REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Posl.br: P-4890/2025-37
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužitelja IČ (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], bana I. Mažuranića 31, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Kosanović, odvjetnik u Kutini, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. (OIB 92963223473), Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, koju zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 14. listopada 2025. godine u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika stranaka, dana 4. studenog 2025. godine,
p r e s u d i o j e:
I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu, broj 3209994335 koji su dana 28.06.2007. godine sklopili tužitelj IČ, kao korisnik kredita, i tuženik Zagrebačka banka d.d., Zagreb, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 3.942,89 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:
na iznos od 0,56 eura od 1.8.2007. godine do isplate;
na iznos od 1,54 eura od 7.9.2007. godine do isplate;
na iznos od -1,90 eura od 16.10.2007. godine do isplate;
na iznos od 2,21 eura od 15.11.2007. godine do isplate;
na iznos od -0,57 eura od 12.12.2007. godine do isplate;
na iznos od 5,01 eura od 16.1.2008. godine do isplate;
na iznos od 3,64 eura od 15.2.2008. godine do isplate;
na iznos od 9,01 eura od 14.3.2008. godine do isplate;
na iznos od 7,87 eura od 3.4.2008. godine do isplate;
na iznos od 4,22 eura od 1.5.2008. godine do isplate;
na iznos od 3,91 eura od 13.6.2008. godine do isplate;
na iznos od 2,32 eura od 10.7.2008. godine do isplate;
na iznos od 1,17 eura od 11.8.2008. godine do isplate;
na iznos od 2,83 eura od 11.9.2008. godine do isplate;
na iznos od 2,91 eura od 1.10.2008. godine do isplate;
na iznos od 16,64 eura od 14.11.2008. godine do isplate;
na iznos od 8,22 eura od 1.12.2008. godine do isplate;
na iznos od 20,87 eura od 1.1.2009. godine do isplate;
na iznos od 22,86 eura od 2.2.2009. godine do isplate;
na iznos od 24,13 eura od 1.3.2009. godine do isplate;
na iznos od 20,12 eura od 6.4.2009. godine do isplate;
na iznos od 21,39 eura od 1.5.2009. godine do isplate;
na iznos od 16,61 eura od 1.6.2009. godine do isplate;
na iznos od 17,65 eura od 15.7.2009. godine do isplate;
na iznos od 18,03 eura od 24.8.2009. godine do isplate;
na iznos od 18,24 eura od 14.9.2009. godine do isplate;
na iznos od 15,52 eura od 13.10.2009. godine do isplate;
na iznos od 17,65 eura od 16.11.2009. godine do isplate;
na iznos od 20,45 eura od 28.12.2009. godine do isplate;
na iznos od 21,94 eura od 14.1.2010. godine do isplate;
na iznos od 24,42 eura od 17.2.2010. godine do isplate;
na iznos od 24,94 eura od 16.3.2010. godine do isplate;
na iznos od 27,62 eura od 26.4.2010. godine do isplate;
na iznos od 29,84 eura od 27.5.2010. godine do isplate;
na iznos od 40,30 eura od 29.6.2010. godine do isplate;
na iznos od 40,27 eura od 2.8.2010. godine do isplate;
na iznos od 38,95 eura od 13.8.2010. godine do isplate;
na iznos od 53,15 eura od 15.9.2010. godine do isplate;
na iznos od 45,49 eura od 13.10.2010. godine do isplate;
na iznos od 47,25 eura od 15.11.2010. godine do isplate;
na iznos od 54,14 eura od 13.12.2010. godine do isplate;
na iznos od 58,96 eura od 14.1.2011. godine do isplate;
na iznos od 52,11 eura od 10.2.2011. godine do isplate;
na iznos od 56,74 eura od 14.3.2011. godine do isplate;
na iznos od 53,19 eura od 14.4.2011. godine do isplate;
na iznos od 60,10 eura od 12.5.2011. godine do isplate;
na iznos od 83,37 eura od 13.7.2011. godine do isplate;
na iznos od 100,08 eura od 16.8.2011. godine do isplate;
na iznos od 75,11 eura od 12.9.2011. godine do isplate;
na iznos od 70,10 eura od 12.10.2011. godine do isplate;
na iznos od 71,36 eura od 11.11.2011. godine do isplate;
na iznos od 70,18 eura od 12.11.2011. godine do isplate;
na iznos od 71,41 eura od 13.12.2011. godine do isplate;
na iznos od 77,31 eura od 13.1.2012. godine do isplate;
na iznos od 79,28 eura od 13.2.2012. godine do isplate;
na iznos od 78,99 eura od 13.3.2012. godine do isplate;
na iznos od 77,41 eura od 12.4.2012. godine do isplate;
na iznos od 78,36 eura od 15.5.2012. godine do isplate;
na iznos od 80,19 eura od 12.6.2012. godine do isplate;
na iznos od 77,89 eura od 16.7.2012. godine do isplate;
na iznos od 78,23 eura od 13.8.2012. godine do isplate;
na iznos od 71,38 eura od 17.9.2012. godine do isplate;
na iznos od 76,42 eura od 15.10.2012. godine do isplate;
na iznos od 78,81 eura od 16.11.2012. godine do isplate;
na iznos od 77,53 eura od 14.12.2012. godine do isplate;
na iznos od 72,78 eura od 16.1.2013. godine do isplate;
na iznos od 74,95 eura od 18.2.2013. godine do isplate;
na iznos od 74,59 eura od 18.3.2013. godine do isplate;
na iznos od 79,15 eura od 16.4.2013. godine do isplate;
na iznos od 71,65 eura od 20.5.2013. godine do isplate;
na iznos od 70,53 eura od 18.6.2013. godine do isplate;
na iznos od 71,41 eura od 16.7.2013. godine do isplate;
na iznos od 71,67 eura od 19.8.2013. godine do isplate;
na iznos od 74,27 eura od 19.9.2013. godine do isplate;
na iznos od 75,54 eura od 18.10.2013. godine do isplate;
na iznos od 75,18 eura od 18.11.2013. godine do isplate;
na iznos od 78,43 eura od 16.12.2013. godine do isplate;
na iznos od 75,59 eura od 20.1.2014. godine do isplate;
na iznos od 79,07 eura od 17.2.2014. godine do isplate;
na iznos od 80,83 eura od 17.3.2014. godine do isplate;
na iznos od 79,01 eura od 16.4.2014. godine do isplate;
na iznos od 76,74 eura od 14.5.2014. godine do isplate;
na iznos od 77,57 eura od 16.6.2014. godine do isplate i
na iznos od 78,00 eura od 4.7.2014. godine do isplate, sve kamate do 31.12.2007. godine po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.597,74 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (4.11.25.) do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Nije među strankama sporno:
- da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 28.06.2007. godine zaključili ugovor o kreditu broj 3209994335, za iznos od 21.156,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate kroz 7 godina;
- da su stranke iznos kredita vezale uz srednji tečaj Hrvatske narodne banke;
- da je obveza tužitelja bila plaćati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan dospijeća;
- da je tečaj CHF u odnosu na kunu nakon zaključenja ugovora rastao.
2. Tužitelj tvrdi da je takva odredba ugovora, o ugovorenoj valuti glavnice vezanoj uz CHF) ništetne i da je preplato iznose pa od tuženik, uz utvrđenje ništetnim određenih dijelova ugovora, potražuje i isplatu iznos od 3.942,89 eura sa kamatom od dana plaćanja, a prema konačno postavljenom, povišenom tužbenom zahtjevu. Tužitelj potražuje i naknadu parničnog troška, uz kamatu.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u bitnome osporava sve navode tužitelja, kako u osnovu tako i u visini. Tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača i ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Smatra da niti jedan odredba ugovora nije ništetna. Protivi se preinaci zahtjeva, ističe prigovor zastare i predlaže zahtjev odbiti i potražuje naknadu parničnog troška.
4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, otplatni plan, visinu kamatnih stopa, knjigovodstvenu karticu, u nalaz i mišljenje financijskog vještaka, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, kao stranke u svrhu dokazivanja.
5. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio ili one već provedene nije cijenio, jer je i bez istih činjenično stanje utvrđenu u cijelosti.
5.1. Ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.
6. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Radi se o postupanju tuženika suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
6.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018 dana 03.09.2019. godine potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od dana 14.06.2018. godine kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.
7. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarskog franka.
7.1. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda pod 6. -6.1. zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
7.2. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i VS RH u odluci Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. godine uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača.
7.3. Citirana odluka VS RH bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10.06.2020. godine u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.
7.4. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati, ali u ovom postupku tuženik nije tako nešto tvrdio (tako i VS RH, broj Rev- 18/2018).
7.5. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci brojU-III-5458/2021 od 30.06.2022. godine iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora."
7.6. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".
7.7. Također je stajalište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da nesaslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.
7.8. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o rizicima fluktuacije tečaja CHF.
7.9. U ovom postupku tuženik nije predlagao djelatnika koji je sudjelovao u zaključenju ugovora, a prijedlogu za saslušanjem tužitelja nije se protivio. Naime, tuženik nije tvrdio, niti je učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Stoga se izvođenje predloženih dokaza ocjenjuje odugovlačećim i protivno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik puno obaviještenost tužitelja ne može dokazivati kroz saslušanje tužitelja, jer se tužitelj činjenično poziva na utvrđenje koje je identično onome utvrđenom u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu.
7.10. Stav ovog suda (7.9.) potvrđen je i saslušanjem tužitelja koji iskazuje da mu je novac trebao radi kupnja automobila, za osobne potrebe, da je otišao kod tuženika u poslovnicu u Sisak i tamo su mu sugerirali da iznos kredita veže uz valutu CHF, jer će mu tako biti i manji anuitet i manje kamatna stopa. Pokazan mu je i usporedni otplatni plan, ako bi valutu vezao za euro i pokazalo se da bi plaćao više, pa mu je ovakav kredit prikazan kao povoljniji. Sjeća se da mu je tijekom otplate anuitet povišen za 50%. Tužitelj u iskazu ne osporava da su mu djelatnici tuženika protumačili najbitnije odredbe ugovora. Međutim, sve iz iskaza tužitelj utvrđeno, a na koji iskaz tuženik nije imao prigovora, ne dovodi do utvrđenja da u ovom konkretnom slučaju nije na tužitelja primjenjiva odluka tj. pravno shvaćanje iz 6.-6.1. Naime, tužitelj nije informiran i obaviješten o svim rizicima od strane tuženika prije zaključenja ugovora, jer mu je kredit vezna uz valutu CHF prikazan kao povoljnije opcija. Pri tome sud ističe da je tužitelj svoju tužbe činjenično vezao uz isto postupanja tuženika kakvo postupanje je bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštiti kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Prema stavu ovog suda, tuženik drugačije postupanja u ovom individualnom sporu ne može dokazivati, samo, saslušanjem tužitelja. Navedeno upravo iz razloga što tužitelj svoju tužbu činjenično veže iz kolektivni spor pa nije niti logično niti životno da će pred sudom iskazati da je, baš on, u potpuno usporedivoj situaciji, bio izuzet iz postupanja opisanog pod 6. Stav je ovog suda da tek, ako, osoba koja je neposredno pregovarala s tužiteljem prije i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, sudu pruži dovoljno uvjerljive razloge da je u odnosu na konkretnog tužitelja bilo postupanja suprotnom onome iz 6. da tek tada sud dolazi u situaciju kada, radi utvrđenja činjeničnog stanja, mora saslušati tužitelja. U ovakvom dokazivanju odlučnih činjenica, a u kojem je izostalo saslušanje osobe koja je neposredno pregovarala s tužiteljem, saslušanje tužitelja je usmjereno na odugovlačenje postupka i povećanje troškova postupka. Radi se o povredi načela suprotnim odredbama ZPP-a.
7.11. Tužitelj je iskazao da automobil koristio za osobne potrebe. Naime, kada se cijeni sve utvrđeno uvidom u ugovor zaključen među strankama i iskazom tužitelja, tada sve zajedno čini logičnu i uvjerljivu cjelinu koja dovodi do zaključka da je tužitelj u spornom pravnom odnosu bio potrošač.
7.12. Činjenični navod da je ZČ supruga tužitelja tuženik nije osporio. Ista je prema podacima za uplatu, podmirivala neke anuitete i takve radnje ne oduzimaju tužitelju pravo na potraživanja nastala temeljem ugovora i ne oduzimaju mu aktivnu legitimaciju. Tuženik je plaćanja vršena u ime i za račun tužitelja primao, knjižio i zatvarao primljenim uplatama. Naime, do stjecanja bez osnova na strani tuženika došlo je temeljem pravnog posla koji nema osnove, a obvezu po tom pravnom poslu bio je dužan podmirivati tužitelj i svatko tko je to činio za njega, činio je za njegov račun. Dakle, činjenica da je određene anuitete plaćala supruga tužitelja ne oduzima tužitelju aktivnu legitimaciju u ovom sporu.
8. Imajući u vidu navedeno pod točkama 7. -7.12. presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača ima direktan učinak i na tužitelja, što znači da je ništetna i odredba zaključena među strankama o valutnoj klauzuli pa je usvojen zahtjev tužitelja pod točkom I izreke ove presude.
9. Tuženik istaknuo prigovor zastare koji nije osnovan.
9.1. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 14.06.2018. godine za valutnu klauzulu, (6.). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a.
9.2. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31.01.2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.
9.3. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, a to je za odluku o valuti dana 14.06.2018. godine.
9.4. Tužitelj je tužbu podnio dana 15.6.2021. godine pa njegov zahtjev nije u zastari.
9.5. Nije sporno da je tužitelj dana 31.3.2023. godine svoj zahtjev preinačio na način da ga je povisio, a toj se preinaci tuženik protivio i istaknuo prigovor zastare.
9.6. Sud je preinaku (9.5.) u smislu odredbe čl. 190. i 191. ZPP-a dopustio, a otklanja se i prigovor zastare zbog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 27.5.2024. godine, a koje glasi: "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva", koja pravna situacija se desila u ovom predmetu, jer je do povišenje došlo nakon provedenog financijskog vještačenja, a viši iznos potražuje se iz iste činjenične osnove.
9.7. Međutim, sve utvređno u 9.6. u ovom konkretnom slučaju odnosi se na dopuštenje preinake tužbenog zahtjeva, a ne na pitanje zastare. Ovi iz razloga što zastara restitucijskih zahtjeva nastupa 15.06.2023. godine (9.3.), a do preinake tužbenog zahtjeva došlo je prije tog datuma (9.5.).
10. Kako je u ovom postupku sud utvrdio ništavost tada se ima primijeniti odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, a koja upućuje na primjenu odredaba o stjecanju bez osnova tj. na odredbu čl. 1111. st. 1 ZOO-a.
11. Odlučujući o revizije protiv odluke Visokog trgovačkog suda (Revt-249/14) Vrhovni je sud na stranici 36. svoje odluke naveo: "Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102. ZZP te ugovorne odredbe ništetne… U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene, a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom."
11.1. Iz navedenog proizlazi da prilikom odlučivanja o visini zahtjeva valja provesti financijsko vještačenje na način da će početni parametar biti i početni tečaj CHF za kune koji je vrijedio na dan ispunjenja tj. isplate po ugovoru, koja visina je tada bila poznata, uz koji tečaj kredit i isplaćen pa takva visina nije niti nepoštena niti ništetna.
11.2. Polazeći od takvog stava sud je na taj način i dao zadatak vještaku Petri Blašković. Vještak je u skladu sa takvim zadatkom suda sačinio nalaz i mišljenje i sud ga je prihvatio u cijelosti, jer je sačinjen jasno i upravo temeljem rješenja suda, a način vještačenja (pitanje početnog tečaja) je pravno, a ne financijsko pitanje.
11.3. Imajući u vidu prigovor tuženika na izračun sud utvrđuje da tuženik ne prigovara visini izračuna već metodi izračuna. Vještak je postupio u skladu s rješenjem suda i nije se ugovor promatralo na način da je isti zaključen u kunama, već se primijenio početni tečaj CHF za kunu koji nije ništetan. Vještak nije pogriješio u izračunu, a način na koji je vještačio određen je rješenjem suda pa se na okolnost pristupanju vještačenja u skladu s rješenjem suda vještak i nema što usmeno očitovati.
11.4. Temelje provedenog dokaza financijskim vještačenje utvrđeno je u ovom postupku da je tužitelj u utuženom razdoblju temeljem ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli preplatio iznos od 3.945,36 eura, a da je za vrijeme dok je tečaj bio niži platio manje 2,47 eura.
11.5. Tužitelj priznaje pravo tuženiku na tzv. negativnu razliku pa potražuje iznos umanjen za niže plaćeno tj. iznos od 3.942,89 eura pa je tako postavljeni zahtjev valjalo usvojiti i odlučiti kao pod točkom II izreke presude.
11.6. Kamata je dosuđena, prema zahtjevu tužitelja, od dana plaćanja. Imajući u vidu izreku presude iz postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača sud nalazi da je tuženik bio nesavjestan i da na glavno potraživanje mora platiti kamatu od dana stjecanja, a ne od dana kada je tužitelj podnio ovu tužbu.
11.7. Tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi nepoštene, a time i ništetne. Zbog toga je nesavjestan i kamatu treba platiti od dana stjecanja.
11.8. Vezano uz tuženikov prigovor da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen te da povrede eventualno predstavljaju zabranu manjeg značaja, radi čega se ništetnost spornih odredbi ne može isticati, ovaj sud ističe kako je i taj tuženikov prigovor neosnovan. Naime, iako je točno da odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se, međutim (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetne odredbe, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na tuženika, ne može podvesti po tezu tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, već upravo suprotno. Zbog navedenog je izneseni prigovor tuženika potpuno neutemeljen, dok je pak pravo tužitelja na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi naplaćeno, opstojno.
11.9. Kamatna stopa određena je temeljem Uredbe o visini kamatne stope (NN 153/04) i čl. 29. ZOO-a.
12. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, a trošak se odnosi na troškove zastupanja tužitelja putem odvjetnika.
12.1. Trošak, koji je bio potreban i nužan za vođenje ovog spora, odnosi se na trošak sastava tužbe, dva obrazložena podneska i pristup na dva ročišta po 200,00 eura ili ukupno 1.000,00 eura, što je uvećano za 250,00 eura PDV-a, 82,29 eura sudske pristojbe na tužbu i troškova vještačenja u iznosu od 265,45 eura.
12.2. Ukupan troška iznosi 1.597,74 eura, na koji, temeljem čl. 151. st. 3 ZPP- a kamata teče od dana donošenja ove presude.
12.3. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 8.5.2023. godine, jer u istome ponavlja već ranije iznesene navode i iznosi pravna shvaćanja koje sud poznaje.
U Zagrebu, 4. studenog 2025. godine
Sutkinja:
Romana Hukelj
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.
Dna:
1.tužitelju po pun.
2.tuženiku po pun.
