Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB 77561654785

Poslovni broj: P-276/2024-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima po sucu Ivanu Katičiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja KV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Zajedničkom odvjetničkom uredu Glavaš i Šutalo, Vinkovci, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, nakon održane i zaključene glavne rasprave 15. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja Mire Glavaša, odvjetnika u Vinkovcima, 3. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 5140030250- 69000027405/2007 uz depozit od 24. siječnja 2007. godine, sklopljenog između tužitelja ŠV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d. d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek, Osijek, Kapucinska 29, sadržana u članku VII.

Ugovora o kreditu, a koja glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje platiti i sve troškove u svezi javnobilježničkih i sudskih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove“.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek, Osijek, Kapucinska 29, da tužitelju ŠV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s naslova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o naknadi izvrši isplatu novčanog iznosa od 167,19 eura (slovima: stošezdesetsedam eura i devetnaest centi), sa zateznim kamatama koje teku počevši od 24. siječnja 2007. i to po stopi od 15% za period od dospijeća do 31. srpnja 2008., zatim u periodu od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u periodu od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d. d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju ŠV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnične troškove u iznosu od 469,91 eura (slovima: četristošezdesetdevet eura i devedesetjedan cent), sa zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. od 3. studenog 2025. do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova preko dosuđenog iznosa od 469,91 eura (slovima: četristošezdesetdevet eura i devedesetjedan cent).

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 7. svibnja 2024. podnio tužbu u kojoj navodi da je kao korisnik kredita zaključio dana 24. siječnja 2007. godine sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 5140030250-69000027405/2007 uz depozit, (uz valutnu klauzulu u CHF) kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 23.000,00 CHF, koji će se isplatiti u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, na rok otplate od 10 godina. Također navodi da je predmetnim Ugovorom (čl. VII - Troškovi) ugovoreno: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje platiti i sve troškove u svezi javnobilježničkih i sudskih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove“.

1.2. Tužitelj navodi da se o naprijed navedenoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, nego je ta odredba ponuđena u naprijed formuliranom tzv. „tipskom ugovoru“, po načelu uzmi ili ostavi. Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja korisnika kredita. Ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke, na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelju nije bila razjašnjena relacija (ekonomska opravdanost) odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

1.3. Navodi da je navedena naknada suprotna je članku 4. Zakona o obveznim odnosima - načelu savjesnosti i poštenja, članku 6. Zakona o obveznim odnosima (zabrani zlouporabe prava), članka 7. Zakona o obveznim odnosima (načelu jednake vrijednosti činidaba) i članku 8. Zakona o obveznim odnosima (zabrani prouzročenja štete), te čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje Sud EU odlučio je u nekoliko spojenih predmeta (C-84/19, C-222/19 i C-252/19) da su „općenite“ naknade koje ne odražavaju konkretnu uslugu – ništetne.

1.4. Tužitelj navodi da je tuženik tužitelju, temeljem članka VII. predmetnog Ugovora o kreditu, naplatio naknadu u iznosu od 276,00 CHF, što je na dan plaćanja, po srednjem tečaju kreditora (1 CHF = 4,564224 HRK) iznosilo 1.259,72 HRK (sada 167,19 EUR), te tužitelj traži od tuženika povrat naplaćenog iznosa koje je preplatio temeljem ništetne odredbe o naknadi, uvećan za pripadajuću zateznu kamatu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe, te osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu.

2.1. Navodi da se spornom odredbom na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti takve troškove u iznosu od 1,20%, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako ne spori ni samom tužbom i kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu. Uostalom, sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu. Pritom, zahtjev jasno i razumljivo sastavljene ugovorne odredbe koji predviđa Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i na koju se tužitelj poziva, tužitelj neosnovano tumači na način da je trebao biti informiran o radnjama koje je tuženik na temelju Ugovora o kreditu trebao obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova.

2.2. Tužitelj navodi da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva, te da je tužitelj razumno morao shvatiti prirodu usluge obrade kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i njezine financijske posljedice za tužitelja nisu se promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova obrade kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni (1,20 %) moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni.

2.3. Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja.

3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tužitelj ističe da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo, nego je ta odredba ponuđena u naprijed formuliranom tzv. „tipskom ugovoru“, po načelu uzmi ili ostavi. Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja korisnika kredita. Ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke, na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelju nije bila razjašnjena relacija (ekonomska opravdanost) odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

3.1, Također navodi da je neosnovan prigovor zastare potraživanja, te navodi da je po tom pitanju Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Odjela od 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje da zastara kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao izračun efektivne kamatne stope (stranica 5.-8. spisa), ugovor o kreditu (stranica 11.-18. spisa), nalaz i mišljenje vještaka (stranica 47.-48. spisa), te je saslušao tužitelja.

5. Na temelju ocjene provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

6. Tijekom postupka nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika sklopili 24. siječnja 2007. ugovor o kreditu broj: 5140030250-69000027405/2007 temeljem kojega je koristio kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan korištenja. Nije sporno da su točkom 7. ugovora ugovorena naknada od 1,20 % od iznosa kredita.

7. Sporno je je li ništetna odredba ugovora o kreditu temeljem koje je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita, sporan je iznos naknade, te je sporno je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

8. Saslušan u svojstvu parnične stranke tužitelj je naveo da da mu je trebao novac za adaptaciju stana te je otišao u tada Slavonsku banku u Vinkovcima radi dizanja kredita iz razloga što je bio klijent ove banke dugi niz godina. S bankom je dogovoren iznos kredita i rok otplate, a kada mu je ugovor o kreditu predočen vidio je odredbu o plaćanju jednokratne naknade od 1,20% od iznosa kredita, te mu je u banci rečeno da je to sastavni dio ugovora, a on je ugovor potpisao jer mu je trebao novac i rata kredita mu je odgovarala. Naveo je da je ugovor sastavila banka i on nije imao utjecaja, a nit je mogao pregovarati o odredbi kojom je ugovorena jednokratna naknada niti o postotku iste. Naveo je da je on otplaćivao kredit i da ga je u cijelosti otplatio, a u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu je bio u radnom odnosu te nije bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva. Novac od kredita je potrošio na adaptaciju stana u kojem je živio sa svojom obitelji.

9. Saslušanjem tužitelja utvrđeno je da je ugovor o kreditu sastavila banka i da je banka unijela klauzulu o plaćanju naknade od 1,20% od iznosa kredita. Utvrđeno je da je tužitelju bila predočen ugovor i da mu je bilo poznato da je dužan platiti naknadu. Utvrđeno je da tužitelj nije mogao s bankom pregovarati o navedenoj naknadi ili o iznosu naknade.

10. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP) između ostalog je propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

11. Nadalje, odredbom članka 81. stavka 1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Slijedom navedenog, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,20% iznosa kredita.

14. Sukladno odredbi članka 295. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23., dalje u tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva.

15. Slijedom toga, o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

16. Nadalje, sud prihvaća da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

17. Budući iz provedenih dokaza proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu pripremila banka, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. Obzirom je tužitelj na temelju članka 7. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da su navedene odredbe Ugovora nepoštene, temeljem odredbe članka 81. stavak 1. ZZP, te ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP.

18. Tijekom postupka je utvrđeno da tužitelj ima status potrošača. Naime, prema odredbi članka 3. točke 1. ZZP, i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

18.1. Uvidom u zaključeni ugovor o kreditu i saslušanjem tužitelja utvrđeno je da je ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da je novac od kredita potrošio za renoviranje stana u kojem je stanovao sa obitelji.

18.2. Obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati drugačije.

19. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade od 1,20% od iznosa kredita.

20. Kako je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, te je sukladno članku 323. ZOO tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

21. Radi utvrđivanja iznosa koji je tužitelj platio na ime naknade, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Tomislavu Borkoviću.

22. Vještak u pisanom nalazu i mišljenju navodi da se predmetnim ugovorom o kreditu tužitelju se stavlja na raspolaganje iznos od 23.000,00 CHF po važećem srednjem tečaju za devize kreditora za 1 CHF, te je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti banci naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja u vrijeme zaključenja ugovora iznosi 1,20 % jednokratno, unaprijed. Vještak navodi da je tužitelj na ime naknade platio iznos od 276,00 CHF, odnosno što odgovara protuvrijednosti 1.259,73 kuna, odnosno 167,19 eura.

23. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je sud u cijelosti prihvatio isti, jer se temelji na dokumentaciji koja se nalazi u spisu i sačinjen je sukladno pravilima struke.

24. Slijedom toga, utvrđeno je da je tužitelj predniku tuženika platio iznos od 167,19 eura na ime naknade za obradu kredita, te tužitelj ima pravo na povrat ovog iznosa koji je naplaćen na ime naknade za obradu kredita.

25. Prigovor zastare je neosnovan, jer je člankom 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovora o kreditu.

25.1. Vezano za zahtjev za isplatu, treba navesti da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

26. Tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju zatezne kamate temeljem članka 1115. ZOO od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Iz izračuna efektivne kamatne stope, odnosno otplatnog plana je vidljivo da je naknada naplaćena 24. siječnja 2007., pa tužitelju pripadaju zatezne kamate od tog dana. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO.

27. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1., članka 155. i članka 164. ZPP-a, te kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to mu je tuženik dužan naknaditi trošak postupka.

28. Sud je tužitelju priznao trošak za sastav tužbe u vrijednosti od 25 bodova sukladno 7. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podneska od 25. lipnja 2024. u vrijednosti 25 bodova sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife, za zastupanje na ročištima od 2. srpnja 2025. i 15. listopada 2025. u vrijednosti 25 bodova za svako ročište sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarife, odnosno ukupno 100 bodova. Kada se vrijednost boda pomnoži sa 2,00 eura sukladno Tbr. 54. Tarife dobije se iznos od 200,00 eura. Tužitelju pripada PDV na navedeni trošak u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr. 46 Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura i presuda u iznosu od 13,27 eura, te trošak vještačenja u iznosu od 200,00 eura, odnosno ukupno 469,91 eura.

29. Na dosuđeni trošak tužitelju pripadaju zatezne kamate od presuđenja, sukladno članku 30. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17., 131/20., 114/22. i 6/24) i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO.

28. Sud nije priznao trošak tužitelju za sastav podneska od 11. lipnja 2025. (u sudu zaprimljen 18. lipnja 2025.) budući tužitelj u istom ponavlja ranije navode, te sastav ovog podneska nije bio potreban za vođenje parnice. Sud tužitelju nije priznao niti trošak za sastav podneska od 28. kolovoza 2025. budući navedeni podnesak tužitelj nije dostavio sudu.

30. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen temeljem članka 154. stavak 1. ZPP.

31. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Vinkovcima, 3. studenog 2025.

Sudac:

Ivan Katičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Zajednički odvjetnički ured Glavaš i Šutalo, Duga ulica 10, [adresa] Vinkovci – pun. tužitelja

2. Odvjetničko društvo Kožul i Petrinović d.o.o., Radnička cesta 47, [adresa] Zagreb

– pun. tuženika