1                            Poslovni broj: Gž-900/2023-2

 

 

Poslovni broj: Gž-900/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Kristine Pavičić-Sirotić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. T. Š. d.o.o. (OIB:…) iz Z., zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva M. i p. j.t.d. u Z., protiv tuženika M. L. (OIB:…) iz V., zastupan po punomoćniku H. J., odvjetniku u V., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj: Povrv-245/19-50 od 21. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 02. listopada 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj: Povrv-245/19-50 od 21. travnja 2023.

 

II.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. U cijelosti se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika A. V., poslovni broj Ovrv-757/19 od 16. travnja 2019. kojim je naloženo tuženiku M. L., V., OIB:…, da tužitelju S. d.o.o. Z., OIB:…, u roku od 8 dana od primitka rješenja o ovrsi namiri tražbinu u ukupnom iznosu od 204.819,67 kuna/27.184,24 eura, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 200.000,00 kuna/26.544,56 eura od 01. siječnja 2017. pa sve do namirenja tužitelja prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, te se tužbeni zahtjev odbija.

II. Nalaže se tužitelju S. d.o.o., OIB:…, Z., naknaditi tuženiku M. L., OIB:…, V., troškove parničnog postupka u iznosu od 5.845,62 eura/44.043,82 kuna, sa zateznim kamatama počevši od 21. travnja 2021. do isplate, po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, tj. do iznosa od 6.622,62 eura / 49.898,13 kuna1 odbija zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka."

 

2.              Protiv ove presude žalbu, pravovremeno podnosi tužitelj, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbom, u bitnome, ističe da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, proturječi sama sebi i razlozima navedenim u obrazloženju, obzirom na sve izvedene dokaze i nesporno utvrđene. Zaključak prvostupanjskog suda je nemoguće ispitati a vezano i za odredbu čl. 80. Zakona o obveznim odnosima, obzirom da se iz provedenih dokaza ne može izvesti zaključak o zaključenom Ugovoru o cesiji, budući je morao postojati ugovor o sponzorstvu između tužitelja i HNK C., kojom bi se zasnovala tražbina HNK C. prema tužitelju u iznosu od 200.000,00 kuna, a kojeg pravnog posla nema. Iskaz tuženika nije siguran i uvjerljiv, odnosno suglasan sa ostalim svjedocima obzirom na nelogičnosti u samom iskazu, kao i činjenicu da ne tvrdi da bi između HNK C. i tuženika bio uopće sklopljen ugovor o sponzorstvu prema kojem bi onda i mogao postojati ugovor o cesiji kojim se prenosi potraživanje na tuženika, obzirom i da nema dokaza da je tužitelj nakon sklapanja Okvirnog sporazuma o načinu isplate budućih potraživanja po ugovorima o sponzorstvu 02. srpnja 2013. sklapao ikakva sponzorstva s Nogometnim klubom C., izuzev sponzorstva koje se odnosi na 23.000,00 kuna a koje je i putem cesije preneseno na tuženika i u konačnici isplaćeno. Ni iskazi svjedoka L. B. i D. R. ne daje mogućnosti zaključku da bi Ugovor o novčanoj pozajmici bio prividan. Tužitelj i tuženik, kao stranke Ugovora o novčanoj pozajmici, nisu mogle simulirati Ugovor o cesiji jer one i ne mogu biti ugovorne strane takvog ugovora obzirom da Ugovor o cesiji sklapaju stari i novi vjerovnik a ne  novi vjerovnik i cesus, pa je i time osim pogrešno utvrđenog činjenično stanja i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Okolnost da tuženik nikada nije dao zadužnicu kao zajmoprimac, iako se na to obvezao, ne može se prikazivati na teret tužitelju. U više navrata i tijekom postupka se ukazivalo na očitu pogrešku tužiteljeva računovodstva učinjenu prilikom plaćanja, navodom pogrešnog unosa prilikom izvršenja plaćanja a ta omaška nije dokaz o postojanju Ugovora o cesiji. Uz to, provođenjem financijskog vještačenja izveden je dokaz koji ni jedna stranka nije predložila, obzirom je tužitelj predložio financijsko vještačenje na okolnost visine tužiteljeva potraživanja prema tuženiku, dok je za vještaka određen zadatak koliki je ukupan iznos isplaćen od strane tužitelja tuženiku što je protivno dokaznom prijedlogu tužitelja. Prihvaćanjem dokaza iskaza Z. L., punca tuženika, ti navodi se nalaze u izravnoj proturječnosti sa svim drugim dokazima u ovom predmetu.

              Žalbeni je prijedlog preinačenje pobijane presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz nalog tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak a  podredno ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz zahtjev troška žalbe.

 

3.              Sa žalbom tužitelja postupljeno je sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08,123/08, 57/11, 148/11, 25/13,89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje ZPP).

 

4.              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

5.              Žalba tužitelja nije osnovana.

 

6.              Postupak je pokrenut prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave i doneseno je rješenje o ovrsi javnog bilježnika A. V. poslovni broj Ovrv-757/19 od 16. travnja 2019., osnovom prigovora tuženika stavljeno izvan snage, ukinute sve provedene radnje, postupak nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

 

7.              Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 204.819,47 kuna/ 27.184,24 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na iznos od 200.000,00 kuna/ 26.544,56 eura od 01. siječnja 2017. do namirenja a sve osnovom Ugovora o novčanoj pozajmici zaključenog 22. veljače 2016. između tužitelja, kao zajmodavca i tuženika, kao zajmoprimca.

 

8.              Nije sporno između stranaka da je Ugovor o novčanoj pozajmici zaključen 22. veljače 2016., potpisan od strane tužitelja i tuženika, dok je sporno da li je osnovom istoga izvršena isplata tuženiku, odnosno valjanost toga Ugovora.

 

9.              Odlučujući o tom spornom pitanju, sud prvog stupnja je iz provedenih dokaza utvrdio:

              -da je između tužitelja, zastupanog po L. B., kao predsjedniku uprave, Nogometnog kluba HNK C. V. zastupanog po predsjedniku upravnog odbora Z. H. i Športske djelatnosti M. L. zaključen Okvirni sporazum o načinu isplate budućih potraživanja po ugovorima o sponzorstvu, te su tim Ugovorom stranke ugovorile da će S. d.o.o. (tužitelj) ukupna buduća potraživanja po Ugovorima o sponzorstvu sa HNK C. š.d.d. jednom godišnje cesijom uplaćivati u korist Športska djelatnost M. L. i to do iznosa duga od 495.000,00 kuna plus PDV koji HNK C. š.d.d. ima prema Športskoj djelatnosti M. L., a čl. 3. istoga Okvirnog sporazuma utvrđeno je da su stranke suglasne da će za svaku isplatu budućih potraživanja po Ugovorima o sponzorstvu s HNK C. š.d.d. na način opisan u čl. 2. toga Sporazuma zaključiti zaseban ugovor o cesiji;

              -da je 22. veljače 2016. između S. d.o.o. – zastupana po članu uprave Ž. Z., kao zajmodavac i M. L., kao zajmoprimca, sklopljen Ugovor o novčanoj pozajmici kojom su ugovorne strane suglasne da će zajmodavac odobriti pozajmicu u korist zajmoprimca u iznosu do 200.000,00 kuna/ 26.544,56 eura i uplatiti na račun zajmoprimca i to iznos od 100.000,00 kuna/ 13.272,28 eura na dan sklapanja tog Ugovora 22. veljače 2016. i iznos od 100.000,00 kuna/ 13.272,28 eura najkasnije do 31. ožujka 2016., s time da se zajmoprimac obvezao izvršiti povrat sredstava do 31. prosinca 2016. uplatom na žiro-račun zajmodavca a u svrhu osiguranja urednog povrata zajmoprimac će zajmodavcu uručiti zadužnicu uz ovlaštenje da u slučaju neplaćanja bilo kojeg dospjelog iznosa pozajmice uručenu bjanko zadužnicu dostavi osobama ovlaštenim za obavljanje poslova platnog prometa zajmoprimca (čl. 3.);

              -da su i priloženi Ugovori o sponzorstvu zaključeni između HNK C. V. i S. d.d. i to na godinu dana 01. ožujka 2010. za iznos od 500.000,00 kuna, 01. ožujka 2011. za isti iznos koji se plaća u mjesečnim ratama kao i 01. ožujka 2012. za iznos od 300.000,00 kuna/ 39.816,84 eura plaćanjem na 10 jednakih mjesečnih rata;

              -da je i priložen Ugovor o ustupanju potraživanja koji je zaključen 20. kolovoza 2013. između Nogometnog kluba HNK C. š.d.d. kao cedenta, Športske djelatnosti M. L. kao cesionara i S. d.d. kao cesusa kojim su ugovorne strane utvrdile da cedent duguje cesionaru 23.000,00 kuna/ 3.052,62 eura, na osnovi Ugovora o sponzorstvu sa HNK C., te je cesus suglasan da taj iznos umjesto cedenta plati cesionaru na njegov račun kod Banke i time prestaje cesusova obveza prema cedentu u tom navedenom iznosu;

              -da je prema iskazu svjedoka L. B., predsjednika uprave tužitelja u razdoblju od 2008. godine do 01. travnja 2014., utvrđeno da je S. imala zaključene Ugovore o sponzorstvu sa NK C. dok predsjednik uprave S. nije zaključivao ugovore o novčanim pozajmicama sa fizičkim osobama, a u odnosu na sponzorstvo sa C. isto se odvijalo na način da bi nakon zaključenja Ugovora S. iznos iz Ugovora prebacivala na račun C. ali koliko se sjeća nije bilo cesija ili prebijanja sa igračima, što ne može sa sigurnošću tvrditi, dok se na Okvirnom sporazumu nalazi njegov potpis;

              -da iz iskaza svjedoka D. R., predsjednika uprave S. od 2014. godine do srpnja 2016., proizlazi da je S. bila sponzor više sportskih klubova, kao i HNK C. a nije mu poznato na koji se način to sponzorstvo odvijalo, postojali su Ugovori o sponzorstvu ali nije poznato da li su se sredstva uplaćivala direktno na račun C. ili na račun igrača, a u odnosu na zaključivanje Ugovora o kratkoročnim pozajmicama sa fizičkim osobama S. to nije činila, eventualno samo s kooperantima odnosno ljudima koji su proizvodili repu na način da bi time financirala proizvodnju šećerne repe a S. nije zaključivala Ugovore o kratkoročnoj pozajmici sa nogometašima;

              -da iz iskaza svjedoka Z. H., predsjednika HNK C. od 2012. godine do 2014. godine, prije toga člana uprave, proizlazi da je S. bila sponzor HNK C. i znatno ranije a sponzorstvo se ostvarivalo uplatom novaca S. na račun HNK C., kao i drugih načina, kao i ovaj sa tuženikom, kako je klub bio u nezavidnoj financijskoj situaciji, prijedlog je bio da se dug prema M. L. zatvori na način da će S. na ime sponzorstva prema C. isplatiti M. L. određeni iznos novca obzirom je C. imala dug prema M. L., tako je dogovoreno da se sačini jedan Ugovor a u to vrijeme je L. pokrenuo arbitražni postupak protiv C., te je S. isplatila M. L. oko 200.000,00 kuna / 26.544,56 eura, iako je cjelokupan iznos bio dogovoren oko 300.000,00 kuna/ 39.816,84 eura koji nije u cijelosti S. isplatila što su dogovorili, osobno je potpisao navedeni Ugovor;

              -da iz iskaza svjedoka Z. L. proizlazi, da je tuženik njegov zet, koji je imao potraživanje prema HNK C. a bio je u prijateljskim odnosima sa ocem od Ž. Z. a kako je obitelj Z. bila vlasnik S. koja je i bila sponzor C., nazvao je Z. i postigao dogovor da se na ime sponzorstva prema C. od S. uplati iznos za korist M. L. na ime zatvaranja njegovog potraživanja prema C., što je u konačnosti i napravljeno a jednom prigodom ga je nazvao Ž. Z. i rekao da će morati platiti porez na cjelokupne iznose i predložio zaključenje cesije a potom su potpisali i Ugovor o pozajmici po kojem Ugovoru tuženiku nije ništa isplaćeno;

              -da iz iskaza tuženika proizlazi, da je C. imala dugovanje prema njemu na ime plaća, premija i sl., te je na jednom sastanku sa M. Z., vlasnikom S., postignut dogovor da se njegovo potraživanje prema C. riješi dogovorom između S., C. i njega pa su i potpisali određene Ugovore o cesiji kojim mu je bio isplaćen iznos od 23.000,00 kuna ali nikada od S. nije tražio novčanu pozajmicu, te mu je temeljem Ugovora o cesiji S. isplatila dva puta po 100.000,00 kuna, osobno je i potpisao Ugovor o sponzorstvu kao i Ugovor o novčanoj pozajmici ali nije S. izdao zadužnice, dok mu je R. rekao kako su Ugovori o cesiji izgubljeni te mu ne mogu isplatiti preostalih 100.000,00 kuna koliko mu je nenaplaćeno potraživanje od C., dok je Ugovor o novčanoj pozajmici potpisao jer su mu iz S. rekli da će na taj način ista imati pokriće za isplatu a zbog toga nije ni tražio raskid Ugovora o novčanoj pozajmici.

 

10.              Prvostupanjski sud je nakon provedenog postupka i ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a), pobijanom presudom odbio tužbeni zahtjev cijeneći i proveden nalaz i mišljenje financijskog vještaka, prema kojem je i utvrđeno kao svrha svih uplata i to uplata od 100.000,00 kuna 31. ožujka 2016. uplata od 100.000,00 kuna od 26. veljače 2016. kao i uplata od 23.000,00 kuna od 19. rujna 2013. koje su i provedene putem računovodstva tužitelja, opisom plaćanja "plaćanje po cesiji HNK C.", da svrha plaćanja iznosa prema Ugovoru o cesiji nije izvršena temeljem Ugovora o pozajmici nego plaćanje po cesiji HNK C., te cijeneći odredbu čl. 285. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 – dalje ZOO), zaključuje da je Ugovor o kratkoročnoj novčanoj pozajmici zaključen sa svrhom prikrivanja drugog Ugovora kojeg stranke stvarno žele, a to je Ugovor o cesiji a koji zaključak temelji na iskazu tuženika M. L., svjedoka L. B. i D. R. a podredno i osnovanost tog zaključka ukazuje Okvirni sporazum o načinu isplate budućeg potraživanja po Ugovoru o sponzorstvu, kao i činjenica da su sva tri sudionika Okvirnog sporazuma zaključila i Ugovor o cesiji na iznos od 23.000,00 kuna/3.052,62 eura, upravo i pozivajući se na navedeni Okvirni sporazum, cijeneći nevjerodostojnim izvadak iz otvorenih stavki tužitelja, kao i Ugovor o novčanoj pozajmici, obzirom da S. nikada sa fizičkim osobama koje obavljaju športsku djelatnost nije zaključivala ugovor o novčanoj pozajmici a što nedvojbeno proizlazi iz iskaza svjedoka. Time i pozivom na činjenicu prividnosti Ugovora o novčanoj pozajmici, prema kojoj se tuženik obvezao uručiti zadužnicu koja nikada nije tražena niti je uručena, uz to da je i sam tužitelj u svojem očitovanju naveo kako je HNK C. sklapanje Ugovora o cesiji postalo nedopušteno, zbog čega je upravo tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o novčanoj pozajmici. Time zaključuje, da su stranke Ugovorom o novčanoj pozajmici htjele regulirati Ugovor o cesiji koji prema odredbi čl. 80. st. 1. ZOO-a je neformalni ugovor, pa se ne radi o tehničkoj pogrešci o opisu isplate već o stvarnoj namjeri stranaka, njihovoj svjesnoj volji da se zapravo sponzorira HNK C. odnosno smanji dug C. prema M. L., stoga je i postupljeno sukladno odredbi čl. 451. st. 3. ZPP-a i odlučeno kao u izreci.

 

11.              Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja a pazeći i pri tome – dodatno temeljem odredbe čl. 365. ZPP-a po službenoj dužnosti, na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, ocjena je ovog suda da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita. Protivno žalbi, pobijanom odlukom nisu počinjene bitne povrede iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koje se opisno ukazuje, obzirom nema nedostatke zbog kojih se njena pravilnost ne bi mogla ispitati, jer je izreka razumljiva, ne proturječi sebi ni razlozima presude, a u njoj su i navedeni razlozi o odlučnim činjenicama o kojima nema proturječja između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku. Nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a jer ne proizlazi da je tužitelju onemogućeno raspravljanje vezano za vještački nalaz. Tuženik je i provedenim dokazima uspio dokazati da je sklapanje Ugovora o zajmu imalo neku drugu svrhu a ne pozajmljivanje novca, obzirom da iz provedenih dokaza već i proizlazi da je prikrivana isplata osnovom Okvirnog sporazuma.

 

12.              Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da je Ugovor o zajmu prividan Ugovor. Naime, prividan (simuliran) ugovor je ugovor koji nije sklopljen suglasnošću volje stranaka da se taj ugovor izvrši, nego je nastao suglasnošću volje stranaka da se stvori samo prividno sklapanje Ugovora.

 

13.              Ispravno se žalbom navodi da nije priložen Ugovor o sponzorstvu između tužitelja i HNK C. u odnosu na iznos od 200.000,00 kuna ali je isto tako Okvirnim sporazumom od 02. srpnja 2013. utvrđeno to dugogodišnje sponzorstvo, koje će u narednim godinama to isto i ostati. Ugovor o sponzorstvu nije mogao dostaviti tuženik, pri tome je i pravilno cijenjeno da je Ugovor o cesiji i neformalni ugovor, pa ne mora postojati pisani oblik kao pretpostavka za njegovu pravnu valjanost. Tužitelj je trgovačko društvo i sve svoje transakcije mora knjigovodstveno iskazati, budući da iz činjeničnog stanja, utvrđenog u postupku proizlazi, i obzirom da tužitelj nema ovlaštenje na sklapanje Ugovora o zajmu sa privatnim osobama, time je i pravilno utvrđeno da faktički prema knjigovodstvenim podacima i proizlazi da je isplata vršena na osnovu cesije. Pri tome je i ocjenom iskaza, koje su i pravilno cijenjeni, utvrđeno i od strane predsjednika uprave tužitelja, da tužitelj i nije zaključivao ugovore sa fizičkim osobama u odnosu na pozajmice, kao što je i utvrđeno iskazom svjedoka Z. H., predsjednika HNK C. prema kojem i proizlazi dug HNK C. prema tuženiku M. L. i to dogovoren cjelokupni iznos oko 300.000,00 kuna.

 

14.              Prema odredbi čl. 285. ZOO-a prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama (st. 1.) ali ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost (st. 2.). Prividan (simuliran) ugovor je onaj koji nije sklopljen suglasnošću volja ugovornih strana, nego je nastao suglasnošću volje ugovornih strana da se stvori samo privid prilikom sklapanja tog ugovora. Kada je riječ o simulaciji ona postoji obzirom da je i prividno sklopljen takav ugovor o pozajmici i to se odnosi i na oblik svjesnog nesklada između volje i očitovanja sporazumnim i namjernim iskazivanjem volje o sklapanju određenog obvezno-pravnog odnosa, da bi se i kod trećih osoba stvorio određeni lažni dojam. Pri tome i takav ugovor koji je zaključen između stranaka nema pravni učinak, obzirom se i pravilno prema stavu prvostupanjskog suda može pozivati i na zaključen Okvirni sporazum o načinu isplate potraživanja po ugovorima o sponzorstvu obzirom da su i time stranke suglasile se o načinu isplate.

 

15.              I kako je za to navedeno prvostupanjskom odlukom i sam tužitelj je i svojim očitovanjem podneskom naveo, kako je HNK C. i sklapanje ugovora o cesiji postalo nedopušteno z,bog čega je i tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o novčanoj pozajmici na koji bi način i tuženik dobio ta novčana sredstva, iz kojega očitovanja i iz kojih navoda tužitelja upravo i proizlazi da je volja stranaka faktički i bila regulirati jedan drugi ugovor, Ugovor o cesiji ali ne i zaključenje Ugovora o pozajmici.

 

16.              Kako sklopljeni Ugovor o pozajmici, kao prividan nema učinka među ugovornim stranama, tako i za tužitelja o postojanju duga prema tuženiku kao prividan pravni posao nema nikakvog pravnog učinka između njih, obzirom i da između parničnih strana i postoji međusobni sporazum o načinu isplate i budućih potraživanja prema ugovorima o sponzorstvu, koji i nije mogao biti zaključen u odnosu na cjelokupno dugovanje HNK C., pa stoga iz tog pravnog posla nije nastala nikakva međusobna obveza stranaka.

 

17.              Stoga je, budući da ne postoji potraživanje tužitelja prema tuženiku, neosnovan tužbeni zahtjev za isplatom takvog potraživanja, te je stoga odlučeno sukladno čl. 368. st. 1. ZPP-a. Kako je odbijena žalba tužitelja, odbijen je njegov zahtjev za naknadom troška  žalbenog postupka prema čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 166. st. 1. ZPP-a.

 

             

U Puli - Pola 02. listopada 2023.

 

 

Predsjednik vijeća

 

Nataša Babić, v.r.