Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1704/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji toga suda Tajani Polić, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatska radiotelevizija OIB:68419124305 iz Zagreba, Prisavlje 3, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima Odvjetničkog društva Leko i Partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika HI OIB: [osobni identifikacijski broj], ranije iz Bjelovara, 105. Brigade HV 15, sada sa prebivalištem u [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Virovitici, pod posl. br. Pl-44/2025 od 26. rujna 2025., 3. studenog 2025.,

r i j e š i o  j e

Uvaženjem žalbe tužitelja ukida se rješenje Općinskog suda u Virovitici, pod posl. br. Pl-44/2025 od 26. rujna 2025 i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Obrazloženje

1.Pobijanim je rješenjem odbačena tužba.

2. Protiv tog rješenja žali se tužitelj pozivajući se na apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22- dalje: ZPP) i na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz odredbe čl. 18. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (dalje Uredba). Navodi kako je sud prvog stupnja pogrešno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru čime je odluka o odbačaju tužbe nezakonita. Tužitelj je pravna osoba koja u obavljanju javnih ovlasti naplaćuje pristojbu kao zakonsku obvezu ustanovljenu Zakonom o Hrvatskoj radioteleviziji, stoga se po mišljenju žalitelja ne radi o „ugovoru“ iz odredbe čl. 18. Uredbe. Predlaže uvažiti žalbu i ukinuti pobijano rješenje i vratiti predmet sudu prvog stupnja na nadležno postupanje.

3. Žalba je osnovana.

4. Sud prvog stupnja utvrđuje kako je tuženik odjavio prebivalište s adrese u [adresa] i prijavio prebivalište u [adresa], pa u primjeni odredbe čl. 16 st. 1. i 3. ZPP i čl. 18. Uredbe zaključuje da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenom između trgovačkog društva koje pruža RTV uslugu i tuženika kao fizičke osobe koja ima domicil na području Švicarske za koji je spor nadležan sud države domicila i iz tih razloga odbacuje tužbu.

5. Izloženo pravno stajalište nije pravilno.

6. Država tuženikova domicila (koja se činjenica ne pobija u žalbi) je prema utvrđenjima suda Švicarska koja nije članicom Europske unije, pa je za određivanje nadležnosti mjerodavna odredba čl. 46. st. 2. Zakona o međunarodnom privatnom pravu („Narodne novine“ br. 101/17. i 67/23.). Tom je odredbom propisano da se nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom odredbi odjeljaka 2. i 3. poglavlja II. Uredbe iz stavka 1. ovoga članka i kada tuženik ima, u smislu te Uredbe, prebivalište u državi koja nije članica Europske unije. Dakle, nacionalni propis upućuje na primjenu odredaba Uredbe pa je utoliko sud prvog stupnja pravilno nadležnost ispitivao temeljem citiranih odredbi.

7. Međutim, pogrešno je zaključio da bi se radilo o situaciji koja bi isključila nadležnost nacionalnog suda.

8. Odjeljak 4. Uredbe naslovljen ''Nadležnost za potrošačke ugovore'' započinje odredbama čl. 17. st. 1. koje glase:

''1. U pitanjima u vezi ugovora kojeg sklapa osoba, potrošač, u svrhu koja se može smatrati da je izvan njegove profesionalne ili gospodarske djelatnosti, nadležnost se utvrđuje ovim Odjeljkom, ne dovodeći u pitanje članak 6. i točku 5. članka 7., ako:

(a) je riječ o ugovoru o kupoprodaji robe s obročnom otplatom cijene; (b) je riječ o ugovoru o zajmu s obročnom otplatom ili o ugovoru o bilo kakvom drugom obliku kredita, sklopljenim za financiranje prodaje robe; ili

(c) u svim drugim slučajevima, ako je ugovor sklopljen s osobom koja obavlja trgovačku ili profesionalnu djelatnost u državi članici u kojoj potrošač ima domicil, ili ako na bilo koji način usmjerava svoje djelatnosti u tu državu članicu ili više država uključujući tu državu članicu, ugovor spada u okvir te djelatnosti.''

9. Iz citiranih odredaba proizlazi da se nadležnost utvrđuje ovim Odjeljkom samo ako je riječ o, u čl. 17. st. 1. Uredbe, taksativno navedenim potrošačkim ugovorima, a o kakvim se ugovorima ne radi u konkretnom slučaju.

10. Nadalje, ovdje ne dolazi u obzir primjena čl. 6. i toč. 5. čl. 7. koje se navode u tim odredbama, a niti primjena preostalih stavaka toga članka odnosno odredaba čl. 17. st. 2. i 3. Uredbe.

11. Zato je nižestupanjski sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio citiranu odredbu čl. 18. st. 2. Uredbe prema kojoj ''druga ugovorna strana može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države članice u kojoj potrošač ima domicil'', posljedično čemu se ovdje primjenjuju odredbe čl. 7. st. 1. Uredbe koje glase:

''Osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici: 1. (a) u stvarima povezanim s ugovorom, pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze;

(b) za potrebe ove odredbe, te ako nije drukčije dogovoreno, mjesto izvršenja konkretne obveze je:

— u slučaju prodaje robe, mjesto u državi članici u kojoj je roba dostavljena ili trebala biti dostavljena sukladno ugovoru,

— u slučaju pružanja usluga, mjesto u državi članici u kojoj su usluge pružene ili trebale biti pružene sukladno ugovoru;

(c) ako se ne primjenjuje točka (b), primjenjuje se točka (a);''.

12. Stoga se, kada je tužitelj pravna osoba s javnim ovlastima koja na ime pružene usluge emitiranja sadržaja na javnoj televiziji naplaćuje pristojbu utvrđenu kao zakonsku obavezu, takav odnos ne bi mogao tretirati potrošačkim ugovorom, već se za potrebe primijene Uredbe radi o stvari povezanoj s ugovorom iz čl. 7. st. 1. Uredbe. U usporedivoj je pravnoj situaciji Vrhovni sud RH izrazio identično shvaćanje u odlukama Rev-62/2024 i Rev-1101/2022, te Sud EU u predmetu C-200/19 (o karakteru zajedničke pričuve kao zakonske obveze koja se za potrebe primjene Uredbe smatra stvari povezanoj s ugovorom).

13. Utoliko je sud prvog stupnja u primijeni odredbe čl. 16. st. 1. i 3. ZPP pogrešno ocijenio da ne opstoji nadležnost nacionalnog suda. Naprotiv nadležan je nacionalni sud mjesta izvršenja obveze tj. u slučaju pružanja usluga to je mjesto u državi članici (RH) u kojoj su usluge pružene ili su trebale biti pružene o čemu će sud prvog stupnja sukladno uputi iz ovog rješenja u nastavku postupka voditi računa.

14. Iz tih je razloga žalba tužitelja uvažena i pobijano rješenje ukinuto jer je ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2. ZPP.

U Rijeci 3. studenog 2025.

Sutkinja

Tajana Polić