REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1503/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Roberta Fabrisa, predsjednika vijeća, Brune Frankovića, člana vijeća i suca izvjestitelja te Biljane Pamić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-5434/2023-21 od 22. kolovoza 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužiteljice i tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-5434/2023-21 od 22. kolovoza 2025.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužiteljice i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici BJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 10.480,56 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- 12,41 EUR od 16.11.2008.

- 41,31 EUR od 15.1.2009.

- 46,98 EUR od 15.2.2009.

- 28,83 EUR od 15.3.2009.

- 32,34 EUR od 15.4.2009.

- 34,34 EUR od 15.5.2009.

- 26,66 EUR od 16.6.2009.

- 29,35 EUR od 14.7.2009.

- 22,33 EUR od 14.8.2009.

- 24,99 EUR od 29.8.2009.

- 28,39 EUR od 17.9.2009.

- 20,92 EUR od 11.10.2009.

- 25,67 EUR od 11.11.2009.

- 26,54 EUR od 11.12.2009.

- 41,18 EUR od 11.1.2010.

- 50,95 EUR od 11.2.2010.

- 61,81 EUR od 11.4.2010.

- 61,81 EUR od 11.4.2010.

- 68,85 EUR od 11.5.2010.

- 79,63 EUR od 16.6.2010.

- 100,25 EUR od 16.7.2010.

- 84,17 EUR od 11.8.2010.

- 139,88 EUR od 11.9.2010.

- 115,71 EUR od 11.10.2010.

- 123,34 EUR od 13.11.2010.

- 136,74 EUR od 11.12.2010.

- 171,15 EUR od 11.1.2011.

- 150,71 EUR od 25.2.2011.

- 144,97 EUR od 11.3.2011.

- 130,72 EUR od 11.4.2011.

- 161,72 EUR od 11.5.2011.

- 190,57 EUR od 11.6.2011.

- 198,16 EUR od 11.7.2011.

- 317,15 EUR od 11.8.2011.

- 208,90 EUR od 16.9.2011.

- 188,10 EUR od 11.10.2011.

- 217,80 EUR od 13.11.2012.

- 216,96 EUR od 29.12.2012.

- 219,70 EUR od 11.1.2013.

- 206,71 EUR od 11.2.2013.

- 202,99 EUR od 11.3.2013.

- 216,40 EUR od 11.4.2013.

- 205,62 EUR od 11.5.2013.

- 200,31 EUR od 11.6.2013.

- 186,86 EUR od 11.7.2013.

- 196,29 EUR od 11.8.2013.

- 200,85 EUR od 13.9.2013.

- 210,34 EUR od 11.10.2013.

- 209,00 EUR od 14.11.2013.

- 215,75 EUR od 11.12.2013.

- 206,73 EUR od 11.1.2014.

- 192,46 EUR od 11.2.2014.

- 197,21 EUR od 20.3.2014.

- 193,24 EUR od 11.4.2014.

- 188,90 EUR od 11.5.2014.

- 188,04 EUR od 11.6.2014.

- 193,79 EUR od 16.7.2014.

- 197,96 EUR od 11.8.2014.

- 200,30 EUR od 11.9.2014.

- 198,46 EUR od 11.10.2014.

- 205,57 EUR od 11.11.2014.

- 207,46 EUR od 11.12.2014.

- 208,21 EUR od 11.1.2015.

- 208,64 EUR od 11.2.2015.

- 208,64 EUR od 11.3.2015.

- 208,64 EUR od 11.4.2015.

- 208,64 EUR od 11.5.2015.

- 208,64 EUR od 11.6.2015.

- 208,64 EUR od 11.7.2015.

- 208,64 EUR od 11.8.2015.

- 208,64 EUR od 11.9.2015.

do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i da joj nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 3,122,50 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke od 22. kolovoza 2025. do isplate, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici BJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 5.210,45 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. do isplate, sve u roku od 15 dana.“ kao neosnovanim.“

2. Protiv odbijajućeg dijela navedene presude i troškova postupka žalbu, pravovremeno, podnosi tužiteljica. U žalbi ne navodi zbog kojih zakonskih žalbenih razloga podnosi žalbu već smatra da je navedena presuda, u pobijanom dijelu, nezakonita i da je njezin tužbeni zahtjev trebalo prihvatiti u cijelosti.

Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se njezin zahtjev, kao osnovan u cijelosti prihvati uz naknadu troškova postupka.

3. Protiv dosuđujućeg dijela navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi i tuženik. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava.

Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se zahtjev tužiteljice, kao neosnovan odbije uz naknadu troškova postupka odnosno da se ona ukine i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Sa žalbama tužiteljice i tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

5. Na žalbe nije odgovoreno.

6. Žalbe tužiteljice i tuženika nisu osnovane.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

7.1. Prije svega, u ovom postupku, obzirom na žalbene navode tuženika, valja istaknuti da tuženiku nije povrijeđeno pravo na pošteno suđenje jer pobijana presuda sadrži u svemu pravilne razloge ( čl. 338. st. 4. ZPP), a time što nisu prihvaćeni njegovi određeni dokazni prijedlozi nije povrijeđeno njegovo pravo na pošteno suđenje, već to za posljedicu može imati pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a što u konkretnom predmetu, nije riječ. Posljedično tome valja istaknuti i da se tuženik u žalbi neosnovano poziva na pravna shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske izražena u Odlukama poslovni broj: U-III-4372/2021 i U-III-5458/jer su ta pravna shvaćanja izražena u odnosu na nešto drugačija činjenično pravna utvrđenja.

7.2. Osim toga, suprotno žalbenima navodima tuženika, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 8. ZPP jer je procesno ovlaštenje suda prvog stupnja da odlučuje o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a što je sud prvog stupnja, pravilnom primjenom ove zakonske odredbe, i učinio i ovom sudu za to dao valjane i prihvatljive razloge.

7.3. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 388. st. 4. ZPP na koju također ukazuje tuženik jer je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude u dovoljnoj mjeri sumarno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, kao činjenica koje je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnio se je i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka, pa je i u tom dijelu žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

7.4. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njena zakonitost i pravilnost.

7.5. Ova bitna povreda odredaba parničnog postupka nije počinjena niti u dijelu u kojem je odlučeno o statusu tužiteljice kao potrošača jer je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima žalitelja, i u tom dijelu dao ovom sudu u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge kada je o toj spornoj činjenici pravilno odlučio temeljem sadržaja navedenog ugovora o namjenskom kreditu i iskazu same tužiteljice, pravilno zaključujući da tužiteljica u konkretnom slučaju ima status potrošača budući iz tih dokaza jasno proizlazi namjena u koju je navedeni ugovor o namjenskom kreditu sklopljen ( kupovina stana). Pri tome valja ukazati i na činjenicu da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u svojoj odluci poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. teret dokaza da tužitelji nisu potrošači je na tuženiku, a ne tužitelju, pa posljedično tome valja zaključiti da tuženik tu činjenicu nije uspio dokazati tijekom postupka, pa je posljedično tome i iz ovog razloga žalbu tuženika u ovom dijelu valjalo ocijeniti neosnovnom.

7.6. Osim toga, ova bitna povreda odredaba parničnog postupka nije počinjena niti u dijelu u kojem žalitelj osporava tužiteljičinu aktivnu legitimaciju jer je sud prvog stupnja odlučujući i o tom spornom pitanju, po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja, pravilno zaključio da je tužiteljica aktivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari budući je upravo ona, kao korisnica kredita 20.kolovoza 2009. s tuženikom sklopila Ugovor o prijenosu namjenskog kredita ranijeg korisnika DJ od 27. listopada 2006., kojim su sva prava i obveze sa ranijeg korisnika prenesene na tužiteljicu, pa je posljedično tome upravo ona i aktivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

7.7. Sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalbu tuženika, kao žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka, valjalo ocijeniti u cijelosti neosnovanom.

8. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama ( čl. 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nisu uspjeli umanjiti ni žalitelji u svojim žalbama.

9. Predmet ovog spora, je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 10.480,56 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom smatrajući da je tuženik ovaj novčani iznos od nje više naplatio temeljem ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržanoj u Ugovoru o kreditu broj: 3207743485 koji je 27. listopada 2006. njen prednik DJ, kao korisnik kredita sklopio s tuženikom, a koji 20. kolovoza 2009. Ugovorom o prijenosu Ugovora o kreditu prenesen s prethodnog korisnika kredita na tužiteljicu, temeljem kojeg je ona postala nositelj svih prava i obveza iz tog Ugovora, a koji iznos joj nije uzet u obzir prilikom sklapanja Dodatka navedenom ugovoru o kreditu 12. siječnja 2016., koji je na temelju odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), sklopljen između njih, a temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro, sve kako je to pobliže označeno u točki I. izreke i sve po pravilima o stjecanju bez osnova, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. ( presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018), odnosno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

9.1. Osim toga, predmet ovog spora je i zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 5.210,45 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime razlike glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valutu CHF.

10. U ovom postupku nije sporno da je između prednika tužiteljice DJ, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita 27. listopada 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 3207743485, temeljem kojeg je tuženik, kao davatelj kredita stavio na raspolaganje predniku tužiteljice iznos od 146.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 240 mjeseci, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF banke važeće na dan plaćanja, a u svrhu kupnje stana, da je između stranaka u postupku ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom banke i valutna klauzula, da je 20. kolovoza 2009. Ugovorom o prijenosu Ugovora o kreditu navedeni ugovor o kreditu prenesen s prethodnog korisnika kredita na tužiteljicu i da je 12. siječnja 2016., na temelju odredaba ZID ZPK/15, između njih sklopljen Dodatak navedenog Ugovora o kreditu, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro.

11. Obzirom na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u ovom dijelu postupka i dalje je sporno je li ova ugovorna odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli ništetna i posljedično tome ima li tužiteljica osnovano pravo od tuženika zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa 10.480,56 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koji je tuženik od nje naplatio temeljem takve ništetne odredbe po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 1111. i čl.1115. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje: ZOO), sporna je tužiteljičina aktivna procesna legitimacija i njezin status potrošača te osnovanost tuženikova prigovora zastare, kao i njegov prigovor da je sud prvog stupnja odlučujući o visini zahtjeva tužiteljice trebao uzeti u obzir i tzv. „negativne razlike“ - iznose koje je tužiteljica na temelju ništetnih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu manje platila obzirom na promjenu tečaja, te ima li tužiteljica pravo na zahtijevanu isplatu obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovora o kreditu od 12. siječnja 2016., temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro.

11.1. Osim toga, obzirom na žalbene navode tužiteljice, sporna je i tražbina tužiteljice koja se odnosi na isplatu razlike glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valutu CHF u iznosu od 5.210,45 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

12. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužiteljice sud prvog stupnja sud je nakon ocjene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP ), kao djelomično osnovan prihvatio zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem je zahtijevala isplatu iznosa od 10.480,56 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koji iznos joj tuženik nije uzeo u obzir prilikom sklapanja Dodatak Ugovora o kreditu od 12. siječnja 2016., temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro, zaključujući, u bitnome, da osnovanost njenog tužbenog zahtjeva proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenih u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem:

P-1401/2012 u kojem je sudjelovao i tuženik ( presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.,) te revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt- 249/2014-2 09. travnja 2015. jer je u tim odlukama izraženo pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenim između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive i nepoštene a sve sukladno odredbama člancima 81., 82. i 90., Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 - dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. sukladno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07), te da se prema odredbi članka 502.c ZPP fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojana povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, sve pri tome zaključujući da je tužiteljica aktivno procesno legitimirana u ovoj pravnoj stvari i da ima status potrošača.

12.1. Posljedično tome sud prvog stupnja, nadalje, zaključuje da na temelju odredbe čl. 1115. u vezi odredbe čl. 1111. ZOO tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove razlike koju je tuženiku isplatila na temelju takve ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržanih u navedenom Ugovoru o kreditu, pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare zaključujući da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj: Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO, te da zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe, pa kako je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača podnesena 4. travnja 2012., dakle prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka to je tada prekinuta zastara, a obzirom da je navedena presuda u tom kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. to da u odnosu na ovaj zahtjev tužiteljice nije nastupila zastara jer je svoju tužbu podnijela 7. lipnja 2023., dakle prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i koji je istekao 14. lipnja 2023.

12.2. Osim toga, sud prvog stupnja, u bitnome, zaključuje i da time što je na temelju odredaba ZID ZPK/15 između tuženika i tužiteljice 12.siječnja 2016. sklopljen Dodatak navedenom Ugovoru o kreditu, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro, tužiteljica ima pravo na zahtijevanu isplatu jer izvršena konverzija koja je provedena u skladu sa ZID ZPK/15 nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli te da preplata koja je utvrđena u konverziji nije i ne može biti obeštećenje tužitelju zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Preplata utvrđena u konverziji predstavlja samo razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom EUR kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužiteljica platila, a to su anuiteti koji su obračunati primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu, pa posljedično tome nema govora da su u dodatku ugovora o kreditu tužiteljici priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF koja u trenutku sklapanja dodatka ugovora još nije niti bila pravomoćno utvrđena ništetnom. Pri tome sud prvog stupnja, nadalje, zaključuje i da provedbom konverzije tužiteljica nije ostvarila ona prava koja potražuje ovom tužbom, a to je povrat u onu činjeničnu i pravnu poziciju u kojoj bi se nalazila da navedene ništetne ugovorne odredbe nije bilo.

12.3. Nadalje, sud prvog stupnja, u bitnome, zaključuje i da u ovom postupku nije prihvatio prijedlog tuženika da se u navedeni obračun uzmu u obzir i tzv. „negativne razlike“, jer tuženik tijekom postupka nije postavio odgovarajući zahtjev ili prigovor.

12.4. U odnosu, pak, na zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 5.210,45 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime razlike glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valutu CHF, sud prvog stupnja, u bitnome, zaključuje da je ovaj zahtjev tužiteljice neosnovan jer je tuženik postupajući sukladno odredbama ZID ZPK/15 konvertirao glavnicu kredita u CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na kredite i razliku preplaćenih iznosa koristio je za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita, to da tužiteljica nije bila u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF, pa tužiteljica neosnovano zahtijeva isplatu razlike glavnice.

13. Ovakva pravna shvaćanja suda prvog stupnja i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (čl. 8. ZPP), a koja se odnose na utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i posljedično tome zahtijevanoj isplati iznosa od 10.480,56 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu niti žalbom tuženika, a sve pri tome cijeneći činjenicu da je za taj dio zahtjeva tužiteljice sud prvog stupnja dao ovom sudu u svemu dovoljno jasne i na zakonu osnovane razloge.

13.1. Naime, u odnosu na žalbene razloge tuženika, u kojima ukazuje na zaključke suda prvog stupnja u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedene ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržane u navedenom Ugovoru o kreditu, utemeljenog na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je posljedično tome sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima žalitelja, uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredbi svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužiteljice utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 138. a ZZK, odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14), a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor ( tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019), pa je posljedično tome sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice glede pravne osnove spora ( ništetnosti navedene odredbe) ocijenio osnovanim.

13.2. Pri tome, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem prigovara zaključku suda o ništetnosti ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli valja istaknuti da se zapravo radi o odredbi koja proizlazi iz odredbe čl. 395. stavka 1. ZOO, odnosno čl. 22. stavka 1. ZOO/05, kao dispozitivnim odredbama koja se primjenjuje automatski. Naime, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda ugovaranje valutne klauzule je dopušteno budući je tako propisano u odredbi članka 395. stavka 1. ZOO odnosno čl. 22. st. 1. ZOO/05, a sve obzirom i na to da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u predmetnom Ugovoru o kreditu o izračunavanju obveze tužitelja na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ta ugovorna odredba nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime, predmetni Ugovor o kreditu sadržajno sadrži odredbe o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, nastalih za vrijeme trajanja ugovornog odnosa utemeljenog na navedenom Ugovoru, a takve odredbe nema u članku čl. 395. stavku 1. ZOO, odnosno čl. 22. stavku 1. ZOO/05, niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije izrazio je pravno shvaćanje da izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje ( tako i u presudi od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članka čl. 395. stavka 1. ZOO, odnosno čl. 22. stavka 1. ZOO/05 nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Kako u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadržajno sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu, kao korisnicu kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 395. stavka 1. ZOO, odnosno članka 22. stavka 1. ZOO/05, a sve kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja. Posljedično tome, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno, pa je posljedično tome, a cijeneći pri tome i navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud prvog stupnja pravilno zaključio o ništetnosti i ove ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

14. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i u dijelu u kojem zaključuje da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu onih iznosa koje je tuženik od nje više naplatio s osnove ništetnih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli, a koje joj tuženik nije obračunao prilikom sklapanja Dodatka ugovora o kreditu od 12. siječnja 2016., kojim je između stranaka u postupku izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro, unatoč tome što je između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika 12. siječnja 2016. sklopljen navedeni Dodatak Ugovora o namjenskom kreditu, utemeljen na odredbama ZID ZPK/15, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro, a sve prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka financijske struke Darka Prpića.

15. Prije svega, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da nije sporno, kako to navodi i žalitelj, da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku ( kakav je i ovaj aktualan) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ( u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ), sklopljenog između tužiteljice, kao potrošača i banaka kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

15.1. Pri tome, valja još istaknuti i da korisnik kredita ( potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ( tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21.12. 2022.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/2015, a što je upravo situacija u ovom predmetu, kojim su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je tužitelj, kao korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

15.2. Po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Dodatak), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

15.3. Osim toga, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, sklapanjem navedenog sporazuma ( Dodatka) utemeljenog na odredbama čl. 19. c ZID ZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, obzirom na sadržaj odredbe čl. 19.c st. 1. točke 2. ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog, na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke treba voditi računa i o tome je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

15.4. Ovo iz razloga što je to, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tako uređeno navedenom zakonskom odredbom i što je kamatna stopa koja se primjenjivala na ugovore o kreditu sa valutom Euro i tečaj ove valute mogao biti jedino poznat potrošačima u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, a ne i kasnije kada je dolazilo do njihove promjene.

15.5. Pri tome, valja još istaknuti da se navedenim Dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i oni, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te da iz sadržaja navedenog Dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekla ovih svojih prava, koje u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome, odredbom čl. 41. ZZP propisano je da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Dodatka Ugovoru o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tužiteljica i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo, kako to pogrešno zaključuje žalitelj. Istina, nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopraovnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.

15.6. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Dodatak ), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela od 4. listopada 2021.

15.7. Osim toga, ovakvo pravno shvaćanje proizlazi i iz pravog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju poslovni broj: Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. prema kojem „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“

16. Posljedično navedenom, a cijeneći utvrđeno činjenično stanje suda prvog stupnja utemeljeno na nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka financijske struke Darka Prpića, koje ni svojom žalbom nije uspio dovesti u dvojbu žalitelj, da sklapanjem navedenog Dodatka nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužiteljice, kao potrošača i korisnice kredita obzirom da prilikom izvršene konverzije nisu uzeti u obzir svi oni iznosi više plaćeni s osnove ovih ništetnih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli u ukupnom iznosu od 10.480,56 eura i da posljedično tome sklapanjem navedenog Dodatka nije uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već je s ove osnove ostao ovaj preplaćen iznos od 10.480,56 eura, ocjena je i ovog suda drugog stupnja da u okolnostima konkretnog slučaja tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu ukupnog iznosa od 10.480,56 eura i to po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 1111. i čl. 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu tuženika valjalo i u ovom dijelu ocijeniti neosnovanom.

16.1. Osim toga, sud prvog stupnja je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja ( čl. 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorene odredbe bude primio ne pripada.

17. Pri tome, valja istaknuti i da sud prvog stupnja prilikom navedenog obračuna, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilno nije uzeo u obzir ( prihvatio prijedlog tuženika) i tzv.“negativne razlike“ jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj: Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. proizlazi da ako u postupku nije istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja iz članka 336. i 337. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje (uračunavanje) o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništavih odredbi Ugovora o kreditu u CHF.

17.1. Obzirom na navedeno, kada tuženik samo općenito, kao u ovom slučaju, stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužiteljice temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužiteljice s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Istina, pri tome valja istaknuti da je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. zauzeto suprotno pravno shvaćanje - da se kod tzv. negativne tečajne razlike uopće ne radi o potraživanju tuženice kao banke nego su sudovi dužni temeljem prigovora tuženice u odnosu na visinu zahtjeva izračunati i iznose kada je tečaj CHF bio manji od početnog i takve iznose oduzeti od potraživanja tužitelja koji je postavio tužbeni zahtjev samo u odnosu na iznose kada je tečaj CHF bio viši od početnog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Međutim, ovo pravno shvaćanje je promijenjeno navedenom presudom Vrhovnog suda donesenoj u proširenom vijeću, pa je odlučujući o ovom prigovoru tuženika sud prvog stupnja, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda pravilno odlučio, sve imajući pri tome na umu nesporno utvrđenu činjenicu da tuženik tijekom postupka nije istaknuo ni protutužbeni zahtjev, a niti prigovor protiv prijeboja, pa je žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

18. Posebno, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje suda prvog stupnja da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu, valja istaknuti da ovakvo pravno shvaćanje ovog drugostupanjskog suda, nije u suprotnosti ni sa pravnim shvaćanjem Županijskog suda u Varaždinu (izraženom npr. u presudama poslovni broj: Gž-115/2021-7 od 12. rujna 2023. i Gž-1145/2020-3 od 23.08.2023.) u kojima je, kao i u konkretnom slučaju, izraženo pravno shvaćanje da potrošačima koji su sa bankama sklopili sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Dodatak) ne pripada ovo pravo, budući je takvo pravno shvaćanje izraženo uz nešto drugačija činjenično pravna utvrđenja – u bitnome, da su potrošačima prilikom sklapanja navedenog sporazuma sve pretplate koji su oni prema bankama učinili temeljem navedenih nepoštenih ugovornih odredbi, vraćene u njihovu imovinu na način da su iskorištene za njihov račun, a što nije slučaj u ovom konkretnom predmetu.

18.1. Osim toga, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje ovog suda drugog stupnja valja ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, pa je posljedično tome neosnovano pozivanje žalitelja na u žalbi navedene odluke Suda EU.

19. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, sud prvog stupnja je i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda pravilno primijenio materijalno pravo i u dijelu u kojem zaključuje da tužiteljici ne pripada pravo na zahtijevanu isplatu iznosa od 5.210,45 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime razlike glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valutu CHF, unatoč tome što je između tužiteljice i tuženika 12.siječnja 2016. sklopljen Dodatak navedenom Ugovoru o kreditu, utemeljen na odredbama ZID ZPK/15, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF jer po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tužiteljica je sklapanjem navedenog Dodatka Ugovora o kreditu prihvatila visinu nove glavnice izražene u valuti Euro i odredbe tog Dodatka nisu utvrđene ništetnima niti su one izgubile svoju djelotvornost, pa u okolnostima konkretnog slučaja tužiteljici ne pripada pravo zahtijevati i ovu isplatu već joj, kako je i to i prethodno navedeno, pripada pravo samo na isplatu onih iznosa koje je tuženik od nje naplatio temeljem ništetnih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli i to samo u visini one razlike koja nije uzeta u obzir prilikom sklapanja navedenog Dodatka, a sve na način kako je to i prethodno obrazloženo. Pri tome valja istaknuti da je ovakvo pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela ovog drugostupanjskog suda od 4. prosinca 2023. poslovni broj: 6 Su-49/2023. ( tako i u drugim odlukama ovog suda kao npr. Gž-29/2022-2 od 5. veljače 2024., Gž-888/2022-2 od 16. veljače 2023. i dr.).

20. U odnosu, pak, na žalbene navode tuženika u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare, valja istaknuti da žalba tuženika nije osnovana niti u ovom dijelu jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ustanovljena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na odredbu o ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržanima u navedenom ugovoru o kreditu ustanovljena u navedenom kolektivnom sporu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 7. lipnja 2023., to, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, proizlazi pravilan zaključak suda prvog stupnja da u konkretnom slučaju u odnosu na zahtjev tužiteljice koji se odnosi na isplatu preplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli, koji nisu uzeti u obzir prilikom sklapanja navedenog Dodatka nije protekao opći zastarni rok od pet godina (čl. 225. ZOO) u kojem zastarijevaju ove novčane tražbine utemeljene na restitucijskom zahtjevu, kakav je i ovaj aktualan, pa je posljedično tome žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

21. Suprotno žalbenim navodima oba žalitelja, sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 2. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23 – dalje u tekstu: Odvjetnička tarifa), te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18 i 51/23, dalje: ZSP) pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti niti žalitelj izjavljenom žalbom, pa je i u ovom dijelu žalbe oba žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanima.

22. Pri tome, suprotno žalbenim navodima tuženika valja posebno istaknuti da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo i kada je kao osnovan prihvatio zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka koji se odnose na trošak pristupa njena punomoćnika na ročište za objavu presude jer je, suprotno shvaćanju tuženika, ovaj parnični trošak bio potreban za vođenje ove parnice ( čl. 155. st. 1. ZPP).

22.1. Naime, odredbom Tbr. 9. točke 3. Odvjetničke tarife propisano je da odvjetniku pripada pravo na nagradu za ročište na kojima se presuda objavljuje u iznosu od 50% nagrade iz Tbr. 7. točke 1.,3.,6. i 7., ali ne više od 50 bodova, pa je cijeneći utvrđeno činjenično stanje i utvrđenu vrijednost predmeta spora, ocjena i ovog drugostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na nagradu za pristup punomoćnika tužiteljice na ročište za objavu presude, budući je ovaj parnični trošak bio potreban za vođenje ove parnice ( čl. 155. st. 1. ZPP ), sve obzirom i na činjenicu da je na navedeno ročište punomoćnik tužiteljice uredno pozvan i na isto se odazvao, a da i od dana objave navedene presude teku i rokovi za žalbu protiv prvostupanjske presude (čl. 335. st. 9. ZPP ), pa je posljedično tome valjalo, kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika i u ovom dijelu.

23. Dakle, obzirom na prethodno navedeno, valjalo je kao neosnovane odbiti žalbe tužiteljice i tuženika te na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi, kao u izreci pod točkom I. ove presude.

24. Obzirom da žalitelji nisu uspjeli sa svojim žalbama valjalo je kao neosnovane odbiti i njihove zahtjeve za naknadu troškova ovog žalbenog postupka (čl. 166. st. 2. u vezi odredbe čl. 154. st. 1. ZPP).

Pula - Pola, 3. studeni 2025.

Predsjednik vijeća:

Robert Fabris