Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-1865/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci po sucu Dariji Knez Grbčić, u pravnoj stvari tužitelja PE, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Branku Lin, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupani po Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. radi utvrđenja ništetnosti i ispate, nakon zaključene glavne rasprave 9. rujna 2025. i izvršene objave 3. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je u Ugovoru o kreditu br. 9013304481, sklopljenom između parničnih stranaka dana 28.11.2007.g.,, ništetna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, sadržana u čl. 12.3., koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB D.D., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da, radi ništetne ugovorne odredbe navedene u točci I. ove presude, u roku od 15 dana plati tužitelju VE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 256,41 EUR (dvjestopedesetišest eura i četrdesetijedan cent), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na isti iznos teče počev od 11. prosinca 2007. g. pa do isplate, po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.godine, a od 01.siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena.“

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB D.D., ZAGREB, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da u roku od 15 dana plati tužitelju VE Iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 1.589,05 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. studenog 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate. U povijesnom dijelu tužbe naveo je da je sa tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj 9013304481 28. studeni 2007. na iznos od 386.378,00 kn uz obvezu otplate u 360 mjesečnih rata prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

2. Dalje je naveo da je člankom 12.3. Ugovora, ugovorena obveza istoga kao korisnika kredita da prije korištenja kredita, odnosno istovremeno sa korištenjem kredita podmiri banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita , a najviše 7.000,00 kn. Temeljem navedene ugovorne odredbe istakao je da je banka prije isplate kredita naplatila navedenu ulaznu naknadu 10. prosinca 2007. u iznosu od 1.931,89 kn, a što predstavlja vrijednost 0,50% iznosa kredita.

3. Smatrao je da se radi o pravno nevaljanoj ugovornoj odredbi s obzirom da stranke prethodno zaključenju ugovora nisu pregovarale oko navedenog sadržaja, niti mu je isti od strane kreditora objašnjen. Pojasnio je da se radilo o tipskom ugovoru koji je isključivo sastavio kreditor i u čemu isti kao korisnik kredita nije sudjelovao, niti je na sadržaj istoga mogao utjecati pa tako niti na napadanu ugovornu odredbu.

4. Takva odredba ugovora smatrao je da mu kao potrošaču nije mogla biti razumljiva, pri čemu je posebno napomenuo da primjena iste ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez da istovremeno precizno određuje uvjete primjene zbog čega uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dovodi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu potrošač ne može predvidjeti, a niti provjeriti pravilnost promjene jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga je cijenio da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.

5. Pravni osnov svog zahtjeva temeljio je na odredbi članka 81. stavak 1. i članka 87. ZZP-a, kao i na odredbi članka 270. ZOO-a. Pojasnio je da ne postoji nikakvo zakonsko ili stvarno uporište za ugovaranje navedene naknade te da tuženik temeljem navedene ugovorne odredbe naplaćuje dodatnu naknadu koje se ne temelji na pruženoj određenoj usluzi koju bi valjalo naknaditi.

6. Stoga je predložio da sud nakon provedenog postupka usvoji postavljeni zahtjev kojim će se utvrditi da je u Ugovoru o kreditu kojeg je zaključio sa tuženikom ništetna ugovorna odredba članka 12.3., kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita banci platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn. Također, s osnove ništetne ugovorne odredbe potraživao je isplatu uplaćenog iznosa u visini od 256,41 EUR ( 1.931,89 kn ) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu prouzročenog parničnog troška uvećanog za sporedna davanja tekuća od presuđenja pa do isplate.

7. Tijekom postupka, tužitelj je ustrajao kod postavljenog zahtjeva, dok je u odnosu na kondemnatorni dio zahtjeva podneskom od 24. lipnja 2025. precizirao dospijeće sporednog zahtjeva potražujući zakonske zatezne kamate na glavnicu tekuće od 11. prosinca 2007.

8. U odgovoru na tužbu, tuženik je osporio tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev ne sporeći da su stranke tijekom 2007. zaključile navedeni Ugovor.

9. Istakao je da prema odredbama ZZP-a, nije dopušteno ocijenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Pri tome je naglasio da je navedena ugovorna odredba napisana jasno, razumljivo te da je lako uočljiva, zbog čega ne uzrokuje ranije navedenu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Smatrao je da je kao ugovaratelj postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja prilikom ugovaranja iste. Iznos naknade, tužitelju je bio poznat prije zaključenja samog ugovora. Naknada je predstavljala cijenu za pruženu uslugu. Istakao je da je naknada ugovorena u skladu sa pozitivnim propisima i internim aktima banke, pri čemu se pozvao na Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite prema kojem je banka kao vjerovnik ovlaštena naplatiti korisniku kredita naknadu za obradu njegovog zahtjeva.

10. U odnosu na kondemnatorni dio zahtjeva pozvao se na prigovor zastare koji je argumentirao činjenicom da je ugovor zaključen 2007., a tužba podnesena sudu tijekom 2022. U odnosu na deklaratoran dio zahtjeva, s obzirom na ranije navedenu zastaru dijela zahtjeva, istakao je prigovor pomanjkanja pravnog interesa.

11. Stoga je predložio odbijanje tužbenog zahtjeva, uz naknadu prouzročenog parničnog troška uvećanog za sporedna davanja.

12. Tijekom postupka, tuženik je učinio nespornim visinu postavljenog zahtjeva, dok je ustrajao na sporom osnovu.

13. U svojim daljnjim očitovanjima, tužitelj je u cijelosti otklonio navode tuženika kao neosnovane. Apostrofirao je da se radilo o unaprijed formuliranoj odredbi od strane banke na koju isti kao potrošač nije mogao utjecati ili izbjeći je. Pri tome je naglasio da mu nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pružene usluge (u smislu koji su to troškovi objektivno nastali banci, a koje je trebalo pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita).

14. U odnosu na normativne akte, istakao je da se tuženik pogrešno poziva na Pravilnik kojim je ugovorena naknada za obradu kredita, a to stoga jer je Pravilnik donesen 2014. znatno kasnije nego je Ugovor između stranaka zaključen.

15. Prigovor zastare, otklonio je u cijelosti pri čemu se pozvao na pravno shvaćanje VSRH od 30. siječnja 2020. u kojem je jasno i nedvojbeno utvrđeno da zastara za povrat na temelju ništetnog ugovora ili pojedine ugovorne odredbe nastupa u roku od 5 godina od trenutka utvrđenja ništetnim ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe. Stoga je smatrao da zahtjev nije obuhvaćen zastarom.

16. Radi utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke, kao i uvidom u Ugovor o kreditu koji su stranke zaključile. Također, proveo je dokaz uvidom u preostalu opsežnu dokumentaciju koja prileži spisu.

17. Iako je pitanje pregovaranja između sudionika ugovornog odnosa relevantno za donošenje meritorne odluke, sud tijekom postupka nije proveo daljnje personalne dokaze, posebno saslušanje djelatnika banke s obzirom da u tom smjeru nije bilo dokaznih prijedloga. Sud utvrđuje stranačku istinu, a ne materijalnu istinu te ne provodi dokaze po službenoj dužnosti, stoga su stranke pozvane predlagati iste.

18. Kako između stranaka nije bila sporna visina postavljenog zahtjeva, sud nije provodio dokaz na okolnost visine zahtjeva financijskim vještačenjem.

19. Ocjenom svih provedenih dokaza, kako svakog pojedinačno, tako i svih ukupno, sud je ocijenio postavljen zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.

20. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje utvrđenje ništetnom ugovornu odredbu o podmirenju naknade radi obrade zahtjeva koja je naplaćena prilikom zaključenja ugovora, kao i isplatu takvog iznosa uvećanog za sporedna davanja.

21. Između stranaka nije sporna činjenica da je tužitelj sa tuženikom zaključio Ugovor o kreditu 28. studenog 2007. Također nije sporno da je s ranije navedene osnove tuženiku pri zaključenju ugovora namirena ugovorena naknada u visini od tadašnjih 1. 931,89 kn i to temeljem ugovorne odredbe 12.3. Sporno je pitanje je li navedena ugovorna odredba ništetna zbog čega bi tuženik bio u obvezi izvršiti povrat navedenog iznosa tužitelju sa sporednim davanjima, kao i je li kondemnatoran dio zahtjev tužitelja obuhvaćen zastarom, a posljedično tome je li u odnosu na deklaratorni dio zahtjeva upitan pravni interes tužitelja.

22. Uvidom u predmetni Ugovor utvrđeno je da je u predmetnoj ugovornoj odredbi navedeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita ili istovremeno sa korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn.

23. U svom stranačkom iskazu, kojeg je sud cijenio životnim, logičkim i stoga istinitim, tužitelj je naveo da je Ugovor zaključio radi kupnje prve nekretnine. Ugovor mu je predočen na potpisivanje već sastavljen. Sam ugovor nije se mogao mijenjati niti je isti mogao utjecati na njegov sadržaj. U odnosu na ugovorenu ulaznu naknadu naveo je da mu djelatnik banke o istoj nije ništa kazivao, niti mu je objašnjena njezina uloga. Nije bio upoznat sa načinom njezinog obračuna, kao i čemu je namijenjena.

24. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

25. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Odredbama ZZP-a, bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, kako to ispravno ističe tuženik.

26. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, utvrđeno je da je napadana ugovorna odredba bila vidno istaknuta, odnosno uočljiva. Ista je po izričaju jasna, iako po stavu suda i ne razumljiva. Naime, iz sadržaja ugovorne odrede nije moguće zaključiti na što se odnosi navedena naknada i koji su to troškovi koje je imala banka, odnosno što je njome pokriveno.

27. Isticanje da se odnosi na “ obradu kreditnog zahtjeva „ po stavu suda nije u dovoljnoj mjeri razumljivo.

28. U vrijeme zaključenja ugovora nije se pregovaralo o navedenoj naknadi niti je tužitelju razumljivo obrazložen način njezinog izračuna, a posebice na što se ista odnosi u vidu postupanja banke.

29. Posebno je za napomenuti da valja cijeniti da je predmetni Ugovor o kreditu tuženik unaprijed sastavio kao financijska institucija i predočio ga tužitelju kao potrošaču koji pri tome nije mogao utjecati na sam sadržaj ugovora te je odredbom ugovora istome nametnuta obveza koju on nije mogao u tom trenutku sagledati kao jednu cjelinu, a što je de facto posljedično utjecalo na njegovu obvezu prema banci.

30. Kako ugovorne strane o tome nisu pojedinačno pregovarale, proizlazi posljedica da tužitelj kao potrošač jasno i nedvojbeno nije bio upoznat sa obvezom podmirenja naknade tuženiku.

31. Stav je ovoga suda da je navedena odredba ugovora bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer je banke kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebala sama, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja, voditi računa i o interesima druge strane, odnosno tužitelja kao potrošača i upoznati ga sa svim njegovim obvezama prema banci u slučaju realizacije ugovorenog sadržaja kako bi tužitelj mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i po saznanju o tome donijeti razumnu odluku.

32. Stoga valja zaključiti da je predmetna ugovorna odredba na koju ukazuje tužitelj sasvim sigurno uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao ugovorne strane u odnosu na tuženika kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznoga prava, odnosno ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.

33. Radilo se naime o tipskom ugovoru čiji sadržaj je tuženik prethodno predočenju tužitelju pripremio u skladu sa svojim aktima.

34. Tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a, utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a, propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Stoga je neosnovan prigovor pomanjkanja pravnog interesa istaknut od strane tuženika.

35. Slijedom navedenog, kako predmetna ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to je ista ništetna.

36. Podredno se ističe da je sud prilikom donošenja odluke o pravnoj nevaljanosti navedene ugovorne odredbe cijenio stav VSRH od 5. studenog 2020. u kojem se ističe ništetnost ugovorne odredbe o naknadi banke ukoliko se o istoj nije pregovaralo.

37. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO- a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

38. Kako ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, odnosno od samog sklapanja ugovora, to je nepoštena odredba od samog početka ništetna tj. od kada je ugovorena slijedom čega je tužitelj imao pravo zahtijevati povrat plaćenog iznosa. Tužitelju je plaćanjem navedene naknade nastala šteta, a banka je stekla nepripadnu korist na temelju istaknute ništetne odredbe koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO-a, dužna vratiti tužitelju.

39. Slijedom navedenog, tuženik je u obvezi isplatiti tužitelju s ranije navedene osnove novčani iznos u visini od 256,41 EUR kako je to i potraživao. Visina isplate nije bila sporna između stranaka.

40. Iz knjigovodstvene kartice tuženika (stranica 19, konto 9740500 ) utvrđeno je da je navedena ulazna naknada naplaćena 10. prosinca 2007.

41. Na dosuđeni iznos glavnice s osnove stjecanja bez osnove, tužitelju su dosuđena i sporedna davanja tekuća skladno odredbi čl.1115. ZOO-a, s obzirom da je tuženik bio nepošteni stjecatelj. Tijek dospijeća između stranaka nije bio sporan te ga sud nije posebno obrazlagao.

42. Tuženik se tijekom postupka pozvao na prigovor zastare, kojeg je ovaj sud u cijelosti smatrao neosnovanim.

43. Tužitelj je isticao zahtjev za utvrđenje ništetnosti određenih dijelova ugovora, odnosno zatražio isplatu novčanog iznosa. Prema odredbama ZOO-a, pravo na ništetnosti se ne gasi, odnosno ne zastarijeva, dok kod zahtjeva za isplatom novčanog iznosa valja cijeniti da takav zahtjev predstavlja povrat onoga što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i stoga ga valja promatrati zajedno sa zahtjevom za utvrđenje. Ostvarivanje prava na restituciju ne podliježe zastari jer bi se time umanjio sam značaj instituta ništetnosti koji nije vremenski ograničen.

44. U tom smjeru je i pravno shvaćanje VS RH od 31. siječanj 2022. u kojem je po pitanju zastare u ovakvoj vrsti sporova navedeno da kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

45. Kako je tužitelj uspio sa konačno postavljenim zahtjevom, istom je temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a dosuđen parnični trošak koji se sastoji od sastava tužbe, zastupanja punomoćnika na održanim ročištima 31. siječnja 2025., 21. veljače 2025., 18. lipnja 2025., 9. rujna 2025. te sastava podnesaka od 21. siječnja 2025. i 24. lipnja 2025. sve prema Tbr. 7/1, 9/1 i 8/1, odnosno 8/4 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Također, dosuđen je i PDV u visini od 25 % te uplaćene sudske pristojbe a tužbu prema odredbama Zakona o sudskim pristojbama, odnosno ukupan novčani iznos u visini od 1.589,05 EUR.

Tužitelju nije dosuđen trošak sastava podneska od 3. prosinca 2024. s obzirom da sadržaj navedenog podneska po mišljenju ovoga suda nije bio relevantan za sam tijek postupka i donošenje meritorne odluke, pri čemu je sud cijenio odredbu članka 155. stavak 1. ZPP-a. Također, nije dosuđen niti trošak sudskih pristojbi na presudu s obzirom da u ovakvoj vrsti spora tužitelj kao potrošač skladno pozitivnom propisu nije niti pozvan podmiriti takav trošak.

Na dosuđenu naknadu parničnog troška dosuđena su sporedna davanja tekuća od presuđenja pa do isplate.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku I., II. i III. izreke presude.

U Rijeci, 3. studenog 2025.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika