REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-1136/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja i Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nenadu Banovcu, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Marka Balića i Nenada Banovca, iz Splita, protiv tužene HBH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ecije Kuljiš Bajić & Mari Blaslov-Pavasović, iz Splita, radi utvrđenja i predaje stvari, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P- 267/2024-9 od 9. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-267/2024-9 od 9. svibnja 2025.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja u točki I. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj HB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnik zlatnog lanca kraljevskog pleta, sa zlatnom pločicom od 100 grama, ugraviranog natpisa, 99,99 % čistoće zlata te 18 karatnog zlatnog sat Omega Constellation, s certificiranim kronometrom, što je tužena VBH, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] dužna priznati.

II. Nalaže se tuženoj VBH, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, predati u posjed tužitelju HB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zlatni lanac kraljevskog pleta, sa zlatnom pločicom od 100 grama, ugraviranog natpisa, 99,99 % čistoće zlata te 18 karatni zlatni sat Omega Constellation, s certificiranim kronometrom.

II.Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak uvećan za pripadajuću zateznu kamatu koja teče od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

Točkom II. je naloženo tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 1.750,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

2. Tu presudu u cijelosti pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.–pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22. i 155/23.- dalje: ZPP). U žalbi, u bitnome navodi da je prvostupanjskom sudu sporno da li je tužena otuđila predmetne pokretnine i zadržala ih za sebe te da je tužitelj među ostalim i na te okolnosti predložio saslušati kao svjedoke zajedničku djecu parničnih stranaka, a koji je dokazni prijedlog sud odbio radi čega je presuda u cijelosti nezakonita jer da je sud izveo predložene dokaze tada bi mogao točno i potpuno utvrditi činjenično stanje koje bi u konačnici bilo odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava. Ističe da su zajednička djeca stranaka živjela u istom kućanstvu s parničnim strankama te da bi isti trebali imati bitna saznanja o predmetnim pokretninama a posebno o tome da li je ih tužena otuđila i zadržala za sebe. Navodi kako je odbijanjem dokaznih prijedloga za saslušanjem relevantnih svjedoka tužitelj onemogućen u dokazivanju svojih tvrdnji. Stoga, predlaže da drugostupanjski sud izvede predloženi dokaz saslušanjem svjedoka koji nisu izvedeni te donese odluku kojom se preinačava prvostupanjska presuda u korist tužitelja, a podredno da se uvaži žalba i ukine prvostupanjsku presudu te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. st. 1. ZPP.

3.1. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je tužitelj vlasnik zlatnog lanca kraljevskog pleta, sa zlatnom pločicom od 100 grama, ugraviranog natpisa, 99,99 % čistoće zlata te 18 karatnog zlatnog sata Omega Constellation, s certificiranim kronometrom, što je tužena dužna priznati te da se tuženoj naloži predati u posjed tužitelju opisani zlatni lanac i sat, a koji zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da je isključivi vlasnik navedenih pokretnih stvari koje je tužena otuđila iz stana na adresi [adresa] u [adresa], u kojem su stanu stranke zajednički živjele i koje ključeve stana posjeduje i tužena, te da navedene stvari tužena drži u posjedu bez pravne osnove i odbija ih predati tužitelju.

6. Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je;

-da su parnične stranke bile u braku koji je razveden pravomoćnom odlukom prvostupanjskog suda broj IIIP-331/08 od 29. listopada 2008;

-da su brak zaključili još 1983. i u trenutku razvoda braka njihova zajednička djeca bila su punoljetna;

-da su odnosi stranaka bili trajno i teško poremećeni te da je njihova zajednica života prestala još 2008., a nakon toga su vođeni brojni sudski postupci; radi uzdržavanja, ovršni postupci, postupci radi utvrđenja ništetnosti ugovora vezano za vlasništvo nad nekretninama i postupak radi diobe bračne stečevine,

-da je postupak radi diobe bračne stečevine pod poslovnim brojem II P-1624/08 pokrenut po tužbi ovdje tužene protiv ovdje tužitelja, tužbom od dana 22. rujna 2008. u kojem je postupku ovdje tužena tražila utvrđenje da bračnu stečevinu predstavljaju taksativno navedene nekretnine i pokretnine te da ovdje tužitelj u tom postupku nije isticao da bi predmetni sat i zlatni lanac sa privjeskom bili njegova posebna imovina;

-da je iz iskaza svjedoka VB, koji je imao dućan antikviteta i bavio se komisionom prodajom utvrđeno da je prije nekih 10-15 godina kod njega došao tužitelj i donio mu pokazati zlatni sat Omega, da je tada tužitelju rekao da se radi prodaje sata treba potpisati na dva mjesta, jedan potpis da je potvrda da je vlasnik tog sata, a drugi potpis znači da sat daje na komisionu prodaju, da tužitelj to nije htio, da je uzeo sat sa sobom, i da svjedok nikada kasnije nije ovaj sat vidio niti kod tužitelja, niti kod tužene, a niti kod bilo koga drugog;

- da je iz iskaza svjedoka AB, utvrđeno da je školu za majstora zlatara završio 1994. da je otprilike dvije godine nakon završetka škole za tužitelja napravio lanac tzv. kraljevskog veza, da mu je tužitelj donio jednu zlatnu pločicu da iskoristi za taj lanac te da je čistoća zlata za lanac bila 14 karata, da mu je tužitelj tada predao i jednu zlatnu pločicu, sa pečatom neke banke i oznakom 999,9 što je oznaka za čisto zlato, da je od pločice koje mu je tužitelj predao za lanac, napravio okvir za privjesak zajedno sa alkom da se može objesiti na lanac te da je njegov rad bio poklon tužitelju, da je tužitelj taj lanac nosio oko vrata dok ga je svjedok viđao, sigurno 10-ak godina nakon što mu je to napravio, moguće i nakon toga, da se tužitelj uvijek s tim hvalio i pokazivao mu to, s time da tužitelja nije vidio zadnjih 10-15 godina;

-da je iz iskaza tužene utvrđeno da je zajedno sa kćeri 29. listopada 2008. napustila stan u [adresa], te da se nakon toga nikada nije vratila u taj stan kao ni kćer koja sa tužiteljem od tada ne razgovara;

- da tuženoj nije poznato da bi tužitelj imao zlatni lanac i sat koje opisuje u tužbi te da navedene stvari nisu u njezinom posjedu.

7. Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud zaključuje kako je tužitelj osobno bio vlasnik lanca i sata i da je to bila njegova posebna imovina, međutim, kod okolnosti prestanka zajednice života stranaka još 2008. nenavođenja zlatnog lanca i sata u postupku diobe bračne stečevine, okolnosti da tužena izričito navodi da ona taj zlatni lanac i taj zlatni sat nije uzela sa sobom i da to uopće nije bilo, niti tada, niti danas u njenom posjedu, da iskazi stranaka, niti iskazi saslušanih svjedoka, kao ni jedan drugi dokaz proveden u ovom postupku ne dokazuje da je tužena stvari uzela i za sebe zadržala, pri čemu je navode tužitelja da je tek 6-7 godina prije podnošenja tužbe od osobe koju ne želi imenovati saznao da tužena na ruci nosi zlatni sat te da je tada pregledom stana utvrdio da mu nedostaju ove stvari i zaključio da su iste kod tužene, ocijenio životno nelogičnim i neuvjerljivim te je posljedično tome, zaključujući da tužena nije pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari, na utvrđenje da je tužitelj vlasnik zlatnog lanca kraljevskog veza sa zlatnom pločicom niti zlatnog sata Omega Constellation i predaju tih stvari sa kojima tužena nema nikakve veze, odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

9. Tužitelj u žalbi ne navodi u čemu se sastoji bitna povreda odredaba parničnog postupka, a ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 365. st. 2. ZPP ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti.

10. U odnosu na žalbeni prigovor tužitelja da mu je sud odbijanjem dokaznog prijedloga za saslušanje zajedničke djece stranaka kao svjedoka onemogućio dokazivanje svojih tvrdnji čime sadržajno ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i u vezi čl. 220. st. 2. ZPP te da je zbog takvog postupanja suda činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, a rezultat čega je pogrešna primjena materijalnog prava ističe se da prema odredbi čl. 8. ZPP, koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, time da prema odredbi čl. 220. st. 1. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP). Sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako odbije izvođenje kojeg predloženog dokaza, jer je pravo na ocjenu izvedenih dokaza pridržano za prvostupanjski sud, kojem pripada i ovlast odlučivanja o trenutku u kojem je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka (čl. 304. ZPP). Time što je sud postupio prema toj ovlasti ne izvodeći sve dokaze predložene po tužitelju, već je zaključio da je predmet spora dovoljno raspravljen (čl. 304. ZPP) jer je odlučne činjenice za rješenje spora utvrdio na temelju ostalih izvedenih dokaza te je o tome naveo valjane razloge u obrazloženju svoje presude, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka niti je činjenično stanje ostalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno.

11. Iako se ovaj sud ne slaže sa stavom prvostupanjskog suda da je zajedničku djecu parničnih stranaka, koje je tužitelj predložio saslušati kao svjedoke, „potrebno sačuvati od ponovnog retraumatiziranja i uvlačenja u roditeljske odnose i probleme“, a s obzirom da nije riječ o maloljetnoj djeci već o odraslim osobama u dobi od preko 35 godina, i ovaj je sud suglasan sa stavom prvostupanjskog suda da je činjenično stanje, i bez njihova saslušanja, u dovoljnoj mjeri utvrđeno te da se na temelju provedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP mogu utvrditi sve činjenice relevantne za odluku o tužbenom zahtjevu, što je prvostupanjski sud i učinio u konkretnom slučaju.

11.1. Pritom, navesti je kako tužitelj niti ne tvrdi niti iz spisa proizlazi, da bi djeca parničnih stranaka imali saznanja o predmetu spora, već smatra da bi o tome mogli/trebali imati saznanja jer su živjeli sa parničnim strankama u zajedničkom kućanstvu do listopada 2008., iako je i sam potvrdio da sa kćerkom ne razgovara od 2008. dok je sina i sam pitao za sporni sat te mu je ovaj odgovorio kako ga on (sin) nije uzeo.

12. Dakle, prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza i po ocjeni ovog suda pravilno zaključio da tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe kao ni kasnije nije bila, niti je, u posjedu zlatnog lanca i sata opisanih u tužbi te da posljedično tome nije pasivno legitimirana stranka u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev.

12.1. Tužiteljeve tvrdnje da je tužena prilikom iseljenja navodno odnijela ove predmete sud je pravilno ocijenio nevjerodostojnima. Naime, tužitelj je sam naveo da je tužena s kćerkom napustila zajednički stan 29. listopada 2008., te da se od tada, prema njegovim vlastitim navodima, u stan nije vraćala. Ako bi tužena doista tom prilikom odnijela predmetni sat i lančić, bilo bi logično i očekivano da bi tužitelj vrlo brzo — a svakako u razumnom roku — primijetio nedostatak tih predmeta, posebno uzme li se u obzir da se radi o vrjednijim osobnim stvarima.

12.2. Naime, iz iskaza svjedoka AB proizlazi da je tužitelj nosio i pokazivao zlatni lanac 10-ak i više godina nakon njegova izrade (oko 1996.), s time da on tužitelja nije vidio posljednjih 10–15 godina. U takvoj situaciji, kada je riječ o predmetu osobne naravi i česte uporabe, bilo bi logično očekivati da bi tužitelj, ukoliko je lanac doista bio uzet od strane tužene prilikom iseljenja u listopadu 2008., vrlo brzo primijetio njegov nestanak. Naime, osoba koja redovito nosi određeni nakit ne može realno ostati nesvjesna njegova nestanka kroz dulje razdoblje, osobito ne kroz razdoblje od preko 13 godina koliko je prošlo od prestanka bračne zajednice do podnošenja tužbe u ovom predmetu. Stoga činjenica da tužitelj tek u vrijeme podnošenja tužbe, odnosno više od 13 godina nakon navodnog odnošenja lančića tvrdi da je lanac nestao, ukazuje na to da tvrdnja o tome da ga je tužena uzela prilikom iseljenja 2008., jer nakon toga u stanu nije bila (niti tužitelj tvrdi suprotno), nije uvjerljiva ni životno logična.

12.3. Nadalje, iz iskaza svjedoka VB proizlazi da mu je tužitelj predmetni sat pokazao i raspitivao se o njegovoj prodaji prije 10–15 godina (svjedok je saslušan 2025.), što također pokazuje da se predmetni sat nalazio u posjedu tužitelja i nakon prestanka zajedničkog života stranaka u listopadu 2008., pa su stoga neosnovane tvrdnje tužitelja da je taj sat uzela tužena (prilikom iseljenja) i da se nalazi u njezinom posjedu.

13. Osnovom tako utvrđenog stanja prvostupanjski sud je ispravno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

14. Naime, vlasnik tužbom može tražiti predaju stvari od osobe koja posjeduje njegovu stvar sukladno čl. 161. st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne Novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. i 94/17. dalje: ZV), a da bi ostvario svoje pravo mora dokazati svoje vlasništvo stvari i da se stvar nalazi u posjedu tuženika (čl. 162. st.1. ZV). Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da tužena nije u posjedu predmetnih stvari pa stoga nije niti pasivno legitimirana u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

15. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda žalbom pobija, to je valjalo odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu uključujući i odluku o troškovima postupka koju žalitelj pobija samo u kontekstu pobijanja odluke o glavnoj stvari jer ne pobija ni kriterij dosuđenja ni način obračuna niti visinu pojedinih troškova, a imajući pri tom u vidu da sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud na pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ne pazi po službenoj dužnosti.

16. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio pozivom na odredbu čl. 166. st.1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP s obzirom da sa žalbom nije uspio.

Pula - Pola, 3. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković