REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-164/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužitelja DS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Đurđici Kos, odvjetnici u Svetom Ivanu Zelini, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 6. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika, dana 4. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 219879 od 16. rujna 2008. sklopljenog između prednika tuženika Volksbank d.d. kao kreditora i tužitelja DS kao korisnika kredita, koje glase:

"6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:

Jednokratno 1,50% (jedancijelapedestposto), od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.

6.2.Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva:

Jednokratna uplata po premijskoj stopi od 2,20% (dvacijeladvadesetposto) na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom."

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. isplatiti tužitelju ES iznos 267,80 eur sa zateznom kamatom tekućom od 18. rujna 2008. do isplate te mu isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 229,67 eur sa zateznom kamatom od 4. studenog 2025. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa prednikom tuženika kao kreditorom 16. rujna 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj: 219879 sa Volksbank d.d. koja je 18. siječnja 2013. promijenila tvrtku u Sberbank d.d., zatim u Nova Hrvatska banka d.d., a temeljem Ugovora o pripajanju od 1. ožujka 2023., rješenja HNB-a o odobrenju pripajanja od 6. travnja 2023 te Odluke glavne skupštine Nove hrvatske banke d.d. od 14. lipnja 2023., Nova hrvatska banka d.d. je pripojena Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. i koja je od 3. srpnja 2023. njen pravni slijednik. Dakle, Ugovorom o kreditu je pravni prednik tuženika tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu 10.769,17 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važeće na dan isplate kredita . Prije isplate kredita tuženik je odbio i naplatio jednokratni trošak za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od 1,50% od iznosa odobrenog kredita i 2,20% od iznosa glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom, a premija se naplatila u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika na dan isplate kredita. Instrumenti osiguranja kredita bili su ovršna izjava o zapljeni primanja korisnika kredita, deponiranje knjižice vozila kod kreditora, prijenos vlasništva na pokretnini, ustupanje prava osiguranja te zadužnica korisnika kredita. Ugovor je bio zaključen na vrijeme od 7 godina, a korisnik kredita dužan je bio kreditoru vratiti kredit u 84 mjesečnih anuiteta u iznosu od 159,40 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju banke za CHF važećem na dan dospijeća. Člankom 2. Ugovora propisano je da se na odobreni iznos kredita zaračunavaju kamate od 6,40% godišnje, da je kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Tužitelj je kredit u cijelosti otplatio. Tužitelj ističe da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj. Prilikom puštanja kredita u tečaj, tuženik je dana 17. rujna 2008. jednokratno naplatio naknadu za obradu zahtjeva i administrativnu naknadu u iznosu od 726,92 kn te naknadu za osiguranje kredita u iznosu od 1.290,84 kn. Radi se o ugovoru na unaprijed pripremljenom obrascu u kojemu je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te je kao jača ugovorna strana, financijska institucija koja se profesionalno bavi davanjem kredita, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadama za obradu zahtjeva i administraciju kredita te naknade za osiguranje kredita. Na taj način tuženik je tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 81., 82. i 87. (Narodne novine br. 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje u tekstu: ZOO/05). Prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tuženik nije sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbama članka 6.1. i 6.2. Ugovora, niti mu je prezentirao koje to točno troškove ima u vezi postupka odobravanja kredita niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto su iznosi te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Tuženik je tužitelja bio stavio u poziciju "uzmi ili ostavi" te je isplatu kredita uvjetovao plaćanjem naknade. Isto tako, tuženik je izričito tražio od tužitelja sredstva osiguranja vračanja kredita i to ovršnu izjavu o zapljeni po pristanku dužnika i ovjerovljenu zadužnicu te prijenos prava vlasništva na pokretnini – vozilu. Kao sredstvo osiguranja nije navedeno da je tuženik dužan osigurati kredit kod neke osiguravajuće kuće niti su mu predočeni uvjeti osiguranja odnosno koje sve rizike pokriva. Tužitelju nikada nije dostavljena potvrda ili na bilo koji način dokazao da se radi o plaćenoj premiji osiguranja već je isto naplaćeno kao naknada. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba članka 6.1. i 6.2. Ugovora koja se odnosi na naplatu naknada sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama tuženik nije sa tužiteljem pojedinačno pregovarao, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, to je navedenim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza odnosno takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika - banku kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Cjelokupno ponašanje tuženog prilikom potpisivanja predmetnog Ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavlja nepoštenu poslovnu praksu i na taj način tuženik je stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove. Iz tih razloga tužitelj smatra da je isključiva krivnja za sklapanje Ugovora koji sadrži ništetne odredbe na strani tuženika budući je on pokazao osobitu nepažnju prilikom sastavljanja sadržaja Ugovora u kojem tužitelj nije mogao sudjelovati. Zahtjevom iz tužbe predlaže utvrditi ništetnim odredbe Ugovora sadržane u toč. 6.1. i 6.2., a kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade te nakade za osiguranje kredita te posljedično navedenom, obvezati tuženika na isplatu iznosa plaćenih naknada u ukupnom iznosu 267,80 eur sa zateznom kamatom od 18. rujna 2008. do isplate kao i obvezati tuženika na isplatu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan. Smatra da je potraživanje u zastari. Ističe da odredba o ulaznoj naknadi i odredba za osiguranje kredita propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita odnosno, drugim riječima, ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku 1,50 % na iznos kredita što tu odredbu čini lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe, odnosno 2,20% na iznos glavnice uvećane za 20% za naknadu za osiguranje kredita. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. ZZP tužitelj da je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Člankom 6. Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita (čl. 6.1.) uz pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,50% od iznosa kredita, kao i platiti naknadu za osiguranje kredita po premijskoj stopi od 2,20% na iznos glavnice uvećane za 20 %. Tvrdi da je već samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe da su jasno koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Stoga da se o navedenim naknadama pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredbe o naknadama iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita kao i za osiguranje kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kao što je već više puta navedeno, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošača s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, a to je da je tužitelj samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje kredita. Zaključno tuženik navodi da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i obvezati tužitelja na isplatu troškova postupka tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: Ugovor o kreditu (list 6-13 spisa), otplatnu tablicu (list 14-18 spisa), promet po računu (list 19-26 spisa), dopis tužitelja i povratnicu od 22.7.2024. (list 27-28 spisa), iskaz tužitelja (list 56 spisa).

4. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio zahtjev osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita (toč. 6.1.) te naknade za osiguranje kredita (toč. 6.2.) te posljedično navedenom, zahtjev za isplatu, a koje zahtjeve tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenim ugovornim odredbama kojima da je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

6. Između stranaka nije sporno:

- da su tužitelj i Volksbank d.d, kao pravni prednik tuženika, 16. rujna 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj 219879, a kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 10.769,17 CHF;

- da je toč. 6.1. i 6.2. Ugovora o kreditu određeno da se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita naplaćuje jednokratno 1,50 % od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn te se naplaćuje neposredno prije isplate kredita te da se naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva naplaćuje jednokratno po premijskoj stopi od 2,20% na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom;

- da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u visini 726,92 kn / 96,49 eur dana 17. rujna 2008.;

- da je tužitelju naplaćena naknada za osiguranje kredita u iznosu 1.290,84 kn / 171,32 eur dana 17. rujna 2008;

- da je tuženik pravni slijednik Volksbank d.d.

7. Sporno je je li su predmetne odredbe sadržane u toč. 6.1. i toč. 6.2 Ugovora o kreditu kojima su ugovorene naknade za obradu kredita i za osiguranje kredita ništetne i posljedično navedenom, osnovanost zahtjeva za povrat plaćenih naknada. Sporno je i je li potraživanje zastarjelo.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko predmetnih naknada za obradu i osiguranje kredita, sud je saslušao tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje vozila kojeg je koristio za osobne potrebe. U trenutku sklapanja ugovora nije bio vlasnik obrta niti član trgovačkog društva. Postupak sklapanja ugovora o kreditu išao je u cijelosti preko auto kuće gdje je kupio vozilo tako da zapravo nije imao niti prilike pregovarati oko odredbi Ugovora pa niti oko odredbi vezanih uz sporne naknade. Tako je tužitelja u auto kući već dočekao sastavljen ugovor kojeg je prije potpisa letimično pročitao i isti mu je bio jasan, koliko mu je mogao biti jasan, kao laiku. Radi proteka vremena sada se više ne sjeća da li su sporne naknade naplaćene oduzimanjem istih od iznosa kredita ili je iste platio posebno.

9. Sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i istinit te niti tuženik njezin sadržaj nije ničim doveo u sumnju. Ocjenom iskaza tužitelja sud utvrđuje da nije dokazano da su među strankama vođeni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita i za osiguranje kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu, a iz iskaza tužitelja ne proizlazi da je informiran na što se toćno te naknade odnose, strukutura tih naknada i njihova visina. Konačno, na što se točno odnose predmetne naknade tijekom postupka ne obrazlaže niti tuženik, već samo ističe da je iste bio ovlašten naplatiti. Dakle, sud smatra da je izostala informiranost na što se konkretno naknade odnose te da se o tim naknadama nije moglo pregovarati.

10. Člankom 74. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, dalje u tekstu ZZP/07) važećim u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu je propisano: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

11. Člankom 96. ZZP/07 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu i osiguranje kredita i visini tih naknada.

13. Razmatrajući sadržaj toč. 6.1. i toč. 6.2. Ugovora o kreditu, ovaj sud je mišljenja da su navedene odredbe transparenta u smislu čl. 100. ZZP/07, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu tih naknada (1,50% od iznosa odobrenog kredita-ulazna naknada te 2,20% na iznos glavnice uvećane za 20% prema Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom- naknada za osiguranje kredita), ali sama činjenica da je riječ o transparentnim odredbama ne znači ujedno da su odredbe poštene.

14. Članak 99. ZZP/07 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 99. ZZP/07 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i osiguranje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 99. ZZP/07 ne mogu se odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” pa se naknada za obradu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 99. ZZP/07 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena“), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje te osiguranje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i osiguranje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredbe članka 6.1 i 6.2. Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

15. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 96. st. 1. ZZP/07, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. ZZP/07 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

16. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. stavak 1. ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da je za iznos predmetnih naknada tužitelju umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje (ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, otplatna tablica- list 14 spisa), ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

17. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju spornih odredbi terete potrošača, s druge strane (1,50% i 2,20% uvećano za 20%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatnih obveza koja nisu predviđene dispozitivnim zakonskim pravilima.

18. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje u tekstu ZOO), ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje te osiguranje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje predmetnih naknada, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

19. U skladu s člankom 74. ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

20. Ovdje sud posebno naglašava da se naknada za osiguranje kredita najvjerojatnije odnosi na osiguranje naplativosti kredita od čega zapravo ima korist isključivo banka kreditor. Naime, sklapanjem takvog ugovora o osiguranju banka se osigurava da ukoliko se ne uspije naplatiti od korisnika kredita, taj iznos može naplatiti od osiguravatelja. Sam tužitelj od tog nema nikakve koristi jer temeljem zakonske subrogacije sa banke kreditora kao ugovaratelja i korisnika osiguranja sva prava isplatom svote osiguranja prelaze na osiguratelja sva prava uključujući i pravo na naplatu dužnog iznosa od korisnika kredita. Stoga u tom slučaju, korisnik kredita samo umjesto banci svoj dug neplaćenih rata mora podmiriti osiguravatelju, što znači da ovakvo osiguranje njemu ni na koji način ne poboljšava njegov ugovorni status vezano uz njegova prava i obveze po predmetnom ugovoru o kreditu.

21. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 96 toč. 3. ZZP/07 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 6.1. i 6.2. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknada i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 74. st.1. al. 3. ZZP/07 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini 1,50 % i 2,20% uvećane za 20%, njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara, na njegovu štetu, značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

22. Nadalje, prema čl. 295. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

23. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora.

24. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj iskazivao da je pojedinačno pregovaranje bilo moguće. S obzirom da su tužitelju na temelju toč. 6.1. i 6.2. Ugovora o kreditu nesporno naplaćene naknade u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da su iste prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da su nepoštene navedena odredba čl. 6.1. i 6.2. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 96. st. 1. ZZP/07 te ništetna u smislu čl. 102. st. 1. ZZP/07. Pritom se dodaje da se o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u situaciji kada korisniku kredita, kao potrošaču, nije omogućeno pregovaranje o spornoj naknadi te o visini iste - izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

25. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

26. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

27. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

28. Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, tuženik imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom. Međutim, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Pritom valja reći, a u odnosu na naknadu za osiguranje kredita, da tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi takvo osiguranje bilo ugovoreno i plaćena premija za isto.

29. Budući da dakle, iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati.

30. Tuženik nije niti pokušao dokazati (nije predložio saslušanje svojeg zaposlenika) na temelju kojih bi se moglo utvrđivati da je tužitelj bio informiran o spornim naknadama, visini naknada i svrsi takvih naknada.

31. Slijedom navedenog, sud zaključuje da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno predmetne naknade odnosi te da o istima nije mogao pregovarati, zbog čega je utvrđeno da su ništetne toč. 6.1. i 6.2. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada (za obradu administraciju kredit) 1,10% od iznosa kredita te naknada za osiguranje kredita 2,20% uvećana za 20% te je odlučeno kao u toč. I. izreke.

32. Kako su navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne, to se iste među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, na temelju čl. 1111. u vezi čl. 323 ZOO tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

33. Neosnovan je prigovor zastare jer se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem čl. 323 st.1. ZOO u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno, u konkretnom slučaju, od dana donošenja ove prvostupanjske presude jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o naplati naknade za obradu i osiguranje kredita, to zastarni rok propisan člankom 225. ZOO od pet godina nije protekao (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

34. Slijedom svega navedenog, a kako je tuženik učinio nespornim da je tužitelju 17. rujna 2008. naplatio naknadu za obradu kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini (sada) ukupno 267,80 eur , a kako to proizlazi i iz prometa po računu (list 19 spisa) iz koje dakle, jasno proizlazi da su te naknade naplaćene, to je prihvaćen i zahtjev tužitelja za isplatu tog iznosa te je odlučeno kao u toč. II izreke.

35. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO i ista teče od dana stjecanja (plaćanja) spornih naknada. Naime, navedenom odredbom ZOO propisano je da, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne pa je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja istih.

36. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO.

37. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 151. st. 1. i. 155. ZPP. Isti je suđen tužitelju, sastoji se od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je prema vrijednosti predmeta spora, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i prema priloženom troškovniku.

37.1. U odnosu na troškove postupka potrebno je napomenuti da se deklaratorni zahtjevi, koji su postavljeni uz činidbu, ne uzimaju se u obzir prilikom obračuna vrijednosti predmeta spora. Naime, vrijednost predmeta spora utvrđena je imajući u vidu samo vrijednost kondemnatorng tužbenog zahtjeva obzirom da deklaratorni zahtjev (na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe) istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu (stečenog bez osnove na temelju ništetnom utvrđene ugovorne odredbe) treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se u konkretnom slučaju samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu (isplatu) (istovjetno pravno shvaćanje izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Revr- 475/2008 od 27. listopada 2008., Rev-1264/2007 od 29. listopada 2008. i Rev- 412/2021 od 28. ožujka 2023.) pa time i kod obračuna troškova postupka.

37.2.Tužitelju je tako priznat trošak za: sastav tužbe 25 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 26. veljače 2025, 6,25 bodova (tbr. 8/4 Tarife), sastav podneska od 11. ožujka 2025. 25 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištu 6. listopada 2025. 25 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 81,25 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 162,50 eur, a uz uvećanje za 25% PDV (40,63 eur) te uz zatraženi trošak pristojbe na tužbu i na presudu- svaka po 13,27 eur , sveukupno iznosi 229,67 eur.

38. Odluka o zateznoj kamati na trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3 ZPP.

U Zagrebu 4. studenog 2025.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- punom. tužitelja uz rješenje o pristojbi na tužbu i na presudu – svaka po 13,27 eur

- punom. tuženika