Republika Hrvatska
Općinski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 3
Posl. broj: P Ob-401/2023-29
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, po sucu toga suda Jasmini Drageljević, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice SĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Sonji Dušić Poljak, odvjetnici u Koprivnici, protiv 1.tuženika Marijan Santo, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], te 2. tuženika Automehanika Santo d.o.o., [adresa], OIB:48251100689, oboje zastupani po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Bojan Doneski, Perica Medaković, Nera Panjkret, Antonio Mihoci i Kristina Burcar Štargl, sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja bračne stečevine i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 26. rujna 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice i punomoćnika I. i II. tuženika, dana 03. studenog 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
„Utvrđuje se da su novčana sredstva u iznosu od 426.488,15 EUR/3.213.375,00 kn, s osnova ostvarene, a neisplaćene dobiti II. tuženika trgovačkog društva AUTOMEHANIKA SANTO d.o.o., [adresa], OIB: 48251100689, bračna stečevina tužiteljice SĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i I-tuženika ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svakog u ½ dijela.
II-tuženik AUTOMEHANIKA SANTO d.o.o., [adresa], OIB: 48251100689, dužan je tužiteljici SĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti novčani iznos od 213.244,08 EUR/1.606.687,52 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja se obračunava od 20. srpnja 2023. godine pa do konačnog plateža, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za 3%-tna poena, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. Tuženici su dužni tužiteljici solidarno platiti parnični trošak postupka sa zakonskom zateznom kamatom koja se obračunava od dana donošenja presude pa do konačnog plateža po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za 3%-tna poena, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. „
II. Nalaže se tužiteljici da I. i II. tuženicima naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 24.185,00 eura, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 03. studenog 2025., kao od dana donošenja presude koja se obračunava po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa sve do isplate, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je naslovnom sudu 05. prosinca 2023. podnijela naslovnom sudu tužbu protiv tuženika radi utvrđenja bračne stečevine i isplate u kojoj navodi da su ona i I. tuženik, zaključili brak dana 12. srpnja 2003. godine. U braku je rođeno dvoje djece, od kojih je jedno punoljetno, a jedno još uvijek maloljetno. I-tuženik je neposredno prije sklapanja braka s tužiteljicom otvorio trgovačko društvo Automehanika Santo d.o.o., ovdje II-tuženika, te u osnivanje firme uložio 20.000 ,00 kn, svoje posebne imovine. U vrijeme sklapanja braka, II-tuženik, trgovačko društvo nije imalo nikakve imovine niti ostvarenih novčanih sredstava. II-tuženik, trgovačko društvo je počelo s poslovanjem dana 06. svibnja 2002. godine, ali je tužiteljica od početka poslovanja, točnije već od lipnja 2002. godine, prije sklapanja braka s I-tuženikom, s njim počela raditi u trgovačkom društvu. Tužiteljica je formalno zaposlena u II-tuženiku dana 07. ožujka 2003. godine. Prema Ugovoru o radu, tužiteljica je bila zaposlena kao administrator, međutim, radila je sve ostale poslove koje je poslovanje trgovačkog društva, ovdje II-tuženika, zahtijevalo, sve po dogovoru s I-tuženikom, kao njegova supruga. Između tužiteljice i I-tuženika nije bilo sporno da je II-tuženik, trgovačko društvo, u naravi zajednička stečevina tužiteljice i I-tuženika, tim više što se poslovanje obavljalo na adresi na kojoj tužiteljica i I-tuženik i danas žive te su gotovo svu imovinu i stjecali poslovanjem trgovačkog društva te u korist društva, dok na sebe nisu upisivali nikakvu imovinu. Naprotiv, I-tuženik, je svjesno u blokadi, nekoliko godina si uopće nije isplaćivao plaću, dok si zadnje dvije godine isplaćuje, ali pretežno na zaštićeni račun. Između stranaka, I-tuženika i tužiteljice, kao bračnih drugova, nikad nije sklopljen Ugovor o diobi imovine, već su upravo njih dvoje, stekli zajedničkim radom sve što II-tuženik, trgovačko društvo, danas posjeduje i smatrali su to zajedničkom imovinom sve do raskida zajednice života.Trgovačko društvo je tijekom trajanja braka između tužiteljice i I-tuženika steklo različite nekretnine i pokretnine te novčana sredstva. Odluku o ulaganjima, financijama i poslovanju, I- tuženik i tužiteljica, donosili su zajednički, posebno iz razloga što su sve financije bile u rukama tužiteljice, koja je vodila knjigovodstvene poslove i knjiženja. Tužiteljica i njezin suprug MĐ, ovdje I-tuženik, faktično su prekinuli zajednicu života, dana 19. srpnja 2023. godine, ali brak stranaka još nije formalno razveden. Zbog narušenih međusobnih odnosa između bračnih drugova, tužiteljica više nije imala mogućnosti raditi kod II-tuženika te je svoj formalni ugovor o radu otkazala dana 25. rujna 2023. godine, izvanrednim otkazom. Budući da od tada tužiteljica više nema pristup poslovanju, financijama te imovini II-tuženika, iako je sve stečeno radom bračnih drugova (tužiteljice i Ituženika), to je tužiteljica stekla pravni interes za pokretanje sudskog postupka kojim će ostvariti svoja prava iz bračne stečevine prema odredbama obiteljskog zakona. Jedno od prava su novčana sredstva I- tuženika s osnova ostvarene dobiti, koja je akumulirana tijekom godina u II -tuženiku, kao trgovačkom društvu, jer ista nije isplaćivana. Navedena dobit prema Zakonu o trgovačkim društvima pripada I-tuženiku, kao osnivaču II-tuženika, pa kako se radi o novčanim sredstvima jednog bračnog druga stečenim radom za vrijeme trajanja braka, to je navedeni iznos bračna stečevina tužiteljice i I-tuženika na jednake dijelove. Temeljem prikupljenih financijskih izvještaja za razdoblje od 2006. godine do 2022. godine, akumulirana, a neisplaćena dobit II-tuženika iznosi ukupno 426.488,15 EUR/3.213.375,00 kn, što prema odredbama obiteljskog zakona, u ½ dijela predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice, a to iznosi ukupno 213.244,08 EUR/1.606.687,52 kn. Načelo bračne stečevine je da se sva imovina, pa tako i poslovni udjeli u trgovačkim društvima ili stečena dobit društva, a što je stečeno radom za vrijeme bračne zajednice ili potječe iz te imovine, smatra zajedničkom imovinom bračnih drugova, odnosno njihovom bračnom stečevinom u suvlasništvu supružnika na jednake dijelove, ako nije drugačije među njima ugovoreno. Točnije, odredbom čl. 248. OBZ/08 i OBZ/13, odnosno odredbom čl. 36. OBZ/15, propisano je da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, dok je čl. 249. OBZ/08 i OBZ/13 te čl. 36. st. 3. OBZ/15 propisano da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine, ako nisu drukčije ugovorili. Shodno navedenim odredbama, tužiteljica kao supruga I-tuženika s osnova bračne stečevine, ima pravo na utvrđenje da je zadržana dobit II-tuženika bračna stečevina I-tuženika i tužiteljice te da je II- tuženik, kao dužnik I. tuženika, s tog osnova, u obvezi tužiteljici isplatiti ½ dijela akumuliranog, neisplaćenog iznosa ostvarene dobiti. Slijedom svega prethodno navedenog, tužiteljica ima pravni interes da protiv tuženika provede ovaj postupak radi utvrđenja bračne stečevine te isplate pa predlaže da Sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom se utvrđuje
2. I. i II. tuženici su u odgovoru na tužbu naveli kako ističu ističu i prigovor promašene aktivne legitimacije i pasivne legitimacije budući da je I tuženik, kao jedini osnivač u II tuženiku, temeljem Izjave o osnivanju d.o.o. od 06.05.2002. godine osnovao tvrtku II tuženika, sa temeljnim kapitalom u iznosu od 20.000 ,00 kn, a koji se sastoji od jednog poslovnog udjela koji čini 100 % temeljnog kapitala društva i koji poslovni udio je vlastita imovina I tuženika budući da je stečen prije sklapanja braka I tuženika sa tužiteljicom, pa stoga tužiteljica svakako nije ovlaštena podnositi tužbu radi utvrđenja da novčana sredstva s osnove ostvarene a neisplaćene dobiti II tuženika čine bračnu stečevinu, te da je II tuženik dužan tužiteljici isplatiti novčani iznos po osnovi bračne stečevine, osobito iz razloga što tužiteljica nije osnivač niti član II tuženika, a niti ima poslovni udio u II tuženiku.Osporava se da bi tužiteljica počela raditi kod II tuženika od 06.06.2003. godine, budući da je ista zasnovala radni odnos dana 07.03.2003. godine na radnom mjestu administratora, a obavljala je isključivo ugovorene poslove po osnovi radnog odnosa za što je od strane II tuženika, kao poslodavca, primala mjesečne plaće. U tome smislu se potpuno osporava da bi II tuženik, kao trgovačko društvo, bilo zajednička stečevina tužiteljice i I tuženika, budući da imovina društva nije i imovina člana društva pa stoga samo trgovačko društvo (II tuženik) i njegova imovina ne može biti predmet bračne stečevine, već isključivo poslovni udio u trgovačkom društvu.Okolnost što je sjedište II tuženika registrirano na adresi I tuženika, te što su tužiteljica i I tuženik bili u radnom odnosu kod II tuženika, nije ni od kakvog utjecaja na činjenicu da II tuženik, kao zasebna pravna osoba, kao niti imovina koju je II tuženik stekao kroz svoje poslovanje, ne mogu biti predmetom bračne stečevine. Tuženici u potpunosti osporavaju navod tužiteljice da bi tužiteljica i I tuženik, zajedničkim radom stekli sve što II tuženik, kao pravna osoba posjeduje, te da bi tužiteljica i I tuženik isto smatrali zajedničkom imovinom, budući da je kako je to već istaknuto, trgovačko društvo, u ovom slučaju II tuženik, svoju imovinu stekao u poslovanju kao pravna osoba, pa stoga II tuženik i njegova imovina ne mogu bi ti predmetom bračne stečevine. Osporava se i da bi odluku o ulaganjima, financijama i poslovanju II tuženika, donosili I tuženik i tužiteljica zajednički, te da bi sve financije bile u „rukama” tužiteljice, budući da je sve odluke kod II tuženika donosio isključivo I tuženik kao njegov osnivač, skupština društva i isključivi imatelj poslovnog udjela kod II tuženika, dok je tužiteljica isključivo obavlja poslove ugovorene ugovorom o radu. Osporava se navod tužiteljice da bi faktična zajednica života između tužiteljice i I tuženika prestala 19.07.2023. godine, budući da je ista prestala ranije tijekom mjeseca travnja 2023. godine. Osporava se i navod tužiteljice da bi imovina II tuženika bila stečena radom tužiteljice i I tuženika kao bračnih drugova, te da bi tužiteljica stoga imala interes ostvarivati pravo na novčana sredstva I tuženika s osnove ostvarene dobiti akumulirane kod II tuženika, odnosno da dobit kod II tuženika pripada u jednakim dijelovima pripada I tuženiku, kao osnivaču tuženika, i tužiteljici po osnovi bračne stečevine. Naime, kako je već navedeno II tuženik, kao pravna osoba, imovinu društva je stekao kroz poslovanje i obavljanje registrirane djelatnosti, a koja imovina je odvojena od imovine člana društva, a I tuženik je isključivi imatelj jednog poslovnog udjela kod II tuženika, koji poslovni udio predstavlja njegovu vlastiti imovinu budući da je stečen prije zaključenja braka sa tužiteljicom, pa stoga i sva eventualna dobit po osnovi navedenog poslovnog udjela pripada I tuženiku budući da potječe od takve vlastite imovine, a dobit kod II tuženika zasigurno ne može biti predmet bračne stečevine.Osporava se budući da je potpuno neosnovan navod tužiteljice da bi poslovni udio I tuženika kod II tuženika i stečena dobit II tuženika bili stečeni radom tužiteljice i I tuženika za vrijeme bračne zajednice ili da potječe iz te imovine, te da bi tužiteljica stoga temeljem odredbe čl.248. OBZ/08 i OBZ/13, odnosno čl.36. OBZ/15, kao supruga I tuženika imala pravo na utvrđenje da je zadržana dobit bračna stečevina I tuženika i tužiteljice, te da bi II tuženik s te osnove bio u obvezi tužiteljici isplatiti 1/2 dijela akumuliranog, a neisplaćenog iznosa ostvarene dobiti, budući da je I tuženik poslovni udio kod II tuženika stekao prije braka sa tužiteljicom slijedom čega je isti poslovni udio njegova vlastita imovina (odredbom čl.253.st.1. OBZ/14 i čl.39.st.1. sada važećeg Obiteljskog zakona propisano da imovina bračnog druga koju isti ima u trenutku sklapanja braka - u predmetnom slučaju poslovni udio kod II tuženika ostaje njegova vlastita imovina) a koju činjenicu ne osporava niti sama tužiteljica u tužbi pod ad.I kada nesporno navodi da je sa I tuženikom sklopila brak 12.07.2003. godine, a da je I tuženik za osnivanje II tuženika prije sklapanja braka sa tužiteljicom uložio 20.000,00 kn svoje posebne imovine. Niti okolnost da je tužiteljica kod II tuženika bila u radnom odnosu temeljem ugovora o radu od 07.03.2003. godine, nije od utjecaja na činjenicu da imovina društva II tuženika nije stečena radom bračnih drugova za vrijeme trajanja braka tužiteljice i I tuženika, niti potječe iz te imovine, budući da tužiteljica nije član društva II tuženika.
3. Tijekom postupka izvršen je uvid u izvadak iz sudskog registra za II. tuženika (list 6 i 7), izvanredni otkaz ugovora o radu (list 8 i 9), Financijska izvješća po godinama (list 10-51 spisa), Izjavu o osnivanju društva s ograničenom odgovornošću od 10.05.2002. (list 59-66), ugovor o radu od 07.03.2003. (list 67-70), potvrdu HZMO Područni ured Koprivnica od 05.07.2024. (list 82), nalaz i mišljenje vještaka Mentat d.o.o. – stalni sudski vještak Marijana Matijević od 24.01.2025. (list 90-94).
Izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice (list 83-85), tuženika (list 85-87),
4. Dokazi izvedeni tijekom postupka ocijenjeni su u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku.
5. Među strankama je sporno da li su osnovani tužbeni zahtjevi tužiteljice iz tužbe obzirom da tuženik tvrdi da II. tuženik kao trgovačko društvo ne bi bilo zajednička bračna stečevina tužiteljice i I. tuženika, te ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije, kao i prigovor stvarne nenadležnosti.
6.U odnosu na prigovor stvarne nenadležnosti sud smatra kako isti nije osnovan obzirom da je člankom 34.b.Zakona o parničnom postupku propisano da trgovački sudovi u parničnom postupku u prvom stupnju sude:1. u sporovima između pravnih osoba, u sporovima između pravnih osoba i fizičkih osoba koje obavljaju registriranu djelatnost ako se radi o sporu u vezi s njihovom djelatnošću, kao i između fizičkih osoba koje obavljaju registriranu djelatnost ako se radi o sporu u vezi s njihovom djelatnošću, ako nije riječ o sporovima u kojima prema ovom Zakonu uvijek sude općinski sudovi (članak 34. stavak 1.), odnosno ako nije riječ o sporovima za koje je zakonom utvrđena nadležnost nekoga drugog suda, 2. sporove u povodu osnivanja, rada i prestanka trgovačkoga društva kao i o raspolaganju članstvom i članskim pravima u trgovačkom društvu,
3. sporove između članova trgovačkoga društva međusobno te između članova društva i društva koji se tiču upravljanja društvom i vođenja poslova društva kao i prava i obveza članova društva koji proizlaze iz njihova položaja u društvu, sporove između predsjednika i članova uprave ili nadzornog odbora društva i društva ili njegovih članova koji nastanu u svezi s njihovim radom u društvu ili za društvo, 4. sporove o odgovornosti člana trgovačkog društva, člana uprave ili nadzornog odbora trgovačkog društva za obveze trgovačkog društva, 5. sporove u kojima je stranka osoba nad kojom je pred trgovačkim sudom otvoren stečajni postupak bez obzira na svojstvo druge stranke te sve sporove u povodu stečajnog i predstečajnog postupka, osim ako nije riječ o sporovima u kojima prema ovom Zakonu uvijek sudi općinski sud, odnosno ako nije riječ o sporovima za koje je zakonom utvrđena nadležnost nekog drugog suda. Sporovi koji su pokrenuti prije nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka dovršit će se pred sudom koji vodi stečajni postupak, 6. u sporovima koji se odnose na brodove i plovidbu na moru i unutarnjim vodama te u sporovima na koje se primjenjuje plovidbeno pravo (plovidbeni sporovi), 7. u sporovima koji se odnose na zrakoplove i na sporove na koje se primjenjuje zračno plovidbeno pravo, 8. u sporovima koji se odnose na zaštitu i uporabu industrijskog vlasništva, autorskog prava i srodnih prava i drugih prava intelektualnog vlasništva, na zaštitu i uporabu izuma i tehničkih unaprjeđenja te tvrtke, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno, 9. u sporovima u povodu djela nelojalne tržišne utakmice, monopolističkih sporazuma i narušavanja ravnopravnosti na jedinstvenom tržištu Republike Hrvatske, 10. u sporovima između osoba iz točke 1. ovoga članka u kojima kao suparničari iz članka 196. stavka 1. točke 1. ovoga Zakona sudjeluju i druge fizičke ili pravne osobe. Imajući u vidu kako je u ovom predmetu riječ o postupku radi utvrđenja da su novčana sredstva s osnova ostvarene, a neisplaćene dobiti bračna stečevina te isplata iznosa, isti nije sukladno citiranom članku u nadležnosti trgovačkog suda već sukladno čl.34 .st.2. Zakona o parničnom postupku (Općinski sudovi sude u prvom stupnju i u svim drugim sporovima iz članka 1. ovoga Zakona koji nisu u prvostupanjskoj nadležnosti trgovačkih ili kojih drugih sudova.) u nadležnosti općinskog suda.
7. Iz nalaza i mišljenja vještaka Mentat d.o.o. – stalni sudski vještak Marijana Matijević od 24.01.2025. proizlazi da je prema dostavljenoj dokumentaciji u spis predmeta, u razdoblju od 2007. godine do kraja 2022. godine trgovačko društvo Au tomehanika Santo d.o.o. imalo ukupno dobiti razdoblja u iznosu od 389.879,48 €. Mišljenje: U spisu predmeta se ne nalaze podaci o dobiti ili gubitku za 2006. godinu, a zbog proteka vremena podaci se ne mogu naći niti na FINA javna objava. Iz tog razloga je u nalazu i mišljenju izostavljena zadržana dobit na dan 31. prosinca 2006. godine (tj. na dan 01. siječnja 2007. godine) jer nema podataka u kojoj je godini koji iznos dobiti ostvaren (radi se o razdoblju od 2003. godine do kraja 2006. godine). Rekapitulacija: godina dobit ili gubitak razdoblja €
2007.
29.714,24
2008.
40.947,37
2009.
25.064,04
2010.
22.796,48
2011.
14.876,90
2012.
3.719,29
2013.
13.375,67
2014.
11.969,21
2015.
11.116,73
2016.
12.851,81
2017.
24.195,50
2018.
17.234,85
2019.
25.701,11
2020.
26.276,99
2021.
76.181,17
2022.
33.858,12
ukupno
389.879,48
Prema dostavljenoj dokumentaciji u spis predmeta, u razdoblju od 2007. godine do kraja 2022. godine trgovačko društvo Automehanika Santo d.o.o. imalo je ukupno dobiti razdoblja u u iznosu od 389.879,48 €.
8.Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ona u [adresa] na kbr. 8, tj. na adresu tuženika došla u mjesecu lipnju 2002. godine. U vrijeme kada je tamo došla u II. tuženiku još nije bilo ničega osim jednog hobi alata, a prvo što je kupljeno bio je jedan aparat za zavarivanje, te da je ona čitavo vrijeme radila u II. tuženiku od dolaska, a formalno je zaposlena na mjesto administratora 07. ožujka 2003. godine jer je tada ostala u drugom stanju pa je do zaposlenja došlo radi ostvarenja prava iz zdravstvenog osiguranja. Iako je bila zaposlena na radnom mjestu administratora, radila je sve poslove za koje se ukazala potreba i to u radnom vremenu od 08:00 do 20:00 sati. Gdje god je bilo potrebno je pokrivala, pa je tako znala i asistirati u tzv. montir grabi, voziti radilicu od 100 kg na brušenje te raditi u skladištu. Navodi da je na nju vršen strašno velik pritisak jer je bilo dostava tijekom čitavog dana u bilo koje doba, te da uz sav navedeni rad u II. tuženiku je istovremeno obavljala i sve poslove u kućanstvu i brinula o podizanju troje mlljt. djece. U vrijeme kada je bila zaposlena ostvarivala je plaću i to za osam sati rada. Nikada joj nisu bili plaćeni prekovremeni sati, a i plaća joj je bila minimalna kako se ne bi državi platilo previše poreza. Do moga dolaska na računu II. tuženika bio je samo uplaćen temeljni kapital u iznosu od 20.000,00 kuna te je prvi račun izdan nakon njezina dolaska, a što ona zna jer je ona sastavila taj prvi račun. Znači sva zarada II. tuženika počela je nakon moga dolaska. Iako mi nisu plaćeni prekovremeni sati, ja sam ostajala raditi dodatno iz razloga što sam II. tuženika smatrala kao nešto što je i moje, a i I. tuženik je vršio pritisak na mene iz razloga što je on meni govorio da ja tu ne radi za plaću već da je to i njezino. U II. tuženiku je I. tuženik bio jedini osnivač. U II. tuženiku je u prosjeku bilo zaposleno petero ljudi koji su za svoj rad primali plaću. Svi ovi zaposlenici su također svojim radom doprinosili stjecanju dobiti u II. tuženiku te su i oni svi radili prekovremeno, a također nisu bili plaćeni za prekovremene sate, te da je ona radila kompletnu administraciju II. tuženika, tj. izlazne i ulazne račune, zaprimanje i izdavanje robe te zaprimanje vozila i rad sa strankama kao i skladište. Isto tako je radila i dostavu i vanjske usluge koje su vršene za potrebe firme. Kada se firma radila, odnosno gradila, njoj nije bilo strano sjesti niti na viličar niti raditi kod montaže. Odmah po njenom dolasku su zaposleni i dodatni radnici, ali su jedno vrijeme I. tuženik i ona sami radili nakon 17 sati jer bi ostali radnici tada otišli kući. Uz poslove u firmi obavljala je i poslove u kućanstvu. Od svega tog rada u II. tuženiku na njezino ime ili na ime I. tuženika nije stjecano ništa već je sve bilo registrirano, odnosno knjiženo na II. tuženika jer je I. tuženik time smatrao da je zaštićen, a ona danas vidi i iz kojeg razloga. Djeca su tijekom trajanja braka bili isključivo njezina briga. Odluke o ulaganja u trgovačkom društvu, odnosno II. tuženiku je donosio isključio I. tuženik te ona nije imala nikakvih prava odlučivati o istom. Financijske knjige je vodila ona, ali sve po nalogu I. tuženika. Tijekom njihovog zajedničkog braka hladnjak se punio iz njezine plaće dok je režije plaćao I. tuženik iz nekakvog "crnog fonda". Nakon što je čitavu svoju plaću potrošila na uzdržavanje njihove mlljt. djece za svaku sljedeću kunu morala dolaziti kod I. tuženika i njega tražiti i dati opravdanje zašto joj treba. I. tuženik si je kao direktor II. tuženika isplaćivao plaću dok nije došao u blokadu na svojem privatnom računu unazad 10 godina. Djelatnost II. tuženika se uglavnom obavljala na adresi sjedišta II. tuženika osim u slučajevima vozila koja su ostajala u kvaru negdje na cesti. Mjesto sjedišta II. tuženika je na adresi stanovanja I. tuženika. Svake godine su se vodila izvješća koja su bila prilagođena, a ticala su se ostvarene dobiti u II. tuženiku. II. tuženika je doživljavala i kao svoju firmu jer je smatrala da radiu II. tuženiku i I. tuženik i ona grade nešto za njihovu budućnost i budućnost njihove djece. Za svoj rad od I. tuženika nikada nije dobivala priznanje, no bila je ubjeđivana da ona u II. tuženiku ne radi samo za plaću. Kada se doselila kod I. tuženika, poslovni prostor II. tuženika bio je vlasništvo I. tuženika. Djelatnost II. tuženika bio je servis gospodarskih, odnosno samo teških vozila. II. tuženik nije tijekom toga vremena imao nikakvih prihoda iz drugih djelatnosti osim iz navedene djelatnosti. I. tuženik je formalno bio direktor II. tuženika, no radio je i sve ostale poslove pa tako i mehaničarske. Kao što je to naprijed navela I. tuženik je bio vlasnik jedinog poslovnog udjela u II. tuženiku. Među radnicima koji su bili zaposleni u II. tuženiku bilo je automehaničara, autoelektričara i NKV radnika. Tijekom vremena rada II. tuženik je kupovao na svoje ime sve što je bilo moguće na II. tuženika kupiti iz tih svojih prihoda. Od svoje plaće je nekoliko godina kupovala gablec za radnike u firmi. Prvo računalo koje je korišteno za potrebe II. tuženika bilo je njezino vlasništvo, odnosno to je ona unijela u II. tuženika, ali isto računalo nije vođeno kao sredstvo II. tuženika. Uz njezine radove na administraciji, za potrebe II. tuženika bio je angažiran i knjigovodstveni servis koji je pratio njen rad. Djelatnice toga knjigovodstvenog servisa nisu mogle raditi rad koji je ona radila jer nisu poznavale domenski dio posla jer je u poslovanju II. tuženika bilo uključeno negdje oko 6000 artikala. Isto tako knjigovodstveni servis ne radi zaštitu na radu, evidencije opasnog otpada te zaštite okoliša. Knjigovodstveni servis je bio angažiran iz razloga što je ona imala certifikat od Fine samo za fiskalizaciju, a oni su imali za ostalo. Završni račun za II. tuženika radio je knjigovodstveni servis sa njom u suradnji. I u pogledu ostalih izvješća ona je pripremila izvješća i predavala knjigovodstvenom servisu. Iz završnih računa vidjela je kakvo je financijsko stanje u II. tuženiku. Niti jedne godine nije bilo isplate dobiti. Odluke o isplati dobiti nisu bile donošene već se sukladno zakonu pisalo da se radi o zadržavanju akumulirane dobiti. Navodi da ima završenu osnovnu školu. I. tuženik se nije uključivao u svakodnevnu brigu oko djece, već se isključivo angažirao oko financijskih potreba. U ovih 20 godina je vidjela da nije isplaćivana dobit i ona je od I. tuženika zatražila da se nešto piše i na njezino ime, odnosno da se vidi da ta SĐ nešto radi u toj firmi, no odgovor je bio da se to nikad neće dogoditi. Do sada nikada nije tužila člana društva, odnosno tražila pobijanje odluke člana društva, odnosno skupštine o tome da se zadrži dobit II. tuženika. Nije nikada tužila da se utvrdi da je ona vlasnik ove firme jer bi ona u tom slučaju bila mrtav slučaj jer čim je pružila i mali otpor nju se napalo. U periodu kada je koristila porodiljni dopust i to u vrlo kratkom periodu koji ne može precizirati, a radilo se o porodiljnom dopustu za treće dijete, pa je u tom periodu bila zaposlena još jedna djelatnica, no unatoč tome što je formalno bila na porodiljnom dopustu ona je stvarno radila, a u jednom slučaju ju je zatekla i inspektorica pa ona to može potvrditi. II. tuženik je tijekom ovih 20 godina vodio i sporove protiv dužnika radi naplate. Za dio sporova se može danas i reći da su izgubljeni zbog toga što II. tuženik nije raspolagao sa adekvatnom knjigovodstvenom, odnosno financijskom dokumentacijom, a što je po njoj proizašlo iz toga što u II. tuženiku nikada nije uvedena sistematizacija rada, odnosno da u odlascima i dolascima te u dolascima postoji nekakav red. Zadnjih godina se radilo o nekakvih 3.500.000,00 do 4.000.000,00 kuna. Radilo se da je za dio izdavan račun, a za dio nije.
9. Iz iskaza tuženika proizlazi da je on jedini osnivač i vlasnik jedinog poslovnog udjela u II. tuženiku. Formalno je još uvijek u braku sa tužiteljicom te su se ovdje našli radi podjele bračne stečevine, a da njihova bračna zajednica ne funkcionira već posljednjih 5 godina jer on kroz to vrijeme već živim odvojeno, odnosno u prizemlju kuće u [adresa], dok je tužiteljica živjela na katu kuće, te da je tužena prije nekakvih mjesec dana odselila iz kuće, odnosno kroz taj je period nema, a do tada je živjela na katu kuće. Činjenica da je tužiteljica tijekom 20 godina bila uključena više u brigu oko naše mlljt. djece no da je on sam za to vrijeme bio više posvećen poslu, ali uvijek je bio na raspolaganju i prisutan. Ne može se izjasniti oko nekakvog točnog datuma prestanka njihove bračne zajednice, osim što može reći da posljednjih pet godina nisu funkcionirali kao bračni partneri. Sve školske i vanškolske potrebe mlljt. djece financirao je on iz sredstava svoje plaće. Za potrebe obitelji, pa i za uzdržavanje naše mlljt. djece nikada nisu korištena sredstva II. tuženika. II. tuženik je u najmu u njegovim privatnim prostorima. Taj prostor je bio njegova vlastita imovina prije sklapanja braka jer je izgrađen tijekom 90. -ih godina prošlog stoljeća. II. tuženik je u najmu prostora koje je njegovo vlasništvo i za to mu je plaćao najamninu, a na što je on plaćao porez, a ostatak sredstava je koristio i za potrebe obitelji. Tijekom ovih 20 godina II. tuženik bez njega ne bi mogao funkcionirati jer su sve odluke i sve obveze na njemu II. tuženik je svih ovih godina ostvarivao dobit. Da li će firma ostvarivati dobit uvijek ovisi o vođenju firme, odnosno o menadžmentu firme. U takvim malim trgovačkim društvima sve se to svede na jednu osobu, odnosno na osnivača. Ovi radnici koji su bili zaposleni u firmi nisu doprinijeli u stvaranju dobiti kao što je to doprinio on jer osim što je direktor i odgovorna osoba i automehaničar. 99% dobiti firme je ovisilo o njegovom radu, a onih 1% ostali jer ta firma bez njega ne može funkcionirati i ona bi bila u mjesec dana mrtva. Tužiteljica je svoj posao obavljala na nekvalitetan način, odnosno i one sporove koje su gubili bili su zbog njenih propusta. Da nisu bili u braku ona zasigurno ne bi ostala u firmi jer bi joj on dao otkaz. Tužiteljica je u firmi radila kad joj se dalo, odnosno kad je imala vremena. Ona se bavila sa psima i mačkama. Tužiteljica godinama nije kuhala tako da ne stoji ova priča da bi ona kupovala gablece za radnike, za ono što se jelo u kući kupovano je od sredstava od njihovih plaća i što je on dobio od najamnine, te da su oni dugi niz godina imali zaposlenu još jednu djelatnicu na poslovima koje je obavljala tužiteljica pa nije točno ono što je navela da je to bilo samo tijekom porodiljnog dopusta. II. tuženik je izdavao oko 600 računa godišnje. Tu se radi o manje od tri računa dnevno pa tu nije bilo takvo opterećenje kako to govori tužiteljica. Bilo tko od administratora u firmi je radio i druge poslove. Tužiteljica nije vozila viličar niti pomagala u montažama, odnosno pomagala u radovima u montir grabi, a radilice teške stotinu kila od točke A do točke B vozile su i druge radnice koje su radile u administraciji. Tužiteljica na način koji je radila u firmi prije je nalikovao na neprijatelja firme i obitelji. Kao što je to ranije naveo, da se on razboli firma, odnosno II. tuženik bi stala i radnici koji u istoj rade ne mogu kompenzirati njegov izostanak. Nije točno da bi ovi radnici radili prekovremeno i da im to ne bi bilo plaćeno jer to proizlazi iz nalaza Državnog inspektorata. Točno je da je tužiteljica došla kod njega u šestom mjesecu 2002. godine. Do toga perioda je on živio sa drugom ženom i dok je osnivao firmu nije bio u vezi sa tužiteljicom. Kada je izdan prvi račun za naplatu njihovih usluga tužiteljica je već bila u [adresa], ali nije bila u firmi i taj račun je sastavio knjigovodstveni servis. Tužiteljica nije radila i kada je imala ugovor o radu već je samo bila prijavljena iz razloga što je imala komplikacije u trudnoći te je završila u bolnici. Tužiteljica nikada nije dovela nikakvog klijenta ili partnera u firmu niti donosila bilo kakve odluke od značaja za firmu, sve to radio je on. Završne račune svake godine radio im je knjigovodstveni servis te isto tako i tromjesečna izvješća te statistička izvješća. Po njegovom nalogu, odluku da će se zadržati dobit sastavio je knjigovodstveni servis. II. tuženik je rastao te je kupovana oprema potrebna za poslovanje. Kroz čitavo ovo vrijeme su imali zaposleno pet do šest radnika. Dva su bila administrativna radnika od kojih je jedna bila tužiteljica te dva do tri automehaničara. Jedno vrijeme su i to kroz kraći period imali zaposleno i do 8 ljudi pa je među kadrom u firmi bilo zaposleno i autoelektričara. Kao što je rekao nije donosio odluke o isplati dobiti iz firme već je istu zadržao radi razvoja firme. Imovina firme je imovina firme, ali firma je njegova imovina od prvog dana te nikada nisu vodili razgovore o tome da bi to bilo zajedničko, te nemože odgovoriti na pitanje koliko je novca izgubio II. tuženik u naprijed navedenim sporovima. Radilo se o značajnim sredstvima. Novac nije izvlačen iz firme. Bio je samo na jednom roditeljskom sastanku. Nije točno da bi tijekom korone tužiteljica sama vodila firmu tri mjeseca bez njegova učešća.
10.Sve izvedene dokaze sud je cijenio u smislu odredbe čl.8. Zakona o parničnom postupku.
11.Odredbom čl. 221. a Zakona o parničnom postupku propisano je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti će se pravilom o teretu dokazivanja.
12.Sud je iskaze stranaka cijenio relevantnim za donošenje odluke u ovom postupku, dok provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje nije utjecalo na odluku, iako je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka obzirom da je isti dan u skladu s pravilima znanja i struke.
13.U konkretnom slučaju nakon cjelokupno provedenog postupka za istaknuti je da je II. tuženik društvo s ograničenom odgovornošću, koje samo po sebi predstavlja oblik trgovačkog društva u kojem je temeljni kapital podijeljen na poslovne udjele. Pojam društva s ograničenom odgovornošću reguliran je čl. 385. Zakona o trgovačkim društvima u kojem je društvo s ograničenom odgovornošću definirano kao trgovačko društvo u koje jedna ili više pravnih ili fizičkih osoba unose uloge u unaprijed dogovoreni temeljni kapital, a bitna je karakteristika ovog oblika društva da članovi društva ne odgovaraju za obaveze društva. Pravo društava kao nužan preduvjet za stjecanje članstva u društvu predviđa upis u knjigu poslovnih udjela. Prema pravu društava jedini ovlašteni za ostvarivanje članskih prava koja proizlaze iz poslovnog udjela je član društva upisan u knjigu poslovnih udjela i sudski registar, odnosno formalno upisani bračni drug. Temeljni kapital je podijeljen na poslovne udjele o kojima se vodi knjiga poslovnih udjela. U odnosu na društvo, član društva je samo onaj tko je upisan u knjigu poslovnih udjela i o čijem je članstvu obaviješten registarski sud. Imovinsko pravo koje proizlazi iz činjenice imanja poslovnog udjela jest sudjelovanje u ostvarenoj dobiti društva. Poslovni udjel nije stvar, nego on u stvari označava ukupnost prava i obveza članova društva. Stoga kada netko stječe poslovni udjel (kod osnivanja društva ili nakon njegova osnivanja), ne stječe imovinu društva, već članska prava koja se dijele na upravljačka i imovinska prava. Upravljačko pravo bilo bi: pravo sudjelovanja na skupštini društva, pravo na obaviještenost, pravo glasa i dr., a imovinska prava bila bi: pravo na udio u dobitku, pravo prvenstva prilikom preuzimanja uloga pri povećanju temeljnog kapitala, pravo na otpremninu za povučeni poslovni udjel, pravo na vraćanje uplaćenog uloga u slučaju smanjenja temeljnog kapitala društva, pravo na isplatu ostatka nakon provedene likvidacije ili pri okončanju stečajnog postupka. Člankom 406.st.1.i 2. Zakona o trgovačkim društvima propisano je da članovi društva ne mogu tražiti da im društvo vrati ono što su uplatili na ime uplate poslovnih udjela. Članovima se ne smije isplatiti kamata na uplaćeni iznos niti se može ugovoriti takva obveza društva. Sve dok društvo postoji oni imaju pravo tražiti da im se isplati godišnja dobit i zadržana dobit iz ranijih godina umanjena za gubitke iz ranijih godina u mjeri u kojoj to nije isključeno zakonom, društvenim ugovorom ili odlukom članova o upotrebi dobiti. Odlukom o upotrebi dobiti članovi društva mogu ako se društvenim ugovorom drugačije ne odredi, iznos dobiti u potpunosti ili dijelom unijeti u rezerve društva ili ostaviti kao zadržanu dobit. Dobit iz st.1. ovog članka dijeli se među članovima ako nema drugačije odredbe u društvenom ugovoru u omjeru njihovih uplaćenih poslovnih udjela.
14.Iz izvatka iz sudskog registra za II. tuženika proizlazi da osnivač i jedini član tog društva I. tuženik te da je on ujedno i direktor istoga, a osnivački akt je Izjava o osnivanju od 06.05.2002. Iz Izjave o osnivanju društva s ograničenom odgovornošću od 10.05.2002. proizlazi da se njome osniva trgovačko društvo – društvo s ograničenom odgovornošću radi ostvarivanja dobiti trajnim obavljanjem djelatnosti koje su utvrđene tom Izjavom. Tvrtka društva kao ime pod kojim društvo posluje glasi:
AUTOMEHANIKA SANTO, servis i trgovina d.o.o, sjedište društva je [adresa], društvo se osniva na neodređeno vrijeme, osnivač društva je MĐ. Člankom 8. Izjave određeno je da je poslovni udjel osnivača u društvu određen prema veličini preuzetog temeljnog uloga. Člankom 11. Izjave određeno je da društvom upravlja osnivač, odnosno članovi društva i nadležni su odlučivati o: financijskim izvješćima društvima, upotrebi ostvarene dobiti i pokrivanju gubitaka, imenovanju i opozivu uprave društva, podijeli i prijenosu poslovnog udjela, davanje prokure za društvo, mjerama za ispitivanje i nadzoru nad vođenjem poslova društva. Člankom 16. Izjave propisano je da dobit koju ostvari Društvo svojim poslovanjem raspoređuje se radi prijenosa na članove, osim ako odlukom članova ili poduzetničkim ugovorom ne bude što drugo određeno. Dobit Društva dijeli se između članova prema omjerima njihovih preuzetih temeljnih uloga.
15.Prema navedenom aktu o osnivanju II. tuženika – Izjavi o osnivanju od 10.05.2002. proizlazi da je I. tuženik jedini osnivač II. tuženika i jedini imatelj poslovnog udjela u istome, a brak između tužiteljice i I. tuženika je sklopljen 12.07.2003., dakle nakon osnivanja II. tuženika. Tijekom postupka tužiteljica iako je na njoj bio teret dokazivanja nije dokazala da je tražila utvrđenje suvlasništva na poslovnom udjelu II . tuženika kao bračnoj stečevini između nje i I. tuženika. Naprotiv iz iskaza same tužiteljice proizlazi da nikada nije tužila člana društva, odnosno tražila pobijanje odluke člana društva, odnosno skupštine o tome da se zadrži dobit II. tuženika, te da nije nikada tužila da se utvrdi da je ona vlasnik II. tuženika. Stajalište suda je da je poslovni udjel bračna stečevina od trenutka osnivanja društva ako je društvo osnovano za vrijeme trajanja bračne zajednice radom, samo ako se bračni drugovi ne mogu sporazumjeti o podjeli poslovnog udjela, bračni drug koji kao imatelj poslovnog udjela nije upisan u knjigu poslovnih udjela, može i mora zahtijevati utvrđenje da je i on ovlaštenik na poslovnom udjelu i time koristi svoja članska prava posebno u slučaju prestanka braka, odnosno prestanka faktične bračne zajednice kao što je slučaj između tužiteljice i I. tuženika. (u prilog navedenome govori i sudska praksa: Trgovački sud u Varaždinu u presudi posl. br. 9 P-18/16-29 od 1. veljače 2018. godine odlučujući o zahtjevu tužiteljice na isplatu polovice vrijednosti društva P. d.o.o. u iznosu od 378.100,00 kn, koja ga potražuje s osnove da je tuženik svojim radom za vrijeme trajanja bračne zajednice doprinosio povećanju imovine društva, isti odbija s obrazloženjem: „Tuženik je radom u društvu i za društvo, kao i svaki drugi radnik, mogao ostvarivati plaću ili neke druge naknade, ili primjerice dobit temeljem svog poslovnog udjela, te bi imovina stečena tim sredstvima predstavljala u izvanbračnoj zajednici stečenu imovinu, međutim na takvoj činjeničnoj osnovi tužiteljica ne temelji tužbeni zahtjev. Stoga, ono što je društvo ostvarilo vlastitim poslovanjem nedvojbeno su sredstva tog društva, a ne izvanbračna stečevina stranaka.“, Županijski sud u Varaždinu, broj: Gž-526/2016-2 od 23.01.2018. – „Poslovni udjeli u trgovačkom društvu predstavljaju bračnu stečevinu bračnih drugova ako je to društvo osnovano novčanim sredstvima koje su dobili kao dar i sredstvima koje je drugi bračni drug ostvario zaradom tijekom trajanja bračne zajednice“.
16.Stajalište ovog suda je da predmet bračne stečevine može biti podjela dobiti, ali tek nakon što se utvrdi suvlasništvo s osnove bračne stečene na poslovnom udjelu, a što tužiteljica nije učinila.
17.Imovinsko pravo koje proizlazi iz činjenice imanja poslovnog udjela jest sudjelovanje u ostvarenoj dobiti društva. Poslovni udjel nije stvar, nego on u stvari označava ukupnost prava i obveza članova društva. Stoga kada netko stječe poslovni udjel (kod osnivanja društva ili nakon njegova osnivanja), ne stječe imovinu društva, već članska prava koja se dijele na upravljačka i imovinska prava. Upravljačko pravo bilo bi: pravo sudjelovanja na skupštini društva, pravo na obaviještenost, pravo glasa i dr., a imovinska prava bila bi: pravo na udio u dobitku, pravo prvenstva prilikom preuzimanja uloga pri povećanju temeljnog kapitala, pravo na otpremninu za povučeni poslovni udjel, pravo na vraćanje uplaćenog uloga u slučaju smanjenja temeljnog kapitala društva, pravo na isplatu ostatka nakon provedene likvidacije ili pri okončanju stečajnog postupka.
18.Slijedom svega navedenog sud je stajališta kako tužiteljičin zahtjev na utvrđenje da su novčana sredstva s osnova ostvarene a neisplaćene dobiti II. tuženika, te isplatu te dobiti nisu osnovani sve iz gore navedenih razloga.
19.Slijedom navedenog odlučeno je kako je to navedeno u točki I. izreke presude.
20.O troškovima postupka Sud je odlučio temeljem odredbe čl. 366. Obiteljskog zakona u svezi s odredbom članka 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku i u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/23 u tekstu: Tarifa). Obzirom da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, tužiteljica je dužna tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka koji su im u smislu odredbi članka 155. Zakona o parničnom postupku bili potrebni i opravdani, a Sud je kao potrebne i opravdane troškove I. tuženika dosudio trošak sastava odgovora na tužbu od 25.01.2024. u iznosu od 3.208,00 EUR, sukladno Tbr. 7.toč.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, i 138/23 dalje:Tarifa), trošak zastupanja na ročištu održanom 02.07.2024. u iznosu od 3.208,00 EUR sukladno Tbr.9.toč.1. Tarife, trošak sastava podneska od 17.07.2024. u iznosu od 3.208,00 EUR, sukladno Tbr. 8.toč.1.Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 08.10.2024. u iznosu od 3.208,00 EUR sukladno Tbr. 9.toč.1.Tarife, trošak sastava obrazloženog podneska od 22.09.2025. u iznosu od 3.208,00 EUR, sukladno Tbr .
8.toč.1.Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 26.09.2025. u iznosu od 3.208,00 EUR sukladno Tbr. 9.toč.1.Tarife, trošak zastupanja za ročište za objavu presude 03. studenog 2025. u iznosu od 100,00 eura sukladno Tbr. 9. toč. 3. tarife, sve uvećano za pripadajući PDV na navedene iznose u iznosu 4.837,00 eura sukladno Tbr. 46 Tarife, odnosno u sveukupnom iznosu od 24.185,00 eura, sve kako je odlučeno u toč II izreke ove presude. Na navedeni iznos troškova dosuđena je zatezna kamata od dana donošenja presude – od 03. studenog 2025. sukladno čl. 29. Zakona o obveznom odnosima.
U Bjelovaru, 03. studenog 2025. godine.
Sudac:
Jasmina Drageljević
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, računajući od dana objave iste presude, nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka.