REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1527/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženog Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-471/2025-10 od 8. kolovoza 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-471/2025-10 od 8. kolovoza 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I Utvrđuju se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 320-50-4078310, sklopljenog dana 3. svibnja 2007. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužitelja ŽZ kao korisnika kredita, kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle točka 3. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti naknadu 3.30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju ŽZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 377,99 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 9. svibnja 2017. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju ŽZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 526,54 eura sa zateznim kamatama koje teku od 8. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.“

2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama navedenu presudu pobijaju obje parnične stranke.

2.1. Tužitelj pobija točku III. izreke pobijane presude za odbijeni iznos od ukupno 500,00 eura, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ali i svih drugih žalbenih razloga iz članka 353. Zakona o parničnom postupku. Ističe da je prvostupanjski sud kod utvrđivanja vrijednosti predmeta spora i posljedično odmjeravanja troška tužitelju, trebao uzeti u obzir i deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, a ne samo kondemnatorni. Predlaže da se preinači rješenje o troškovima postupka i prizna tužitelju daljnji trošak u iznosu od 500,00 eura, uz naknadu troškova žalbe, podredno da osporeno rješenje o troškovima postupka ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, uz naknadu troškova žalbe.

2.2. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti zbog svih zakonom predviđenih razloga. Predlaže se da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, te odredi da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalbe stranaka nisu osnovane.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP- a na koje ovaj sud u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ukazuje tuženik, iz članka 326.a ZPP-a, u vezi s člankom 186.c ZPP-a. Naime, prvostupanjski sud smatra da tužiteljeva tražbina dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupka, pa prihvaćanjem takvog stajališta, tužbeni zahtjev za isplatu trebao je odbaciti, jer tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave, što prvostupanjski sud nije učinio, niti obrazložio zašto nije učinio, po članku 338. stavku 4. ZPP-a. To stoga što ništetnost ugovora nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) pa i odluka suda kojom se ništetnost utvrđuje ima samo deklaratorni karakter i retroaktivan učinak. Stoga su bez pravne osnove žalbeni navodi tuženika da predmetna tražbina nije dospjela i da je tužbu trebalo odbaciti jer je tražbina (na utvrđenje ništetnosti) dospjela već danom sklapanja (djelomično) ništetnog pravnog posla pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1., u vezi s člankom 326. (očitom greškom u pisanju naveden je članka 326.a) i člankom 186.c ZPP-a.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti članka 3. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, koji se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i odobrenje kredita i za povrat iznosa plaćene naknade temeljem stečenog bez osnove.

7. Prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, 3. svibnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 320-50- 4078310, kojim Ugovorom je tužitelju stavljeno na raspolaganje iznos od 19.397,79 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Odredbom članka 3. Ugovora obvezao se tužitelj na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini 3,30% jednokratno te je tužitelju 9. svibnja 2007. plaćena naknada u iznosu od 377,99 eura (2.847,96 kuna).

9. Ocjenjujući poštenost sporne ugovorne odredbe članka 3. Ugovora o kreditu prvostupanjski sud je utvrdio da se radilo o tipskom ugovoru o kreditu, unaprijed formuliranom od strane tuženika kao kreditora, da se o naknadi za obradu kredita u visini od 3,30% iznosa kredita nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelj kao potrošač nije mogao ni na koji način utjecati na sadržaj sporne odredbe, te da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koju je tuženik, nepošteno i nezakonito, primjenjivao i da je tužitelja kao drugu ugovornu stranu doveo u neravnopravan položaj i prouzročio znatnu neravnotežu na štetu potrošača.

10. Utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava kao pravilnu prihvaća i ovaj sud.

11. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da sporna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita u visini od 3,30% iznosa kredita (članak 3. Ugovora o kreditu) očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, obzirom da je bila unaprijed formulirana i pripremljena od strane tuženika, a sam tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njezin sadržaj. U smislu odredbe članka 81. stavka 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.) ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, a što tuženik u postupku nije učinio.

12. Točno je da tuženik kao trgovac ima određene troškove prilikom obrade i odobravanja kredita, koji se pokrivaju predmetnom naknadom (operativni i materijalni troškovi poput troškova djelatnika banke uključenih u pojedinim fazama obrade kredita koji uključuju pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, sastavljanje ugovora o kreditu, i slično), no sama činjenica da je trošak obrade kredita i naknada za obradu zahtijeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita i da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, ukazuje da tako ugovorenom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, jer da su spornom naknadom plaćeni zaista stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi nisu uvjetovani visinom odobrenog iznosa.

13. Pri tome valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 1201/2017.) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/2014.) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

14. Imajući u vidu da je tuženik sastavio spornu odredbu o naknadi za obradu i odobrenje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da ona ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, to svakako utječe na pravni položaj tužitelja, jer stvara značajnu neravnotežu na štetu tužitelja, koja je u suprotnosti sa načelom dobre vjere, a tuženik pritom ni na koji način nije dokazao da predmetna naknada za obradu kredita odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima pa je pravilno utvrdio sud prvog stupnja da je predmetna odredba ništetna.

15. Visina plaćene naknade za obradu kredita pravilno je utvrđena u iznosu od 377,99 eura i to utvrđenje suda prvog stupnja tuženik određenim žalbenim tvrdnjama nije osporio.

16. Suprotno žalbenim navodima i pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja pravilno utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO). Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, dakle odgovoran je za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni je stjecatelj, pa tužitelj ostvaruje pravo na povrat plaćenog sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja te naknade.

17. Tuženik u žalbi neosnovano ustraje na prigovoru zastare jer se pravilno prvostupanjski sud pozvao na članak 328. ZOO-a kojim je propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 225. ZOO-a. Kako zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020.), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja prvostupanjske presude (8. kolovoza 2025.), jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, to zastarni rok propisan člankom 371. ZOO-a od pet godina nije protekao.

18. Neosnovane su žalbe stranaka protiv odluke o parničnom trošku. Tuženik neosnovano navodi da trošak podneska od 4. lipnja 2025. nije bio potreban po članku 155. stavku 1. ZPP-a, jer se tim podneskom tužitelj očitovao na sve navode tuženika iz odgovora na tužbu. Također nije osnovana niti žalba tužitelja protiv odluke o trošku u svezi priznanja troška i za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva. To stoga što u situaciji kao što je predmetna, kada je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatom, a koji zahtjev ovisi o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti ugovorne odredbe ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, u kojem je pravcu tužitelj postavio deklaratorni zahtjev, takvi zahtjevi ne mogu se smatrati kao dva različita zahtjeva u smislu članka 37. stavka 1. ZPP-a, već se radi o situaciji iz članka 187. stavka 3. ZPP-a. U tom slučaju, deklaratorni zahtjev uz tužbeni zahtjev za isplatu služi samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu i ne može se uzeti u obzir pri utvrđenju vrijednosti predmeta spora nego se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu. U ovom predmetu tužbeni zahtjev na isplatu predstavlja iznos od 377,99 eura, a kako to pravilno zauzima stav i prvostupanjski sud u pobijanoj odluci, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava, trošak postupka koji tužitelju pripada temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, trebalo odmjeriti upravo prema toj vrijednosti predmeta spora. Kad deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjev na činidbu - isplatu, takav deklaratorni zahtjev ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se u tom slučaju određuje samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva na činidbu - isplatu. U tom smislu izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-688/2000-2 od 7. siječnja 2004. i poslovni broj Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017.

19. Iz navedenih su razloga svi žalbeni navodi stranaka neosnovani te je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

U Puli-Pola 3. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća:

Biljana Bojanić