojan i točan, imajući u vidu da je isti u svemu razumljiv i sukladan pravilima struke. Sve utvrđene pojedinačne razlike kad se zbroje da predstavljaju navedenu pretplatu od strane tužitelja u iznosu od ukupno 4.615,94 eura na ime plaćenih kamata u odnosu na inicijalno ugovoreni otplatni plan, odnosno 18.829,98 eura u odnosu na početni tečaj CHF.

11. Sporno je među strankama je li predmetni ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljima kao potrošačima, međutim vezano za isto ima se primijeniti odredba čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji se primjenjivao u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili prema poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, da nije važna namjena radi koje je predmetni ugovor o kreditu zaključen, već je relevantno da se radi o ugovoru o kreditu kojeg je s bankom zaključio potrošač (VSRH broj: Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018.), a tuženica na kojoj bi bio teret tog dokaza (da je ugovor o kreditu sklopljen od stranke tužitelja sa svrhom koja je namijenjena njihovom zanimanju ili poslovnoj aktivnosti) u postupku predmetno nije dokazala, a posebno kada se ima u vidu iskaz tužitelja koji tvrde da je ugovor o kreditu sklopljen s namjenom adaptiranja kuće, odnosno stana u kući u vlasništvu roditelja tužitelja ad2 EG u kojem stanu su tužitelji imali živjeti/ u kojem stanuju, a koji stan nije ni u kakvoj vezi s obrtom kojeg je kasnije tužitelj ad2 EG otvorio i s obzirom na iskaz da novčana sredstva dobivena kreditom nisu uložena ni na koji način u djelatnost kojom se tužitelji bave, a kojim iskazima sud vjerujem u cijelosti, budući da drugim u postupku provedenim dokazima nisu dovedeni u pitanje, a tuženica u postupku koja tvrdi suprotno, isto nije dokazala, niti je predlagala provođenje dokaza na ove okolnosti. Slijedom navedenog i na konkretan slučaj se imaju primijeniti utvrđenja iz ranije navedene presude potvrđene odlukom VTSRH posl. br. 43 P-6632/2017-10 od 14. listopada 2018. kojom je presuđeno da su tuženici (pa i ovdje tuženica) u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovor o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. Nadalje, odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

13. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, 110/2015 i 14/2019) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Kako je već rečeno, odredbom čl. 502. c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, koja propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, pa je stoga, te prema obrazloženju koje slijedi, naloženo tuženici vratiti tužiteljima novčane iznose koje je primila na ime preplaćenih anuiteta obzirom na njihovo povećanje zbog toga što je banka povećala početno ugovorenu kamatnu stopu i nije primijenila tečaj CHF koji je bio važeći na dan isplate kredita kako je navedeno u točkama I i II izreke ove presude sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku od dana kada je izvršeno plaćanje po tužiteljima, a do kojeg se iznosa došlo vještačenjem po vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću koji je razmotrio sve okolnosti koje se odnose na preplatu po kreditu tužitelja.

16. Naime, na temelju nalaza i mišljenja predmetnog vještaka, a koje je prihvaćeno u cijelosti kao objektivno i stručno, utvrđeno je da je tuženica u konkretnom slučaju nekoliko puta mijenjala (pet puta) visinu ugovorene kamate jednostranom odlukom i to na štetu tužitelja, a s obzirom na to da je promjena kamatne stope u odnosu na onu navedenu u ugovoru o kreditu (4,50%) za tužitelje značila povećanje njihove obveze jer je povećana kamatna stopa rezultirala plaćanjem povećanog anuiteta kojeg su tužitelji otplaćivali i novi povećani iznos kamate, ali povećanje plaćane kamate da je bilo veće od povećanja iznosa ukupnog anuiteta i to upravo onoliko koliko se istovremeno smanjila otplata glavnice prema početnom planu što je u konačnici rezultiralo time da razlika između realiziranog otplatnog plana i početnog u konkretnom slučaju iznosi više plaćenu kamatu i smanjenje otplate glavnice, odnosno usporavanje smanjivanja ukupnog duga.

16.1. Na temelju nalaza i mišljenja predmetnog vještaka, utvrđeno je i to da je tečaj CHF oscilirao u razdoblju otplate i bio i niži i viši od tečaja prilikom odobrenja/isplate kredita, a koji je iznosio 4,6486950 HRK za 1CHF, pa da je kredit i isplaćen i otplaćivan prema srednjem tečaju HNB, a potraživanje tužitelja da predstavlja vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i pozitivne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita umanjeno za pripadajuću tečajnu razliku već prikazanih preplaćenih kamata, da bi se izbjeglo udvostručenje potraživanja, prikazujući uz to stvarne uplate i prosječni tečaj po uplaćenome, te datume plaćanja, odnosno datume kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza, odnosno datume dospijeća ako je obveza zatvorena prijevremeno, a u razdoblju otplate kredita pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao tužitelji da bi bili u obvezi platiti manje 18.829,98 eura, odnosno tužitelji da su preplatili na ime tečajnih razlika iznos u toj visini, odnosno mjesečne iznose kako je navedeno u točki II izreke ove presude.

17. Tuženica dakle, ne osporava matematički izračun iz nalaza i mišljenja vještaka, već se prigovori odnose na osporavanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva i prigovor zastare, o čemu je već bilo riječi.

18. Dakle, zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli (a koja je utvrđena ranije opisanom pravomoćnom presudom gdje su razlozi te ništetnosti obrazloženi) tuženica je u skladu s odredbama čl. 1111. st. 1. u vezi s čl. 1115. ZOO dužna tužiteljima vratiti preplaćene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koji bi bili obvezni platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog jednostranih odluka tuženice o promjeni kamatne stope i zbog toga što banka nije primijenila tečaj CHF koji je bio važeći na dan isplate kredita u iznosima kako je navedeno u točki I i II izreke ove presude, a sve prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, jer za naplatu tog iznosa tuženica nije imala pravnog osnova.

19. Tuženica je u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO dužna tužiteljima naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od izvršenja uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate.

19.1. U razdoblju od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 01. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN br. 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Prije navedenih razdoblja stopa zatezne kamate prema Uredbi o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 91/04, 153/04 i 35/05) iznosila je za relevantno razdoblje od 17. svibnja 2006. do 31. prosinca 2007. 15% godišnje. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima koji je izmijenjen Uredbom o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (NN 114/22 i NN 156/2022, na snazi 01. siječnja 2023.) i to čl. 2. određeno je da se mijenja čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021) na način da isti glasi: Stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena.

20. Odluka o parničnom trošku (točka III izreke ove presude) temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a pa su tako tužiteljima priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje Tarifa) i to za: sastav tužbe 110 bodova (tbr. 7/1 i 40 Tarife), sastav podnesaka od 02. svibnja 2017., 11. svibnja 2018., 26. lipnja 2018., 18. veljače 2019., 06. veljače 2020. i 22. svibnja 2023. ukupno 805 bodova (tbr. 8/1, 8/3 i 40 Tarife), zastupanje na ročištima 12. travnja 2018., 18. veljače 2021., 22. veljače 2023., 12. ožujka 2024., 27. lipnja 2024. i 23. lipnja 2025. ukupno 1485 bodova (tbr. 9/1 i 40 Tarife), sastav žalbi od 24. veljače 2021., 08. travnja 2024. i 03. srpnja 2024. ukupno 858,13 bodova (tbr. 10/1, 10/4 i 40 Tarife), odnosno sveukupno 3258,13 bodova, što preračunato u eure iznosi 6.516,26 eura, uvećano za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu 92,91 eura, te na predujam utrošen za troškove vještačenja u iznosu 399,94 eura, odnosno sveukupno 7.009,11 eura.

15.1. Tužiteljima nije priznat trošak zastupanja u iznosima koji premašuju one predviđene Tarifom, kao ni trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav podneska od 05. lipnja 2024. jer takav ne prileži spisu, a kako je ranije opisano pravomoćnom presudom posl. br. 28 P-133/2019-60 od 27. ožujka 2024. presuđeno da se nalaže tuženici da naknadi tužiteljici ad1 ĆG parnične troškove u iznosu 1.673,20 eura, za taj je iznos uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate, umanjen iznos dosuđenog troška tužiteljima, te je u tom dijelu tužba u odnosu na njihov zahtjev za nadoknadu parničnog troška odbačena, te je sukladno odredbi čl. 333. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja. Ostatak neutrošenog predujma bit će vraćen tužiteljima.

U Poreču, 04. studenog 2025.

S u d a c:

Sanja Oroz

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave odluke.

DNA:

1. tužitelji p.p.,

2. tuženica p.p.