Poslovni broj: P-739/2024-18

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ines Gutzmirtl Špehar kao sucu pojedincu, a temeljem prijedloga više sudske savjetnice - specijalista ZB, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB:84397956623, kojeg zastupa punomoćnica NB, dipl. iur., zaposlenica tužitelja, protiv tuženika SARAJEVO OSIGURANJE d.d., Bosna i Hercegovina, Sarajevo, Maršala Tita 29, kojeg zastupa punomoćnik Luka Tvrdić, odvjetnik iz Splita, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 01. listopada 2025. godine u nazočnosti punomoćnika stranaka, dana 03. studenog 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

Nalaže se tuženiku Sarajevo osiguranje d.d., Bosna i Hercegovina, Sarajevo, Ćobanija 14, platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva 3, OIB:84397956623, iznos od 700,79 eur, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos počevši od 18.11.2023.g. do isplate po stopi od 5,5% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to u roku 15 dana.

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 562,50 EUR u roku od 15 dana.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška u preostalom dijelu.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor stvarne nenadležnosti ovog suda.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 29.01.2024.g. navodi da je osiguranik tužitelja zadobio teške tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 06.05.1987.g. koju je skrivio osiguranik tuženika, te mu je po toj osnovi priznato pravo na razmjerni dio invalidske mirovine uslijed nastale invalidnosti do koje je došlo kao posljedica povrede rješenjem tužitelja, Područna služba u Zagrebu broj IN-623801 od 14.02.1992.g. Nezgodu je skrivio osiguranik tuženika UB koji je proglašen krivim presudom Općinskog suda u Omišu broj K-132/89 od 07.02.1990.g. zbog počinjenja kaznenog djela protiv sigurnosti prometa. Tužitelj ovom tužbom potražuje naknadu štete koju je pretrpio isplatom priznate invalidske mirovine osiguraniku ĆB za razdoblje od 01.01.2022.g. do 31.12.2022.g. u iznosu od 700,79 eura, slijedom čega tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov tužbenog zahtjeva kao neosnovan u cijelosti te se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 344/19 od 06.04.2023.g. kojom je istovrsni tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Osporava i visinu tužbenog zahtjeva kao neosnovanu u cijelosti. Predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tuženik u daljnjem tijeku postupka ističe prigovor stvarne nenadležnosti. U spis predaje presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-344/19 gdje je po istom osiguraniku isti sud donio pravomoćnu odluku po kojoj bi tužitelj eventualno imao pravo na razmjeran iznos mirovine koji se utvrđuje prema preostalom vremenu radnog staža oštećene osobe do stjecanja prava na punu starosnu mirovinu. Danom stjecanja uvjeta na starosnu mirovinu tužitelj bi, neovisno o štetnom događaju, osiguraniku bio dužan isplaćivati starosnu mirovinu te bi stoga tužitelj imao pravo na naknadu štete pod uvjetom kada bi invalidska mirovina koju sad isplaćuje svom osiguraniku bila veća od starosne mirovine koju bi isplaćivao. Slijedom toga, tuženik osporava u cijelosti ovaj tužbeni zahtjev i predlaže da sud obveže tužitelja na dostavu obračuna razmjernog iznosa mirovine za utuženo razdoblje, kao i obračun razlike isplaćene invalidske i potencijalne starosne mirovine, a podredno na navedene okolnosti predlaže provesti financijsko vještačenje. Ujedno ukazuje se na stav Visokog trgovačkog suda, prihvaćen na 26. Sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova VTS RH od 5. prosinca 2016. kojim je utvrđeno da u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje protiv Društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine. Takvo pravno shvaćanje obvezno je za sva vijeća i suce pojedince sukladno odredbi 40. st. 2. Zakona o sudovima. Do promjene pravnog shvaćanja ovog suda došlo je zbog usklađivanja s pravnim shvaćanjem VS RH izraženom u nizu odluka (primjerice Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020, Rev-x-388/2018 od 25. kolovoza 2020, Rev- 3660/2018 od 12. siječnja 2022. i dr.).

4. Tijekom postupka izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u rješenje tužitelja, Područna služba u Zagrebu broj IN-623801 od 14.02.1992.g. (list 24-31 spisa), presliku odštetnog zahtjeva (list 6-8 spisa), presliku kaznene presude broj K-132/89 od 07.02.1990.g. povodom štetnog događaja (list 18-23 spisa), obračun isplaćenih mirovina (list 5 spisa), presliku presude TS u Zagrebu broj P-344/19 od 06.04.2023.g. (list 51-59 spisa) podneske stranaka, kao i ostalu priležeću dokumentaciju. Također je izvršeno kopiranje spisa tužitelja, Područna služba u Zagrebu broj IN-623801 čija preslika prileži spisu. Ostale dokaze sud nije provodio jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19; dalje u tekstu: ZPP). Temeljem tako provedenog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, sud je neprijeporno utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Prvotno valja istaknuti da je sud ocijenio kao neosnovan tuženikov prigovor stvarne nenadležnosti ovog suda budući je ovaj sud nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari sukladno čl. 34. toč. 9 ZPP-a (izmjena i dopuna ZPP-a NN broj 70/19) u vezi naplate regresnih zahtjeva iz zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja, a što je slučaj u konkretnom predmetu.

6. Među strankama nije sporno da je osiguraniku tužitelja ĆB rješenjem tužitelja Područna služba u Zagrebu broj IN-623801 od 14.02.1992.g., priznato pravo na razmjerni dio invalidske mirovine počevši od dana 20.10.1988. godine zbog ozljede izvan rada.

7. Prema pravnom shvaćanju VSRH sadržanom u brojnim odlukama, za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 - dalje: ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO, odnosno u vrijeme kada su izvršene isplate mirovine.

8. Odredbom čl. 27. ZOOP propisuje u st. 1 da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. St. 2 određuje da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, a st. 3 da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavak 4 određuje da se odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja, a stavak 5 da obvezu iz stavka 1. istog članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.

9. Prema ocjeni ovog suda, a sukladno jasnom izričaju odredbe čl. 27. st. 1. društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika).

10. Prema spomenutoj zakonskoj odredbi, obveza tuženika kao društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog invalidnosti zbog ozljede na radu, te je stoga u ovom slučaju trebalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO zbog invalidnosti zbog ozljede izvan rada i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju invalidnosti zbog ozljede na radu i u ovisnosti o tome odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. – rješenje VSRH broj Rev 12/2022 od 12.01.2022.g., rješenje VSRH- broj Rev 850/22 od 25.10.2022.g., rješenje VSRH broj Rev-68/2019- 2 od 1.03.2022.g.

11. Teret dokazivanja jest dužnost određenog procesnog subjekta pružiti sudu obavještenja o dokaznim sredstvima pomoću kojih se sud može uvjeriti u istinitost određene tvrdnje. Odredbom članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, (NN 117/03, stupio na snagu 01.12.2003.g.) napušteno je načelo po kojem je sud dužan potpuno i istinito utvrditi sporne činjenice te ovlašten izvesti dokaze koje stranke nisu predložile (uz iznimku iz čl. 3. st. 3. ZPP-a i čl. 435. st. 2.ZPP-a). Odredbom čl.7. st.1. ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima te činjenice utvrđuju, a sukladno odredbi čl. 219. st.1. ZPP-a svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Dakle, uz izričito propisanu iznimku na strankama je isključiva inicijativa na predlaganju dokaza. U smislu odredbe čl. 221 a ZPP-a ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice sud će zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.

12. Slijedom iznijetoga, stav je ovog suda kako je na tužitelju bio teret dokaza dokazati visinu tužbenog zahtjeva, obzirom da je ista osporena od strane tuženika, te utvrditi postoji li razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO zbog ozljede izvan rada i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju invalidnosti zbog ozljede na radu i u ovisnosti o tome odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

13. Obzirom da se predmetna činjenica jedino može pravilo utvrditi provođenjem financijskog vještačenja te kako tužitelj u konkretnom slučaju nije predložio navedeni dokazni prijedlog-provođenje financijskog vještačenja od strane financijskog vještaka koji je jedini kvalificiran i ima stručno znanje za utvrđivanje predmetne činjenice u smislu odredbe čl. 250 ZPP-a, dok je tuženik prekludiran u predlaganju takvog dokaznog prijedloga u smislu čl. 299 st. 3 ZPP-a jer ga nije podnio u odgovoru na tužbu, iako je trebao u smislu odredbe čl. 461a st. 2 ZPP-a budući je riječ o sporu male vrijednosti, to sud nalazi da tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva. Naime, kako se uvidom u obračun isplaćenih mirovina na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev ne može izračunati razmjerni iznos mirovine u visini razlike između invalidske mirovine zbog ozljede izvan rada utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu, slijedom čega se temeljem citiranih isprava (obračuna isplaćenih mirovina) ne može pravilno utvrditi srazmjerni iznos mirovina sukladno čl. 27 ZOOP-a, sve u smislu čl. 219 ZPP-a, to sud stoga u smislu odredbe čl. 221 a ZPP-a, primjenom pravila o teretu dokazivanja, zaključuje i nalazi kako je tužbeni zahtjev neosnovan u odnosu na visinu istog, odnosno da tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva.

14. Također valja istaknuti da iako su se stranke usuglasile da se za potrebe ovog postupka koristi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-344/2019, sud za razrješenje merituma spora nije koristio utvrđenja iz nalaza i mišljenja provedenog financijskog vještačenja u predmetnom spisu jer nije riječ o istom utuženom razdoblju (u ovom je spisu cjelokupna 2022. godina, dok je u tom spisu utuženi period od 01.02.2017.g. do 30.11.2018.g.), s time da se napominje da u predmetnom spisu nije provedeno financijsko vještačenje u smislu čl. 27 st. 3 ZOOP-a koji je jedini relevantan u konkretnom predmetu, slijedom čega sud za utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva nije mogao koristiti nalaz i mišljenje financijskog vještaka iz spisa TS u Zagrebu broj P-344/2019.

15. Temeljem svega ranije iznijetoga, sud je riješio na ročištu održanom dana 01.10.2025.g. kako neće provoditi daljnje dokazne prijedloge, pa je stoga odbio i dokazni prijedlog tuženika za provođenjem financijskog vještačenja obzirom na činjenicu da je isti prekludiran u njegovom predlaganju budući je riječ o sporu male vrijednosti u kojem je tuženik takav dokazni prijedlog morao predložiti već u odgovoru na tužbu u smislu čl. 461a st. 2 ZPP-a, smatrajući pritom da bi svako daljnje provođenje dokaza dovelo do odugovlačenja postupka i stvaranja dodatnog troška za stranke. Kako u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao visinu nastale štete, to se stoga ovaj sud nije ni upuštao u ocjenu i raspravljanje ostalih tuženikovih prigovora glede ispunjenja ostalih pretpostavki za štetu. Sud je stoga odbio tužbeni zahtjev kao u točci I izreke presude.

16. Odluka o trošku tuženika temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i 155 st. 1. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tuženika po punomoćniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja parnične radnje i to temeljem Tbr 9 toč. 1, Tbr. 42 i 50. Trošak postupka odnosi se na trošak pristupa na ročišta na dane 03.06.2024.g., 09.07.2024.g. i 01.10.2025.g. temeljem Tbr 9 toč. 1, svaki u visini od 75 bodova, što ukupno iznosi 225,00 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 450,00 eura, što uvećano za 25% PDV-a od 112,50 eura iznosi 562,50 eura. Stoga je odlučeno kao u točci II izreke presude.

17. Tuženiku nije priznat parnični trošak u preostalom dijelu koji se odnosi na plaćanje sudskih pristojbi budući da tuženik nije imao obvezu plaćanja istih, niti je bio pozvan na njihovo plaćanje od strane suda te se napominje da bi isti bio u obvezi njihova plaćanja tek u slučaju da se pravomoćnom sudskom presudom utvrdi njegova obveza na plaćanje utuženog regresnog zahtjeva, a što nije slučaj u ovom predmetu jer je tuženik uspio u sporu. Stoga je valjalo odlučiti kao u točci III izreke presude.

U Zagrebu, 03. studenog 2025. godine

Sutkinja:

Ines Gutzmirtl Špehar

Uputa o pravnom lijeku:

Žalba protiv ove presude i rješenja se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismeno, u četiri istovjetna primjerka, u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. tužitelju

2. tuženiku putem punomoćnika

U Zagrebu, 03. studenog 2025. godine