REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

Split

Poslovni broj: P-2444/2022-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice SG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu, Trg Hrvatske bratske zajednice 8/II, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, Zelinska 4, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 1.listopada 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Srđana Kalebote, odvjetnika u Splitu i punomoćnice tuženika Tadijane Čulav, odvjetnici u OD Mađarić & Lui d.o.o., na ročištu za objavu i uručenje presude 3.studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 418-50-3718274 od 10.listopada 2006.godine, zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 14.172,76 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana, isplati iznos od 1.606,00 EUR (slovima: tisuću šest stotina šest eura),sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi od 15% do prosinca 2007.,od 1.siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01.kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

na iznos

od

5,51 EUR

31.10.2008.

7,36 EUR

31.12.2008.

8,70 EUR

31.01.2009.

9,30 EUR

28.02.2009.

7,81 EUR

31.03.2009.

8,14 EUR

30.04.2009.

5,54 EUR

31.05.2009.

3,63 EUR

30.06.2009.

4,13 EUR

31.07.2009.

5,14 EUR

31.08.2009.

5,05 EUR

30.09.2009.

4,04 EUR

31.10.2009.

5,95 EUR

30.11.2009.

7,48 EUR

31.12.2009.

9,66 EUR

31.01.2010.

9,16 EUR

28.02.2010.

12,12 EUR 31.03.2010.

11,56 EUR 30.04.2010.

12,65 EUR 31.05.2010.

22,13 EUR 30.06.2010.

20,18 EUR 31.07.2010.

26,13 EUR 31.08.2010.

24,08 EUR 30.09.2010.

20,76 EUR 31.10.2010.

27,75 EUR 30.11.2010.

36,64 EUR 31.12.2010.

30,34 EUR 31.01.2011.

32,55 EUR 28.02.2011.

29,74 EUR 31.03.2011.

30,25 EUR 30.04.2011.

42,16 EUR 31.05.2011.

43,32 EUR 30.06.2011.

53,12 EUR 31.07.2011.

48,02 EUR 31.08.2011.

42,44 EUR 30.09.2011.

0,05 EUR

31.10.2011.

41,47 EUR 05.11.2011.

891,92 EUR 14.11.2011.

III. Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana nadoknadi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.408,18 EUR (slovima: tisuću četiri stotine osam eura osamnaest centi), zajedno zateznom kamatom na koja na taj iznos teče od donošenja prvostupanjske presude odnosno od 3.studenoga 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 23.lipnja 2022. navodi se da je tužiteljica 10.listopada 2006. zaključila Ugovor o kreditu (dalje: Ugovor) broj 418-50-3718274, sa tuženikom kao kreditorom, na temelju kojeg joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 14.172,76 CHF, isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika. Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita je u čl. 7. Ugovora, vezao uz ovu valutu te je u čl. 2. naveo visinu kamatne stope u iznosu 5,20 % godišnje ugovorivši u istom da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („odlukom o kamatnim stopama Kreditora“) bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik nije s tužiteljicom pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužiteljice, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 i Visokim trgovačkim sudu RH poslovnim brojem Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2014. Na temelju dokumentacije iz ovog kredita tužiteljica je izradila izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak, te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način do konačne otplate kredita iznosi 12.100,35 kn, sada 1.605,99 EUR.

1.1. Slijedom navedenog, tužiteljica ima pravni interes da sud donese presudu kojom će:

-pod točkom I. utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 14.172,76 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.

-pod točkom II. naložiti tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana isplati iznos od 12.100,35 kn /1.605,99 EUR, sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate,

-pod točkom III. naložiti tuženiku da u roku 15 dana naknadi tužiteljici parnični trošak sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

1.2. Podneskom od 24.lipnja 2025. tužiteljica je uredila točku III. tužbenog zahtjeva kojim potražuje isplatu i to iznosa od 1.606,00 EUR.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, osporavajući iste u cijelosti, te ističe prigovor zastare potraživanja tužiteljice. Tuženik ističe da je promašeno pozivanje tužiteljice na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018. jer je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, koja se pruža na općenitoj razini, pa bi potrošači svoje navode o povredi njihovih prava trebali zasebno dokazivati. Tuženik ističe da je tužiteljica slobodnom voljom sklopila ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i s valutnom klauzulom u CHF, kao i da je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti, iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom, pa tužiteljica neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu pri sklapanju Ugovora, a odabir valutne klauzule (između više ponuđenih) predstavlja pojedinačno pregovaranje. Promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužiteljice, ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica je također preuzela valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita. Tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti iz čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03). Zaključno tuženik navodi da tužiteljica nije dokazala da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika, niti da pravne osnove nema ili da je otpala.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom Ugovora broj: 418-50-3718274 od 10.listopada 2006., prvog otplatnog plana, knjigovodstvenih kartica za predmetni kredit, i zahtjeva za kredit od 10.listopada 2006., te saslušanjem tužiteljice.

4.Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

5. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, kao i isplata iznosa koji je tužiteljica pretplatila na ime ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli.

6. Između parničnih stranaka nije sporno da su 10.listopada 2006. tuženik kao kreditor, a tužiteljica kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj: 418-50- 3718274, kojim je tuženik- banka odobrila tužiteljici kao korisniku iznos kredita od 14.172,76 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (čl.1.Ugovora), u svrhu kupnje vozila (čl.6.Ugovora), na rok otplate od 84 mjeseca, i tamo pobliže navedene instrumente osiguranja, uz ugovorenu kamatu od 5,20 % koja je promjenjiva sukladno Odluci tuženika (čl.2.Ugovora). Nadalje, nije sporno da je ugovorena obveza tužiteljice na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan dospijeća prema otplatnom planu koja je sastavni dio ugovora (čl.7.Ugovora). Nije sporno ni to da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), i da je od sklapanja ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene u tečaju valute CHF, te da je predmetni kredit otplaćen. Između parničnih stranaka nije sporan izračun pretplate od strane tužiteljice, pa samim time nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

7. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 10.listopada 2006.), za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, nadalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).

8. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

9. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

10. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

11. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/2023, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

14. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.lipnja 2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik, a tamo četvrtotuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora četvrtotuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time četvrtotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora četvrtotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku četvrtotuženika.

15. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužiteljicu, odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/22, 155/23, nadalje: ZPP-a) fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužiteljica i poziva u tužbi.

16. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, te imajući na umu da su sporne odredbe čl. 1. i. 7. Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

18. Izvršenjem Ugovora o kreditu nije mogao nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. st. 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. st. 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Prema tome, bez obzira na činjenicu što je tužiteljica u cijelosti otplatila predmetni kredit, tužiteljica ni u kojem slučaju nije izgubila pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenog iznosa, a što je u skladu i s pravnim shvaćanjem VSRH-a iznesenim u više sudskih odluka. Nadalje, postupanje tuženika kojim je kao trgovac kršio ranije navedene odredbe, ugovaranjem nepoštenih odredaba na štetu potrošača, svakako ne predstavlja zabranu manjeg značaja, imajući u vidu razliku u položaju i ukupnoj gospodarskoj moći bankarske institucije i potrošača. Osim toga, sud je mišljenja, da povećanje ukupnog iznosa otplate kredita u utuženom iznosu, koji je za tuženika možda neznatan, to nije i za potrošača.

19. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je zaključio da dio odredbi čl. 1. i 7. predmetnog ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su kao takve ništetne, pa odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.

20. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

20.1. Člankom 245. st. 1. ZOO propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

20.2. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplate uslijed promjene tečaja valute ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018.

20.3. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 23.lipnja 2022. znači da računajući od 14. lipnja 2018. pa do njezina podnošenja nije protekao opći rok zastare iz čl. 225. ZOO-a, uslijed čega se istaknuti prigovor zastare ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

21. Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužiteljici kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući u vidu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Međutim, tuženik nije na tu okolnost predložio izvođenje nikakvih dokaza.

22. Izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice koja u svom iskazu navodi da je sklopila predmetni ugovor o kreditu radi kupnje osobnog vozila, da je u dnevnom listu Slobodna Dalmacija bio oglas preko cijele stranice od strane Autokuće Gašperov o akcijskoj cijeni vozila Renault Clio. Kako je imala malu plaću, to joj je bio jedini način da dođe do novog vozila. Nakon što je odabrala vozilo u imenovanoj autokući, rečeno joj je da surađuju s tuženikom, čiji klijent tužiteljica nije bila, a s kojim je realizirala kredit i otvorila tekući račun na koji je prenijela primanja po osnovi plaće. Sve oko ugovaranja kredita je radio djelatnik autokuće, tekst ugovora o kreditu je čekao spreman, i tužiteljica je isti prije potpisivanja pročitala. Ne sjeća se da je u razdoblju pripreme i sklapanja kredita kontaktirala s bilo kojim zaposlenikom tuženika, već isključivo zaposlenikom autokuće. Početna rata bila je oko 119,45 EUR/ 900,00 kn, da bi nakon nekog vremena, počela rasti i došla do iznosa od 179,18 EUR/1.350,00 kn. U 5 godina otplate kredita se zaduživala, imala je kreditnu karticu, i minus po tekućem računu, te tužiteljici nije bilo jasno da se ovako može podizati rata. Primala je samo obavijesti tuženika o promjeni kamatne stope, a zbog svega navedenog 2011. podigla je novi kredit, odnosno reprogramirala postojeći, te je tim kreditom zatvorila predmetni kredit u valuti CHF, minus po tekućem računu, kao i dugovanje po kreditnoj kartici, i time se zadužila za daljnjih 7 godina. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije bila obrtnik niti vlasnik nekog trgovačkog društva, već je bila u radnom odnosu kod pravne osobe, na radnom mjestu u računovodstvu. U trenutku sklapanja ugovora nije mislila da će promjenom tečaja CHF-a dolaziti i do promjene mjesečne rate, nitko je prilikom podizanja kredita nije upozorio na rizik ugovaranja kredita u valuti CHF, sama nije tražila pojašnjenje zašto se kredit sklapa u valuti CHF, a ovaj kredit joj je bio "serviran". Nije tražila izmjenu nikakvih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, kao ni pojašnjenja o pojedinim odredbama ugovora.

23. Tužiteljica je podneskom od 24.lipnja 2025. uredila tužbenim zahtjev iskazujući novčane iznose u novoj službenoj valuti eurima, kojim na ime promjene tečaja (valutne klauzule) potražuje iznos od 1.606,00 EUR, a kako izračun pretplate nije bio sporan između parničnih stranaka, to nije bilo potrebe za izvođenjem dokaza financijskim vještačenjem.

24. Za navesti je i da je zbroj pojedinačnih iznosa koji tužiteljica potražuje u neznatnom dijelu manji od ukupnog novčanog iznosa (za 0,02 centa), ali tužiteljica je ovlaštena zahtijevati isplatu zateznih kamata u manjem obujmu od onog koji bi joj pripadala, što znači da zbroj pojedinih novčanih iznosa na koje je određen tijek zatezne kamate nužno ne mora odgovarati ukupno dosuđenom iznosu tužiteljice na ime povrata stečenog bez osnove.

25. Tužiteljica je u otplati kredita tuženiku vraćala kunske iznose radi čega joj pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH-eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

26. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužiteljici zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.

27. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 1.606,00 EUR, koje je tužiteljica pretplatila na ime valutne klauzule zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II.

28. U odnosu na status tužiteljice kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je kupovina motornog vozila koji je tužiteljica kupila kao fizička osoba, kako to tužiteljica navodi i u svom iskazu, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužiteljica ugovor sklopila u svrhe koje su namijenjene njenom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa se tužiteljicu ima smatrati potrošačem.

29. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a. Tužiteljici koji je zastupana po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023, nadalje: Tarifa) Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018. i 51/2023, nadalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/2023.), priloženom popisu parničnog troška i vrijednosti predmeta spora prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu od 1.606,00 EUR za sljedeće radnje: za sastav tužbe 100 bodova, za sastav obrazloženog podneska od 20.svibnja 2025. kojim se tužiteljica očituje na navode iz odgovora na tužbu 100 bodova, za sastav podneska od 24.lipnja 2025.-100 bodova, za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 28.svibnja 2025. i 1.listopada 2025. po 100 bodova za svako ročište (100x2), i za pristup na ročište za objavu odluke 50 bodova, odnosno ukupno 550 bodova što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 EUR daje iznos od 1.100,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a ukupno iznosi 1.375,00 EUR. Na taj iznos treba nadodati trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR (list 26 spisa), tako da je tužiteljici priznat ukupan trošak u iznosu od 1.408,18 EUR. Na dosuđeni trošak tužiteljici je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III.

U Splitu, 3.studenoga 2025.

SUTKINJA:

Sanja Bikić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za nadležni županijski sud u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužiteljici putem punomoćnika,

-tuženiku putem punomoćnika,

-u spis.