P-3128/2023-7

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Jeleni Lončar, u pravnoj stvari tužitelja: EŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ana Jadrić, odvjetnica iz Splita, Gundulićeva 26 a, protiv tuženika: OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o., Split, Lovretska 14, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 25. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Ane Jadrić, odvjetnice iz Splita i punomoćnice tuženika Nike Šobat Šimić, odvjetnice , u Odvjetničkom društvu Anić & Anić d.o.o., 3. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju UŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.319,40 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku na iznos:

– od 3,01 eura od 16. kolovoza 2007.

– od 3,21 eura od 17. rujna 2007.

– od 3,91 eura od 15. studenog 2007.

– od 0,87 eura od 17. prosinca 2007.

– od 6,46 eura od 15. siječnja 2008.

– od 5,65 eura od 15. veljače 2008.

– od 10,97 eura od 17. ožujka 2008.

– od 9,79 eura od 15. travnja 2008.

– od 3,66 eura od 15. svibnja 2008.

– od 5,39 eura od 16. lipnja 2008.

– od 4,14 eura od 15. srpnja 2008.

– od 2,96 eura od 18. kolovoza 2008.

– od 4,09 eura od 15. rujna 2008.

– od 10,07 eura od 15. listopada 2008.

– od 16,09 eura od 17. studenog 2008.

– od 10,51 eura od 15. prosinca 2008.

– od 27,18 eura od 15. siječnja 2009.

– od 27,94 eura od 16. veljače 2009.

– od 23,76 eura od 16. ožujka 2009.

– od 23,31 eura od 15. travnja 2009.

– od 22,47 eura od 15. svibnja 2009.

– od 21,05 eura od 15. lipnja 2009.

– od 22,43 eura od 15. srpnja 2009.

– od 19,86 eura od 14. kolovoza 2009.

– od 21,75 eura od 15. rujna 2009.

– od 19,22 eura od 15. listopada 2009.

– od 21,38 eura od 13. studenog 2009.

– od 20,46 eura od 15. prosinca 2009.

– od 25,14 eura od 15. siječnja 2010.

– od 28,61 eura od 15. veljače 2010.

– od 28,13 eura od 15. ožujka 2010.

– od 31,65 eura od 15. travnja 2010.

– od 37,36 eura od 14. svibnja 2010.

– od 36,35 eura od 15. lipnja 2010.

– od 45,42 eura od 15. srpnja 2010.

– od 44,46 eura od 13. kolovoza 2010.

– od 57,46 eura od 15. rujna 2010.

– od 49,02 eura od 15. listopada 2010.

– od 51,16 eura od 15. studenog 2010.

– od 61,44 eura od 15. prosinca 2010.

– od 62,15 eura od 17. siječnja 2011.

– od 58,59 eura od 15. veljače 2011.

– od 61,27 eura od 15. ožujka 2011.

– od 55,92 eura od 11. travnja 2011.

– od 67,84 eura od 10. svibnja 2011.

– od 76,01 eura od 10. lipnja 2011.

– od 79,71 eura od 11. srpnja 2011.

– od 120,91 eura od 10. kolovoza 2011.

– od 81,84 eura od 12. rujna 2011.

– od 76,01 eura od 10. listopada 2011.

– od 77,44 eura od 10. studenog 2011.

– od 76,91 eura od 12. prosinca 2011.

– od 82,00 eura od 10. siječnja 2012.

– od 85,75 eura od 14. veljače 2012.

– od 86,11 eura od 14. ožujka 2012.

– od 84,02 eura od 13. travnja 2012.

– od 85,97 eura od 16. svibnja 2012.

– od 86,54 eura od 18. lipnja 2012.

– od 84,31 eura od 18. srpnja 2012.

– od 83,00 eura od 16. kolovoza 2012.

– od 78,70 eura od 14. rujna 2012.

– od 83,48 eura od 15. listopada 2012.

– od 84,70 eura od 15. studenog 2012.

– od 83,30 eura od 14. prosinca 2012.

– od 76,49 eura od 18. siječnja 2013.

– od 80,30 eura od 20. veljače 2013.

– od 81,99 eura od 19. ožujka 2013.

– od 85,29 eura od 16. travnja 2013.

– od 77,55 eura od 15. svibnja 2013.

– od 76,45 eura od 17. lipnja 2013.

– od 77,62 eura od 15. srpnja 2013.

– od 77,66 eura od 14. kolovoza 2013.

– od 79,39 eura od 13. rujna 2013.

– od 81,38 eura od 15. listopada 2013.

– od 81,42 eura od 15. studenog 2013.

– od 84,08 eura od 16. prosinca 2013.

– od 81,25 eura od 10. siječnja 2014.

– od 84,27 eura od 10. veljače 2014.

– od 85,59 eura od 10. ožujka 2014.

– od 85,35 eura od 10. travnja 2014.

– od 83,22 eura od 12. svibnja 2014.

– od 83,29 eura od 16. lipnja 2014.

– od 85,53 eura od 15. srpnja 2014.

po stopi od 15 % do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 487,86 eura, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja, dakle od 3. studenog 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 152,14 eura, zahtjev se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi, zaprimljenoj 13. lipnja 2013., se navodi da je tužitelj kao korisnik kredita sa pravnim prednikom tuženika Societe Generale Splitska banka d.d., kao kreditorom, 20. srpnja 2007. zaključio ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj:54701/07 potvrđen od javnog bilježnika Ivana Rajčića 11. rujna 2009. pod brojem OV-14277/06 kojim je tužitelj uzeo od tuženika kredit u iznosu od 21.250,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na 84 mjesečna anuiteta i to 83 jednaka a mjesečna anuiteta u iznosu od 315,74 CHF i jednog anuiteta u iznosu od 315,25 CHF, sa dospijećem u pravilu od 20 tog u mjesecu, obračunato u kunsku protuvrijednost prema prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća. U navedeni ugovor tuženik je ugradio nepoštene odredbe i to odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te odredbu o valutnoj klauzuli u CHF prema tečaju tuženika za koju valutu je znao da nije stabilna u odnosu na domaću valutu te da tečaj valute CHF nije zaštićen tečajnom politikom HNB-a. Navedene odredbe su nepoštene jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo, već su iste bile tipizirane i unaprijed formulirane od strane tuženika, uzrokovale su neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a na štetu tužitelja. Nepoštene ugovorne odredbe uređene su Zakonom o zaštiti potrošača/2003. koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora i to člankom 81 do 88., a kasnije odredbama članka 96. do 102. na temelju novog Zakona o zaštiti potrošača/2007. izmijenjen i dopunjen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. pod poslovnim brojem P-1401/2012. u postupku zaštite kolektivnih interesa odlučeno je da je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na takav način tuženik je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača72003. i to člancima 81., 82. i 90, a od 1. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno tada važećim odredbama o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2007., 13372009.) i to člancima 96. i 97. kao i Zakona o obveznim odnosima. U navedenoj odluci je utvrđeno i da je tuženik koristio i nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U ovom dijelu presuda je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014. nakon čega je revizija tuženika odbijena odlukom Vrhovnog suda Revt-24)72014. od 9. travnja 2015. Presuda se temelji na direktivi Vijeća EU 93/2013/EEZ od 5. travnja 1993.

Dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jest činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke na koju potrošači nisu mogli utjecati, a same odredbe o kamatnoj stopi i obvezi povratka kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu bile razumljive niti je o istima pojedinačno prigovarano, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će dolaziti do promjene obveze korisnika kredita, niti metoda izračuna tih parametara, što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, na štetu tužitelja kao potrošača.

Sukladno članku 118. Zakona o zaštiti potrošača/2014. odnosno članka 138 a. Zakona o zaštiti potrošača/2013. gore citirane presude su obvezujuće u predmetnom postupku u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Isto je određeno i u članku 502 c. ZPP-a.

Kako su odredbe o ugovorenoj jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te obveza vraćanja kredita u CHF prema tečaju tuženika nepoštene, ništetne i bez pravnog učinka, to je tuženik dužan tužitelju vratiti ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi sa pripadajućim kamatama.

Slijedom iznesenog predlaže donošenje presude sadržaja navedenog u izreci.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom 31. kolovoza 2023., tuženik je naveo kako su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti, osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Ističe da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe jer je obvezno pravni odnos prestao ispunjenjem jer je kredit u cijelosti otplaćen 15. srpnja 2014. Ugovorena valutna klauzula je pravno valjana kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a tako i s aspekta odredbi ZPP-a. U vrijem sklapanja ugovora o kreditu 2007. tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelji niti jednu informaciju koju je imao ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklanjao ugovora upravo s valutnom klauzulom CHF, kao i što ga je potpuno informirao o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule. Tuženik je tužitelja izrekom upozorio na moguće posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima upravo zbog mogućnosti promjene tečaja, ali je tužitelj unatoč tomu ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom. U vrijeme sklapanja ugovora 2007. tužitelj je imao i kredita koji se odobravaju uz valutnu klauzuli EUR, američkim dolarima, kredite u hrvatskim kunama, ali je tužitelj želio sklopiti predmetni ugovor time preuzimajući i rizike sklapanja takvog kredita. Tužitelj je potpisom ugovora potvrdio da je upoznat sa promjenjivošću tečaja i dobrovoljno je preuzeo rizik mogućeg nepovoljnijeg tečaja. Dakle, predmeti ugovor rezultat je pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je upoznat, s istima se suglasio pa je između ugovornih strana postignuta puna suglasnost glede svih odredbi ugovora. Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive zbog čega osporavana odredba ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Tužitelj je bio dužan kao savjesna ugovorna strana sam se informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedcima koje ona može imati po njegova prava i obveze iz Ugovora. Isto tako moga je u svakom momentu zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana uz valutnu klauzulu. Radi se o odredbi koja je jasna, lako uočljiva i razumljiva radi čega ocjena poštenosti nije dopuštena. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača niti je tužitelj isto dokazao. U vrijeme ugovaranja spornih odredbi nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača ne može i ne smije biti relevantna za ocjenu nepoštenosti jer su i tužitelj i tuženik imali jednake startne pozicije. I tuženik je bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promijene tečaja CHF. Donošenjem presude Visokog Trgovačkog suda u kolektivnom sporu nije otpala osnova stjecanja s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa. Ovom presudom je potrošačima pružena apstraktna zaštita što znači da nije dano subjektivno pravo potrošačima te da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno dokazivati postojanje kako osnove tako i visine tužbenog zahtjeva.

Slijedom navedenoga, tuženik predlaže sud odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, te obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

3. Na ročištu od 25. rujna 2025. tuženik je izjavio da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, da ne osporava status potrošača te se protivi saslušanju tužitelja kao nepotrebnom.

4. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 54701/2007 solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Rajčića iz Splita pod poslovnim brojem OV-14277/2006. od 11. rujna 2006., otplatnih planova.

5. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet ove parnice je zahtjev:

– za utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli

– za isplatu po osnovi ništetnosti valutne klauzule.

8. Među strankama nije sporno:

– da je između tužitelja i tuženika sklopljen Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 54701/2007 solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Rajčića iz Splita pod poslovnim brojem OV-14277/2006. od 11. rujna 2006 na temelju kojeg je odobrena isplata 21.250,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 7 godina

– da je člankom 1. ugovora o kreditu određeno da je iznos kredita 21.250,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunat po prodajnom tečaju banke na dan korištenja kredita

– da će se kredit otplatiti u 83 jednaka mjesečna anuiteta od po 315,74 CHF i jedan mjesečni anuitet u iznosu od 315,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po prodajnom tečaju banke na dan plaćanja

– da je ugovor o kreditu zatvoren

9. Sporno je:

– je li odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom, kao i je li se sve navedeno trebalo utvrđivati u ovom postupku.

– je li predmetno potraživanje zastarjelo

10. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, savjesne ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, ovaj sud tužbeni zahtjev smatra osnovanim.

11. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditnima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a Vrhovni sud RH svojom odlukom pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je reviziju kao neosnovanu.

11.1. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - POTROŠAČ protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi članka 502. c) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 57/2011., 25/2013.; dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/2007., 12520/07., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. i 56/2013.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11.2. Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti se pozvao na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017-2010. Visoki trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.

11.3. U odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske je utvrđeno, međuostalima, da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz članka 58. Zakona o javnom bilježništvu. Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

11.4. Tuženik u ovom postupku tvrdi da je tužitelj, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i svjestan da postoji rizik prilikom podizanja kredita kojem se glavnica kredita veže uz stranu valutu. Tužitelj da je bio itekako obaviješten o riziku, a od strane službenika banke tužitelju je u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje odredbe kojom se glavnica veže uz valutu CHF.

Točno je da se odluka o nepoštenosti odredbi potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da pojedinom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove ugovorne obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristupio na sklapanje takvog ugovora (U-III-5458/21. od 30. lipnja 2022.).

Na navedenu okolnost tuženik nije predložio niti jedan dokaz, a usprotivio se saslušanju tužitelja kao nepotrebnim pri tom ne osporavajući tužitelju status potrošača. S obzirom na poslovnu praksu i obličje koji su prevladavali u utuženom vremenu, s obzirom na interne akte banke, a uvažavajući pri tom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, banka je mogla predočiti dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti, to u nedostatku pisanih dokaza, nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", ovaj sud, a na temelju pravila o teretu dokazivanja i članka 221. a) ZPP-a smatra da odgovarajuće obavijesti nisu dane, a s obzirom na to da je teret dokaza o obaviještenosti potrošača na bankama.

12. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja sud zaključuje da se o osporenoj ugovornoj odredbi nije moglo pojedinačno pregovarati, niti je prosječnom, niti pojedinačnom potrošaču, tužitelju, razumljiva uslijed izostanka odgovarajućih obavijesti, uzrokuje znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, protivne su načelu savjesnosti i poštenja te su kao takve ništetne, a sve na temelju članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003.), odnosno članka 102. Zakona o zaštiti potrošača.

13. Nadalje, posebno se ističe da izvršenjem Ugovora o kreditu nije mogao nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. stavak 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. stavak 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Prema tome, bez obzira na činjenicu što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni Ugovor o kreditu, tužitelj ni u kojem slučaju nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa, a što je u skladu i s pravnim shvaćanjem VSRH-a.

14. S obzirom da je odredba ugovora o kreditu, a odnosi se na valutnu klauzulu utvrđena ništetnom, to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom ugovoru u skladu s propisom članka 1111. ZOO-a.

14.1. Kako je tuženik na ročištu od 25. rujna 2025. izjavio da visina nije sporna, sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 4.319,40 eura.

14.2. Kako je tužitelj ukupno potraživao 4.319,40 eura, a sud je vezan tužbenim zahtjevom, to je zadnji anuitet na koji se potražuju zatezne kamate dosuđen u iznosu od 85,53 eura, umjesto 85,54 eura.

15. Prigovor zastare nije osnovan.

15.1. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno u povodu pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe, jer je pokretanjem te parnice došlo do prekida zastare te je zastara počela teći iz početka. Takav stav izražen je u objedinjenom pravnom shvaćanju sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2022.

Stoga, budući da se odredbe o ništetnosti ugovora primjenjuju i u slučaju djelomične ništetnosti ugovora tj. nišetnosti pojedinih ugovornih odredbi, zahtjev za povrat preplaćenih iznosa nije u zastari jer je tužba podnesena prije isteka roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž- 6632/17. od 14. lipnja 2018.

Slijedom iznesenog nije nastupila zastara prava potraživanja plaćenog na temelju Ugovora od 20. srpnja 2007.

16. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja uzimajući u obzir da je isti bio svjestan sadržaja predmetnog ugovora, njegovih odredbi kao i što svaka od njih propisuje, a koji ugovor uz sve navedeno predstavlja i tipski ugovor te je sasvim razvidno da tuženik nije poštovao sadržaj istoga. Naime radi se o formalnom (tipskom) ugovoru te je tuženik ugovorna stranka predmetnog Ugovora sklopljenog s ovdje tužiteljem. Slijedom navedenoga, kao ugovorna stranka Ugovora tuženik je bio dužan poštivati sve odredbe Ugovora pa tako i uvjete kreditiranja, a što isti nije učinio. Ovaj sud stoga smatra da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj te tužitelj ima pravo na kamate od dana isplate svakog pojedinog anuiteta (Gž Zd-1477/2016-4).

Dakle, tužitelju pripadaju kamate na dosuđeni iznos od dana stjecanja.

17. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 26/1991., 34/1991., 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje: ZPP-a) i u skladu s Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe 100 bodova, zastupanja na ročištu od 25. rujna 2025., odnosno ukupno 200 bodova, što pri vrijednosti boda sa paušalom od 2,00 eura daje iznos od 400,00 eura. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe tužbe 87,86 eura pa se dolazi do ukupnog iznosa od 487,86 eura (nije priznat trošak sudske pristojbe presude pozivom na članak 11. stavak 1. točka 22. ZSP-a).

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 152,14 eura, zahtjev se odbija kao neosnovan.

18. Odluka o zateznim kamatama donesena je u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021. i 114/2022.; dalje: ZOO) i u skladu s Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 156/2022.).

19. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

Split, 3. studenoga 2025.

SUTKINJA

JELENA LONČAR

PRAVNA POUKA:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis