Poslovni broj: P-5613/2025-4

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  I Z O S T A N K A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marija Maričević, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, radi isplate, dana 03. studenoga 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka čl. 10. Ugovora o kreditu broj 5105535213 zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,000% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 250,00 HRK, te da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate Kredita, odnosno prilikom puštanja Kredita u tečaj.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 392,59 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 18.01.2011. pa do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 678,09 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 03. studenog 2025. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Dana 2. rujna 2025. godine tužitelj je kod ovog suda podnio tužbu protiv uvodno naznačenog tuženika radi isplate. U tužbi je naveo Tužitelj je kao korisnik kredita s tuženikom - poslovnica Zagreb, kao kreditorom sklopio u Zagrebu 18.01.2011. Ugovor o kreditu broj 5105535213, na iznos od 20.000,00 EUR. Ugovorena je naknada za obradu i odobravanje kredita, u visini 2,000 % od iznosa kredita, temeljem čega je 18.01.2011. naplaćena tzv. ulazna naknada u iznosu od 2.958,00 kn/ 392,59 EUR. Tužitelj smatra da su nepoštene i ništetne odredbe o „ulaznoj naknadi“ - jer su ugovorene zajedno prema unaprijed formuliranom tipskom ugovoru, bez posebnih pregovora o tim odredbama, a na temelju sklopljenog ugovora niti na temelju dobivenih informacija od banke tužitelj kao potrošač nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i kako utječu na ukupan trošak kredita, a koje odredbe su uzrokovale, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja, budući da je učinkom tih odredaba kreditna obveza za tužitelja narasla. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da su navedne odredbe nepoštene i ništetne u smislu čl. 81 i 87. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 270. i 296. Zakona o obveznim odnosima. Ništetnost navedenih ugovornih odredaba ima potvrdu u presudama Suda EU C-224/19 i C-84/19 vezano uz ulaznu naknadu. Slijedom navedenog, razvidno je kako je tuženik protupravnim postupanjem stekao novčanu korist na štetu tužitelja, stoga isti ovom tužbom zahtjeva da mu tuženik isplati iznos preplaćenih sredstava sa zakonskim zateznim kamatama od dana uplate. Tužitelj se dopisom od 16.10.2024. obratio tuženiku sa zahtjevom za mirnim rješenjem i dostavom dokumentacije koju je tuženik dostavio, međutim nije pristao na sporazumno rješenje.

2. Sud je tuženiku uredno dostavio tužbu s privicima, popratni dopis (rješenje) kojim je tuženi pozvan na davanje odgovora na tužbu s upozorenjima te poziv za ročište za dan 3. studenoga 2025. godine u 08.30 sati. Tuženi je uredno zaprimio tužbu s privicima te poziv za ročište dana 3. studenoga 2025. godine. Tuženi do dana održavanja ročišta nije dao odgovor na tužbu, a niti je pristupio na navedeno ročište dana 3. studenoga 2025. godine. Na istom ročištu je tužitelj predložio donošenje presude zbog izostanka.

3. Sud je utvrdio da osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na tuženika proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, dokumentacije koju je tužitelj kao osoba s javnim ovlastima sačinio, a istu tuženik nije ničim osporio, pa ih je sud prihvatio kao relevantne i vjerodostojne dokaze, s tim da ove činjenice nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio, a niti ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženike spriječili opravdani razlozi da dođu na ročište kako je to propisano u čl. 332 st. 1 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), a u svezi s čl. 338 st. 5 ZPP-a.

4. Visinu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu, sud je utvrdio uvidom u cijelu dokumentaciju u spisu te u Potvrdu tuženika kao banke od 12.12.2024. godine. Iz iste proizlazi da je tuženik kao banka naplatila tužitelju dana 18.05.2011. godine naknadu za obradu kredita u iznosu od 2.958,00 kune što po službenom konverzijskom tečaju Republike Hrvatske iznosi 392,59 EUR. Time je sud utvrdio visinu tog dijela tužbenog zahtjeva. Samu obvezu plaćanja naknade od strane tužitelja sud je utvrdio uvidom u Ugovor o kreditu broj 5105535213 čijim je čl. 10 st. 1 predviđena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade u iznosu od 2,000 % od iznosa kredita ali ne manje od 250,00 kuna prilikom isplate kredita. Time je sud utvrdio i pravnu osnovu ovog potraživanja.

5. Naime, a vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita od 2,00 % sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita.

6. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da su odredbe čl. 10 Ugovora o pravu tuženika na naplatu naknade za obradu kredita također nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe.

7. Nadalje, ništetnost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81 i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

8. Isto tako sud upozorava da je Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

9. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke VSRH Rev-673/23-2 od 13.02.2024. godine u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

10. Obzirom da sud smatra da iz dostavljenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o odredbi iz čl. 10 predmetnog Ugovora o kreditu te da tuženik tužitelju nije jasno obrazložio svrhu te naknade i koji će troškovi biti njome podmireni, a niti su ti troškovi ičime dokazani, to ovaj sud smatra da je ista nepoštena te je stoga utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti. Slijedom navedenoga sud je tužitelju na teret tuženika dosudio iznos do 392,59 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom do 18.01.2011. godine pa do isplate.

11. Sud je tužitelju priznao trošak sastava zahtjeva u mirnom postupku sa 200,00 EUR, trošak sastava tužbe sa 200,00 EUR, trošak pristupa na ročište 23.10.2025. godine sa 100,00 EUR, trošak PDV-a u iznosu od 125,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,54 EUR te na presudu od 26,55 EUR ili sveukupno 678,09 EUR, a koji iznos je dosuđen tužitelju na teret tuženika.

12. Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 03. studenog 2025. godine pa do isplate.

13. Slijedom svega naprijed navedenog donijeta je odluka kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 3. studenoga 2025. godine

Sudac:

Hrvoje Vučić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude zbog izostanka dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka, putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka ove presude. Presuda zbog izostanka ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353 st. 2 ZPP-a).

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. tuženiku