Poslovni broj:P-820/2023-18

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P  R  E  S  U  D  A

Općinski sud u Osijeku po sucu Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice GŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Krešimiru Medvedu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku iz Varaždina, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 3. listopada 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika Krešimira Medveda, odvjetnika iz Osijeka i zamjenika punomoćnika tuženika ŽŽ, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Zec i partneri iz Osijeka, nakon donošenja i objave dana 3. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnim:

- dio odredbe Ugovora o kreditu broj 528-50-3977554, sklopljenog između tužitelja i tuženika, dana 19. ožujka 2007., koji je dana 28. ožujka 2007., potvrđen kod javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka pod brojem OV-5087/07, i to dio odredbe koji je sadržan u članku 1. predmetnoga ugovora, a glasi: „Kunska protuvrijednost CHF“….“po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“;

- dio odredbe Ugovora o kreditu broj 528-50-3977554, sklopljenog između tužitelja i tuženika, dana 19. ožujka 2007., koji je dana 28. ožujka 2007., potvrđen kod javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka pod brojem OV-5087/07, i to dio odredbe sadržan u članku 7. predmetnoga ugovora, a glasi: „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.“;

- dio odredbe Ugovora o kreditu broj 528-50-3977554, sklopljenog između tužitelja i tuženika, dana 19. ožujka 2007., koji je dana 28. ožujka 2007., potvrđen kod javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka pod brojem OV-5087/07, i to dio odredbe koji je sadržan u članku 9. predmetnoga ugovora, a glasi: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.".

II/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB: 53056966535, da isplati tužitelju GŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.554,89 EUR (slovima: tritisućepetstopedesetčetirieuraiosamdesetdevetcenti) zajedno sa zateznom kamatom koja teče kako slijedi:

-na iznos od 2,25 EUR od 01.04.2008. pa do isplate,

-na iznos od 5,51 EUR od 01.07.2008. pa do isplate,

-na iznos od 14,13 EUR od 04.11.2008. pa do isplate,

-na iznos od 1,92 EUR od 10.12.2008. pa do isplate,

-na iznos od 40,89 EUR od 04.04.2009. pa do isplate,

-na iznos od 15,69 EUR od 16.05.2009. pa do isplate,

-na iznos od 12,03 EUR od 20.06.2009. pa do isplate,

-na iznos od 9,11 EUR od 25.07.2009. pa do isplate,

-na iznos od 10,30 EUR od 20.08.2009. pa do isplate,

-na iznos od 11,91 EUR od 17.09.2009. pa do isplate,

-na iznos od 10,95 EUR od 27.10.2009. pa do isplate,

-na iznos od 9,86 EUR od 28.11.2009. pa do isplate,

-na iznos od 11,49 EUR od 27.02.2010. pa do isplate,

-na iznos od 10,28 EUR od 29.05.2010. pa do isplate,

-na iznos od 35,57 EUR od 30.06.2010. pa do isplate,

-na iznos od 37,36 EUR od 31.07.2010. pa do isplate,

-na iznos od 34,57 EUR od 31.08.2010. pa do isplate,

-na iznos od 43,58 EUR od 30.09.2010. pa do isplate,

-na iznos od 74,83 EUR od 30.11.2010. pa do isplate,

-na iznos od 40,97 EUR od 30.01.2011. pa do isplate,

-na iznos od 115,72 EUR od 15.02.2011. pa do isplate,

-na iznos od 54,85 EUR od 01.04.2011. pa do isplate,

-na iznos od 46,89 EUR od 30.04.2011. pa do isplate,

-na iznos od 116,39 EUR od 29.06.2011. pa do isplate,

-na iznos od 72,77 EUR od 10.08.2011. pa do isplate,

-na iznos od 28,20 EUR od 25.10.2011. pa do isplate,

-na iznos od 237,58 EUR od 04.12.2011. pa do isplate,

-na iznos od 144,61 EUR od 01.03.2012. pa do isplate,

-na iznos od 146,74 EUR od 29.04.2012. pa do isplate,

-na iznos od 148,09 EUR od 30.06.2012. pa do isplate,

-na iznos od 146,15 EUR od 31.08.2012. pa do isplate,

-na iznos od 141,88 EUR od 31.10.2012. pa do isplate,

-na iznos od 413,24 EUR od 01.02.2013. pa do isplate,

-na iznos od 5,57 EUR od 09.05.2013. pa do isplate,

-na iznos od 75,47 EUR od 16.01.2014. pa do isplate,

-na iznos od 79,18 EUR od 20.02.2014. pa do isplate,

-na iznos od 78,88 EUR od 12.04.2014. pa do isplate,

-na iznos od 78,87 EUR od 17.05.2014. pa do isplate,

-na iznos od 158,49 EUR od 24.06.2014. pa do isplate,

-na iznos od 75,12 EUR od 14.08.2014. pa do isplate,

-na iznos od 91,81 EUR od 20.09.2014. pa do isplate,

-na iznos od 70,37 EUR od 25.10.2014. pa do isplate,

-na iznos od 84,60 EUR od 13.11.2014. pa do isplate,

-na iznos od 84,38 EUR od 18.12.2014. pa do isplate,

-na iznos od 83,12 EUR od 27.01.2015. pa do isplate,

-na iznos od 85,29 EUR od 25.02.2015. pa do isplate,

-na iznos od 85,39 EUR od 21.03.2015. pa do isplate,

-na iznos od 86,40 EUR od 25.04.2015. pa do isplate,

-na iznos od 87,44 EUR od 19.05.2015. pa do isplate,

a sve po stopi koja se do 31. srpnja 2015., određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od petnaest dana.

III/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB: 53056966535, da tužiteljici GŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.675,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve to u roku od petnaest dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da je dana 19. ožujka 2007., sklopio Ugovor o kreditu broj 528-50-3977554, s tuženikom kao kreditorom, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka pod brojem OV-5087/07, dana 28. ožujka 2007., prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 21.394,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca. Početno ugovoreni mjesečni anuiteti su iznosili 304,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti, no tijekom otplate kredita su se povećavali. Tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem Ugovoru, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženiku od dana 31. ožujka 2008., pa do konačne otplate, više platio dugovani iznos za 3.547,51 EUR/26.728,74 kuna. Obzirom da je pravomoćnom presudom VTS RH utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004.-31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takve odredbe Ugovora. Prema članku 1111. stavak 1. ZOO-a, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno stavku 3. istog članka: „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Prema članku 1115. ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku (NN: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“. Prema članku 6. stavak 3. Zakona o sudovima (NN: 28/13) propisano je da je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, a obzirom da tuženik isto odbija predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

2. Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe kako nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 19. ožujka 2007., zaključili Ugovor o kreditu broj 528-50-3977554 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti 21.394,70 CHF-a, da je ugovorena redovna kamata 5,20 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (članak 81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe i prigovor zastare. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Slijedom navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev tužitelja očito neosnovan. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj ističe kako su u cijelosti neosnovani navodi tuženika kako se o svim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo. Niti se o svim odredbama pregovaralo, niti je tužitelj razumio značenje većine odredbi, niti su mu iste pojašnjenje. Iz sadržaja odgovora na tužbu, vidljivo je da tuženik, kao i sve tužene banke u istovrsnim postupcima, želi Sudu nametnuti stajalište kako u konkretnom predmetu tobože nema prostora za izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz odluke Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 (nastavno: Presuda CHF), donesenom povodom podnesene tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (tzv. predmet Franak). Sukladno odredbi članku 502. c. Zakona o parničnom postupku, Sud je u posebnim parnicama vezan za pravna utvrđenja iz presude u predmetu Franak, pa tužitelj drži da u tom pravcu nema potrebe dalje obrazlagati postojanje osnova svog zahtjeva. U tom smislu i ujedno protivno svim navodima tuženika o navodnoj potrebi ponovnog ocjenjivanja nepoštenosti ugovornih odredaba, a radi postojanja kojih je i podnesena predmetna tužba, ističe se kako sukladno stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.; prvostupanjski sudovi u pojedinačnim postupcima nisu dužni ponovno utvrđivati povrede propisa zaštite potrošača nastalih kao posljedice nepoštenosti ugovornih odredaba koje su kao takve utvrđene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača budući da Zakon obvezuje ostale sudove u svim pojedinačnim postupcima koje potrošač posljedično osobno pokrene na ime restitucije zbog kolektivnim sporom utvrđenog protupravnog postupanja tuženika. Da je tomu tako, jasno se navodi u 2. odlomku 4. stranice i 1. odlomku 5. stranice navedene revizijske odluke. Stoga se, imajući u vidu navedeno, tužitelj protivi svim dokaznim prijedlozima tuženika kao nesvrsishodnima te predlaže odbiti izvođenje istih. Tuženikovo negiranje pravnih utvrđenja stajališta VTS-a RH i Europskog suda kao i sadržaja same Direktive br. 93/13/EEZ jasno proizlazi iz njegovih stavova o tobožnjoj notornosti poznavanja prosječnog potrošača svih implikacija koje proizlaze i vezane su uz vezivanje glavnice kredita uz valutnu klauzulu u valuti CHF te je kao takovo utemeljeno isključivo na htijenju i pokušaju izbjegavanja odgovornosti za posljedično podnesenu predmetnu tužbu. Iz tuženikovih navoda također proizlazi da je tužitelj imao mogućnost utjecati na valutnu klauzulu koja određuje predmet obveze - glavnicu kredita, a koja predstavlja bitan element predmetnoga ugovora o kreditu. Ovi navodi tuženika nisu vjerodostojni. Tužitelj ističe kako nije bio odgovarajuće informiran o rizicima vezanim uz vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF, a upravo ugovaranje takve zaštitne klauzule je u konkretnom slučaju prouzročilo neravnopravni položaj stranaka na štetu tužitelja. U tom smislu, tužitelj pojašnjava kako mu prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu transparentno izloženi rizici niti drugi faktori (konkretni parametri) koji utječu na kreditnu zaduženost, odnosno visinu obveze tijekom razdoblja na koje je zaključen predmetni ugovor, a slijedom čega isti kao prosječni potrošač nije znao koje ekonomske posljedice za njega proizlaze iz navedene ugovorne odredbe, a vezano za obim obveza za razdoblje trajanja predmetnog ugovora. Dakle, tužitelj ističe kako ga tuženik prije niti u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora nije informirao o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu niti o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, kao niti da HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku na način kako to čini u odnosu prema euru niti ga je upozorio da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, a osobito mu nije izložio postojanje povećanog rizika koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve navedenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenom i posljedično ništetnom. Pri tome tužitelj, tek opreza radi, podsjeća kako je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja tužitelja kao prosječnog potrošača na tuženiku, dok je na tužitelju teret pažnje da uzme u obzir dobivene informacije, a o kojim okolnostima tuženik nije ponudio nikakve dokaze. Nesporno je da je za tuženika nagli porast tečaja CHF bio predvidiv i očekivan, međutim isti je, zadužujući se u inozemstvu, rizik u konačnici u cijelosti prebacio na tužitelja. U potpunosti su irelevantni navodi tuženika o dopuštenosti ugovaranja valutne klauzule u domaćem pravu jer se u konkretnom postupku ne dovodi u pitanje načelna dopuštenost korištenja iste već se ukazuje kako je u konkretnom slučaju navedena poradi načina unošenja u predmetni ugovor i uporabe suprotne zakonom proklamiranoj svrsi te posljedicama koje je proizvela, sukladno stajalištu VSRH-a, kao takova evidentno nepoštena i posljedično dovodi do ništetnosti ugovorne odredbe predmetnoga ugovora. Glede istaknutog prigovora zastare ukazuje se na to kako tuženik time osporava stajališta Vrhovnog suda RH iz odluke Rev-2245/17, od 20. ožujka 2018., i Ustavnog suda RH iz odluke U-III-2922/2018., od 20. veljače 2020., pa se tužitelj doista nema potrebu očitovati o takvim navodima.

4. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: Ugovor o kreditu broj 528-50-3977554, od 19. ožujka 2007., potvrđen kod javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka pod brojem OV-5087/07; Dodatak Ugovoru o kreditu od 22. siječnja 2013., kojim su stranke ugovorile moratorij u trajanju od 12 mjeseci u periodu od 1. siječnja 2013., do 31. prosinca 2013., a moratorij se ugovara za nedospjelu glavnicu kredita koja na dan početka tijeka moratorija iznosi 4.937,17 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a rok otplate kredita produljuje se za razdoblje moratorija; knjigovodstvenu karticu; Informativni izračun efektivne kamatne stope; Zahtjev za kredit; sudsku praksu; proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku DV Consulting i izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 19. svibnja 2025.; saslušao tužiteljicu u svojstvu stranke na ročištu od 3. listopada 2025.

5. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka DV Consulting slijedi da je dana 19. ožujka 2007., tužiteljica kao Korisnik kredita sa tuženikom kao Kreditorom, zaključila Ugovor o kreditu broj: 528-50-39777554, na iznos u visini od 21 .394,70 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Kreditora, važećem na dan korištenja predmetnog kredita. Visina kamatne stope prilikom zaključenja Ugovora o kreditu je iznosila 5,20% godišnje i ugovorena je kao promjenjiva kamatna stopa (sukladno Odlukama Banke o kamatnim stopama). Dana 22. siječnja 2013., je zaključen Dodatak broj 1. Ugovoru o kreditu broj: 528-50-3977554, kojim se u članku 2. utvrđuje Moratorij u razdoblju od 1. siječnja 2013. - 31. prosinca 2013. Moratorij se ugovara na glavnicu kredita, koja prema podacima iz Dodatka Ugovora u trenutku zaključenja Dodatka iznosi 4.937,17 CHF. Također se produljuje i rok otplate kredita za razdoblje trajanja Moratorija. ,,Korisnik kredita plaća naknadu za korištenje Moratorija u visini od 7,80% koja se obračunava na iznos nedospjele glavnice i pripisuje glavnici.". Dodatak Ugovoru članak 1. točka 2.: Da je kredit iz prethodne točke iskorišten dana 3. travnja 2007., te da su sve dospjele obveze po kreditu podmirene.". U spisu predmeta se nalazi Prvi Otplatni plan (lnformativni izračun) iz kojega je vidljivo da je visina anuiteta prema Prvom otplatnom planu 304,41 CHF mjesečno srednji tečaj je na dan je iznosio 4,558539 kn za 1 CHF, pa je mjesečna obveza 1.387,67 kn mjesečno. lz analitičke kartice je vidljivo kako se mijenjala visina kamatne stope kroz razdoblje otplate kredita od 11/2007, godine iznosila je 6,20% godišnje, od 05/2008. godine iznosila je 6,75% godišnje, od 03/2009. godine iznosila je 7,75% godišnje, od 10/2011. godine iznosila je 7,25% godišnje, od 04/2014. godine iznosila je 7,22% godišnje. Nedospjela glavnica prema Prvom otplatnom planu u 12/2012. godine, dakle, prije Moratorija iznosila je 4.695,27 CHF (u Dodatku Ugovoru je navedeno da se radi o 4.937,17 CHF, a ova je glavnica viša, zbog promjene visine kamatne stope) 4.695,27 CHF x 7,80% iz Dodatka Ugovoru o kreditu iznosi 366,23 CHF, pa je preostala glavnica 5.061,50 CHF, te je rok otplate do 04/2015. godine, od 01/2014. godine, dakle 16 mjeseci. Vještak je sačinila Simulaciju takvog izračuna sa kamatnom stopom od 5,20% godišnje (iz Prvog otplatnog plana) i visina anuiteta iznosi 328,12 CHF x 4,558539 kn=1.495,75 kn mjesečno. Kredit nije uredno otplaćivan, a razlika između više i manje plaćenih iznosa iznosi 3.460,50 EUR-a. (U pojedinim mjesecima nije izvršena uplata potrebnog iznosa anuiteta, već je u nekom od slijedećih mjeseci namireno i dugovanje i redovan anuitet). Samo pozitivna tečajna razlika iznosi 3.554,89 EUR-a.

6. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, kao ni pitanja za vještaka, te je uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka podneskom od 13. srpnja 2025., na način pobliže opisan pod II/izreke presude, kojim traži isplatu ukupnog iznosa od 3.554,89 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate na ime pozitivne tečajne razlike.

7. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno sačinjen, na koji nalaz tužitelj po punomoćniku nije imao primjedbi, kao ni pitanja za vještaka, a tuženik po punomoćniku nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, niti je imao pitanja za vještaka.

8. Iz iskaza tužiteljice u svojstvu stranke slijedi da je predmetni ugovor o kreditu s tuženikom sklopila 2007., na iznos od oko 20.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, za kupnju osobnog automobila za osobne potrebe, na rok otplate od 7 godina i otplatila ga je u cijelosti. U to vrijeme nije bila vlasnik/suvlasnik firme ili obrta. Kredit je podmirivala na način da je svakomjesečno odlazila u banku i plaćala ratu kredita. Predmetni ugovor o kreditu je dobila u banci, prije potpisivanja ga je pročitala i razumjela ga je. Bilo joj je jasno što znači valutna klauzula, a u banci su joj rekli da je CHF stabilna valuta, no nitko ju nije upozorio da bi tečaj CHF-a mogao toliko porasti u odnosu na kunu, niti ju je itko upozoravao da HNB ne štiti tečaj CHF-a u odnosu na kunu. U banci joj nisu čitali predmetni ugovor o kreditu, niti su objašnjavali pojedine ugovorne odredbe, niti su objasnili na koji se način mijenja kamatna stopa, niti o kojim parametrima ovisi, niti je o njima mogla posebno pregovarati jer je bila riječ o unaprijed sastavljenom ugovoru. Nije mogla podići kredit u nekoj drugoj valuti jer joj je bio samo ponuđen kredit u CHF-u. Nije se interesirala u drugim bankama za uvjete kreditiranja jer je Auto kuća surađivala s tuženikom i nije mogla sklopiti ugovor u nekoj drugoj valuti i u nekoj drugoj banci za kupnju predmetnog osobnog automobila. Rata joj je s početnih od oko 1.300,00 kuna porasla na oko 2.200,00 kuna. Javni bilježnik joj nije čitao odredbe predmetnog ugovora o kredita, niti ju je upozoravao na pojedine ugovorne odredbe, već je samo ovjerio potpis. Kada je počela dobivati te povećane rate, išla je u banku interesirati se zašto je to tako, ali su joj rekli da je to zbog povećanja tečaja. Nikada ne bi sklopila takav Ugovor o kreditu da je znala da će se rata toliko povećati zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

9. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja kao uvjerljivom, okolnosnom, a isti nije u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima, a tužitelj je u cijelosti odgovorio na pitanja i primjedbe punomoćnika tuženika.

10. Prigovor zastare sud smatra neosnovanim, budući nije protekao rok zastare od pet godina. Naime, pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž- 6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u t. 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Također, odlukom VTS RH, broj Pž-7129/2013-4, od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

11. Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007., 125/2007., 79/2009.), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., u članku 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

12. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZPP), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Člankom 87. istog zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

15. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO), propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

16. Člankom 323. stavak 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

17. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018, od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija I-VIII-tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH od 14. lipnja 2018., broj Pž-6632/2017, u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora I-VIII banaka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih govora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

18. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj 528-50-3977554, dana 19. ožujka 2007., potvrđen kod javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka pod brojem OV-5087/07, dana 28. ožujka 2007., na iznos od 21.394,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, na rok vraćanja od 84 mjeseca. Dana 22. siječnja 2013., zaključen je Dodatak broj 1. Ugovoru o kreditu kojim je utvrđen Moratorij u razdoblju od 1. siječnja 2013., do 31. prosinca 2013., na glavnicu kredita koja u trenutku zaključenja Dodatka iznosi 4.937,17 CHF, a rok otplate kredita se produljuje za razdoblje trajanja moratorija, a naknada za korištenje moratorija je u visini od 7,80%, koja se obračunava na iznos nedospjele glavnice i pripisuje glavnici. Prvotni mjesečni anuitet je iznosio od 304,41 mjesečno u kunskoj protuvrijednosti, no tijekom otplate kredita radi povećanja tečaja CHF naspram kune, mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, a srednji tečaj kreditora na dan isplate kredita je iznosio 4,558539 kuna za 1 CHF, pa je visina anuiteta iznosila 1.387,67 kuna mjesečno, a zbog povećanja tečaja tijekom otplate kredita rata kredita se povećavala na štetu tužitelja, a kredit je u cijelosti otplaćen u svibnju 2015.

19. Iako tuženik navodi da se tužitelj mogao sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz ugovora, te da je tužitelj mogao zatražiti i dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu, te da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik mogao djelovati na području informiranja potrošača, kao i da tuženik nije mogao predvidjeti unatoč svojoj stručnosti i pažnji buduća kretanja i tečaj CHF, međutim tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, jer prilikom sklapanja ugovora tužitelju od strane djelatnika tuženika nisu bili prezentirani rizici rasta švicarskog franka, niti je isti bio upozoren na bilo kakav rizik od rasta tečaja CHF, što je tuženik u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, dok tužitelj kao prosječni potrošač to nije znao.

20. Kako tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

21. Slijedom navedenog, sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbi članka 1., članka 7. i članka 9. Ugovora o kreditu broj 528-50- 3977554, od 19. ožujka 2007., sklopljenog između tužitelja i tuženika, potvrđenog kod javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka pod brojem OV-5087/07, dana 28. ožujka 2007., u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve pobliže opisano pod I/izreke presude, stoga odluka kao pod I/izreke presude, pa je tuženik sukladno članka 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora.

22. Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz valutu CHF, stekao određenu nepripadnu korist, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, sukladno odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa je sud obvezao tuženika na isplatu ukupnog iznosa od 3.554,89 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koji iznos predstavlja razliku na ime pozitivne tečajne razlike u odnosu na tečaj za CHF na dan korištenja kredita i tečaja za CHF unutar svakoga anuiteta na dan plaćanja kojeg je tužitelj plaćao do otplate kredita, sve pobliže opisano pod I/izreke presude, stoga odluka kao pod I/izreke presude. Naime, vještačenjem je utvrđeno da je uslijed ništetnih odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF nastala preplata u ukupnom iznosu od 3.554,89 eura, na ime pozitivne tečajne razlike, a tuženik nije na određeni način istaknuo procesno pravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP- a, ili materijalno-pravni prigovor prijeboja iz članka 195. i članka 196. ZOO-a, odnosno ako nije podnesena protutužba tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u svezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, a budući tuženik samo osporava visinu potraživanja tužitelja, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF-a bio niži od tečaja CHF-a na dan isplate.

23. Odluka o kamatama, temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a., u svezi s člankom 1115. ZOO-a.

24. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154., u svezi člankom 151. i člankom 155. ZPP-a, a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/2012., 103/2014., 37/2022., 126/2022., 138/2023.).

25. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženih podnesaka od 17. ožujka 2025., i 13. srpnja 2025., u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak, zastupanje na ročištima od 26. ožujka 2025., i 3. listopada 2025., u iznosu od 200,00 eura za svako ročište, kao i pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, na koje iznose je obračunat PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 275,00 eura, kao i trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.675,00 eura, stoga odluka kao pod III/izreke presude.

U Osijeku, dana 3. studenog 2025.

S U D A C:

LIDIJA ŠMIT

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika