Poslovni broj: Us I-2823/24-8
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: NC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćenici Katarini Fabek Glasnović, odvjetnici iz Zaprešića, Josipa Jelačića 13, protiv tuženika: Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi poništavanja rješenja, 03. studenog 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Usvaja se tužbeni zahtjev te se poništava rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-18/21- 01/40, URBROJ: 513-04-24-2 od 22. ožujka 2024. godine.
II. Poništava se porezno rješenje Porezne uprave, Područnog ureda
Zagrebačka županija, Ispostave Zaprešić, KLASA: UP/I-410-23/2020-02/8793, URBROJ: 513-07-22-03-20-5 od 09. studenog 2020. godine, a predmet se povodom prigovora tužitelja protiv privremenog poreznog rješenja od 12. kolovoza 2020. godine vraća na ponovni postupak prvostupanjskom upravnom tijelu, koje je u ponovljenom postupku dužno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda.
III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati trošak od 2.500,00 €, sa zateznim kamatama koje u slučaju neplaćanja u ostavljenom roku teku od dana donošenja ove presude.
Obrazloženje
Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 22. ožujka 2024. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog poreznog rješenja od 09. studenog 2020. godine. Tim poreznim rješenjem je odbijen tužiteljev prigovor protiv privremenog poreznog rješenja od 12. kolovoza 2020. godine, kojim je tužitelju utvrđena obveza uplate razlike poreza i prireza na dohodak za 2019. godinu zbog utvrđenih primitaka (plaće i mirovine) iz Slovenije, u posebnom postupku utvrđivanja godišnjeg poreza na dohodak, pokrenutom po službenoj dužnosti.
Tužitelj u tužbi navodi da prvostupanjsko porezno tijelo primjenjuje Ugovor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i sprječavanju izbjegavanja plaćanja poreza na dohodak i na imovinu (NN MU 8/05 i 11/08 - Ugovor), dok tuženik kao drugostupanjsko tijelo suprotno tome navodi da se Ugovor u ovom slučaju ne može primijeniti. Tužitelj ističe da je u Sloveniji ostvario dohodak od nesamostalnog rada pa se poziva na čl. 14. Ugovora. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.
Osporavano drugostupanjsko rješenje je nezakonito, a nezakonito je i prvostupanjsko porezno rješenje o odbijanju tužiteljevog prigovora.
Prvostupanjsko upravno tijelo je po službenoj dužnosti pokrenulo poseban postupak utvrđivanja tužiteljevog godišnjeg poreza na dohodak za 2019. godinu, zbog primitaka (plaće i mirovine) koje je tužitelj ostvario u Sloveniji.
U privremenom poreznom rješenju od 12. kolovoza 2020. godine je tužitelju utvrđena visina plaće i mirovine ostvarene u Sloveniji te mu je utvrđena obveza uplate razlike poreza i prireza na dohodak od 2.744,99 kn.
Iz obrazloženja ovog privremenog poreznog rješenja je vidljivo da se temelji na odgovarajućoj slovenskoj potvrdi od 08. srpnja 2020. godine i na odredbama domaćeg posebnog propisa o porezu na dohodak kojima se regulira poseban postupak utvrđivanja godišnjeg poreza na dohodak. Dakle, ovo rješenje se uopće nije bilo pozvalo na odredbe Ugovora.
Tužiteljev prigovor je prvostupanjsko upravno tijelo odbilo poreznim rješenjem od 09. studenog 2020. godine.
Iz obrazloženja ovog poreznog rješenja proizlazi da se sada na temelju Ugovora pristupilo utvrđivanju tužiteljeve rezidentnosti te je navedeno da je tužitelj u međuvremenu dostavio ispunjen IT obrazac u kojem je naveo da je rezident Republike Hrvatske i da je dnevni radni migrant nekoliko dana mjesečno kao vozač kamiona i autobusa. Stoga je dalje u obrazloženju ovog rješenja navedeno da se na temelju čl. 14. st. 2. Ugovora primjenjuje hrvatski propis o porezu na dohodak. Tuženik je kao drugostupanjsko tijelo svojim osporavanim rješenjem od 22. ožujka 2024. godine odbio tužiteljevu žalbu, uz obrazloženje da je oporezivanje izvršeno po načelu svjetskog dohotka i da uopće nema mjesta primjeni Ugovora, jer je tužitelj rezident Republike Hrvatske.
Iz svega navedenog je vidljivo da su upravna tijela u svoja tri donesena rješenja navodila različite razloge i različite pravne temelje za utvrđivanje tužiteljeve obveze razlike poreza na dohodak za 2019. godinu.
Nesporno je da je tužitelj rezident Republike Hrvatske te da je kao dnevni radni migrant nekoliko dana mjesečno radio u Sloveniji kao vozač kamiona i autobusa. Također je nesporno da je tužitelj u 2019. godini iz Slovenije ostvario primitke po osnovi plaće i po osnovi mirovine.
S obzirom na takvo nesporno činjenično stanje, u konkretnom slučaju - suprotno stavu tuženika u osporavanom drugostupanjskom rješenju - upravo treba primijeniti relevantne odredbe Ugovora.
Na temelju čl. 14. st. 2. Ugovora primanja koja tužitelj kao rezident Republike Hrvatske ostvaruje od nesamostalnog rada u Sloveniji se oporezuju samo u Republici Hrvatskoj (kao državi rezidentnosti) - ali samo ako (kumulativno) tužitelj u Sloveniji boravi ne dulje od 183 dana u godini i ako mu primanja isplaćuje poslodavac koji nije rezident Slovenije. Ova kumulacija uvjeta neposredno proizlazi iz veznika „i“ između točaka a) i b) u čl. 14. st. 2. Ugovora.
S obzirom na to da u konkretnom slučaju nije utvrđeno da bi tužiteljeva primanja plaće ostvarena u Sloveniji isplatio poslodavac koji nije slovenski rezident, na temelju čl. 14. st. 2. Ugovora ne bi postojala osnova da se taj tužiteljev primitak oporezuje u Republici Hrvatskoj. Naprotiv, u tom slučaju se u pogledu tužiteljeve plaće ostvarene u Sloveniji primjenjuje čl. 14. st. 1. Ugovora, po kojem se u slučaju nesamostalnog rada koji se obavlja u drugoj državi (državi nerezidentnosti) primanja mogu oporezivati u toj drugoj državi, a iz priložene slovenske potvrde od 08. srpnja 2020. godine bi i proizlazilo da je tužiteljeva plaća već oporezovana u Sloveniji. Suprotno tome, oporezivanje tužiteljeve mirovine ostvarene u Sloveniji se oporezuje samo u Republici Hrvatskoj, na temelju čl. 17. i čl. 18. st. 2. Ugovora. Zbog svega navedenog sud ne može izvesti zaključak o pravilnosti i zakonitosti prvostupanjskog rješenja o odbijanju tužiteljevog prigovora, a onda ni zaključak o pravilnosti i zakonitosti osporavanog drugostupanjskog rješenja o odbijanju tužiteljeve žalbe.
Zbog toga je na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS) tužbeni zahtjev usvojen i osporavano drugostupanjsko rješenje od 22. ožujka 2024. godine poništeno, a potom je kao nepravilno i nezakonito poništeno i prvostupanjsko porezno rješenje od 09. studenog 2020. godine.
Predmet je vraćen na ponovni postupak prvostupanjskom upravnom tijelu, koje će ponovno odlučiti o tužiteljevom prigovoru protiv privremenog poreznog rješenja od 12. kolovoza 2020. godine, na način da će prvenstveno primijeniti odredbe Ugovora, tako što će u pogledu tužiteljeve plaće na temelju čl. 14. st. 2. Ugovora moći izvršiti razliku oporezivanja samo ako nedvojbeno utvrdi da je tužitelju plaću isplatio poslodavac koji nije slovenski rezident (u tom slučaju će onda morati primijeniti načela izbjegavanja dvostrukog oporezivanja iz čl. 23. Ugovora), dok će u pogledu tužiteljeve mirovine ostvarene u Sloveniji moći primijeniti oporezivanje po domaćem propisu o porezu na dohodak, na temelju čl. 17. i čl. 18. st. 2. Ugovora. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev usvojen, tužitelj na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a ima pravo na naknadu opravdanog (i zatraženog) troška upravnog spora. Radi se o trošku sastava tužbe i trošku zastupanja na raspravnom ročištu, po profesionalnoj opunomoćenici - odvjetnici, u vezi čega tužitelju na temelju Tbr. 27/1 i 27/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i na temelju čl. 144. st. 3. ZUS-a pripada po 500 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 € i PDV 25% iznosi 2.500,00 €, na što zatražene zatezne kamate teku od dana donošenja ove odluke (čl. 144. st. 4. ZUS-a).
U Zagrebu, 03. studenog 2025. godine.
Sudac:
Bojan Bugarin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
DNA:
1. odvj. Katarina Fabek Glasnović
2. Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV
