Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4159/2024-31

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJE

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VĐ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Miću Ljubenko, odvjetniku iz Odventičkog durštva Ljubenko&Partneri d.o.o. Zagreba, Branimirova 29, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević&Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 18. rujna 2025. godine, u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja Vanje Vargek, odvjetnice i punomoćnika tuženika ĆĐ, odvjetničkog vježbenika, dana 03. studenog 2025. godine

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u članku 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607-5102978232 od 08.05.2006. godine, a koji ugovor je solemniziran dana 10.05.2006. godine kod javnog bilježnika Vesna Pučar iz Zagreba pod brojem OU-598/06, između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao Banke, koja glasi:

„…Ugovorne strane sud suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke…“, pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana kao i sudužnika.

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, isplatiti tužitelju DĐ, iz [adresa], na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene kamate iznos u visini od 9.376,79 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

- na iznos od 138,78 EUR od 25. veljače 2008. godine do isplate,

- na iznos od 141,39 EUR od 13. ožujka 2008. godine do isplate,

- na iznos od 139,01 EUR od 23. travnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 137,30 EUR od 23. svibnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 136,26 EUR od 31. srpnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 136,21 EUR od 29. kolovoza 2008. godine do isplate,

- na iznos od 137,75 EUR od 29. rujna 2008. godine do isplate,

- na iznos od 152,87 EUR od 27. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od 141,75 EUR od 27. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 143,94 EUR od 22. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 152,37 EUR od 19. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 154,35 EUR od 23. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 150,52 EUR od 30. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 151,26 EUR od 27. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 244,56 EUR od 13. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 238,89 EUR od 27. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 242,24 EUR od 18. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 242,67 EUR od 29. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 243,10 EUR od 15. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 241,01 EUR od 01. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 243,00 EUR od 21. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 244,32 EUR od 21. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 249,32 EUR od 25. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 250,14 EUR od 22. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 254,94 EUR od 30. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 255,89 EUR od 31. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 256,14 EUR od 01. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 270,37 EUR od 29. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 279,61 EUR od 31. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 275,99 EUR od 30. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 270,16 EUR od 30. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 217,08 EUR od 31. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 224,53 EUR od 20. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 125,49 EUR od 20. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 124,99 EUR od 16. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 11,56 EUR od 16. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 11,84 EUR od 20. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 11,78 EUR od 16. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 11,81 EUR od 22. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 11,79 EUR od 04. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 11,52 EUR od 13. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 11,49 EUR od 22. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 11,67 EUR od 30. listopada 2013. godine do isplate,

- na iznos od 11,75 EUR od 26. studenog 2013. godine do isplate,

- na iznos od 11,91 EUR od 22. kolovoza 2014. godine do isplate,

- na iznos od 10,49 EUR od 22. kolovoza 2014. godine do isplate,

- na iznos od 10,55 EUR od 01. rujna 2014. godine do isplate,

- na iznos od 10,56 EUR od 01. listopada 2014. godine do isplate,

- na iznos od 10,59 EUR od 01. studenog 2014. godine do isplate,

- na iznos od 10,64 EUR od 01. prosinca 2014. godine do isplate,

- na iznos od 10,61 EUR od 01. siječnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 10,65 EUR od 01. veljače 2015. godine do isplate,

- na iznos od 10,65 EUR od 01. ožujka 2015. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku 7. st. 11. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607-5102978232 od 08.05.2006. godine, a koji ugovor je solemniziran dana 10.05.2006. godine kod javnog bilježnika Vesna Pučar iz Zagreba pod brojem OU-598/06, između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, kao Banke, koja glasi:

„…Povrat obveze iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovor korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja …", pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana kao i sudužnika.

IV. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, isplatiti tužitelju DĐ, iz [adresa], na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene valutne klauzule iznos u visini od 30.699,22 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

- na iznos od 111,85 EUR od 27. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od 2,89 EUR od 22. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 105,66 EUR od 19. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 129,86 EUR od 23. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 83,15 EUR od 30. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 92,15 EUR od 27. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 73,24 EUR od 13. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 30,88 EUR od 27. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 55,87 EUR od 18. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 59,15 EUR od 29. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 62,36 EUR od 15. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 46,75 EUR od 01. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 61,57 EUR od 21. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 71,40 EUR od 21. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 108,78 EUR od 25. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 114,86 EUR od 22. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 150,73 EUR od 30. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 157,82 EUR od 31. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 159,69 EUR od 01. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 265,88 EUR od 29. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 334,86 EUR od 31. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 307,83 EUR od 30. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 264,34 EUR od 30. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 472,80 EUR od 31. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 549,14 EUR od 20. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 539,98 EUR od 16. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 595,97 EUR od 20. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 582,53 EUR od 16. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 588,61 EUR od 22. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 584,94 EUR od 04. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 532,33 EUR od 13. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 525,88 EUR od 22. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 562,01 EUR od 30. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 576,87 EUR od 26. studenog 2013. godine do isplate,

- na iznos od 609,10 EUR od 22. kolovoza 2014. godine do isplate,

- na iznos od 501,99 EUR od 22. kolovoza 2014. godine do isplate,

- na iznos od 82,76 EUR od 28. kolovoza 2014. godine do isplate,

- na iznos od 277,94 EUR od 01. rujna 2014. godine do isplate,

- na iznos od 279,42 EUR od 01. listopada 2014. godine do isplate,

- na iznos od 282,47 EUR od 01. studenog 2014. godine do isplate,

- na iznos od 287,63 EUR od 01. prosinca 2014. godine do isplate,

- na iznos od 284,63 EUR od 01. siječnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 288,61 EUR od 01. veljače 2015. godine do isplate,

- na iznos od 288,61 EUR od 01. ožujka 2015. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, isplatiti tužitelju DĐ, iz [adresa], na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene valutne klauzule iznos u visini od 43.126,51 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 22. kolovoza 2014. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

VI. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika s osnova prijeboja u iznosu od 2.273.846,27 kn (301.791,26 EUR) s osnova cjelokupne tražbine tuženika sa zateznom kamatom tekućom od 17. siječnja 2020. godine do isplate, te tražbina tuženika s osnova razlike depozita u iznosu od 92.679,11 kn (12.300,63 EUR) sa zateznim kamatama, te tražbina tuženika s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta i u iznosu od 1.712,39 EUR sa zateznim kamata.

VII. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, naknaditi tužitelju DĐ, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 15.925,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 03. studenog 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o je

I. Ne dopušta se objektivna preinaka tužbe i tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva utvrđenje da Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607- 5102978232 od 08.05.2006. godine, a koji ugovor je solemniziran dana 10.05.2006. godine kod javnog bilježnika Vesna Pučar iz Zagreba pod brojem OU-598/06, između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao Banke ne proizvodi nikakve pravne učinke.

II. Dopušta se objektivna preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 08. svibnja 2006. godine s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102978232 (dalje: Ugovor o kreditu) temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio kredit u iznosu od 618.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, promjenjiva kamatna stopa, ugovorena promjenjiva kamatna stopa u visini od 4,550% i da su dana 28.12.2015. godine sklopili Aneks broj 3. Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita. Tužitelj navodi da sklapanjem Aneksa broj 3. Ugovora o kreditu nije u cijelosti obeštećen, da je u odredbi čl. 4. navedeno da preostali iznos glavnice na dan 30.09.2015.g. iznosi 358.029,00 CHF, da je netočno prikazan iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, a koji iznos predstavlja bitan sastojak aneksa ugovoru o kreditu. Navodi da je kao korisnik kredita u mjesečnim anuitetima otplaćivao kredit za koji je bila ugovorena otplata 360 mjeseci, da iz nalaza i mišljenja vještak Maria Tkalec od 29.05.2019. godine vidi se da je razlika između visine ugovornih kamata određeno primjenom kamatne stope koja je bila ugovorena u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i iznosa redovnih kamata koje su tužitelju naplaćene za razdoblje od 2008. godine pa do rujna 2015. godine iznosi 72.170,90 kn. Tužitelj se poziva na odluke sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih prava i to presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14. Nadalje navodi da je Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, da iz nalaza i mišljenja vještaka Maria Tkalec proizlazi da je tužitelj preplatio kredit iznos od 240.390,09 kn u vremenskom razdoblju od srpnja 2006. godine pa do rujna 2015. godine. Tužitelj navodi da su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i odredba o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14.06.2018.g. poslovni broj Pž-6632/17. Tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare, ne osporava da je s tužiteljem sklopio ugovor i da je tužitelj sklopio aneks ugovora o kreditu kako to navodi u tužbi kojim je izvršena konverzija osnovnog ugovora iz CHF u EUR sukladno odredbama ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju, da su stranke promijenili ugovorenu valutnu klauzulu i ugovorenu kamatnu stopu iz osnovnog ugovora, a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u valuti EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Navodi da je sukladno čl. 19. c točka 4. ZID ZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeo u obzir cjelokupni iznos uplaćen radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu EUR po tečaju primjenjivom na dan uplate, te je pri izračunu konverzije uzeta valuta kredita (CHF – EUR) i tijek kamatnih stopa kako za CHF kredit tako i za EUR kredit. Navodi da je konverzijom kredita ispunio svoju zakonsku obvezu u odnosu na konverziju, a da je tužitelj odlučio urediti svoj ugovorni odnos s tuženikom tako da prihvati konverziju te je time u cijelosti neosnovano njegovo potraživanje u ovoj pravnoj stvari. U odnosu na valutnu klauzulu izraženu u CHF navodi da je prije sklapanja ugovora o kreditu u CHF pružio sve informacije tužitelju, a koje su bile i dostupne u reklamnim materijalima kao i u oglasima tuženika, tuženik detaljno obrazlaže informacije koje je pružao građanima, i da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, te tužitelj kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije mogla ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik ističe da je tužitelj bio obaviješten o riziku promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tuženik navodi da je ista ugovorena sukladno tada važećim pozitivnim propisima, detaljno obrazlaže metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupaka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/5140067-5102978232 od 08.05.2006.g. (list 10-17 spisa), Aneks 1 Ugovora o kreditu od 07.08.2014.g., Aneks broj 2. Ugovora o kreditu od 07.08.2014.g., Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 07.08.2014.g. i Aneks broj 1. Sporazumu o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 28.12.2015.g. (list 16-45, list 95-99 spisa), izračun konverzije kredita tužitelja (list 46-55 spisa), otplatnu tablicu od 08.05.2006.g. (list 55-65 spisa), obavijest o kreditu, otplatni plan, obavijesti o usklađivanju visine kamatne stope (list 66-94 spisa), Aneks broj 3 Ugovora o kreditu od 28.12.2015.g. (list 100-105 spisa), Izračun više plaćenih iznosa od 29.05.2019.g. vještak Maria Tkalec (list 106-154 spisa), prijedlog za mirno rješenje spora (list 155- 158 spisa), odluke Županijskih sudova, odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, presude Suda EU (list 178-199, list 264-266, list 319-320, list 339-344, list 354-379, list 420-425, list 475-498, list 542-567, list 644-670 spisa), stručne članke (list 200-208, list 323-332, list 345-353, spisa), reklamne materijale tuženika za kredite (list 209-236 spisa), Dopis HNB-a od 07.06.2013.g. i od 21.01.2015.g. te od 16.03.2015.g. (list 237-252, list 261-263 spisa), metodologija za promjenu visine kamatne stope (list 253-260 spisa), pregled prometa po kreditu tužitelja (list 292-294 spisa, list 298-318 spisa), obrazac za izračun konverzije, obavijest o izračunu konverzije, izračun konverzije (list 295-298, list 385-407 spisa), izvod po računu (list 380-381 spisa), pisani iskaz RĐ (list 382-384 spisa), Izvod iz poslovnih knjiga tuženika (list 384 spisa), Obavijest o otkazu kredita od 29.03.2017.g. (list 409- 413 spisa), ovršni prijedlog od 13.07.2017.g., prigovor, žalba na rješenje o ovrsi (list 426-458 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. Zagreb, vještak HĐ, kojeg vještaka je sud dopunski saslušao, sud je saslušao svjedokinju SĐ i tužitelja kao stranku u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi do dana konverzije kredita u CHF sa zateznom kamatom.

5. U tijeku postupka tužitelj osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu sadržajno kao u podnesku od 03. siječnja 2020. godine (list 269-274 spisa). Tužitelj u bitnom navodi da nije prestalo njegova pravo na podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari samo iz razloga jer je sklopljen Aneks Ugovora o kreditu kojim je konvertiran kredit. Osporava da bi bio informiran o riziku valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu u CHF te da je bio upoznat s parametrima temeljem kojih će se mijenjati kamatna stopa. Osporava istaknuti prigovor zastare.

Tuženik osporava navode tužitelja sadržajno kao u podnesku od 30. srpnja 2020. godine (list 277-291 spisa). Ostaje kod istaknutog prigovora zastare budući se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje rok od tri godine. Osporava aktivnu legitimaciju tužitelja iz razloga jer iz pregleda prometa po kreditu jasno je da tužitelj nije uplaćivao sve mjesečne rate za podmirenje kreditnih obveza. Tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/19 u kojoj je Vrhovni sud zauzeo stajalište da aneks ugovora o kreditu predstavlja novi pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu tj. Zakonu o izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju/15. Ističe da je čl. 11. Ugovora o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren i depozit u visini od 10% od iznosa od kreditu što iznosi 61.800,00 CHF/288.599,82 kn (srednji tečaj tuženika). Navodi da je tužitelj unutar razdoblja od ugovaranja depozita te za vrijeme njegova korištenja za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta profitirao na povećanju tečaja CHF u iznosu od 92.679,11 kn, pa se postavlja pitanje o navodom riziku koji je tužitelj preuzeo ugovaranje kredita koji je predmet ovog spora. Tuženik navodi da tužitelj nije uredno ispunjavao svoje ugovorne obveze pa mu je tuženik sukladno čl. 15. Ugovora o kreditu s danom 29.03.2017. godine otkazao isti te učinio dospjelim cjelokupno neotplaćeni kredit. Tuženik izjavljuje prigovor prijeboja radi prebijanja svoje protutražbine prema tužitelju na vraćanje nepodmirenog iznosa kredita koji iznos je dospio na naplatu danom otkaza kredita tj. na dan 29.03.2017. godine u ukupnom iznosu od 2.273.846,27 kn uvećano za zateznu kamatu tekuće na glavnicu u iznosu od 1.730.240,82 kn od 17.01.2020. godine pa do isplate. Tuženi ističe i prigovor prijeboja svoje tražbine s osnova poplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 13.295,96 n kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja te ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova razlike u depozitu koji je u razdobljima kada je isplaćivan iznos od 92.679,11 kn više nego u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu. Tuženik ističe i prigovor prijeboja s osnova promjenjive kamatne stope u iznosu od 60.323,00 kn a sve iz razloga jer ako tužitelj smatra da je ugovorena kamatna stopa od 4,55% u tom slučaju tužitelj ne bi uživao zaštitu za primjenu zakonske zatezne kamate od 3,23% obzirom da se navedena zatezna kamata primjenjivala samo na ugovore s promjenjivom kamatnom stopom. U tijeku postupka tuženik se poziva na odluku Suda EU broj C-81/19 u kojem zauzeto stajalište da se ne može preispitivati ugovorni odnos nakon što je provedena konverzija kredita.

Na takve navode tuženika tužitelj navodi da je u svojstvu sudužnika potpisala Ugovor o kreditu SĐ supruga tužitelja, time da tuženik ne navodi koje bi mjesečne rate plaćala treća osoba, a ne tužitelj. Tužitelj osporava visinu protutražbine tuženika budući nije dostavljen dokaz na okolnost utvrđivanja visine tražbine tuženika. Tužiteljica osporava tražbinu tuženika jer uplatom nižih iznosa nije ništa stekao niti primio od tuženika. Ističe prigovor zastare.

6. Tužitelj podneskom od 02. studenog 2020. godine preinačuje tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu , a ukoliko sud odbije glavni tužbeni zahtjev predlaže da sud utvrdi ništetnim ugovorne odredbe kojim je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna topa te zahtjeva isplatu preplaćenih iznosa (list 462-467 spisa).

Tuženik se protivi objektivnoj preinaci tužbenog zahtjeva (list 469-474 spisa).

Sud nije dopustio objektivnu preinaku tužbe kojom tužitelj zahtjeva utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu jer je tužitelj preinačio tužbu i tužbeni zahtjev nakon zaključenja prethodnog postupka. Nadalje sud ističe kako objektivna preinaka tužbe ne doprinosi rješavanju ugovornog odnosa stranaka u ovoj pravnoj stvari imajući u vidu prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, a navodi tužitelja kojim obrazlaže objektivnu preinaku tužbe u smislu da je takvu presudu donio Županijski sud u Varaždinu ne utječu na odluku ovog suda, budući da o ovom pravnom pitanju nije jedinstvena praksa Županijskih sudova. Slijedom navedenog sud je odlučio kao pod točkom I. izreke rješenja.

7. U tijeku postupka tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 637/201 od15.11.2022. godine. Poziva se i na odluku Suda EU broj C-567/2020 u kojoj je sud zauzeo stajalište da je Aneks ugovora o kreditu isključen o ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13. Tuženik ističe da više plaćeni iznos koje tužitelj zahtjeva nisu ostali u imovini tuženika kao banke već su isti korišteni u izračunu konverzije kako je to i propisano ZID ZPK.

Tužitelj osporava navode tuženika kao u podnesku od 17.02.2025.g. (list 568-571 spisa). U bitnom ističe da je nepravilan stan tuženika da potrošači koji su konvertirali kredit nemaju pravo na obeštećenje, ističe kada i ne bi Ugovor o kreditu bio ništetan u cijelosti i dalje tužitelj nije obeštećen u odnosu na potraživanje koje je imao prije konverzije a kojeg prava na obeštećenje se nije odrekao. Nadalje navodi da je Vrhovni sud Republike donio tri odluke o pravima potrošača koji su konvertirali kredit te su zauzeta tri bitno različita pravna shvaćanja u navedenim odlukama.

8. Tužitelj zahtjeva tužbenim zahtjevom isplatu svih preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF) sa zateznom kamatom te preplaćeni iznos s osnova jednostrano promjenjive kamatne stope sa zateznim kamatama.

9. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

Između stranaka nije sporno:

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu dana 08. svibnja 2006. godine na iznos od 618.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,550% namjena kredita - stambeni kredit (Ugovor o kreditu – list 10-17 spisa),

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu dana 07. kolovoza 2014.g. kojim je izmijenjen instrument osiguranja kredita (list 18-19 spisa),

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Aneks broj 2 Ugovora o kreditu dana 07. kolovoza 2014. godine koji se odnosi na instrument osiguranja - zalog nekretnine (list 20-23 spisa),

- da su tužitelj i tuženik dana 07. kolovoza 2014. godine sklopili Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini (list 41-45 spisa),

- da su tužitelj i tuženik sklopili Aneks broj 3 Ugovora o kreditu dana 28.15.2015. godine kojim su konvertirali kredit (list 100-105 spisa),

- da je tuženik otkazao Ugovor o kreditu dana 29.03.2017.g. te su sve obveze po kreditu dospjele u iznosu od 1.856.574,43 kn i da je tužitelj zaprimio obavijest o otkazu kredita jer nije podmirivao svoje obveze u ugovorenim rokovima (list 408-413 spisa),

- da je tuženik podnio ovršni prijedlog radi ovrhe na nekretnini tužitelja dana 13.07.2017.g., da je SĐ, iz [adresa], sudužnik, upućena na pokretanje parnice radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određen rješenjem o ovrsi ovog suda poslovni broj Ovr-5696/17 od dana 28. veljače 2018. godine (preslik spisa poslovni broj Ovr-5696/17-list 418-461 spisa).

10. Sud je na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu i Aneksa broj 3 Ugovora o kreditu saslušao tužitelja i svjedokinju. Tužitelj u svom iskazu navodi da je 2006. godine trebao kredit za kupnju većeg stana jer su živjeli u stanu s dvoje djece koja je površina bila 60 do 70 m2, našli su veći stan površine 135 m2 pa je trebao kredit za veći stan. Navodi da se obratio tuženiku za odobrenje kredita jer je tuženik bio najviše prisutan kroz medije za stambene kredite, da je došao u banku i ponuđen mu je kredit u CHF jer su rekli da nije kreditno sposoban za kredit u EUR. Navodi da mu djelatnica banke nije pojašnjavala ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, da je pročitao ugovor prije nego što je isti potpisao a kako je po struci sportski trener obratio je pažnju na bitne stavke – visina kredita, visina kamatne stope, rok otplate, a ove druge stručne pravne izraze nije razumio. Navodi da je u to vrijeme imao svoje trgovačko društvo koje se bavilo ugostiteljstvom ali je sredstva kredita koristio isključivo za kupnju stana za osobne potrebe. Navodi da je stan tj. kredit on otplaćivao, nekada supruga, ali je to bio zajednički novac. Tužitelj iskazuje kada su mu ponudili konverziju istu je prihvatio jer je mislio da će biti manja mjesečna rata, ali ni nakon konverzije nisu mogli više otplaćivati rate kredita, pa je banka 2017. godine pokrenula ovrhu. Ističe da su prodali ovaj veliki stan, kupili su manji stan, a razliku novca su odmah uplatiti na račun banke radi otplate kredita, ali unatoč tome je banka 2017. godine otkazala kredit jer nisu mogli otplaćivati redovno mjesečne rate. Tužitelj navodi da mu nitko nije tumačio ugovorne odredbe dodatka ugovora o konverziji niti mu je pojašnjeno da bi on izgubio nekakva prava zbog konverzije. Nadalje navodi da se ne sjeća da li je promijenio sjedište svog trgovačkog društva na adresu ovog stana kojeg je kupio, a misli da je sjedište bilo prijavljeno na adresu manjeg stana time da je naziv trgovačkog društva bio IVAN CO. d.o.o. Zagreb.

Svjedokinja SĐ, supruga tužitelja, u svom iskazu navodi da je bila prisutna sa suprugom kada se potpisivao ugovor o kreditu i zna da im nitko nije tumačio ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ističe da im je rečeno u banci da nisu kreditno sposobni za kredit u EUR. Nadalje navodi da je tužitelj, njezin suprug, otplaćivao kredit, a ona nije radila pa nije niti mogla otplaćivati kredit. Navodi da ona nije svoj novac davala jer nije radila niti imala prihoda, nije imala obrt, dakle bila je kod kuće nezaposlena s djecom. Svjedokinja iskazuje da se ne sjeća kako je tekao redoslijed potpisivanja dodatka ugovora o kreditu, ali je bila prisutna kada je suprug ovjeravao potpis na dodatku ugovora, time da im nitko nije objašnjavao ugovorne odredbe.

Iskazu saslušane svjedokinje i tužitelja sud je poklonio vjeru jer su isti iznijeti logično i uvjerljivo.

Tuženik povlači prijedlog za saslušanjem svjedokinje EĐ. Sud je u tijeku dokaznog postupka ocijenio Pisani iskaz Danice RĐ kao irelevantan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Naime iz sadržaja Pisanog iskaza od 27. siječnja 2020. godine proizlazi kako je ČĐ uputila e-mail zaposlenicima banke da trebaju naglasiti važnost valutne klauzule uz koji se kredit odobrava kako bi bili svjesni mogućnosti promjene tečaja, te je uputila materijale u kojima je naglašeno na koji način trebaju odgovarati na pojedina pitanja klijenata, kao i da treba postaviti letak u poslovnicama banke na vidljivo mjesto. Kako iz Pisanog iskaza RĐ ne proizlazi da bi tužitelju bile predočene sve bitne informacije u odnosu na rizik sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu CHF i da su tužitelju predočeni svi parametri koji utječu na mogućnost promjene kamatne stope to je sud ocijenio sadržaj Pisanog iskaza kao irelevantan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

11. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je sklapanjem novog ugovora (Aneksa broj 3 Ugovoru o kreditu) prijašnji Ugovor o kreditu prestao postojati pa tužitelj ne može zahtijevati preplaćene iznose na temelju ugovora koji više ne postoji uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja uključujući i preplaćene iznose obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane to iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužitelj i tuženik sklopili dana 08. svibnja 2006. godine, jer su sklapanjem Aneksa 3. Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik, samo izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati. Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužitelj potpisao Aneks Ugovora o kreditu ne znači da mu je dug namiren ili da je on izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužitelja kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetetnih ugovornih odredaba. Nadalje sklapanjem Aneksa 3. Ugovara o kreditu samo se izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) na temelju kojih je i zaključen Aneks 3. Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF nije pregovaralo, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Aneksa 3. Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog ništetne ugovorene valutne klauzule, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Aneksu Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

12. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužitelj u tužbi i tijekom postupka sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

13. U tijeku postupka sud je utvrdio da tužitelj ima status potrošača. U smislu čl. 3.st.1. ZZP-a potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba, stambeni kredit (čl. 3. Ugovora o kreditu, iskaz tužitelja i svjedokinje). Tuženik na kojem je teret dokaza i koji je isplatio iznos odobrenog kredita ne dokazuje suprotno tj. da tužitelj nema status potrošača. Sud je stajališta da je teret dokaza na tuženiku u odnosu na činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača budući je tuženik odobrio kredit i ugovorio namjenu - stambeni kredit, pa ukoliko tužitelj je koristio kredit za neku drugu namjenu ili u poslovne svrhe primjerice za potrebe obrta ili trgovačkog društva (a takve činjenice tuženik ne dokazuje u ovom sporu) tada je tuženik imao i mogućnosti raskinuti Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora i zahtijevati povrat odobrenog kredita jer se isti protivi namjeni odobrenog kredita.

14. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare kojom se tužitelj protivi. U odnosu na istaknuti prigovor zastare u odgovoru na tužbu sud je prigovor zastare tuženika ocijenio kao neosnovan. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske). Nadalje u konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog u odnosu na tužbeni zahtjev kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužitelj je podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari dana 11. lipnja 2019. godine, dakle prije nastupa zastare tražbine (zastara nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine u odnosu na valutnu klauzulu, a u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu s danom 14. lipnja 2019. godine).

15. U tijeku postupka tuženik osporava aktivnu legitimaciju tužitelja navodeći da tužitelj nije osobno otplaćivao kredit, a što je vidljivo iz prometa po kreditu tužitelja. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer da je treća osoba otplaćivala kredit tužitelja sud je takve navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Iz iskaza svjedokinje SĐ, supruge tužitelja i tužitelja je utvrđeno da su kredit zajedno otplaćivali, tj. svjedokinja navodi da je tužitelj zarađivao, da je ona bila nezaposlena. Sama činjenica da bi supruga tužitelja sudjelovala u otplati kredita ne utječe na njegovu aktivnu legitimaciju, jer sud prihvaća njihove iskaze kao životne i uvjerljive u tom dijelu da su zapravo iz bračne stečevine podmirivali ovu kreditnu obvezu. K tomu je tuženik primio sve uplate ime i za račun tužitelja te tuženik nije ovlašten miješati se u pravne odnose tužitelja s trećim osobama. Slijedom navedenog prigovor nedostatka aktivne legitimacije je neosnovan.

16. Uvidom u Aneks 3. Ugovora o kreditu od 28.12.2015. g. (dalje: Aneks 3 Ugovora o kreditu) utvrđeno je da su ugovorne strane (tužitelj i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/201 5 i 102/2015, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 202.167,87 EUR, da je manje uplaćen iznos u visini od 852,11 EUR, te su ugovorne strane (tužitelj i tuženik) suglasno utvrdili da su sve uplate ili nedostatak istih u razdoblju od 1.10.2015. godine do dana 28.12.2015. godine u vezi podmirenja obveza iz osnovnog ugovora uzete u obzir pri izračunu iznosa (čl. 5. točka 5.3. Aneksa 3. Ugovora o kreditu, nesporno između stranaka). Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Aneksa Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačima (čl.1, čl. 3., čl. 5., čl.6., čl. 7. – otplata kredita, izračun konverzije, obveze iz osnovnog ugovora, ugovorna kamata, prijenos kreditne partije u valutu EUR u poslovnim knjigama tuženika, izračun konverzije, čl.8.

– anuiteti, čl.9.,čl. 10.,čl.11. - otplata kredita, osiguranje tražbine, ovršnost isprave).

17. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. U bitnom navodi da je tužitelj bi upoznat sa značenjem valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak te da je dobrovoljno pristao na konverziju kredita.

18. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

19. Iz sadržaja Aneksa 3 Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 08. svibnja 2006. godine kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP- a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je ništetna. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Imajući u vidu da odredbom čl. 19.c. ZID ZPK nije isključena primjena odredbi Zakona o obveznim odnosima u ovom konkretnom slučaju odredbe o stjecanju bez osnove i povrat onog što su stranke stekle temeljem ništetnih ugovornih odredbi to je sud stajališta da konverzijom kredita tužitelju pripada pravo da zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kojeg prava se nije odrekao. Nadalje nije sporno da je utvrđena ništetnost nepoštene odredbe ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, a koji su sklopili tužitelj i tuženik, kao potrošač i prodavatelj robe odnosno pružatelj usluga koja taj ugovor čini ništavim u dijelu spornih odredbi koje su predmet ovog spora. Prema odredbi čl. 323. ZOO, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ništetnog ugovora. Slijedom navedenog po stajalištu ovog suda tužitelju kao korisniku tj. potrošaču pripada pravo potraživati vraćanje iznosa plaćenog po osnovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Pri tome sud ističe kako u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 tj. 30. rujna 2015. godine nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima o kreditu, pa se tužitelj nije niti mogao odreći prava na povrat preplaćenih iznosa budući da u vrijeme sklapanja Aneksa 3. Ugovoru o kreditu nije mogao znati da je riječ o ništetnoj odredbi u pogledu valutne klauzule.

20. Sud ističe kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

Sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

21. Tijekom postupka u odnosu na osnov tužbenog zahtjev tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesene u odluci iz Oglednog postupku poslovni broj Gos-1/2019 kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržajno kao u podnesku od 16. siječnja 2023. godine. Nadalje navodi kako je Europski sud odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13 te da Europski sud zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor.

Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

22. U ovoj pravnoj stvari sud ističe kako je prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine, a na koje odluke se poziva tuženik.

U odnosu na dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Županijskih sudova na koje se poziva tuženik i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine, poslovni broj Rev-637/19 od 15.11.2022. godine i poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci.

23. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Aneksa 3 Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Suda Europske unije i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev-18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022, ovaj sud mišljenje je da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda Europske unije u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Suda Europske unije i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.

24. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 08. svibnja 2006. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju stambeni kredit u visini od 618.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nije niti sporno da se mijenjala vrijednost valute CHF do dana konverzije i da se mijenjala visina kamatne stope jednostranom odlukom tuženika.

25. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva povrat uplaćenih iznosa u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u Ugovoru o kreditu od 08. svbnja 2006. godine sud je usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti.

U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu u kojem osprava tužbeni zahtjev za povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljici ne pripada povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva tužitelju kao ugovornoj strani. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio kako joj djelatnica banke nije tumačila rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak, a niti javni bilježnik nije je upozorio na bilo kakve rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule u CHF i da tužitelju je jedino bilo moguće odobriti kredit kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak radi rješavanja stambenog pitanja njega i njegove obitelji jer nije bio kreditno sposoban za odobravanje kredita u EUR.

Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom III. izreke presude.

26. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužitelju. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužitelju pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora.

Vezano za pojam ugovorne kamate valja navesti kako je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, dalje: ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

27. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine.

Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama, bitno je istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, (predmet koji se je vodio u slučaju "Franak", a u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija da je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto i kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.

28. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

Naime, odredba čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) navodi slijedeće: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa."

Nadalje, čl. 11.a.. st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe slijedeće: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:– referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili – prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa….Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni, ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim, ne smiju se zaračunati korisniku kredita."

29. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke presude.

30. Sud je po prijedlogu tužitelja i tuženika proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., vještak HĐ. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 06. svibnja 2025. (list 607-621 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 4,550% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 4,550%. Vještak u mišljenju navodi da:

- ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 13.557,65 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 70.649,68 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 9.376,79 EUR, za anuitete za koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos. U izračun su uzeti anuiteti plaćeni u cijelosti prije konverzije,

- ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 556.240,20 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više plaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 73.825,73 EUR. U izračun su uzeti anuiteti plaćeni u cijelosti prije konverzije,

- ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -12.902,03 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen manje plaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi -1.712,39 EUR,

- Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju člankom 19.c propisan je način izračuna konverzije kredita.

Prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR. Primijenjene kamatne stope u simuliranom otplatnom planu kredita u EUR načelno su više od primijenjenih kamatnih stopa po obračunu banke za kredit u CHF (list 389- 397 spisa).

- prema Aneks broj 3 Ugovora o kreditu (list 100-104 spisa) članak 5.3. utvrđen je manje (manjak) uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 28.12.2015.g. te iznosi -30.610,21 EUR. Vještak navodi kako nije prema zadatku suda mogao donijeti zaključak o korištenju depozita jer nije dostavljena dodatna dokumentacija koju je zatražio (korištenje sredstava depozita).

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik predlaže da se vještak dopunski očituje da li je konverzija provedena u skladu sa zakonom ili nije, te da izračuna iznos izražen u kunama po isplatama s računa oročenog depozita. Ostaje kod svih navoda kojim osporava osnov tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev (objektivna preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva) te se protivi objektivnoj preinaci tužbenog zahtjeva. Ističe kako tijekom otplate cijelog kredita je trebalo primijeniti početnu ugovorenu kamatnu stop od 4,55%, a ne nakon 01. veljače 2014. godine u visini od 3,23%. Tuženik ističe prigovor prijeboja u iznosu od 1.712,39 EUR (tzv. negativna razlika).

Vještak HĐ pismeno se očitovao na primjedbe tuženika. U pismenom očitovanju od 10. rujna 2025. godine navodi da je banka prilikom provođenja izračuna konverzije postupala u skladu sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju i koristila parametre propisane Zakonom. Nadalje navodi da izračun razlike depozita nije bio u zadatku postavljenom vještaku, te dopuna nalaza sa izračunom razlike depozita, prema prijedlogu tuženika. Vještak navodi da može napraviti izračun razlika s osnove promjena kamatne stope i primjene valutne klauzule ne uzimajući u obzir zakonski utvrđenu kamatnu stopu od 3,23% uz zadatak postavljen od strane Naslovnog suda, te uz uplatu predujma od 200,00 EUR jer se radi o zadatku koji podrazumijeva izradu novog izračuna.

Vještak HĐ u usmenom očitovanju na primjedbe tuženika navodi da se pisano očitovao da je izračun konverzije napravljen sukladno zakonskim odredbama, a da izračun razlike depozita nije napravljen jer zadatkom za vještačenje isti nije bio određen i isto tako za razdoblje od 01.01.2014. nije primijenjena početno ugovorena kamatna stopa od 4,55 % već 3,23 % kako je bilo određeno zadatkom za vještačenje, te ako tuženik smatra i sud tako odluči se može provesti dopunsko vještačenje uz uplatu troškova za vještačenje. Navodi da je banka primjenjivala redovnu kamatu od 3,23 % kako je bilo propisano zakonom za stambene kredite od 01.02.2014. Ovakvim pismenim i usmenim očitovanjem vještaka po mišljenju suda otklonjene su sve primjedbe tuženika.

31. Nakon pismenog i usmenog dopunskog očitovanja vještaka HĐ tuženik ostaje kod prijedloga za dopunom vještačenja sa izračunom razlike depozita, te izračun razlika s osnove promjena kamatne stope i primjene valutne klauzule ne uzimajući u obzir zakonski utvrđenu kamatnu stopu od 3,23%.

Sud je odbio prijedlog za dopunom vještačenja kao neosnovan. Tuženik do zaključenja prethodnog postupka pripremnog ročišta a niti na pripremnom ročištu ne predlaže izračun razlike depozita. U odnosu na prijedlog za izračunom razlike u odnosu na primjenu kamate stope sud je ocijenio navode tuženika u odnosu na primjenu kamatne stope od 3,23% nakon 01. veljače 2014. godine kao neosnovane jer je visina kamatne stope na stambene kredita propisana čl. 11.a. ZPK, a koju kamatnu stopu je primijenio tuženik u svom izračunu.

32. Tuženik navodi da je bio dužan napraviti izračun konverzije i ponuditi tužitelju sklapanje aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, ili odlučiti prihvatiti aneks s poznatim iznosima anuiteta od početka ugovaranja kredita kako u odnosu na visinu tečaja tako i u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu. Navodi da sporazum o konverziji je valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelj izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Kako je prethodno navedeno ovaj sud je vezan stajalištima Vrhovnog suda Republike Hrvatske te odlukama donesenim u kolektivnom sporu koji je pokrenula udruga Franak. U odnosu na navode tuženika da je sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od dana sklapanja sud ističe kako takva činjenica nije niti sporna. Naime u pravu je tuženik kada navodi da je smisao ZID ZPK/15 bilo otklanjanje neravnoteže u slučaju kredita u CHF i kredita u EUR. Donošenjem ZID ZPK samo se izjednačio položaj potrošača koji su sklopili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz švicarski franak i potrošača kojima je odobren i isplaćen kredit kojim je glavnica vezana uz valutu EUR. U spornom vremenskom razdoblju u kojem tužitelj zahtijeva povrat preplaćenih iznosa valuta EUR je bila stabilna i nije se mijenjao tečaj budući je Hrvatska narodna banka "branila" tečaj EUR ali ne i valutu CHF koji tečaj je rastao a time i obveze tužitelja po kreditu. Stoga sama činjenica da se izjednačio 2015. godine položaj potrošača koji su bili zaduženi u kreditima s valutnom klauzulom kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak i uz valutu EUR ne otklanja obvezu tuženika da izvrši povrat preplaćenih iznosa, jer u konačnici da se štitio tečaj CHF ne bi niti tužitelj uplaćivao visoku razliku u mjesečnim anuitetima s osnova glavnice, a na koje posljedice tj. rizik nije bio upozoren. U konačnici ZID ZPK/15 ne stavlja van snage odredbe Zakona o obveznim odnosima - pravila o stjecanju bez osnove i odredbu kojom je propisano da je svaka strana dužna vratiti ono što je primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Članak 19.c. ZID ZPK/15 propisuje samo način izračuna konverzije, a koju odredbu tuženik tumači na način da i sve uplaćene iznose pa i preplaćene iznose s osnova ništetnih ugovornih odredbi uračunava prilikom izrade simultanog otplatnog plana u EUR, a što nije propisano citiranom odredbom čl. 19.c. ZID ZPK.

Nadalje u odnosu na navode tuženika da Aneks 3 Ugovoru o kreditu proizvodi pravne učinke retroaktivno i da je riječ o novom pravnom osnovu sud je ocijenio takve navode kao neosnovane. Aneksom Ugovora o kreditu stranke su ugovorile čl. 12.4. i čl. 13. da sve odredbe Osnovnog Ugovora o kreditu i dalji su na snazi, iz čega proizlazi da Aneksom su sukladno odredbama ZID ZPK izmijenjene odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, ali ne i ostale odredbe Osnovnog Ugovora o kreditu koji je i dalje na snazi.

33. Tuženik podneskom od 28. kolovoza 2025. godine ističe prigovor prijeboja za iznos od 1.712,39 EUR. Tužitelj se protivi tražbini tuženika, ističe prigovor zastare. Sud u odnosu na utvrđeni manje uplaćeni iznos od 1.712,39 EUR s osnova tzv. negativne razlike nije umanjio tražbinu tužitelja. Da bi došlo do prijeboja potrebno je da se ispune određene pretpostavke koje su i izričito predviđene u članku 195. ZOO- a i to prvenstveno potraživanje i protupotraživanje moraju u trenutku prijeboja pravno postojati, dakle tražbine moraju biti faktično postojati i moraju biti dospjele te potraživanja moraju biti uzajamna, odnosno mora postojati dvostranoobvezni pravni odnos, temeljem kojeg su strane istovremeno međusobni vjerovnici i dužnici. Dakle, sa vjerovnikovim potraživanjem se može prebiti samo potraživanje koje dužnik ima prema vjerovniku.

Sud je imajući u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine ocijenio da je tužitelj zahtijevao samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njim sklopio ovakav Ugovor o kreditu te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF-a kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo, a uz to za istaknuti je da tuženik nije niti odobrio kredit u valuti EUR tužitelju jer da za takvu vrstu kredita nije sposoban, već mu je samo ponudio rizični kreditu u CHF. Dakle, imajući u vidu navedeno tuženik je svjesno pristao na takav odbitak u vidu tzv. negativne razlike tečaja CHF-a pri tome znajući i morajući znati da će biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Nadalje sud ocjenjuje da tužitelj u tom razdoblju kad je nastala tzv. negativna razlika tečaja nije ništa stekao bez osnove, budući nije ni znao za rizik tečajne razlike CHF-a za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu te ne može biti nesavjesan, a da bi trebao vraćati bilo što tj. smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv. pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF-a, uračunavši u takvo postupanje i tzv negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe, kako je i bilo u stvarnosti. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u ništetna sud ocjenjuje da nema ni tužiteljeve obveze da preplaćene iznose (tzv. pozitivnu razliku) tečaja CHF-a tijekom otplate kredita umanji za tzv. negativnu razliku, jer nije ništa primio tj. samo je otplaćivao kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pomnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, dočim je jedino tuženik ostvario korist nasuprot svim citiranim načelima obveznog prava, koja je koristi zapravo tužiteljeva imovina. Kad bi se tužiteljev zahtjev umanjio za tzv. negativnu razliku, to bi po ocjeni ovog suda bilo nepravično umanjenje njezine imovine i samim tim suprotno odredbi čl.1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU 18/97). Sud je ocijenio i kao osnovan prigovor zastare. Tuženik ističe prigovor prijeboja za tražbine u vremenskom razdoblju od 02.07.2006. godine (prvi iznos) do 02.11.2008. godine. U odnosu na prvi iznos s tzv. negativne razlike isti je dospio dana 02.07.2006. godine a zadnji dana 02.11.2008. godine, tuženik ističe prigovor prijeboja 28.08.2025. godine. Slijedom navedenog nastupila je zastara u odnosu na iznose s tzv. negativne razlike i to za prvi iznos dana 02.07.2011. godine, a za zadnji iznos dana 02.11.2013. godine. Pri tome se ističe kako nije došlo do prekida zastare podnošenjem kolektivne tužbe budući da tuženik nije potrošač.

Kako uz utvrđeni kao osnovan prigovor zastare je nesporno da plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio to ne postoji niti njezina obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

34. U odnosu na protutražbinu tuženika kojom zahtjeva isplatu iznosa u visini 2.273.846,27 kn (301.791,26 EUR) s osnova cjelokupne tražbine tuženika sa zateznom kamatom tekućom od 17. siječnja 2020. godine do isplate tužitelj osporava visinu tražbine tuženika. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) u tijeku postupka nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja visine tražbine tuženika. Pri tome sama činjenica da je tuženik pokrenuo ovršni postupak pred ovim sudom radi ovrhe na nekretninama tužitelja nije samo po sebi dokaz da bi bila nesporno utvrđena visina duga tužitelja prema tuženiku, a to svakako nije niti Izvadak iz ovrhovoditeljevih poslovnih knjiga sa stanjem na dan 29. ožujka 2017. godine koji je tuženik u svojstvu ovrhovoditelja dostavio uz ovršni prijedlog od 13.07.2017. godine (list 450-461 spisa). Ističe se da Izvod iz poslovnih knjiga nije dokaz u parničnom postupku (Revt-55/02-2 od 02.travnja 2002.g. i Rev -1283/07 od 29.04.2008.g.), pa kad je suprotna strana osporila vjerodostojnost takve isprave onda je tuženik trebao dokazati vještačenjem visinu tražbine, a istu niti sud nije mogao sam utvrditi na osnovi dokaza u spisu, tim više što nema stručnog znanja za takvo što. Slijedom navedenog kako tuženik nije dokazao visinu svoje tražbine to je sud utvrdio nepostojanje tražbine tuženika u visini kako to navodi u ovoj pravnoj stvari.

U odnosu na protutražbinu tuženika s osnova razlike depozita u iznosu od 92.679,11 kn (12.300,63 EUR) sa zateznim kamatama utvrđeno je da je ugovoren kao instrument osiguranja kredita depozit u visini od 10% od iznosa kredita što prema oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi 61.800,00 CHF. Tuženik navodi da je tužitelj unutar razdoblja ugovaranja depozita te za vrijeme njegovog korištenja za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta profitirao na povećanju tečaja CHF u iznosu od 92.769,11 kn.

U tijeku ovog postupka tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužitelj profitirao u navedenom iznosu i da je bio upozoren na rizik valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz švicarski franak kako je prethodno navedeno i obrazloženo, a što proizlazi i iz iskaza tužitelja i saslušane svjedokinje. Pri tome za istaknuti je da tuženik do zaključenja glavne rasprave nije dostavio Ugovor o oročenom depozitu iako je bio pozvan da isti dostavi u tijeku ovog postupka. U odnosu na tvrdnje tuženika sud ističe da je kao instrument osiguranja ugovoren oročeni depozit pa da bi tužitelju bio odobren kredit on je morao pristati na oročenje, što ni u kom slučaju ne ukazuje na činjenicu da je isti ugovor o oročenju depozita sklapao kako bi profitirao ili da bi bio upoznat s rizikom ugovaranja valutne klauzule uz koju je glavnica vezana uz CHF kako to tvrdi tuženik. Tuženik pri tome nije dokazao niti visinu svojih tražbina, pa kako tuženik nije dokazao osnov i visinu to je sud odlučio kao pod točkom VI. izreke presude.

35. Visinu preplaćenih iznosa s osnova primjenjive kamatne stope u iznosu od 9.376,79 EUR i s osnova valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu CHF u iznosu od 73.825,73 EUR sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom II., IV. i V. izreke presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

36. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužitelj budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužitelj zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO- a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljičine isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

37. Tužitelj nakon dostave nalaza i mišljenja uskladio je tužbeni zahtjev podneskom od 12. lipnja 2025.g. Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva

Sud je dopustio objektivnu preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva kao u izreci ovog rješenja. Tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev neposredno nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka. Sud pri tome ističe kako u situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova stjecanja bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući da je teško procijeniti visinu koja bi pripadala tužitelju, već je u pravilu potrebno provesti vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu preplaćenih iznosa koju tuženik osporava, nedopuštanje usklađenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP- a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povišenje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka. Povišenjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja nije se promijenio identitet spora niti se iznose nove činjenice.

Sud pri tome ističe kako je i Ustavni sud u svojoj odluci broj U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022. koji navodi da ograničenja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (v., na primjer, odluku Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017.). Nadalje Ustavni sud navodi "… ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (usporedi, na primjer, predmet ESLJP-a Stanev protiv Bugarske [Vv], br. 36760/06, § 230, presuda od 17. siječnja 2012.)…" Pri tome je sud imao u vidu i odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu V protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 14692/18) od 20. veljače 2024. u kojem je zauzeto istovjetno stajalište o pravu pristupa sudu.

38. U odnosu na istaknuti prigovor zastare na preinačeni dio tužbenog zahtjeva sud je takav prigovor zastare tuženika ocijenio kao neosnovan. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. godine sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

39. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe od 11.06.2019. g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 03.01.2020.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 27.08.2020.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 17.09.2020.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 02.11.2020.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 03.11.2020.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 2. OT-a), sastav podneska od 14.02.2025. g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 20.02.2025.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 21.02.2025.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 12.06.2025.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 10.09.2025.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 16.09.2025.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 18.09.2025. g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), ukupno 12.500,00 EUR, te je priznat trošak PDV-a u iznosu od 3.125,00 EUR, ukupno 15.625,00 EUR, te je priznat trošak vještačenja u iznosu od 300,00 EUR, ukupno 15.925,00 EUR.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe jer je tužitelj oslobođen plaćanja pristojbe sukladno čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23).

U Zagrebu, 03. studenog 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte