Poslovni broj P-4/2019-35

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U CRIKVENICI

Kralja Tomislava 85a

51 260 Crikvenica

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Crikvenici, po sucu toga suda Sonji Alač, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Renato Car, odvjetnik u Crikvenici, protiv tuženog BG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Lovro Perica, odvjetnik u Crikvenici, radi utvrđenja da je kupoprodajni ugovor raskinut i isplate, nakon zaključene javne glavne rasprave održane 25. rujna 2025., 3. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je kupoprodajni ugovor (sa upisom založnog prava) sklopljen 21. listopada 2008. između tužitelja i tuženog, ovjeren od strane javnog bilježnika Jelene Tus iz Novog Vinodolskog, br. OV-6032/08 raskinut.

II Nalaže se tuženom da tužitelju na ime primljene kupoprodajne cijene izvrši povrat u iznosu od 193.114,61 EUR sa zateznom kamatom od 14. ožujka 2012. kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim traži isplatu preostalog iznosa od 24.885,39 EUR sa zateznom kamatom od 14. ožujka 2012. pa do isplate.

IV Nalaže se tuženom da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 19.919,75 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi od 14. ožujka 2012., koju podnosi protiv tuženog, radi utvrđenja da je kupoprodajni ugovor raskinut i isplate, tužitelj navodi da je 21. listopada 2008. s tuženim sklopio kupoprodajni ugovor sa upisom založnog prava, koji je ovjeren od strane javnog bilježnika Jelene Tus iz Novog Vinodolskog, br. OV-6032/08, a koji se odnosi na kupovinu nekretnine – etažno vlasništvo u naravi poslovni prostor u prizemlju oznake L2, neto korisne površine 108,90 m2, koji se nalazi u stambeno-poslovnoj zgradi sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] od 204,3 čhv upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Pored navedene nekretnine tužitelj da je kupio i nekretninu u naravi parkirališno mjesto P2 neto korisne površine 11,00 m2. Sve navedeno da je kupio za kupoprodajnu cijenu od 218.000,00 EUR. Tuženi da je ugovorom jamčio kupcu da su predmetne nekretnine isključivo njegovo vlasništvo, te se obvezao srediti zk. stanje na način da se predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama očiste – oslobode svih tereta i zabilježbi sporova koji se vode u zemljišnim knjigama. Ukoliko tuženi ne uspije očistiti odnosno osloboditi od svih tereta i zabilježbi sporova predmetne nekretnine pa tako dođe do raskida ili poništenja ugovora, isti da se obvezao tužitelju vratiti cjelokupni iznos što je po osnovu ovoga ugovora primio. Kako tuženi nije uspio predmetnu nekretninu osloboditi od tereta i zabilježbi sporova, to da tužitelj ima pravni interes za podnošenje ove tužbe.

Temeljem gornjih tužbenih navoda tužitelj je predložio donošenje presude kojom će se utvrditi da je kupoprodajni ugovor (sa upisom založnog prava) sklopljen 21. listopada 2008. između tužitelja i tuženog, ovjeren od strane javnog bilježnika Jelene Tus iz Novog Vinodolskog, br. OV-6032/08 raskinut, te naložiti tuženom da tužitelju isplati iznos od 218.000 EUR sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe, s time da je tužbeni zahtjev preciziran na ročištu glavne rasprave 25. rujna 2025. u pogledu valute plaćanja, s obzirom na uvođenje EUR kao službene valute u Republici Hrvatskoj, a traži i naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu na ročištu od 11. prosinca 2014. tuženi je osporio tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a u daljnjem tijeku postupka, u podnesku od 11. veljače 2015. je istaknuo prigovor res iudicata. Naime, tuženi navodi da je ovaj sud u predmetu posl. br. P-134/2014 27. listopada 2014. donio pravomoćnu presudu kojom je naloženo tužitelju da plati iznos naknade štete zbog neispunjenja njegove obveze po istom ugovoru na koji se tužitelj u ovome predmetu poziva. Tuženi predlaže odbijanje tužbenog zahtjev tužitelja u cijelosti, jer je u međuvremenu donesena pravomoćna presuda između istih stranaka po istoj pravnoj osnovi, i u pogledu istog pravnog posla.

Tuženi je na ročištu od 29. rujna 2015. naveo da ostaje kod prigovora pravomoćno presuđene stvari, navodeći da postoje 2 pravomoćne presude i to u predmetima Općinskog suda u Crikvenici posl. br. P-134/2014 i P-236/2012, predmeti kojih su u neposrednoj vezi s ovim predmetom, dodatno navodeći da je tuženi protiv tužitelja ishodio i rješenje o ovrsi koje je postalo pravomoćno tj. da je u tijeku i ovršni postupak upravo na poslovnom prostoru koji je predmetom kupoprodajnog ugovora koji je predmetom ove tužbe. Tuženi je nadalje naveo da je s tužiteljem imao korektne poslovne odnose te da je tužitelj trebao vratiti kredit, koju obvezu je preuzeo s čime bi bilo sve riješeno, ali u međuvremenu da je svu imovinu prenio na svoju suprugu SG, te da je po stajalištu tuženog tužitelj postupao s namjerom da ga prevari.

Tužitelj je očitujući se na gornje navode naveo da osporava iste, te je naveo da su neosnovani navodi tuženog da se radi o pravomoćno presuđenoj stvari, navodeći da je u predmetu na koji se tuženi poziva naznačen sasvim drugi poslovni prostor odnosno parkirna mjesta, a navodi i to da taj predmet nije pravomoćno dovršen.

U daljnjem tijeku postupka, u podnesku od 11. travnja 2017. predanom na ročištu od 20. travnja 2017. tužitelj je naveo da je dopisom odnosno opomenom od 10. srpnja 2009. pozvao tuženog na ispunjenje njegove obveze iz članka 5. predmetnog ugovora o kupoprodaji od 21. listopada 2008. kojim ga poziva da u daljnjem roku od 7 dana od primitka dopisa sredi zemljišnoknjižno stanje za predmetne nekretnine iz istoga ugovora, na način da budu oslobođene od svih tereta i zabilježbi koje su upisane u zemljišne knjige na tim nekretninama. Primitak navedenoga dopisa tuženi da je odbio 10. srpnja 2009., što da je vidljivo iz napomene dostavljača, te da se smatra da je taj dopis primio tj. da je uručen tuženom. Predmetni dopis da je tuženi i osobno primio u uredu ondašnjeg tužiteljeva obrta, koji dopis mu je uručila djelatnica tužitelja. Navedenim dopisom da je tužitelj ostavio tuženom naknadni rok za ispunjenje njegove obveze. Rješenjem Općinskog suda u Crikvenici, zk. odjel od 30. rujna 2013. posl. br. Z-320/2010 da je odbijen prijedlog tužitelja za uknjižbu prava vlasništva i uknjižbu prava zaloga osnovom kupoprodajnog ugovora od 20. siječnja 2009. u odnosu na stan koji je bio predmetom kupoprodaje kao i na sva parking mjesta koja su bila predmet kupoprodaje, osim samo u odnosu na jedno parking mjesto, a sve iz razloga što je u međuvremenu na predmetnim nekretninama bila zabilježena ovrha. Rješenjem Općinskog suda u Crikvenici zk. odjel od 30. rujna 2013. posl. br. Z-319/2010 da je odbijen prijedlog za uknjižbu prava zaloga osnovom kupoprodajnog ugovora od 21. listopada 2008. Rješenjem Općinskog suda u Crikvenici zk. odjel od 14. svibnja 2008. posl. br. Z-1486/2008 o zabilježbi spora na predmetnim k.č., te rješenje Općinskog suda u Crikvenici, zk.odjel od 8. svibnja 2008. posl. br. Z-1418/2008 o zabilježbi spora na predmetnim k.č. Nadalje, izjava o kompenzaciji – prijeboju od 21. listopada 2008. između tužitelja i tuženog, odnosno njihovih obrta na iznos od 1.169.000,00 HRK kao dokaz da je tužitelj na taj način ispunio dio svoje obveze glede isplate kupoprodajne cijene iz predmetnog ugovora od 21. listopada 2008., priznanica od 22. listopada 2008. kojom dokazuje da je tuženi primio od tužitelja iznos od 50.000,00 HRK na ime dijela kupoprodajne cijene iz predmetnog ugovora od 22. listopada 2008., ugovor o cesiji od 23. listopada 2008. između [obrt] tj. tuženog kao cedenta, Trgovine na veliko i građevinski obrt [obrt] tj. tužitelja kao cesusa te Hrvatske poštanske banke d.d. kao cesionara na iznos od 11.430,00 HRK kao dokaz o podmirenju dijela kupoprodajne cijene iz predmetnog ugovora od 22. listopada 2008., te ugovor o cesiji od 23. listopada 2008. između [obrt] tj. tuženog kao cedenta, Trgovine na veliko i građevinski obrt [obrt] tj. tužitelja kao cesusa, te Hrvatske poštanske banke d.d. kao cesionara na iznos od 73.000,00 HRK kao dokaz o podmirenju dijela kupoprodajne cijene iz predmetnog ugovora od 22. listopada 2008., te knjigovodstveni izvodi iz bivšeg obrta tužitelja. Tužitelj da je u ime i za račun tuženog, odnosno tužiteljev bivši obrt podmirio i troškove u ime narudžbi za opremu stanova u predmetnom objektu tuženog i to u iznosu od 121.744,00 HRK, što da je vidljivo iz priloženih uplatnica tj. primki. Opisanom dokumentacijom da se dokazuje da je tužitelj u cijelosti podmirio svoju obvezu u odnosu na kupoprodajnu cijenu.

Tužitelj je u daljnjem tijeku postupka naveo da dopisom odnosno opomenom od 10. srpnja 2009. dokazuje da je tuženom ostavio naknadni rok za ispunjenje njegove obveze, a kako tuženi nije ni naknadno udovoljio svojoj obvezi, da se smatra da je ugovor raskinut, i to krivnjom tuženog. Nadalje, da tuženi nije ispunio svoju obvezu iz predmetnog ugovora da proizlazi iz isprava dostavljenih uz podnesak tužitelja od 11. travnja 2017. Tužitelj da je ispunio svoju obvezu isplate kupoprodajne cijene što da proizlazi iz dokumentacije dostavljene uz podnesak od 11. travnja 2017. Iz navedene dokumentacije da proizlazi da je tužitelj u cijelosti podmirio svoju obvezu isplate kupoprodajne cijene.

Nadalje, na ročištu glavne rasprave 25. rujna 2025. tuženi je dodatno naveo da je u predmetu ovoga suda posl. br. Ovr-188/2024 donesen zaključak o prodaji, u kojem predmetu je ovrhovoditelj Hrvatska poštanska banka d.d., a stranke ovoga postupka ovršenici, te da su predmetom navedenog postupka i predmetne nekretnine.

3. U postupku su provedeni dokazi uvidom u preslike kupoprodajnog ugovora (sa upisom založnog prava) od 21. listopada 2008. (stranice 4-5 spisa), na ročištu održanom 20. listopada 2016. proveden je dokaz saslušanjem tuženog (stranice 62- 63 spisa), izvršen je uvid u preslike kupoprodajnog ugovora (za upis založnog prava) od 20. siječnja 2009. (stranice 64-68 spisa), na ročištu održanom 26. siječnja 2017. proveden je dokaz saslušanjem tužitelja (stranice 69-70 spisa), izvršen je uvid u izvatke iz zemljišne knjige, posebni izvadak: suvlasnički udio redni broj: 2, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (stranice 73-74 spisa), suvlasnički udio redni broj: 19, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (stranica 75 spisa), u preslike dopisa od 10. srpnja 2009. (stranica 80 spisa), poštanske omotnice (stranice 81 spisa) te povratnice (stranica 82 spisa), rješenja Općinskog suda u Crikvenici, zemljišnoknjižni odjel, posl. br. Z-320/2010 od 30. rujna 2013. (stranice 83-84 spisa), posl. br. Z-319/2010 od 30. rujna 2013. (stranica 85 spisa), posl. br. Z-1486/08 od 14. svibnja 2008. (stranica 86 spisa), posl. br. Z- 1418/08 od 8. svibnja 2008. (stranica 87 spisa), izjave o kompenzaciji – prijeboju od 21. listopada 2008. (stranica 88 spisa), priznanice od 22. listopada 2008. (stranica 89 spisa), ugovora o cesiji od 23. listopada 2008. (stranica 90 spisa), te od 28. listopada 2008. (stranica 91 spisa), kartice kupaca (stranica 92 spisa), te kartice partnera (stranica 93 spisa), kartice kupaca (stranica 94 spisa), primki (stranice 95-96 spisa), te rješenja Županijskog suda u Puli – Pola posl. br. Gž-98/16 od 11. srpnja 2017. (stranice 102-104 spisa). Nadalje, na ročištu održanom 9. srpnja 2019. proveden je dokaz saslušanjem svjedokinje RG, te dopunskim saslušanjem tuženog (stranice 125-126 spisa). Pored navedenih dokaza, proveden je i dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo dipl. oec. Darku Haniku iz Dramlja, u čiji nalaz i mišljenje od 25. siječnja 2024. je izvršen uvid (stranice 172-177 spisa), a izvršen je uvid i u dokumentaciju dostavljenu uz podnesak tuženog od 6. svibnja 2024. (stranice 186-188 spisa), te u očitovanje vještaka Darka Hanika, dipl. oec. iz Dramlja od 5. studenoga 2024. (stranice 191-193 spisa), a izvršen je uvid i u izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (stranice 200-227 spisa), u spis ovoga suda posl. br. P-803/2019 (raniji posl. br. P-134/2014, P- 2862/2017), te je spisu priložena dokumentacija iz navedenoga spisa (stranice 145- 161 spisa), te je izvršen uvid u spis ovoga suda posl. br. Pu P-1034/2015 (ranije P- 236/2012) koji prileži ovome spisu.

Na ročištu održanom 24. svibnja 2021. tužitelj je predočio u izvorniku dokumentaciju koja prileži na stranicama 80 spisa – dopis od 10. srpnja 2009., te poštansku omotnicu – kuvertu sa stranica 81-82 spisa, te primke koje prileže na stranicama 95 i 96 spisa, koja dokumentacija je vraćena tužitelju nakon izvršenog uvida u istu.

Po provedenom dokaznom postupku odlučeno je na način kako to stoji u izreci, iz razloga koji će biti pojašnjeni u daljnjem slijedu obrazloženja ove odluke.

4. Neosnovan je prigovor pravomoćno presuđene stvari, jer se predmet ovoga suda posl. br. P-236/12, sada Pu P-1034/2015, koji prileži ovome spisu, vodio između tužitelja i tuženog, radi utvrđenja da je raskinut kupoprodajni ugovor (sa upisom založnog prava) od 20. siječnja 2009., predmetom kojega su druge nekretnine tj. poslovni prostor i 5 parkirališnih mjesta, koji nisu predmetom kupoprodaje po kupoprodajnom ugovoru koji je predmetom ovoga postupka. Nadalje, predmet ovoga suda posl. br. P-803/2019 (ranije P-134/2014), vodi se između tuženog u ovome predmetu kao tužitelja i tužitelja u ovome predmetu kao tuženog, radi isplate, a vezano za kupoprodajni ugovor od 20. siječnja 2009., i ne vodi se vezano za predmetnu kupoprodaju. Stoga su neosnovani navodi tuženog da se navedeni predmeti vode po istoj pravnoj osnovi, u pogledu istog pravnog posla, jer se radi o različitim pravnim poslovima i osnovama. Uz navedeno se ističe i to da je presuda u predmetu posl. br. P-134/2014 od 27. listopada 2014., koja prileži na stranicama od 156-157 spisa, ukinuta rješenjem Županijskog suda u Puli – Pola posl. br. Gž-98/16-4 od 11. srpnja 2017., koje prileži na stranicama 158-160 spisa, te je dopušteno ponavljanje navedenoga postupka u tom predmetu. Slijedom iznijetog, neosnovan je prigovor pravomoćno presuđene stvari, istaknut od strane tuženog.

5. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je 2005. započeo s radovima na izgradnji poslovno – stambenog objekta u [adresa], u [adresa], a ugovor temeljem kojega je izvodio radove kao izvođač radova da je sklopio s tuženim, kao vlasnikom građevinskog obrta [obrt]. U objektu da su radili sve do 2008. Prije 2008. da su postojali određeni problemi, a vezano za plaćanje od strane tuženog jer određene radove nije platio na vrijeme, ali da su se uspjeli nekako izvući iz te situacije, tako da je prije potpisa predmetnog kupoprodajnog ugovora od 21. listopada 2008. ostao neplaćen iznos od cca 650.000,00 HRK koji iznos njemu nije bio platio tuženi. Budući da su zgradu završili u roh-bau izvedbi unutarnjih radova, a zgrada nije imala priključak za kanalizaciju tuženi da ga je molio da naprave i kanalizaciju jer je neke stanove već bio prodao u roh-bau izvedbi, a isto tako i da može prodati daljnje stanove, tako da su pristupili i izvođenju radova na kanalizaciji. Iznos dugovanja tuženog za izvršene radove ukupno da je narastao na 1.169.000,00 HRK. Tada da ga je tuženi zamolio da budući da nije imao sredstava da mu plati taj iznos da uzme u zamjenu poslovni prostor s pripadajućim parkirališnim mjestom, navodeći da se radi upravo o predmetnim nekretninama. Kaže da je na to pristao jer nije imao drugog izbora tako da su 21. listopada 2008. sklopili kupoprodajni ugovor koji je predmetom tužbe. Na dan potpisa tog ugovora napravili su odnosno sklopili izjavu o kompenzaciji odnosno prijeboju tog iznosa od 1.169.000,00 kuna. Sveukupno da je kupoprodajna cijena iznosila 218.000,00 EUR, a osim prebijenog iznosa on da je tuženom isplatio i preostali iznos kupoprodajne cijene o čemu da posjeduje pisane dokaze tako da je isplatio tuženom i onih 54.000,00 EUR koji se spominju u čl. 4. ugovora, a kako je vrijeme prolazilo on da je tuženog u više navrata pokušavao obavijestiti odnosno tražiti od njega da ispuni svoje obaveze, a to da je da po ugovoru očisti sve zabilježbe koje su bile upisane na predmetnim nekretninama. Kako je vrijeme odmicalo gledajući u gruntovne izvatke vidio je da samo dolaze nove zabilježbe, a da nije bilo brisanja tako da su se 2012. odlučili podnijeti ovu tužbu. On da posjeduje i pisane dokaze o tome da su tražili od tuženog da ispuni svoje obaveze odnosno briše zabilježbe, ali tuženi da po tome nije postupio. Što se tiče predmetnog poslovnog prostora iz predmetnog kupoprodajnog ugovora isti da je u vrijeme sklapanja tog kupoprodajnog ugovora bio u roh bau izvedbi i on da je završio uređenje istoga tako da su taj poslovni prostor i parkirano mjesto predani u posjed. U tom poslovnom prostoru da je poslovala njegova firma nepune 2 godine. Temeljem predmetnog kupoprodajnog ugovora da se on kao vlasnik obrta upisao vlasnikom tog poslovnog prostora i parkirališnog mjesta. Nakon njegove uknjižbe njega da je tužila njegova supruga UG u postupku koji se vodio pred ovim sudom, navodeći da se radi o predmetu P-664/2010 te da se temeljem presude iz tog postupka njegova supruga upisala kao suvlasnica predmetnog poslovnog prostora i parkirališnog mjesta. Nadalje je naveo da su sklopili još jedan kupoprodajni ugovor za drugi poslovni prostor, navodeći da se radi o poslovnom prostora oznake L1 koji se nalazi u prizemlju površine 49,70 m2 i 5 parkirališnih mjesta koja se nalaze ispred tog poslovnog prostora, a tužitelj je naveo da se radi o kupoprodajnom ugovoru od 20. siječnja 2009. Tužitelj je naveo da taj ugovor od 20. siječnja 2019. nema nikakve veze s ugovorom koji je predmetom tužbe iz ovog postupka od 21. listopada 2008. Prvi ugovor da je isplatio u cijelosti, tako da ovaj drugi ugovor nema nikakve veze s prvim ugovorom. Vezano za ovaj drugi ugovor je naveo da nikada nije ušao u posjed predmetnog poslovnog prostora i parkirališnih mjesta, a kako je odbijena uknjižba u zemljišne knjige i upis u katastar on da nije ni isplatio kupoprodajnu cijenu na račun Hrvatske poštanske banke kako se navodi u članku 4. ugovora, a s obzirom na to da su bili ispunjeni uvjeti iz članka 6. ugovora što je bila obveza tuženog. Vezano za čl. 7. ugovora od 21. listopada 2008., a isto tako i za članak 7. ugovora od 20. siječnja 2009. vezano za založna prava ističe da on nije uspio ishoditi uknjižbu založnog prava na tim nekretninama s obzirom na to da je njegov prijedlog za uknjižbu založnog prava odbijen od strane zemljišnoknjižnog odjela suda, a odmah da je predao te ugovore na uknjižbu založnog prava. Što se tiče iznosa kupoprodajne cijene po ovom drugom ugovoru od 20. siječnja 2009. taj iznos kupoprodajne cijene od 165.000,00 EUR koji predstavlja protuvrijednost iznosa od 1.214.472,32 HRK koliko je iznosio ostatak duga tuženog prema Hrvatskoj poštanskoj banci koja je imala upisano založno pravo na tim nekretninama, a budući da je on dugogodišnji komitent te banke da je imao s njima dobru poslovnu suradnju to da su takav dogovor postigli, a to da je bio razlog zbog kojeg su naveli taj iznos kupoprodajne cijene jer je toliko iznosio dug tuženog prema Hrvatskoj poštanskoj banci. On da je tuženom sve platio po prvom kupoprodajnom ugovoru, a platio mu je i više nego što je trebalo, tako da nije točno da je on od njega tražio da plati ostatak kupoprodajne cijene po tom prvom ugovoru jer je sve već bio platio. U predmetnom poslovnom prostoru oznake L2 nije od 8. kolovoza 2012. tako da od tada tamo nije ni bio. Tog dana da ga je fizički napao tuženi, a taj poslovni prostor da nije ni u upotrebi jer nema priključka na vodovod. Nije vratio ključeve poslovnog prostora tuženom, a to da ni ne namjerava dok se ne riješi ovaj spor.

6. Tuženi je u svom iskazu naveo da je tužitelj bio izvođač radova na izgradnji stambeno poslovne zgrade u [adresa], a on da je bio investitor tih radova. Kaže da su poslovali 3-4 godine, da su postojali određeni problemi s tom zgradom jer su mu ukinuli lokacijsku dozvolu. 2005. da je počela gradnja, 2006. da su ukinuli građevinsku dozvolu, 2007. da je ponovo dobio građevinsku dozvolu, a 2008. završio izgradnju te stambene zgrade. Veći dio radova odnosno 90% radova da je izveo tužitelj JG, kojemu je on uredno plaćao sve radove, jer je imao banku iza sebe odnosno osigurane financije i kada se zgrada završila u završnim radovima tužitelj da je rekao da bi on trebao poslovni prostor. Napravili su ugovor, a radi se o kupoprodajnom ugovoru od 21. listopada 2008. te da su dogovorili sve kako to stoji u tom kupoprodajnom ugovoru, a u kojem je predviđeno da tužitelj njemu izvrši isplatu iznosa od 54.000,00 EUR, a preostali iznos kupoprodajne cijene da su prebili s radovima koje je tužitelj izvršio na izgradnji te zgrade. Tužitelj da mu nije uplatio tih 54.000,00 EUR, tako da mu nije isplatio ni onih 13.000,00 EUR niti 41.000,00 EUR kako je to navedeno u članku 4. ugovora. Tužitelj da se temeljem ovog ugovora koji je priložen uz tužbu upisao kao vlasnik poslovnog prostora u prizemlju navedenog u ugovoru i parkirališnog mjesta sve pobliže opisano u ugovoru. Nakon godinu ili dvije dana tužitelj da je prepisao ½ suvlasničkog dijela nekretnina na svoju suprugu SG. Tuženi nadalje navodi da je imao kredit kod HPB od 1.300.000,00 HRK koji je bio još neisplaćen te da je prodao drugi lokal isto u prizemlju, a prodao ga je isto tužitelju, navodeći da se radi o poslovnom prostoru L1 površine 49 m2, kupoprodajni ugovor da je ovjeren u [adresa] 20. siječnja 2009. Dogovor koji je postigao s tužiteljem je bio da on novce od kupoprodaje, a radilo se o iznosu od 165.000,00 EUR jer je osim tog poslovnog prostora kupio i 3 parkirna mjesta pa da je njihov dogovor bio da te novce uplati direktno na račun HPB, ali i ove novce koje je dugovao po prvom ugovoru pa bi se time brisali svi tereti i zabilježbe, s time bi on bio čist kod banke i kod tužitelja odnosno u zemljišnim knjigama ne bi bilo više nikakvih zabilježbi. Tužitelj da je pokušao platiti cijeli taj iznos banci i po prvom i po drugom ugovoru, ali da on nije znao da je tužitelj u to vrijeme već imao nagomilane dugove i blokadu firme i nije uspio to isplatiti. Iza toga da je krenulo zatvaranje firme tužitelja. Tužitelj da je počeo i poslovati upravo u tom poslovnom prostoru od 108,90 m2 u prizemlju oznake L2. Nakon toga da se uvidjelo da su počeli dolaziti tužiteljevi vjerovnici i nastao je kaos u njegovoj firmi jer su ljudi plakali, tražili novce, tražili su ga jer ga nije bilo. Tužitelj da se htio uknjižiti i na tom drugom poslovnom prostoru, ali da se nije uspio uknjižiti, jer je vidio da se radi o prijevari i da za to ima pravomoćnu presudu u predmetu Općinskog suda u Crikvenici, posl. br. P-134/2014. Kaže da je godinama funkcionirao i poslovao pozitivno odnosno bez financijskih problema, a 30 godina da je obrtnik, te da ga je upravo tužitelj doveo u blokadu i od tog dana da je već 8 godina blokiran. Na početku da su imali veliko povjerenje, da nije upitno bilo ni radovi niti novac jer je sve teklo kako treba po dogovoru, a problemi da su nastali kada je firma tužitelja zapala u blokadu i kada su se pojavili njegovi vjerovnici. Kada gleda sada iz ove perspektive da je očito da je tužitelj sve planski radio jer je izgradio sebi privatno obiteljsko carstvo od 7.000,00 m2 kvadrata s apartmanima sa 5 zvjezdica, vozi najnovijeg džipa Audi Q7, sve je prenio na suprugu, oglašava se u agenciji Novasol agenciji za turizam i nekretnine i zarađuje velike novce. Tužitelj da je najveći dužnik Primorsko-goranske županije, a njegov porezni dug da iznosi preko 4.500.000,00 HRK. Tuženi da ne može raspolagati svojom imovinom zbog blokade. Hipoteka da je bila u iznosu od 2.950,000,00 HRK, ali da je smanjio taj iznos hipoteke na cca 1.200.000,00 HRK, a tih 1.200.000,00 HRK da je trebao platiti tužitelj s ovim otkupom i bila bi brisana te hipoteka, ali to da tužitelj nije platio. On da je odlazio u HPB radi brisanja one hipoteke na iznos 2.950.000,00 HRK nakon što je vratio onaj dio kao što je naveo, ali da su oni tražili da uplati 500,00 HRK za brisanje te hipoteke što nije iz principa htio, jer je godinama s njima poslovao, a oni to ni do dan danas nisu brisali. Nakon kupnje predmetne nekretnine tužitelj da je pobjegao i 5 godina da ga nigdje nije bilo. Firma da se zatvorila, na sud nije dolazio, izbjegavao je i opstruirao kontakte. U vrijeme sklapanja tog drugog ugovora koji je sklopljen 3 mjeseca nakon prvog tužitelj da je još dobro poslovao i nije mislio da će biti nekakvih problema. Tužitelj da je išao u Karlovačku banku, i pokušao je riješiti pitanje isplate kredita tuženog, da je bilo samo pitanje dana kada će isto biti realizirano, ali kako su ga stigli dugovi koje je prethodno napravio to da nije bilo moguće, odnosno propalo je pa se tužitelj izgubio i firmu zatvorio.

U svom dopunskom iskazu tuženi je naveo da je tužitelja upoznao preko svog prijatelja kao izvođača građevinskih radova, da su napravili ugovor, krenuli u građenje, i imali odnos povjerenja. Navodi da se radilo o velikim novcima, da nije pitao za plaćanja, a on da je uvijek stizao platiti. Digao je jedan kredit i to u Kreditnoj banci Zagreb u iznosu od 200.000,00 EUR, zatim u Poštanskoj banci u iznosu od 400.000,00 EUR. Sve da je bilo korektno i s povjerenjem, njemu da je ostalo isplatiti HPB 1.200.000,00 HRK. Napravili su jedan ugovor da tužitelj uzme poslovni prostor, a tu misli na ovaj poslovni prostor od 108 m2, a da se kupoprodajna cijena plati jednim dijelom radovima odnosno kompenzacijom s radovima koje je izvršio, a drugim dijelom da on vrati kredit, što je navedeno u ugovoru i to upravo u tom kupoprodajnom ugovoru od 21. listopada 2008. Budući da nije vratio kredit, tuženi da je upao u dugove i poslovni prostor da se blokirao. U međuvremenu da ga je tužitelj prenio na sebe bez isplate, a tu da je napravio grešku. Iza toga da su slijedile tužiteljeve malverzacije, dolazili su njegovi dugovi i njegovo propadanje firme koje je namjerno napravio. On da je prevario stotinu ljudi i firmi koje su dolazile. Što se tiče gđe RG on da s njom nije sklopio nikakve poslove. Ona da nije dolazila u ured. Kaže da je sve ugovore radio s tužiteljem u poslovnom prostoru u [adresa] koji se nalazi dolje niže prema centru grada. Tužitelj da je radio 5 godina, a ima imovinu u iznosu od 2.000.000,00 EUR u Bribiru, kuću s apartmanima s 5 zvjezdica luksuzno opremljenu i sve je prenio na svoju suprugu SG. Osporava da mu je UG uručila dopis od 10. srpnja 2009. koji prileži na stranici 80 spisa, navodeći da nikakve poslove s njom nije radio jer je on imao zasebno knjigovodstvo koliko god su dugo zajedno radili, tuženi da je SG možda 2 puta vidio u tom periodu. U pogledu izjave o kompenzaciji sa stranice 88 spisa naveo je da je to ta kompenzacija o kojoj je govorio u svom iskazu i to da je i potpisao, navodeći da je točno i to da je potpisao ugovore o cesiji vezano za isplate tužitelja HPB, navodeći da se radi o isplatama koje su navedene u ugovorima sa stranica 90 i 91 spisa koje je potpisao. Kaže da nije primio iznos od 50.000,00 HRK o kojem je iskazivala svjedokinja UG te da nije potpisao priznanicu sa stranice 89 spisa. Nije mu UG uručila dopis od 10. srpnja 2009. sa stranice 80 spisa. Tužitelj da je imao svoje knjigovodstvo i njih dvojica da su radili s tužiteljevim knjigovodstvom. Naveo je da lažu i to da su mu opremili stanove namještajem, a u toj dokumentaciji da je vidio cijene kojima se opremaju najluksuzniji stanovi sa 5 zvjezdica, navodeći da se radi o izmišljenim cijenama i računima. Kada je tuženi upao u blokadu tužitelj da je pobjegao, doslovce da se izgubio, 5 godina da ga nije nigdje bilo i kada nije platio kredit, u međuvremenu da je tuženi pokrenuo vraćanje poslovnog prostora natrag, da je dobio ovrhu i trebao se ovršiti prošle godine. S obzirom na to da tužitelj ima velike veze i izbjegava vješto sudove njemu da je pravomoćna presuda ukinuta i vodi se novi postupak kojeg misli da će dobiti. Obveza tužitelja da je bila da on vrati kredit HPB, a je li to bila obveza iz predmetnog ugovora ili drugog ugovora koji je s njim sklopio to da ne zna.

7. Svjedokinja UG, supruga tužitelja, je u svom iskazu navela da je u prvo vrijeme bila zaposlena u obrtu svog supruga [obrt], kao administrator, to da je bilo negdje 2004. pa da je njezin suprug JG nakon par godina osnovao TD HB gradnja d.o.o. i tamo da je bila jedno vrijeme direktor. Kaže da je bila direktor te firme nepunih godinu dana, a ne može se izjasniti u kojem periodu je bila direktorica, moguće da je to bilo tijekom 2008. Za HB gradnju obavljala je i sve administrativne poslove pa tako i poslove koje se odnose na bankovna plaćanja, tako da su joj poznati poslovni odnosi njezina supruga i tuženog BG. Tamo da je bila od samih početaka gradnje te zgrade na adresi [adresa]. U početku da je sve bilo u redu. Zna da je tuženi dobro plaćao privremene situacije, jer je njezin suprug gradio tu zgradu odnosno bio izvođač radova. Nakon tog početnog dobrog perioda uslijedile su kompenzacije jer je tuženi imao kredite i nije imao novaca, a i oni da su bili zainteresirani da se cijena radova koje je suprug izvodio naplati stjecanjem prava vlasništva na stanovima odnosno da se tako naplate. Čak da je ona bila i izabrala te stanove, pa da je tuženi odustao od toga pa da su morali uzeti bilo što jer su znali da HPB ima upisanu hipoteku pa su pristali na taj poslovni prostor. Radi se o poslovnom prostoru u prizemlju površine 108 m2 i jednim parkingom. Taj poslovni prostor da su platili kompenzacijom, jednim dijelom da je bila kompenzacija namještajem, navodeći da se radi o iznosu od cca 121.000,00 HRK kojim namještajem da su opremili ta dva stana koja im nisu pripala, a koji su stanovi u vlasništvu tuženoga. Nekih 50.000,00 HRK tuženi da je primio u gotovini. S obzirom na to da je tuženi bio zapao u probleme uvijek da se nadao nekakvim kreditima pa da su oni platili nekakve 2 rate njegova kredita HPB. Zna da je jedna bila u iznosu od 71.000,00 HRK, a druga u iznosu od 11.000,00 HRK i o tome da su sklopili ugovor o cesiji. Kompenzacija u radovima koje je njezin suprug izvršio da je bila u iznosu od cca 1.100.000,00 HRK odnosno 164.000 EUR, a koliko se sjeća cijena po kupoprodajnom ugovoru da je bila 208.000,00 EUR. Budući da je prošla godina dana od potpisa ugovora, a tuženi da nije maknuo zabilježbe i nije isplatio kredit, a pojavile su se i nove zadužnice gdje su se ljudi upisali, tuženom da su poslali dopis, a radi se o dopisu od 10. srpnja 2009. sa stranice 80 spisa, te su tražili raskid ugovora odnosno da ih on isplati, a da oni njemu vrate prostor. Budući da tuženi nije primio taj dopis, a dolazio je njima i dalje u ured, ona da je tuženom uručila taj dopis ispred vrata njihova ureda, tuženi da je taj dopis preuzeo i pocijepao ga. Što se tiče tog poslovnog prostora, koji je predmetom kupoprodajnog ugovora, ključeve tog poslovnog prostora da ima njezin suprug međutim sada da nemaju tamo ni sat za vodu, struju da imaju, ali kako nemaju vodu nema uvjeta za rad odnosno ne može se iznajmiti iako su taj poslovni prostor opremili, a bio je u roh-bau izvedbi. Kaže da tamo ne prilazi, ali kako je vidjela da je suprug imao posla s raznim ljudima koji su ga prevarili, a radi se o investitorima bila je prisiljena tužiti svog supruga radi utvrđenja bračne stečevine u ½ dijela, jer je to bračna stečevina tako da je sada upisana kao suvlasnica tog poslovnog prostora i parkirališnog mjesta u ½ dijela. Ako će ju tuženi isplatiti odmah da će potpisati raskid tog ugovora i vratiti poslovni prostor, a tako da će i njezin suprug napraviti istovremeno. Vezano za izjavu o kompenzaciji sa stranice 88 spisa može reći da je tu potpis njezina supruga, zna da je više tih kompenzacija, a detalja da se baš ne može sjetiti. Što se tiče isplate od 50.000,00 HRK, ona da je osobno išla u banku podići taj novac te da je bila prisutna kada je tuženi preuzeo te novce, jer je i zvala tuženog da joj potpiše tu priznanicu, a radi se o priznanici sa stranice 89 spisa i o ugovorima o cesiji sa stranica 90 i 91 spisa. Na stranicama 95 i 96 spisa da su primke koje se odnose na onaj namještaj o kojem je iskazivala kojim su opremili stan tuženog, taj namještaj da je kupljen u salonu Hrast. Dopisom od 10. srpnja 2009. sa stranice 80 spisa da su pozvali tuženoga da "očisti" predmetni poslovni prostor svih tereta i zabilježbi i to da on nije učinio, a pojavili su se još i novi tereti.

8. Uvidom u kupoprodajni ugovor od 21. listopada 2008. sa stranica 4-5 spisa utvrđeno je da su tužitelj kao kupac i tuženi kao prodavatelj, sklopili navedeni kupoprodajni ugovor, predmetom kojega je bila prodaja nekretnine označene kao etažno vlasništvo upisano u [broj poduloška], u naravi poslovni prostor u prizemlju oznake L2 koji se sastoji od jedne prostorije, netto korisne površine od 108,90 m2 u nacrtu označen oker bojom, zajedno sa pripadajućim dijelom na zemljištu i zajedničkim dijelovima zgrade, koji se nalazi u stambeno poslovnoj zgradi sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] od 204,3 čhv upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koji poslovni prostor u idealnom dijelu u odnosu na čitavu stambenoposlovnu zgradu predstavlja 2398/10000 dijela; te nekretninu upisanu u [broj poduloška], u naravi parkirališno mjesto P2 netto korisne površine od 11,00 m2 u nacrtu označeno sivom bojom, zajedno s pripadajućim dijelom na zemljištu i zajedničkim dijelovima zgrade, koje se nalazi na istoj k.č., sve to za ukupnu kupoprodajnu cijenu od 218.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate, a na način kako je to ugovoreno u članku 4. ugovora.

U članku 2. cit. ugovora je navedeno da kupac danom zaključenja kupoprodajnog ugovora stupa u posjed te nekretnine. Nadalje, u članku 3. tuženi kao prodavatelj je ovlastio tužitelja kao kupca da na temelju tog kupoprodajnog ugovora, a bez svakog daljnjeg pitanja i odobrenja, može u zemljišnim knjigama ishoditi uknjižbu prava vlasništva na nekretninama iz članka 1. tog ugovora na svoje ime.

Nadalje, u članku 4. ugovora, stranke su suglasno utvrdile da prodavatelj, dakle tuženi, po osnovu obavljenih građevinskih radova i usluga duguje kupcu odnosno tužitelju 1.169.000,00 HRK, a što sporazumom stranaka odgovara visini od 164.000,00 EUR, dok kupac tj. tužitelj po osnovu kupoprodaje iz članka 1. duguje prodavatelju iznos od 218.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, slijedom čega stranke suglasno prebijaju te svoja međusobna potraživanja tako da kupac po izvršenom prebijanju po osnovu navedene kupoprodaje duguje prodavatelju razliku iznosa od 54.000,00 EUR, u kunskoj protuvrijednosti, a koji iznos je sukladno dogovoru ugovornih stranaka kupac dužan isplatiti prodavatelju na način da odmah po zaključenju ugovora isplati iznos od u visini od 13.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, dok je preostalu razliku od 41.000,00 EUR u ugovorenoj kunskoj protuvrijednosti kupac dužan isplatiti prodavatelju nakon što prodavatelj obavijesti kupca da je predmetne nekretnine tj. poslovni prostor L2 i parking P2, oslobodio – očistio od svih tereta i zabilježba sporova.

U članku 6. stranke su ugovorile da ukoliko prodavatelj odnosno tuženi ne očisti

– oslobodi od svih tereta i zabilježbi sporova predmetnu nekretninu, a osobito u slučaju da prodavatelj izgubi sudske sporove u pogledu tih nekretnina koji su zabilježeni u zemljišnoj knjizi, tako da dođe do raskida ili poništenja ugovora, da je prodavatelj dužan kupcu vratiti sve što je po osnovu ovoga ugovor primio, uključujući i iznos prijeboja od 1.169.000,00 HRK, troškove realizacije založnog prava, zakonskih zateznih kamata, poreza na promet nekretnina, a za koju isplatu kupcu u cijelosti odgovara tuženi, osobno i kao vlasnik obrta.

9. Nesporno je da su stranke sklopile gore navedeni kupoprodajni ugovor od 21. listopada 2008., predmetom kojega je poslovni prostor L2 i parkirališno mjesto koji su opisani u kupoprodajnom ugovoru, kao i da je tužitelj kao kupac upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik navedenih nekretnina, temeljem navedenoga ugovora, a koja uknjižba je provedena pod brojem Z-3470/08, temeljem prijedloga zaprimljenog 17. studenoga 2008., kako to proizlazi iz obrazloženja rješenja ovoga suda, zemljišnoknjižni odjel, posl. br. Z-319/2010 od 30. rujna 2013. (stranica 85 spisa), kojim je između ostalog, odbačen prijedlog tužitelja za uknjižbu prava zaloga, temeljem predmetnog kupoprodajnog ugovora.

Isto tako, nije sporno da kupoprodajna cijena za predmetne nekretnine iznosi 218.000,00 EUR, da je dio kupoprodajne cijene u iznosu od 164.000,00 EUR plaćen kompenzacijom, tj. izvršenim građevinskim radovima od strane tužitelja, što su stranke i utvrdile u navedenom kupoprodajnom ugovoru.

Nadalje, nije sporno ni to da se tužitelj kao kupac obvezao tuženom kao prodavatelju da će ostatak kupoprodajne cijene u iznosu od 54.000,00 EUR, isplatiti na način da iznos od 13.000,00 EUR isplati prodavatelju odmah po zaključenju ugovora, a iznos od 41.000,00 EUR nakon što prodavatelj obavijesti kupca da je predmetne nekretnine oslobodio – očistio od svih tereta i zabilježbi sporova.

10. Tužitelj tvrdi da je izvršio obvezu isplate ostatka kupoprodajne cijene u iznosu od 54.000,00 EUR prema prodavatelju, što tuženi osporava, navodeći da tužitelj ovu svoju obvezu nije izvršio.

Naime, tuženi tvrdi da je dogovor stranaka bio da tužitelj, koji je od tuženog 20. siječnja 2009. kupio još jedan poslovni prostor i 5 parkirališnih mjesta, zatvori kredit koji je tuženi podigao kod Hrvatske poštanske banke d.d., da su ta dva ugovora jedan s drugim u svezi, da je do problema došlo zbog toga jer tužitelj nije platio kupoprodajnu cijenu i to ovih 54.000,00 EUR pa predmetnom ugovoru i kupoprodajnu cijenu po ugovoru od 20. siječnja 2009., dok tužitelj tvrdi da se radi o zasebnim pravnim poslovima, koji jedan s drugim nisu povezani.

Nije sporno među strankama da tužitelj u zemljišnim knjigama nije uspio ishoditi uknjižbu založnog prava radi osiguranja novčane tražbine iz članka 6. predmetnog kupoprodajnog ugovora, u iznosu od 1.169.000,00 HRK i dr., temeljem članka 7. kupoprodajnog ugovora od 21. listopada 2009., a što je utvrđeno i uvidom u izvatke iz zemljišne knjige za predmetne nekretnine koje prileže spisu.

Nije sporno da je na predmetnim nekretninama uknjiženo založno pravo za korist Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, u iznosu od 2.950.000,00 HRK, temeljem sporazuma o zasnivanju založnog prava na nekretnini radi osiguranja od 19. ožujka 2007. i ugovora o kratkoročnom kreditu od 15. ožujka 2007. i dr. (Z-835/07, zaprimljeno 22. ožujka 2007.), te u iznosu od 1.214.427,32 HRK (Z-688/08, zaprimljeno 10. ožujka 2008.), a isto proizlazi iz izvatka iz zemljišne knjige za predmetne nekretnine sa stranica 73-75 spisa, te sa stranica 200-227 spisa.

11. Uvidom u cit. izvatke iz zemljišne knjige za predmetne nekretnine utvrđeno je da je na istima zabilježeno postojanje sporova, i to temeljem prijedloga i tužbe od 7. svibnja 2008. (Z-1418/08, zaprimljeno 7. svibnja 2008.), i dr., pa dakle, postoje tereti tj. zabilježbe sporova, ovrhe i privremene mjere zabrane otuđenja i dr.

12. Uvidom u dopis od 10. srpnja 2009. sa stranice 80 spisa utvrđeno je da je tužitelj pozvao tuženog da u roku od 7 dana sredi zemljišnoknjižno stanje na način da se predmetne nekretnine u cijelosti oslobode svih tereta i zabilježbi sporova koje se u zemljišnim knjigama vode na tim nekretninama.

Navedeni dopis tužitelj je poslao tuženom preporučenom pošiljkom 10. srpnja 2009. s povratnicom, a dostava je neuredna, vraćena s naznakom „ne prima”, odnosno tuženi je 10. srpnja 2009. odbio primitak navedene pošiljke, što proizlazi iz dokumentacije i to poštanske omotnice i povratnice sa stranica 81-82 spisa, pa se smatra da je navedeni dopis primio.

13. Iz iskaza svjedokinje RG, čijem iskazu sud poklanja vjeru kao istinitom i vjerodostojnom, jer je uvjerljiv i životno logičan, te potkrijepljen materijalnom dokumentacijom koja prileži spisu, proizlazi da je ona osobno tuženom, kada je došao u njihov ured, uručila tak dopis, ispred vrata njihova ureda, te da je tuženi taj dopis preuzeo i pocijepao istim iz čega također proizlazi da je tuženom dostavljeno navedeno pismeno.

Dakle, tuženi je pozvan da u roku od 7 dana oslobodi predmetne nekretnine svih tereta i zabilježbi sporova na predmetnim nekretninama, što je bila njegova obveza preuzeta sklopljenim kupoprodajnim ugovorom, čemu tuženi nije udovoljio.

Tužitelj u ovom postupku tvrdi da je ugovor o kupoprodaji raskinut, jer tuženi, ni u naknadno ostavljenom roku, nije oslobodio predmetne nekretnine svih tereta i zabilježbi sporova na predmetnim nekretninama, kako je to ugovorio s tužiteljem.

Iz svega ranije navedenoga proizlazi da je tužitelj u ovome postupku dokazao svoje tvrdnje da je tuženog pozivao da oslobodi predmetne nekretnine svih tereta i zabilježbi sporova, te da mu je ostavio naknadni, primjereni rok za ispunjenje navedene obveze, čemu tuženi nije udovoljio.

14. Odredbom članka 360. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 35/05., 41/08.; u nastavku: ZOO/2008.) je propisano da u dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strane može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili pod pretpostavkama predviđenim ZOO, raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Nadalje, odredbom članka 361. stavak 1. ZOO propisano je da kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, da se ugovor raskida po samom zakonu. Prema odredbi stavka 3. cit. članka, kad je vjerovnik zahtijevao ispunjenje, pa ga nije dobio u razumnom roku, može izjaviti da raskida ugovor.

Odredbom članka 362. stavak 1. ZOO propisano je da kad ispunjenje obveze u određenom roku nije bitan sastojak ugovora, da dužnik zadržava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obvezu, a vjerovnik da zahtijeva njezino ispunjenje. Prema odredbi stavka 2. cit. članka, ako vjerovnik želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadi rok za ispunjenje. Ako dužnik ne ispuni obvezu u naknadnom roku, nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitan sastojak ugovora.

Naime, tužitelj je dokazao svoje tvrdnje da je tuženom ostavio naknadni primjereni rok za ispunjenje njegove obveze, te su nastupile posljedice, kao i u slučaju kada je rok bitan sastojak ugovora, odnosno tužitelj je dokazao da je nastupio raskid predmetnog kupoprodajnog ugovora, istekom naknadno primjerenog roka za ispunjenje obveze tuženog za oslobođenje predmetnih nekretnina svih tereta i zabilježbi sporova, koji je određen dopisom od 10. srpnja 2009., kojeg je tuženi zaprimio 10. srpnja 2009.

Ovo proizlazi iz iskaza svjedokinje RG, koji je potkrijepljen relevantnom materijalnom dokumentacijom i to dopisom od 10. srpnja 2009., poštanskom omotnicom i povratnicom, koji prileže na stranicama 80-82 spisa.

Stoga, s obzirom na to da tužitelj ostavio tuženom naknadni primjereni rok za ispunjenje svoje obveze, te je izjavio da raskida ugovor, to je osnovan zahtjev tužitelja da se utvrdi da je kupoprodajni ugovor od 21. listopada 2008. koji je sklopljen između tužitelja kao kupca i tuženog kao prodavatelja raskinut, temeljem odredbi članka 362. stavak 1., 2. i 3. ZOO, pozivom na članak 361. stavak 3. ZOO krivnjom tuženog.

Uz navedeno se ističe i kako slijedi:

Odredbom članka 376. stavak 1. ZOO je propisano da se ugovorom o kupoprodaji prodavatelj obvezuje predati kupcu stvar u vlasništvo, a kupac se obvezuje platiti mu cijenu.

Nadalje, odredbom 430. stavak 1. ZOO propisano je da prodavatelj odgovara ako na prodanoj stvari postoji neko pravo trećega koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten, niti je pristao uzeti stvar opterećenu tim pravom (pravni nedostaci).

Prema odredbi članka 431. ZOO kada se pokaže da treća osoba polaže pravo na neku stvar, kupac je dužan obavijestiti prodavatelja o istome, osim kad je to prodavatelju već poznato, i pozvati ga da u razumnom roku oslobodi stvar od prava ili zahtijeva trećega. Nadalje, prema odredbi članka 432. stavak 1. ZOO ako prodavatelj ne postupi po zahtjevu kupca, u slučaju oduzimanja stvari od kupca, ugovor se raskida po samom zakonu, a u slučaju umanjenja ili ograničenja kupčeva prava, kupac može po svom izboru raskinuti ugovor ili zahtijevati razmjerno sniženje cijene. Odredbom stavka 2. cit. članka je propisano da ako prodavatelj ne udovolji kupčevu zahtjevu da u razumnom roku oslobodi stvar od prava ili zahtjeva trećega, kupac može raskinuti ugovor ako se zbog toga njegova svrha ne može ostvariti.

Naime, u konkretnom slučaju su ispunjene pretpostavke iz cit. odredbi ZOO.

Iz postupka proizlazi da tužitelj kao kupac obavijestio tuženog kao prodavatelja o tome da treća osoba polaže pravo na tu nekretninu, te ga je pozvao da u razumnom roku oslobodi istu od prava ili zahtjeva trećega, kako je to propisano odredbom članka 431. ZOO.

Odredbom članka 368. ZOO stavak 1. propisano je da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete. Nadalje, prema odredbi stavka 2. ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala. Nadalje, prema odredbi stavka 3., ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje danog, uzajamna vraćanja obavljaju se po pravilima za ispunjenje dvostranoobveznih ugovora. Nadalje, prema odredbi stavka 5. strana koja vraća novac dužna je platiti zatezne kamate od dana kad je isplatu primila.

Kako je tužitelj, na ime kupoprodajne cijene za predmetne nekretnine isplatio tuženom iznos od 164.000,00 EUR, prijebojem odnosno kompenzacijom, izvršenom 21. listopada 2008., što je nesporno među strankama, a ugovor o kupoprodaji je raskinut, to je osnovan zahtjev tužitelja za povrat navedenoga iznosa, i to sa zateznim kamatama od 14. ožujka 2012. kao dana podnošenja tužbe u ovome predmetu, primjenom odredbe članka 368. stavak 3. i 5. ZOO.

Tužitelj tvrdi da je tuženom uplatio i preostali iznos kupoprodajne cijene od 54.000,00 EUR, a vezano za ove navode tužitelja ističe se kako slijedi:

Tuženi je osporio vjerodostojnost priznanice od 22. listopada 2008. koja prileži na stranici 89 spisa, iz koje proizlazi da je tuženi primio od tužitelja iznos od 50.000,00 HRK / 6.965,05 EUR za kupovinu poslovnog prostora, koju priznanicu je tužitelj predočio sudu u izvorniku.

Nadalje, tuženi je potvrdio da je kao cedent potpisao ugovore o cesiji od 23. listopada 2008. sa stranice 90 spisa, te od 28. listopada 2008. sa stranice 91 spisa, s tužiteljem kao cesusom i Hrvatskom poštanskom bankom kao cesionarom, a kojim ugovorima se tužitelj obvezao isplatiti Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. obveze tuženog, kao cesionara u iznosu od 11.430,00 HRK / 1.591,52 EUR i 73.000,00 HRK / 10.090,01 EUR.

Gore navedeni iznosi prikazani su i u knjigovodstvenoj dokumentaciji tužitelja tj. kartici partnera [obrt] sa stranice 93 spisa.

Tužitelj tvrdi da je u ime i za račun tuženog opremio stanove tuženog u predmetnom objektu, u poslovnom prostoru koji je na kraju pripao tuženon, a u iznosu od 121.744,00 HRK / 16.158,21 EUR, o čemu dostavlja primke od 23. lipnja 2009. (stranica 95 spisa) na iznos od 48.259,00 HRK / 6.628,56 EUR te od 2. srpnja 2009. (stranica 96 spisa) na iznos od 27.943,00 HRK / 3.839,47 EUR, dakle ukupno na iznos od 10.468,03 EUR.

Vještak Darko Hanik, dipl. oec. iz Dramlja, stalni sudski vještak za računovodstvo i financije, je u svom pisanom nalazu i mišljenju naveo da zbrojem svih navedenih iznosa, dakle, iznosa iz priznanice od 6.965,05 EUR, ugovora o cesiji od 1.591,52 EUR i 10.090,01 EUR, te primki 6.628,56 EUR i 3.839,47 EUR, da se dobiva sveukupna uplata u iznosu od 29.114,61 EUR.

U odnosu na navode tuženog iz primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka da je u izjavi o kompenzaciji u iznosu od 1.169.000,00 HRK (cca 164.000,00 EUR) naveden račun br. 045/2008 u iznosu od 96.739,41 EUR, ali da su u rekapitulaciji računa križane brojne stavke tako da isti ne odražava pravo stanje stvari, kao i da tuženi ne raspolaže računom od 2. travnja 2008. u iznosu od 413.810,94 HRK, te da raspolaže samo računom u iznosu od 517.424,87 HRK, ističe se kako slijedi: za sve navedene račune, iz nalaza vještaka proizlazi da se kompenzacija u ukupnom iznosu od 1.169.000,00 HRK odnosi na navedene račune, što je utvrđeno i uvidom u izjavu o kompenzaciji – prijeboju od 21. listopada 2008. Stoga, nesporno je među strankama da je kupoprodajna cijena u navedenom iznosu od 1.169.000,00 HRK plaćena kompenzacijom, pa su neosnovani navodi tuženog kojima osporava račune za koje je izvršena navedena kompenzacija, za koje je tuženi potpisao izjavu o kompenzaciji – prijeboju od 21. listopada 2008. sa stranice 88 spisa, pa ne može sada s uspjehom osporavati te račune odnosno pojedine stavke istih.

Iako je vještak Darko Hanik u svom nalazu i mišljenju naveo opasku da ne može tvrditi da se priznanica na iznos od 50.000,00 HRK od 22. listopada 2008. sa stranice 89 spisa odnosi baš na predmetni pravni posao, ističe se da iz postupka, i to iz iskaza svjedokinje RG, proizlazi da se ista priznanica odnosi na predmetni kupoprodajni ugovor. Naime, iz iskaza svjedokinje RG proizlazi da je ona osobno podigla s banke navedene novce, te da je bila prisutna kada je tuženi preuzeo te novce, jer je i zvala tuženog da potpiše tu priznanicu, pa sud ove navode svjedokinje prihvaća kao istinite i vjerodostojne.

Tuženi je u svom iskazu potvrdio i da je potpisao ugovore o cesiji od 23. listopada 2008. i od 28. listopada 2008. sa stranica 90 i 91 spisa, te ne osporava vjerodostojnost navedene dokumentacije, već samo tvrdi da navedeni iznosi nisu plaćeni, te da tužitelj nije platio navedene iznose Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. kao cesionaru.

Kako iz kartice partnera sa stranice 93 spisa kao vjerodostojne dokumentacije proizlazi da su navedeni iznosi plaćeni, i to iznos od 11.430,00 HRK 23. listopada 2008. te iznos od 73.000,00 HRK 28. listopada 2008., kao dokument se navodi izvod, to ovaj sud ove tvrdnje tužitelja prihvaća kao potkrijepljene materijalnom dokumentacijom kao prileži spisu.

Iz nalaza i mišljenja vještaka Darka Hanika proizlazi da se radi o ukupnom iznosu od 29.114,61 EUR, koliko je plaćeno od strane tužitelja tuženog s osnova kupoprodajne cijene po predmetnom kupoprodajnom ugovora, dakle, pored iznosa kupoprodajne cijene od 164.000,00 EUR koji je plaćen prijebojem tj. kompenzacijom.

Dakle, tužitelj je, na ime kupoprodajne cijene po predmetnom ugovoru, pored nesporno plaćenog iznosa od 164.000,00 EUR, uplatio i iznos od ukupno 29.114,61 EUR, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka Darka Hanika, dakle, ukupno iznos od 193.114,61 EUR.

Tuženi nema primjedbe na izračun vještaka, međutim tvrdi da je vještak izradio nalaz i mišljenje na temelju nevjerodostojne dokumentaciji. Međutim, upravo suprotno, dokumentacija na kojoj vještak temelji svoj nalaz i mišljenje, je vjerodostojna, jer primjerice, u izjavi o prijeboju koju je potpisao tuženi, se navode računi, koje tuženi dakle, potpisom te izjave čini nespornim, a sada im osporava vjerodostojnost, što ovaj sud ne prihvaća.

Nadalje, iz postupka proizlazi da se priznanica na iznos od 50.000,00 HRK odnosi upravo na predmetni kupoprodajni ugovor, iz čega proizlazi da su navodi tuženog o nevjerodostojnosti dokumentacije, neosnovani.

S obzirom na to da je tužitelj s osnova predmetnog kupoprodajnog ugovora uplatio tuženom ukupan iznos od 193.114,61 EUR, a ugovor je raskinut, to je tuženi dužan vratiti navedeni iznos tužitelju, i to sa zateznim kamatama od 14. ožujka 2012. kao dana podnošenja tužbe, primjenom odredbe članka 368. stavak 3. i 5. ZOO.

Radi svega navedenoga, osnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu odnosno povrat iznosa kupoprodajne cijene od 193.114,61 EUR sa zateznim kamatama od 14. ožujka 2012.

Neosnovani su navodi tuženog da je kupoprodajni ugovor od 20. siječnja 2009. sa stranica 64-67 spisa vezan uz predmetni kupoprodajni ugovor od 21. listopada 2008., jer su predmetom prodaje po tom drugom kupoprodajnom ugovoru sklopljenom između stranaka sasvim druge nekretnine. Pored navedenoga se ističe i to da se stranke u kupoprodajnom ugovoru od 20. siječnja 2009. nigdje ne pozivaju na ranije sklopljeni, predmetni kupoprodajni ugovor od 21. listopada 2008. pa iz svega navedenoga proizlazi da se radi o 2 zasebna pravna posla.

Slijedom iznijetog, odlučeno je na način kako to stoji u točkama I i II izreke ove presude.

Neosnovan je zahtjev tužitelja za povrat odnosno isplatu preostalog iznosa, preko iznosa od 193.114,61 EUR, a do ukupno zatraženog iznosa od 218.000,00 EUR, odnosno u iznosu od 24.885,39 EUR, sa zateznim kamatama od 14. ožujka 2012.

Stoga je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu preostalog iznosa od 24.885,39 EUR sa zateznim kamatama od 14. ožujka 2012. pa do isplate (točka III izreke presude).

15. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka iz točke IV izreke presude temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.), a u svezi sa odredbom članka 155. ZPP, primjenom kojih odredbi je odlučeno da tuženi naknadi tužitelju troškove postupka, jer tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužitelj potražuje parnični trošak za radnje svojeg punomoćnika - odvjetnika prema troškovniku predanom na ročištu od 25. rujna 2025., a sud je istom sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23.; u nastavku: Tarifa) priznao parnični trošak, i to za radnje kako slijedi: za sastav tužbe u iznosu od 1.648,00 EUR (Tbr. 7/1.), obrazloženog podneska od 24. listopada 2018. u iznosu od 1.648,00 EUR (Tbr. 8/1.), te za zastupanje na ročištima od 20. listopada 2016., od 26. siječnja 2017., od 20. travnja 2017., te od 9. srpnja 2019. u pojedinačnim iznosima od 1.648,00 EUR za ročište (Tbr. 9/1.) što za 4 ročišta ukupno iznosi 6.592,00 EUR, za zastupanje na ročištima od 19. veljače 2018., od 10. travnja 2018., od 25. listopada 2018., od 29. siječnja 2019., od 4. prosinca 2020., od 16. ožujka 2021., od 24. svibnja 2021., od 30. studenoga 2021., od 20. veljače 2023. i od 25. rujna 2025. u pojedinačnim iznosima od 824,00 EUR za ročište (Tbr. 9/2.), što za 10 ročišta ukupno iznosi 8.240,00 EUR, a sveukupno iznosi 18.128,00 EUR, a uvećano za trošak provedenog financijskog vještačenja u iznosu od 464,53 EUR, te trošak sudskih pristojbi za tužbu i ovu presudu u ukupnom iznosu od 1.327,22 EUR, daje iznos od 19.919,75 EUR.

U Crikvenici 3. studenoga 2025.

Sudac:

Sonja Alač

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženog